Arčibald Rajs u svojoj oporuci Čujte me Srbi na jednom mjestu kaže za Nikolu Pašića da je uradio za Srbiju sve ono što je uradio zbog toga što su mu se sa interesom Srbije poklopili lični interesi. Kaže Rajs, da su Pašića lični interesi vodili u suprotnom smjeru, pošao bi za njima, nadvladali bi javni interes. Za nas očigledan primjer istog modela je Milo Đukanović. Lični interes ga je okrenuo tamo đe je danas, kao i onamo đe je bio ranije. Puna je istorija ovakvih primjera, u njima, po pravilu, strada narod koji se zavodi.

Veliko Titovo ne Staljinu takođe je kazano zbog ličnog interesa, očuvanja na sablju stečenog, basnoslovnog posjeda: čitave države i zemlje Jugoslavije. U njemu se cakli ona vrsta hazarda sa kojim se “igra” ruski rulet, ali, kada se došlo pred izborom: ući u NATO ili ne, hazard se izgubio, nestao, hladni račundžija stupio je na scenu. Izmedju obezbjeđenja zemlje i njenog prosperiteta ili lične vlasti, Titov izbor je bio neupitan – lična vlast. Slijediće višedecenijski period mnogohvaljene jugoslovenske politike ni tamo ni ovamo koja je, suštinski, Jugoslaviju bezbolno sterilizirala i učinila je impotentnom prema izazovima koji će tek pristizati neviđenom brzinom!

Ogromnim zapadnim parama Tito će Jugoslaviji podvaliti sklepanu improvizaciju radničkog samoupravljanja i nesvrstanosti kojom će ona, kao novim putem decenijama “trčati” sve tamo do konačnog sloma devedesetih. I ono što je najvažnije i najbolnije: lavovski dio ogromne zapadne pomoći biće potrošen na stvaranje i održavanje ogromnog, višestruko predimenzioniranog vojnog, policijskog, diplomatskog i birokratskog aparata, a svi su bili instrumenti održavanja lične Titove vlasti. Vojska će, između ostalog, postati država u državi, nezajažljivi gutač nezarađenih para. Jednog dana kad je izvor presušio, vojska će potražiti novog finansijera. Pokušaće da ga napipa u Slobodanu Miloševiću, ostalo je poznato…

Može se prigovoriti da je Titova komunistička ideološka opredjeljenost bila prepreka za ulazak u NATO. Imam spremna dva odgovora. Prvi, da je Tito bio čvrsti komunist, a biti onda komunist značilo je biti Staljinov vjernik, završio bi kao mnogi drugi poput noćnog leptira sprženog na ognju Staljinove lomače. Ne zaboravimo: 1948-me kad je Tito rekao ne, Staljin na cipan-cijeloj Planeti ima popularnost koja se jedino može porediti sa negdašnjom popularnošću najpoznatijih rok-grupa. Drugi odgovor galsi: da je Staljin otišao Bogu na ispovijed samo koji mjesec kasnije, Jugoslavija bi sigurno završila u NATO-u!

Da, skupo nas je koštao čas Staljinove smrti!

A sad idemo na “Balkanski pakt”, kontroverzni dogadjaj koji znalci nazivaju “crnom kutijom” jugoslovenske politike. Ako Jugoslaviju posmatramo kao avion nestao sa radarskog ekrana, metafora je više nego proročka.

Vijesti o razgovorima oko stvaranja Balkanskog pakta predstavljale su pravu senzaciju. Pakt su trebale da sklope dvije nove članice NATO-a Grčka i Turska (primljene u članstvo februara 1952 ) sa jednom kominističkom zemljom! Pregovori su se vodili tokom 1952-ge i početkom 1953-će. Bilo je to vrijeme sve više prijetećeg Staljinovog pritiska. Jugoslovensko rukovodstvo vuče poteze koji nedvosmisleno dokazuju da se računa na sovjetsku agresiju kao na realnu mogućnost. Teški incident koji se desio jeseni 1952-ge na granici sa Bugarskom, bio je jeziv po svojim porukama. Maršal Žukov je bio spreman u Sofiji, Crvena armija vršila je velike manevre u Bugarskoj. U graničnoj zoni Bosilegrada 12. novembra 1952-ge, pojavio se čitav tenkovski korpus Crvene armije koji se iznenada, svom raspoloživom brzinom, stutnjao prema jugoslovenskoj granici. Izgledalo je da Rusi kreću u napad! U posljednjem trenutku, neposredno ispred same granične linije, korpus se okrenuo za sto osamdeset stepeni i vratio nazad! Sigurno je da je ovaj događaj ubrzao opredjeljenje na jugoslovenskoj strani, shvatili su da nemaju puno vremena.

