U proteklih nekoliko dana, same od sebe, kao čudom, posložiše se nekolike stvari kao ram za tekst koji slijedi.

Evo jutros u praškim novinama DNES čitam kako je izvjesni Rob Zomer, nekadašnji član onog holandskog bataljona pred čijim je „očima“ izvršen srebrenički masakr, odlučio da se ravno iz Amsterdama preseli u Sreberenicu ne bi li, kako kaže, pokušao da svojoj duši nađe mir zauvijek izgubljen nakon saznanja da se tu, pred njim, odigrao stravičan zločin, masakr osam hiljada muškaraca razne dobi među kojima je bilo i djece. Zomer je nosio uniformu koja je žrtvama trebala da jamči sigurnost garantovanu rezolucijom Vijeća sigurnosti OUN. O zločinu počinjenom prije punih petnaest godina, kaže, saznao je naknadno, ništa, ako mu je vjerovati, nije vidio niti mogao naslutiti. A od kada je saznao, nastavlja Zomer priču, nema dana kada u mislima nije u Srebrenici, pati od stalnih nesanica, izgubio je mir. U Srebrenici će se nastaniti i njegova supruga i dvije njihove šćeri koje su tamo već upisale školu. Srebrenica će biti mjesto njihovog odrastanja.

Koliko juče emitovani su video zapisi koji Ratka Mladića prikazuju u sjajnom raspoloženju, u raznim prigodama. Krijepi se rujnim vinom general Ratko, merači, pjeva, jede, tancuje u kolu, pleše, veseli se, obilaze se restorani, prijatelji.

Očigledno je da Mladić svoj mir nije izgubio kao onaj Holandez, zrači srećom, ponosom i slavom, bez grča na licu, bez sjenke u pogledu… Ne, griješite ako mislite da ja Mladića gledam kao monstruma Lombrozovog tipa sa ugrađenom genskom greškom ili čudovište poput Frankenštajna uteklo iz nekog laboratorija za genetički inženjering, ili kao užasan izuzetak koji potvrđuje pravilo našoj balkanskoj dobroti, časti i gostoprimstvu, nikako. Gledam ga kao jednog od nas, kao pripadnika ogromne balkanske većine čiji su članovi spremni da u određenim prilikama i okolnostima uradi besmislene stvari od kojih se ledi krv u žilama. I da to zamrzavanje krvi predstavi kao normalnu ideološku ili religijsku alotropsku modifikaciju, jer, moralo se tako, takva su vremena bila…

Koliko puta dnevno čujete da se u raznim prilikama iskorišćava ovo bestidno jeftino, uvijek isto opravdanje?

Stigla je i vijest da je u Haškom tribunalu uništeno preko hiljadu dokaza koji svjedoče da je u Srebrenici počinjen zločin genocida. Do duše, dokazi su prethodno evidentirani i opisani. To znači da je svaki predmet fotografisan, premjeren, opisan, katalogiziran, a onda uništen, jer haški sud, zamislite obrazloženje, nema prostora u kojem su se ovi artefakti najvećeg poslijeratnog evropskog masovnog zločina mogli pohraniti i sačuvati za budućnost!

Povucimo paralelu: da li možete zamisliti sličan odnos prema bilo kom artefaktu koji se u mnogim institucijama širom svijeta brižljivo čuvaju i trajno svjedoče o holokaustu nad Jevrejima? Ili, da stvar postavimo operativno: Da li bi se bilo koji sud u bilo kojoj staroj evropskoj državi mogao ikad ovako odnijeti prema dokaznom materjalu koji bi se odnosio, uzmimo kao primjer, na krivično djelo mučenja životinja?

Razmišljam o tome koliko je ovako sramotnoj odluci doprinijela svijest onih koji su odluku donijeli, da svi ti predmeti, sva ta zaostavština zločina ipak pripada nekom divljem balkanskom plemenu, nekom od njih? Zamišljam kakva bi se briga pokazala da je u onoj stravičnoj srebreničkoj noći pobijen, ne dao Gospod, Zmerov holandski bataljon?

Saznali smo i da je, odavno već previše prisutni i neukusno nametljivi Viljam Montgomeri, niđe drugo nego u Njujork Tajmsu objavio „svoj“ prijedlog rješenja čvorišnog balkaskog spora zagovarajući podjelu Kosova i proglašenje nezavisnosti Republike Srpske. Mnogi će reći da se ovim predlogom daje konačan smisao rušenju one Velike Jugoslavije i da je Dejtonski sporazum bio samo transmisija za buduća drobljenja balkanskog crnog polja svježe pocrvenjelog na globalnoj šahovskoj tabli.