S druge strane, USA su do 1950-te već definisale novu politiku prema Jugosalviji i Titu. Brzo su shvatile, na svoje veliko iznenađenje, da je Titov sukob sa Staljinom stvaran, ozbiljan, dubok i nepremostiv. Odlučile su da iskoriste priliku. Njihov prvi politički strateg Džordž Kenan definisaće američku politiku takozvanog klina prema Sovjetskom savezu. Taj klin zariven u tkivo Staljinove komunističke imperije bila je Jugoslavija, a to je podrazumijevalo da joj se mora pružiti svaka vrsta pomoći! Ovakva Kenanova strategija dovešće Jugoslaviju u sami vrh prioriteta amerilčke spoljne politike. U tom svijetlu treba posmatrati stvaranje Balkanskog pakta između Jugoslavije, Grčke i Turske.

Već 21. januara 1952-ge u Beogradu je turski ministar spoljnih poslova (Keprili) koji otvoreno poručuje tadašnjem jugoslovenskom ministru inostranih poslova, generalu Koči Popoviću, da potpisivanje trojnog pakta treba da bude samo etapa ka konačnom cilju: ulasku Jugoslavije u NATO. Ako ispravo razumijemo da je u ovim stvarima turska i grčka spoljna politika pod punom kontrolom Vašingtona, onda je jasno da Turčin saopštava američki stav i da je američko “opipavanje” Titove pozicije počelo. Naravno, u toj fazi Tito mora da “odbije” ponudu, ali radi to meko. Odgovor Jugoslovena glasi: da se ostvarena saradnja izmedju tri balkanske države može tretirati kao prva faza dalje institucionalizacije njihovih odnosa.

Nije šija nego vrat!

Pri tome Popović nedvosmisleno poručuje da se ulazak u NATO može razmatrati pod pretpostavkom da će se i NATO vremenom mijenjati, shodno mijenjanju prilika u svijetu. Ovo se može prevesti kao poruka: dozvolite nam da pružimo zadovoljavajuće obrazloženje za domaću upotrebu i mi sigurno ulazimo. Ipak, mi smo komunisti!

Keprili će pravo iz Beograda poći u Atinu da ovu bombu od vijesti saopšti tadašnjem grčkom premijeru (Papagos). Već je 3-eg februara 1952-ge u Beogradu grčki ministar spoljnih poslova (Stefanopulos). Pregovori će se, uz naoko teško razumljivo mijenjanje pozicije Ankare i Atine, jedna će pristajatai, pa onda kočiti, voditi tokom 1952-ge. Naravno, tom klackalicom između Atine i Ankare Amerikanci su izvodili Tita na čistinu. Konačno, usaglašena je statika i ahitektura sporazuma: on treba da bude o prijateljstvu i nenapadanju, izbjegnuta je vojna komponenta na kojoj su tvrdo insistirale Grčka i Turska. Ali, vojna i finasijska pomoć je neprestano pristizala.

27. februara 1953-e pakt je potpisan u Ankari očigledno shvaćen od strana potpisnica i američkog mentora da je završena prva faza ulaska Jugoslavije u NATO.

I onda je sudbina uplela svoje prste: Josif Visarionovič Staljin nenadano umire 5. marta 1953-će. Tito je odmah shvatio da može odahnuti! Kao stari kominternin kadar znao je da u Moskvi slijedi krvava bitka za Staljinovo nasljeđe. Znao je da pobjednik, Nikita Hruščov, ne može nastaviti agresivni pritisak na Jugoslaviju. Američka veza će se ipak intezivirati, postala je slatka vlastodršcu.

Američki državni sekretar Džon Foster Dals koji je naslijedio na tom položaju Dina Ačesona, te1953-će, imaće razloga za veliko zadovoljstvo. Shvatiće da je Titova ambicija da po svaku cijenu sačuva vlast idealno oruđe u rukama zapada u vođenju hladnog rata protiv Moskve, rata koji je bijesnio širom Planete i koji će potrajati sve do pada Berlinskog zida.

Novi predsjednik Ajzenhauer sa entuzijazmom će promovisati ideju da Jugoslavija, zajedno sa Španijom, postane novi član Alijanse. Uspostaviće se čvrsta vojna i politička saradnja, puna međusobnog američko-jugoslovenskog razumijevanja. Novac će potocima poteći prema Jugoslaviji. U Vašingtonu će se voditi značajni razgovori sa jugoslovenskim diplomatama, ali i sa tadašnjim načelnikom generalštaba jugoslovenske Vojske Pekom Dapčevićem. Tito će postati miljenik Zapada, obljubljeni komunstički diktator, postaće prvi komunistički državnik koji će posjetiti najznačajnije zapadne prijestonice. Ugostiće ga i britanska kraljica i američki predsjednik. Međutim nije dugo trebalo da Amerikancima postane jasan Titov izbor lične vlasti u odnosu na prevođenje Jugoslavije u demokratiju. Nijesu mnogo žalili. Dobili su neformalnog člana NATO alijanse i više nego korisnog igrača u ogromnoj strateškoj igri protiv Sovjetskog saveza.

Džon Foster Dals će kao najokoreliji antikomunista i jedan od kreatora politike učvršćivanja granica gvozdene zavjese, uspostaviti najprisnije lične odnose kako sa Titom tako i sa njegovim diplomatama koji će znati i da privatno borave u njegovoj raskošnoj vašingtonskoj vili, uživajući u zajedničkim kupanjima u bazenu i ispijanju vrhunskih koktela. Čovjek koji je oborio demokratskog predsjednika Irana Mosadeka i tako se dokopao iranske nafte, čovjek čiji su đed i ujak bili državni sekretari, a njegov rođeni brat u njegovom mandatu i šef CIA-e, pripadnik stare američke porodice čiji korijeni sežu sve do Karla Velikoga, svim silama se u Vašingtonu zalagao za Titovu stvar. Diplomata Leo Mates neđe je rekao da je Dals bio najiskreniji jugoslovenski saveznik u Vašingtonu.

Ovome treba dodati da pojedini istoričari opisuju Dalsa kao čovjeka čiji je pogled na svijet bio jednostvan i uglast kao uglovi solitera na Vol Stritu. Drugi će ga prikazivati kao potpuno beskrupuloznog čovjeka. Možete se zapitati: čemu ovolika priča o Dalsu? Ako ga posmatrate kao optički instrument za posmatranje Titove ličnosti, vrlo lako ćete otkriti osnovnu osobinu koja ih je tako čvrsto i prijateljski povezala.

Dals će 1955 jedan dan boraviti na Brionima, otvoriće sva politička pitanja sa Titom, od Evrope do Azije. Poslije će izjaviti da je to bio jedan od najljepših dana u njegovom životu. Siguran sam da nije pri tome mislio na očaravajuće ljepote brionskog ostrvlja.

Ja lično, pored ostalog, u tom krasnom Dalsovom danu pronalazim začetak Titove inspiracije za stvaranje pokreta nesvrstanih kao još jednog načina, da se potencijalni klijenti, kojih je bilo mnogo mešu tek oslobođenim kolonijama, odvuku ispod uticaja Moskve.

Da je Tito preveo Jugoslaviju u NATO i uspio da je transformiše, postao bi stvarna, velika legenda, jedna od najvećih ličnosti svoga doba. Ovako, njegova zvijezda ima limeni sjaj i svakog dana sve više tamni. Ne znam kako je njemu na onome svijetu, ali znam da je sa nasljeđem koje nam je ostavio, nama, ni krivima ni dužnima, živote učinio teško podnošljivim, i to u čitavoj regiji, što je rogobatni pseudonim za zemlju koja se nekad zvala tako lijepo Jugoslavija.

Ovaj tekst sam napisao u sjećanje na dan kada sam u Londonu, negdje devedest druge, slučajno pogledao emisiju BBC-ja koja je govorila o karijeri Ronalda Regana. U jednom trenutku Regan je prikazan kao mladi TV voditelj koji u emisiji govori o američkom viđenju slobodnog svijeta, onog koji je van granica željezne zavjese. Ostao sam zapanjen kad je Regan rukom pokazao na kartu Evrope koja je, opet, Jugoslaviju prikazivala ne samo van granica željezne zavjese, nego kao dio slobodnog svijeta!

Odavno znam da je mapa prikazivala Ajzenhauerovu projekciju koja se onda smatrala dovršenom i koja je mogla biti rezultat najsigurnijeg uvjerenja da stvari stoje tako kako Regan govori i njoj se već obezbjeđivala propagandna logistika.

Nijesam mogao vjerovati sopstvenim očima!

S obzirom da sam bio u tuđoj kući pred ljudima koji ništa nijesu mogli shvatiti, jedva sam u sebi zadržao krik a majku ti…

Da bi se razumjela 1948-ma koja je nenadano otvorila mogućnost pristupanja Jugoslavije NATO paktu, mora se, makar kratko, potsjetiti na građanski rat, njegove aktere i njihove uloge.

Četnici su od početnog stava otvorene borbe protiv okupatora polako zauzimali oportunističku poziciju kamo ih je odvela nada, pusta želja koja je prerasla u uvjerenje da će se saveznici, jednog dana iskrcati na jadransku obalu. Dio četničkog sloma, tragedije, sastoji se u tome što su Englezi, zaista, dosta dugo držali u opticaju mogućnost otvaranja balkanskog fronta čije bi formiranje bilo započeto invazijom na dalmatinsku obalu. Jugoslovenska pučistička vlada u Londonu, inače potpuno nedorasla i nesposobna, sa ružnom reputacijom vlade koja je zemlju gurnula u unaprijed izgubljen rat, te vojno i političko vođstvo četničkog pokreta u zemlji, potisnuli su poruku da je balkanski front tek jedna od opcija koje se razmatraju, držali su ga izvjesnim.