Da ne bih više trošio ni slovca na g. Montgomerija reći ću da vlastoručno potpisujem svako slovo u brilijantnom tekstu Miljenka Jergovića napisanog o Montgomeriju i Montgomerijevom „prijedlogu“. Ipak bih dodao kako Vilijama i mnoge njemu slične kojima se na čelu čita serijski broj, smatram političkim i ljudskim „bedama“. Montgomeri je svoju brazdu duboko zaorao na balkanskom prostoru. Njegovi, oni koji stoje iza ovog prijedloga, kane tu brazdu još produbiti i proširiti.

Unaprijed mogu potpisati da će u nakanama uspjeti, prijedlog je upravo stvoren za podilaženje i novu aktivaciju onog oblika srpskog „turbo-patriotizma“ kojeg savršeno reprezentuje general Mladić, a u „intelektualnom“ smislu Dobrica Ćosić na primjer, one vrste „patriotizma“ s kojim se u Srbiji nakon Miloševića predugo politikantski koketiralo i koji će još jednom poslužiti da se podrži „novi“ plan.

Uprkos tome sto je priča vjerovatno uzaludna, valja je ponoviti i uporno ponavljati: niko tako brzo i efikasno nije bacio u krvavo blato Srbiju i sve njene značajne potencijale kao što su to uradili Ćosić, Milošević, Karadžić, Mladić i društvo, uz savezništvo Bulatovića, Đukanovića i Marovića.

Hoćete neku vrstu paralele – evo je odmah: niko tako brzo i efikasno nije bacio u prašinu Crnu Goru kao Milo Đukanović zajedno sa Marovićem od trenutka kad su počeli da se „bore“ za njenu „nezavisnost“! Njihova „obnova“ nezavisne nam Crne Gore uz sadejstvo „procrnogorske“ indipendističke „inteligencije“ čin je definitivnog njenog razaranja u svakom segmentu njenog bivstva, teško izlječivi karcinom.

Montgomerijev predlog je primarno antisrpski, sekundarno antibalkanski.

Pođe li za rukom ostvarenje ovog plana, eto Srbiji novog zastoja, novih problema po staroj shemi: Juga Srbije, Sandžaka, Mađara, Vlaha i ne znam koga sve ne, eto Makedoniji Albanaca, podrhtavaće Crna Gora, eto Bosni Hrvata, a Hrvatima turbo-hrvatskih Hercegovaca, eto… E, a kad se Balkan trese, mučno je Evropi na isti način kad se čovjek otruje nekom hranom, pa ga zaboli život, kako Rusi imenuju stomak. A Balkan je bio i ostao meko tkivo, trbuh Evrope, znaju to Majstori…

U vidu preporučenog „lijeka“, Montgomerijev prijedlog truje, danajski je to dar Srbiji, otrov se preliva u svaku balkansku venu…

Oktobra 1993. sa aerodroma u Tirani, jer svi crnogorski i srpski „erporti“ bijahu zakatančeni sankcijama, odlećeću za Rim, a onda za Njujork. Tamo ću se pridružiti međunarodnoj delegaciji na čijem se čelu nalazila Ema Bonino, docniji komesar za izbjeglice Evropske komisije. Svrha ove posjete bila je pružanje podrške što hitnijem početku rada tek osnovanog haškog tribunala. Bio sam jedini političar sa teritorije Crne Gore i Srbije koji se odvažio na ovakav korak. Delegaciju će primiti Butros Gali, ondašnji generalni sekretar OUN.

Nije moguće opisati kako su ovaj događaj tretirali „mediji“ u Crnoj Gori, nije moguće prenijeti stepen mržnje prožet zluradim izrugivanjem koji me je po povratku dočekao u crnogorskoj skupštini od strane „poslanika“ onda jedinstvenog DPS. Đukanović nas je – nas, liberale, između ostalog, posprdno nazvao miljenicima međunarodne zajednice, što je u ondašnjim prilikama bila opasna optužba najtežeg mogućeg kalibra.

Niko tada nije mogao ni slutiti u što će sve zaglibiti haški sud i haško tužiteljstvo zahvaljujući manevrisanju ključnih činilaca međunarodne političke scene koji su isti taj sud i isto to tužilaštvo svečano osnovali i garantovali mu kredibilitet.

Ako želite saznati o pravom licu međunarodne politike, onom koje je stvarno i koje se ukriva iza velikih gestova i zaklinjanja, ako želite razumjeti, nikako i opravdati, likove koji na čelu nose serijske brojeve, raspoznati njihove poslove i zadatke, likove koji se štancaju na traci kao što je Rim nekad štancao legionare ili Ford automobile, ako želite saznati kako su se dvije hrabre žene Luiz Arbur i Karla del Ponte ophrvale naletima „legija“ i legionara i ipak dobile bitku unaprijed smišljenu da se izgubi, morate doći do knjige naše treće heroine gospođe Florans Artman koja je sve to opisala u uzbudljivom i bolno istinitom štivu: Mir i kazna – o tajnim ratovima Haga i međunarodne zajednice, Profil, Zagreb 2007. te knjige Karle del Ponte Gospođa tužiteljica – suočavanje s najtežim ratnim zločinima i kulturom nekažnjivosti. A želite li da saznate mnogo tačnog i argumentovanog o jednom od glavnih sukreatora i izvršilaca najnovije balkanske tragedije, obavezno pročitajte i knjigu Artmanove: Milošević – dijagonala ludaka, Adamić/Globus, Rijeka 2002.