Nije se desilo.

Četnička ideja bila je jednostavna: u saradnji sa okupacionom vojnom silom prvo vojnički poraziti komuniste, a u času savezničkog iskrcavanja na Jadran, koristeći se savezničkom vojnom silom, protjerati okupatora iz zemlje. Kako politika nije samo kabinetska domišljatost, nego se mora realizovati na terenu gdje se očitavaju njeni konkretni obrisi, ti obrisi koji bi se mogli opisati kao očigledno, lako čitljivo četničko čekanje Godoa, nijesu se nikako svidjeli ni Njemcima ni Englezima. Ni jedni ni drugi nijesu ih smatrali lojalnim saveznicima. Čekanje Engleza izazvalo je nepovjerenje kod Njemaca, a saradnja sa Njemcima, bez obzira na onaj komunistički alibi, nepovjerenje kod Engleza. Kako je ta, ne samo politička nego i vojna pometnja riješena od strane Njemaca i Engleza, znamo. Ukratko, Njemci će, uz prethodni dogovor sa partizanskom stranom, na Neretvi četnike isporučiti partizanima od čega se ovi više nikada neće oporaviti niti predstavljati ozbiljniji vojnički faktor. (Njemačka strategija je jasna: jedan mogući neprijatelj manje u slučaju savezničkog iskrcavnja), a isto će uraditi Čerčil, upravo zbog četničke saradnje sa okupatorom i potrebe da se partizanska vojska potpuno relaksira u akcijama protiv okupatora ma i od najmanjeg četničkog ometanja (I Čerčilova strategija je jasna: jedan neprijatelj manje mom vojničkom partizanskom savezniku koji se bije protiv Njemaca) U samo nekolike godine Čerčil je, pokazaće se, dva puta zapečatio sudbinu kraljevine: marta 1941-e beskrupulozno je gurajući u čeljust nacističke ratne mašine, a drugi put servirajući je na tacnu Titu, ipak namjeravajući da ga tim poklonom u konačnici nadigra.

Nije uspjelo.

Naravno, glavni uzrok ovakvog razvoja situacije bile su tragično pogrešne političke procjene četničkog političkog vođstva kojima se Britanac okoristio da ne trepne!

Na drugoj strani, komunistički put je nužno mogao biti samo jedan: put bez ikakvih kalkulacija. Smrt je bila jedina alternativa, a tamo se nikome ne ide. Takav izbor udeseterostručuje objektivne snage. Ovo je koministički pokret činilo jedinstvenim, mobilnim, sa predvidivim beskompromisnim odgovorom na svaku političku ili vojnu situaciju.

Tito će iz krvavog građskog rata koji se odvijao ispod glavnog  komunističkog poziva na borbu protiv okupatora, izaći kao pobjednik. Iskoristiti će sve političke i vojničke prilike u svoju korist, svaku, ma i najmanju slabost četničkog pokreta. Pored ogromnih sposobnosti, Tito je bio i dijete sreće. Antička je izreka da sreća prati hrabre. Od svega nekoliko desperadosa koji su u očaju podigli ustanak 1941-ve, narasla je oružana sila  koja je 1945-te brojila  800.000 boraca. U Jugoslaviju komunizam nije došao na gusjenicama sovjetskih tenkova, predstavljao je autentični jugoslovenski proizvod. Tito je priznat i prihvaćen kao član antifašističke koalicije. Sve ovo i još puno toga činilo je da se Tito osjeća ponosnim i samouvjerenim, baš kao i pripadnici njegove vojske i njegove partije.

Oktobra 1944-te Tito će se prvi put pojaviti na naslovnoj strani Tajma. Kralj Petar II će te iste 1944-te pozvati  četnike da pristupe Titovoj vojsci. Trijumf je bio potpun. Tito je smatrao da nikome ništa ne duguje, da se sopstvenim snagama ni iz čega iz očajne vojne i političke situacije, izborio sam za poziciju u kojoj se našao.

Stara je priča: Staljin je mislio drugačije. Znamo i posljedice Titovog otpora Staljinu. Jedna od njih ugrađena je i u cijuk onih pijuka koji su lomili Zid one berlinske noći 9. novembra 1989. i najavili da je komunizam svoje otpjevao. Berlinski zid je Titovom akcijom počeo da se potkopava prije nego što je faktički bio podignut, u njegovo rušenje ugrađena je ona doskočica: oj Staljine stara bako, ne vara se Tito lako!

Drugi put Tito će biti na naslovnoj strani Tajma septembra 1946. Započela je tršćanska kriza. Zona A i zona B punile su naslovne strane. Zapad je mislio da Tito radi po nalogu Moskve, varao se. Tito će oboriti dva američka aviona što će izazvati američki i britanski gnjev. U Beogradu je američka ambasada pod opsadom. Iz grla stotina mladića u uniformama koji ponosno marširaju ispred svog komandanta, (crngorska jedinica je u pitanju) izvija se pjesma druže Tito ajmo i Milano da  je..mo Silvanu Mangano! Druže Tito samo reci, lećećemo kao meci!

Za razliku od onog prvog Tajmovog teksta, Tito nije više romantični nepoznati junak koji na viđelo izlazi iz šume. U ovom Tajmovom tekstu se kaže da je Tito stvorio policijsku državu (OZNA) da je pobio 200 000 ljudi i zatvorio još 100 000. Navodi se da je prokonzul u službi Moskve. Slute se Titovi apetiti da za račun Moskve stvori Balkansku federaciju. Većina Amerikanaca, kaže u tekstu, shvata da Tito koji je dugo viđen kao šampion demokratije, nije demokrata. Staljinov prokonzul, tako Tajm slika Tita.

Međutim, iz Beograda, od strane američkih ljudi na terenu, stižu drugačije vijesti. Jedna od njih glasi da su komunisti mnogo fleksibilniji u djelima nego u idelogiji (sic!). U tim izještajima Jugosloveni se ne nazivaju  satelitima Moskve nego njenim najrevnosnijim saradnicima(sic!) koji se od Moskve ne osjećaju dovoljno podržanim! Ovo bi se moglo prevesti, kao razočarenje, ali i bijes Beograda, što za revnosno slijeđenje ruskog modela, bolji su od svih ostalih kompartija na tom putu, ne dobija zasluženu i dovoljnu količinu aplauza iz Moskve. Naravno, Staljin ne dijeli aplauze, Tito je već i onako previše popularan. Pored Staljinove zvijezde, rođena je na komunističkom nebu još jedna, ona Titova.

Amerikanac proročki predviđa da će ruska arogancija u odnosu prema Beogradu neminovno dovesti do sukoba i da Amerikanci moraju zaigrati na tu kartu!

Niko u Vašingtonu međutim, beogradske izvještaje ne razmatra ozbiljno. Matrica je stvorena, Tito je Staljinov prokonzul i ne može biti drugačije.

Stvari lete dalje!

U jesen 1947. osniva se Kominform, a već u martu stiže prvo Staljinovo pismo. Istog mjeseca Truman odlikuje Dražu Mihajlovića, izjavljuje da je Tito pobio 400 000 političkih protvnika. Trentak u kojem Truman odlikuje Mihajlovića i preuveličava broj žrtava govore da Vašington još ne uočava dubinu sukoba. U aprilu, Tito negativno odgovara Staljinu. Odgovor konceptira Đilas. U maju stiže i drugo Staljnovo pismo, Jugoslavjija ponovo odgovara. Američki otpravnik poslova izvještava da Staljinova pisma iritiraju Jugoslovene koji su željeli da federacijom Jugoslavije, Bugarske i Albanije, prošire svoj uticaj. Staljin je protiv. 24. juna 1948.  počinje blokada Berlina! Američki otpravnik traži instrukcije Vašingtona kako da postupi ako Jugoslavija zatraži pomoć!

Velika američka igra je počela, prilika se ne ispušta iz ruku!

Ameraknci odlučuju da pomognu samo pod uslovom da Tito bude lojalan i kooperativan. CIA smatra da bi Titov uspjeh mogao imati dalekosežne negativne posljedice po ruski blok. Američka pomoć se mora plasirati bez pompe da ne iritira Staljina.

Avgusta 1948-me ubijen je Arso Jovanović, uhvaćeni Vlado Dapčević i Kađa Petričević, general Popivoda bježi u Moskvu.

U oktobru onaj američki otpravnik traži odlučniju američku pomoć Titu, jer je situacija u Jugoslaviji teška, smatra da se Tito ne može oduprijeti bez američke pomoći. Vašington je definitivno uvjeren da je Tito prešao  Rubikon. U Beograd stiže ambasador Kenon. Njegov zahtjev Vašingtonu je da se Tito bezuslovno podrži, ne smije biti nikakvih uslovljavanja u odnosu na moguće ublažavanje postojeće diktature. Tito se održao samo zbog toga što je diktator. Slabljenje diktature, bilo kakvo, dovelo bi ga u teži položaj. Vašington ocjenjuje da je Tito brilijantno odigrao optužujući Ruse za imperijalizam.

Aprila 1949-te, osniva se NATO. U maju se osniva Zapadna Republika Njemačka. Tito prekida pomoć Grčkim komunistima što je odigrano prema Amerikancima. Jugosloveni to vješto pravdaju time što su grčki komunisti podržali Staljina.

U julu svoja vrata otvara logor Goli otok.

Tito dobija skoro sve što je od Amerikanaca traženo.