Sve tri knjige se čitaju kao uzbudljivi romani, ali vam se kosa digne na glavi kad shvatite da likovi i događaji nijesu izmišljeni, da su stvarni, da su uticali na sudbinu svakog od nas „preživjelih“, naše rođene đece i njihove đece koja će se tek roditi, pa i na đecu njihove đece. Mnoge stvari će vam postati drugačije kad shvatite moć i sveprisutnost obavještajnih službi kojima su institucije o kojima govorimo, i haški tribunal i tužilaštvo, izbušeni kao švajcarski sir, kad razumijete koliko su laž, podlost, cinizam i prijetvornost ostale najdraže oružje politike, a gruba sila njen glavni oslonac.

Paradoksalno, najveća je vrijednost ovih knjiga u onome što nije napisano, ali prosto viče, a prvenstveno se odnosi na učešće i dio odgovornosti najvećih međunarodnih igrača za zlehudu sudbinu crnog balkanskog kvadrata na onoj pomenutoj ploči.

Kad pogledate šire, lako ćete pronaći logiku serviranja spravljenih „recepata“ poput ovog Montgomerijevog, sličnih pripravaka za „rješavanje“ raznih kriza diljem Planete, kriza koje nikako da se riješe, naprotiv, koje traju i traju i poprimaju sve neuhvatljivije oblike, jer nije poenta u rješenju, nego u rješavanju…

I najnovija vijest: Artmanovoj se, zbog ove knjige, sudi u Hagu!

Ovaj tekst je stisak ruke u znak podrške i poštovanja prema Florans Artman i njenoj beskompromisnoj moralnoj hrabrosti one jedinstvene vrste koja čini ovu Planetu kako-tako podnošljivim mjestom za život uopšte vrijedan življenja.

Florans navijamo za tebe, na žalost, to je jedino što u ovom trenutku možemo da uradimo…

Do ruku mi je nedavno došao prevažni intervju Gora Vidala dat već pomalo daleke 2002! Odlučio sam da ga prezentiram sad i ovdje iz razloga koje nije potrebno posebno obrazlagati, ali jedan od njih je svakako želja da vam se prezentira plemeniti izdanak jednog krila ponajboljih američkih demokratskih tradicija.

Koincidencija da je neko u komentarima već citirao djelić ovog intervjua uvjerila me je da ga trebam prezentirati u cjelosti.

Napominjem da se sa komentarima koje je na intervju dao Alen Vuds u nekim dijelovima ne slažem.

Na žalost, najavljeni tekst o dvjema sjajnim ženama našeg vremena, tekst o Florans Artman i Karli del Ponte moraće još malo da pričeka što i ne mora da bude tako loše!

SLABLJENJE I PAD AMERIČKOG CARSTVA:
Povodom intervjua Gor Vidala BBC-u
autor: Alen Vuds
datum: 21/08/02

U ponedeljak 15. jula, na četvrtom kanalu BBC-a, politički komentator Endrju Mar je intervjuisao Gor Vidala, čuvenog američkog pisca. Intervju je bio prilično neverovatan zbog svog pronicanja u tekuću situaciju američkog kapitalizma.

Mar je počeo sa veoma interesantnim pitanjem: “Da li mislite da će Sjedinjene Države završiti kao Rimsko carstvo, kao žrtva prekomernog širenja carstva?“ Odgovor Gor Vidala je bio prilično začudujući u svojoj iskrenosti. Štaviše, Vidal je veoma kvalifikovan da odgovori na ova pitanja (ili bar neka od njih). Pored toga što je najpoznatiji živi Američki pisac, on je veoma oštrouman politički komentator i otvoren kritičar sadašnjeg sistema – iako definitivmo nije marksista.