Avgusta 1949-te Rusi su uspješno testirali atomsku bombu, Zapad je u šoku. Septembra 1949-te Rusi koncentrišu trupe na jugoslovenskoj granici. Prekida se svaka formalna i faktička veza Staljina sa Jugoslavijom. Pritisak Rusa se pojačava, u sovjetskom lageru Staljin organizuje niz monstr-procesa titoistima. I on grabi da se unutar lagera okoristi jugoslovenskim slučajem. U novembru druga Rezolucija Informbiroa, nepodnošljivo glupa po tonu. Ona Titu u zemlji otvara najširi manevarski prostor za obračun sa IB. U decembru Amerikanci odlučuju da će Titu pružiti vojnu pomoć, ako sukob potraje.

Naredne 1950, započinje Korejski rat.

Osnivanjem NATO pakta i ulaskom Grčke i Turske u NATO, Jugoslavija postaje geopoloitički uzglobljena između antagonističkih blokova i postaje potpuno zavisna od američke pomoći. Ovakva situacija pokreće okreće Tita još više i još brže prema Zapadu. Jugoslavija ozbiljno računa na rat, vrše se sveobuhvatne pripreme. Mnogi ne znaju da je, na primjer, nikšićka željezara izgrađena kao strateški proizvodni vojni kapacitet zbog ruske agresije koja se predviđala. Pravi “mali” rat skoro se svakodenvno vodi na jugoslovenskim granicama na kojoj se manji i veći incidenti dešavaju skoro svakodnevno, gine se. Staljin se zaista nosi mišlju da jugoslovensko pitanje riješi agresijom, ali se, opravdano, plaši svjetskog sukoba. U jesen 1952. u zadnji čas se odustalo od već donesene odluke da se Jugoslavija napadne, sve je bilo spremno: i divizije i proslavljeni Žukov. Na odluku o odustajanju uticala je promjena stanja na korejskom ratištu.

U ovakvom ozračju Jugoslavija je počela pregovore za stvaranje takozvanog Balkanskog pakta između Jugoslavije i dvije članice NATO-a: Grčke i Turske koji je vojno trebao da poveže jednu komunističku i dvije članice NATO!

Na prvi pogled paradoksalna situacija. U suštini, radilo se o otvaranju vrata Titu da udje u NATO.

Odbio je.

Kako i zašto u tekstu koji slijedi…

O Titovoj diktaturi neću pisati niti je dokazivati, samo ću ovlaš ukazati na razloge zbog kojih je  njegova diktatura bila mekša u odnosu na onu tvrdu u zemljama Varšavskog bloka.

Koliko je Tito bio mek?

O tome ne možemo pitati mahom nevine žrtve takozvanih “lijevih skretanja” u Crnoj Gori, na primjer. Ne možemo pitati ni onih dvije stotine hiljada izručenih Titu od strane Britanaca, a onda mahom pobijenih, počev od Blajburga, Kočevskog Roga, Zidanog Mosta i ko zna koliko još masovnih stratišta o kojima ništa ne znamo. Mnogi su počinili ratne zločine koji su ostali prikriveni pripadništvom antifašističkoj koaliciji čiji je Tito bio član, ali to ne umanjuje i ne može relativizovati Titovu odgovrnost.

Smatram da je rat devedestih, to nezamislivo apsurdno, novo međusobno poklanje balkanskih naroda, velikim dijelom proizašlo iz politikantski propagandne komunističke “interpretacije” međusobnih obračuna za vrijeme Drugog svejtskog rata, a posebno iz jezive tišine koja je nastupila nakon onog stravičnog poslijeratnog masakra civila i ratnih zarobljenika, sve pod izgovorom definitivnog obračuna sa kvislinškim snagama. Tačno, bilo je tamo kvislinga i velikih zločinaca, ali najviše je bilo onih koji se nijesu mogli pomiriti sa perspektivom života pod komunističkom vlašću. Najveći broj je sigurno bio zbjeg koji se kretao u skladu sa inertnom dinamikom takvih događaja: neko bježi, pa ću i ja!

Tačno je da je Titova spoljna politika imala jednu atraktivnu dimenziju koja se mogla iskoristiti za demokratski preobražaj cijele zmelje, ali ta šansa nije iskorišćena. Unutrašnji mrakovi sofisticirano podržani spolja progutali su čitavi prostor, vratili ga bezdan. Ja bih rekao: komunistički zločin i laž progutali su sami sebe.

Tito je do smrti ostao samozadovoljni diktator, talog hladnog rata, poltički fosil u jednom potpuno promijenjenom svijetu, muzejska atrakcija međunarodne politike. Zašto se tako desilo? Možda se dio odgovora može naći u Velebitovoj (Vladimir) definiciji Titove ličnosti koja glasi: Tito je imao ogromnih znanja, ali nije imao obrazovanja da shvati procese.

Bilo kako bilo u Velebitovoj definicji nalazimo potvrdu za mišljenje da se u Titovom slučaju radilo o bravuroznom imrpovizatoru, spremnom da taktički odgovori na svaki izazov. Ta ogromna inspiracija i nadahnuće za bravuru nalazila se u jednostavnoj želji da se lična vlast i centralna pozicija u bilo kakvim uslovima i po svaku cijenu očuva. Tu leže uzroci istine da Jugoslovenska politika, nakon obračuna sa Staljinom, nije imala druge ideje osim da održavanje Titove lične vlasti, po cijenu očiglednog zaostajanja i propadanja zemlje koje je nastupilo čim su zavrnuti jeftini zapadni krediti, prikaže kao “državničku i mudru politiku” našeg predsjednika.

Svaki pokušaj reforme nužno je vodio preispitivanju sitema, a to je najdirektnije dovodilo u pitanje Titovu samodržačku poziciju u kojoj je on uživao. Ni jedna jugoslovenska “reforma” nije uspjela i nije ni mogla riješiti ovu kvadraturu kruga. Sve reforme su u početku redovno podržavane od strane Tita da bi u kritičnom trenutku sa istog mjesta bile sasječene u korijenu omogućivši mu novih desetak godina mira u kući. Svako takvo sasijecanje imalo je još jednu posljedicu: okupljanje poltronerije koja je, skandirajući mu, u njegovoj sjenci imala samo jedan cilj: sticanje i obezbjeđivanje što većih sinekura i privilegija. Vremenom, to će postati pravi brlog. Nego, mora se odmah reći: u odnosu na ovu današnju političku unučad, bijahu ono moralni “kolosi”, prave “poštenjačine” i “obzirni” ljudi…

Nikad nijesam povjerovao u propagandnu namještaljku srpskih i hrvatskih nacionalista da se Tito specijalno obračunavao sa Srbima, ili sa Hrvatima. Tito se obračunavao sa svima koji su mogli ugroziti njegovu poziciju. Naša tragedija, žig Titov utisnut u naše debelo meso je, da se vrijeme njegove tridesetpetogodišnje lične vlasti opravdano smatra najboljim periodom u našim životima. Bilo kako bilo, neusporedivo gora, već dvadesetogodišnja diktatura njegove crnogorske političke unučadi, anonimnih junoša koji s ulice zasjedoše na već spremne fotelje, predstavlja najgori i najsramotniji period u našim životima. Ali i u životu našeg potomstva. Dozvolili smo da se našem potomstvu udari novi, mladi  žig u debelo meso sa starom porukom: vi ste moja stoka!

Tito je bio beskrupulozni hazarder, ali i dijete sreće, što je samo jedna strana priče. Druga strana je da je bio nesumnjivo hrabra, darovita osoba koja je kao stanovnik čuvenog moskovskog hotela Lux, opet srećom, preživijela vrhunski boljševički gladijatorski trening i zaslužila finalnu obradu brušenjem u crni dijamant vrhunske kominternine kakvoće. Koliko je jugoslovenskih komunista, potencijalnih Titovih konkurenata, zahvaljujući njegovim denuncijacijama GPU platilo glavom ovaj trening i “brušenje” upravo saznajemo zahvaljujući otkrivanju nepoznatih do sada arhivskih dokumenata. Takođe, vidimo ga u Španiji kao Staljinovog egzekutora od najvišeg povjerenja za posebne i najdelikatnije zadatke, što je krio kao zmija noge. Kakvog je kalibra Tito bio možda najbolje svjedoči njegovo pismo nedavno slučajno nadjeno u arhivu KGB-a. Upućeno je lično Staljinu i sadrži samo jednu rečenicu: “Ako ne prestaneš da šalješ ove tvoje ovamo, meni je dovoljno da pošaljem samo jednoga”. U potpisu: Tito. To je bio njegov direktni odgovor Staljinu poslije nekoliko izbjegnutih atentata organizovanih od strane Sovjeta.

Shvatajuči koliko je ludačke sreće Tito imao prilikom otkrivanja misije Mustafe Golubića četrdesetprve koji je poslan da ga likvidira, ili na Sutjesci, kada ga je od pogibije spasio njegov vjerni pas, ili prilikom desanta na Drvar, akcije koju je lično organizovao i vodio sa najelitnijom jedinicom njemačkih komandosa Hitlerov diverzantski genije Oto Skorceni lično, ostaje se bez daha.

Titovo ne Staljinu nije bilo motivisanom drukčijim putem u socijalizam ili drugim modelom socijalizma, što je kasnija imrpovizacija, nego je sadržalo poruku upućenu na sve četri strane svijeta: ovo je moj posjed, ja ovo nikome ne dam!

Amerikanci će uočiti Titovu poziciju, njegovu odlučnost u namjeri da očuva posjed ide do kraja, ako bude trebalo. Ta tačna američka procjena jedne nepokolebljive ambicije poslužiće kao čvrsti temelj za kreiranje američke “politike klina” prema Jugoslaviji, politike zaista slikovito imenovane koja će se, malo po malo, iza svakog udarca čekićem, zarivati sve dublje u političko tkivo moskovskog bloka. Staljin je Titovo ne odmah iskoristio za krvavo “sredjivanje” stanja u svojim komunističkim “provincijama” organizujući brojne monstr-procese, ali će oni koji su preživjeli i njihovi nasljednici, sanjati o mogućnosti osvajanja Titove nezavisne, a socijalističke pozicije u odnosu na Moskvu. A što je stvarno bio Titov primjer perfketno će, u jedno jedinoj rečenici intervjua datog  nakon obaranja Čaušeskua, iz Rumunije objasniti današnja dobitnica Nobelove nagrade za književnost, rumunska Njemica Herta Miler, parafraziram je: Pogled u Titovu Jugoslaviju će poput guste magle sprječavati naš jasni pogled (porobljenog Istoka, S.P.) prema Zapadu.

U godinama koje će slijediti nakon 1948-me Titu će stojati otvorena mogućnost pristupanja NATO, zbog toga se “detalja”, gotovo nepoznatog, i piše ovaj tekst. On će ozbiljno razmatrati takvu mogućnost pod Staljinovim ogormnim pritiskom. Djelatnost Milovana Đilasa mogu pripisati rezultatu dogovora između njega i Tita da se vrše pripreme u tom smjeru. A onda se desila tragična stvar koja je sve promijenila: Staljinova smrt. Tito nije više bio ugrožen, odmah se požurio Moskvi natrag, opet zbog očuvanja vlasti. Krvavi je cinizam da je Tito imao pedesetih godina na dlanu imao mogućnost ulaska Jugoslavije u NATO u komadu, i sve uz ogromnu američku finasijsku pomoć, procesa koji se u mnogostruko nepovoljnijim uslovima upravo odvija pred nama sa skoro šezdest godina zakašnjenja. Možemo li zamisliti perspektivu Jugoslavije da je Tito dozvolio takav razvoj događaja? Da je tada Jugosalvija ušla u NATO može se pretpostaviti da bi danas bila u komadu, a u ekonomskom smislu gotovo sigurno na nivou Španije.

Moj odnos prema Titu kretao se u razmjeri od velikog uvažavanja do postepenog otkrivanja mračne pozadine njegovog djelovanja i spoznaje motiva očuvanja lične vlasti po svaku cijenu, kao njegove najveće političke inspiracije. Od tada ga prezirem.

Takodje, sva priča oko socijalizma sa ljudskim likom, sva maestralna i nevjerovatna skaska o jugoslovenskom samoupravljanju i još mnogo toga, bila je samo naručena lakirovka: pokušaj da se diktatura “proda” kao “demokratski” proizvod prije svega svjetskoj javnosti, a specijalna njena meta bila je zapadno-evropska ljevica. Model jugoslovenske “reforme” morao se iskonstruisati kao Zapadu prihvatljivi osnov za odobravanje izdašnih kredita jednoj komunističkoj diktaturi. Krediti su do šezdesetih godina bili ogromni i uglavnom bespovratni, dakle, poklonjeni. Kako bude vrijeme odmicalo i Tito gubio na značaju, a opadanje značaja se poklapa sa uvjerenejm Zapada da se Tito suštinski ne želi pomjeriti prema NATO i demokratiji, dobijaće realne tržišne karakteristike uz to ukazivati na, uglavnom, katastrofalnu nesposobnost i glupost jugoslovenskih partijskih privrednih planera. Osim novca uloženog u osnovnu infrastrukturu nekolika uspješna primjera, bio je to uludo protraćen, ogroman novac koji je bio Titova cijena isplaćivana u naturi za usluge koje se Amerikancima čine u ideološkom obračunu sa “velikim bratom”.

Još uvijek se govori da Tito ništa nije uzeo za “sebe”. Nije mu trebalo. Čitava zemlja je bila njegova, od Triglava do Đevđelije kao i sudbina svakog njenog stanovnika. Bilo čiju sudbinu Tito je mogao je riještiti telefonskim pozivom. Da je te pozive koristio u krajnjoj nuždi i da se nakon pedesetih klonio otvorenog terora, svjedoči o njegovoj pronicljivosti i sposobnosti prilagođavanja. Teror mu više nije bio potreban. U zemlji je bio tretiran kao polubožanstvo, Zapadu je ta uloga savršeno odgovarala, ispod su se vršile dalekosežne pripreme za upravljanje situacijom nakon njegove smrti.

Tekst je neophodan uvod za nastavak koji slijedi o pedesetim godinama kao prokocanoj šansi milenijuma…