U stvari, Gor Vidal je član jedne od vodećih američkih porodica – particij po poreklu, odgoju i kulturi. Njegov otac i deda su bili na visokim političkim funkcijama i u srodstvu je sa Al Gorom, demokratskim kandidatom koji je u stvari pobedio na prošlim predsednickim izborima i bio prevaren od strane Bušove klike. Kako Vidal kaže: “Buš je prevario gradjane. Samo je koristio svog rođaka koji je slučajno kontrolisao Floridu da namesti glasanje. Zatim, kada je ishod izbora doveden u pitanje, iskoristio je vrhovni sud, koji je za pobednika izbora proglasio gubitnika. Ovo je bilo u potpunoj suprotnosti sa američkim ustavom, koji ne daje takva prava vrhovnom sudu, ali onda, oni ne obraćaju nikakvu pažnju na ustav, povelju o pravima, ili bilo šta drugo. Sve odluke su donesene od strane jednog procenta populacije koja bukvalno poseduje Ameriku.“

Kao što možemo da vidimo iz ove izjave, Gor Vidal je ono što se u Sjedinjenim Državama naziva liberal. Ali bilo ko da pogleda ovaj intervju može lako doneti zaključak da se on nalazi mnogo levlje čak i od najlevljih lidera socijaldemokratije sa ove strane Atlantika. Njegovo blisko poznanstvo sa američkom vladajućom elitom i njenim političkim establišmentom daje mu jedinstven uvid u funkcionisanje sistema. Štaviše, on je jedna od onih veoma retkih zverki – buržuaski politički komentator čija vizija nadmašuje neposredno i ima široki istorijski pogled na stvari.

Po Gorovom mišljenju “[američka] Republika se završila 1950. Od tada imamo imperijalni sistem.“ Šta su glavne karakteristike ovog sistema? Prvo, Sjedinjene Države se na agresivan način mešaju u svaki deo sveta. Sudeći po njegovim istraživanjima, posle 1950, Sjedinjene Države su učestvolave u bar 300 ratova u različitim delovima sveta. Ipak, i pored toga što ustav naglašava da bilo koji rat mora biti odobren od strane kongresa, ni jedan od ovih konflikata nije odobren. U stvari, poslednji put kada je američki predsednik tražio i dobio odobrenje kongresa za rat je bio 1941, posle japanskog napada na Perl Harbur.

Vidal ističe nešto što je nama bilo odavno poznato, ali nikada nije bilo priznato, da je predsednik Ruzvelt namerno isprovocirao Japance da napadnu Perl Harbur. “Ruzvelt je želeo da Sjedinjene Države uđu u rat protiv Hitlera, ali je znao da je 80 procenata Amerikanaca protiv ovoga. Znao je da je jedini način da to promeni veliki šok, i zato je odlučio da isprovocira Japance – koji su bili saveznici Nemačke i Italije – da napadnu Sjedinjene Države. Oni su namerno odsekli Japance od zaliha nafte, zatim odbili da im prodaju staro gvožđe, itd. Tako su oni napali. Napad na Perl Harbur je Ruzveltu vredeo više nego nekoliko divizija.“

Vidal je zatim objasnio kako je predsednik Truman umešao Sjedinjene Države u Korejski rat (“koji smo mi izgubili“) predstavljajući ga kao “policijsku operaciju“ koja nije zahtevala odobrenje kongresa. Umesto toga obratio se Ujedinjenim Nacijama! Vojna agresija Sjedinjenih Država u Koreji se odigrala pod zastavom Ujedinjenih Nacija – kao i mnoge avanture koje su sledile, sve do Kosova.

Vidal, veome efektan pripovedač, takođe poseduje neophodan smisao za humor. U njegovim rukama, duhovitost je smrtonosno oružje, oštro kao i rapir. Džordž Buš (“Kako volim tog čoveka!“) mu obezbeđuje beskrajan izvor anegdota, od kojih je jedna bila nova za mene i vredna ponavljanja. Bušovo mišljenje o Francuzima: “Problem sa tim momcima je što još uvek nemaju reč za preduzimača!« [prim. prev. reč preduzimač, eng. entrepreneur, je u engleski jezik preuzeta iz francuskog jezika]

Vidal govori sa osmehom, ali po rečima mog zemljaka Dilan Tomasa, njegov osmeh je ugodan kao i žilet. Forma može biti zabavna, ali je sadržaj smrtonosno ozbiljan. On ističe da je mnogo hvaljena američka sloboda uglavnom izmišljotina: tri procenta populacije je ili u zatvoru ili izdržava uslovnu kaznu, povezani električnim spravama sa zatvorskom administracijom. Veoma je malo istinske slobode. Sloboda štampe? “Štampa i mediji su u vlasništvu i kontrolisani od strane “naših korporacijskih gospodara“. Nikada nisam video da su mediji kontrolisani tako čvrsto kao sada. Oni kontrolišu celokupan tok informacija, tako da velika većina Amerikanaca ne zna šta se dešava.“

A šta je sa životnim standardom u Americi? -”80% Amerikanaca živi sve teže od 1973. To je godina koju uobičajeno navode zbog naftne krize. Danas muž i žena zajedno zarađuju manje nego što je sam muž zarađivao u to vreme. Na drugoj strani, neki ljudi su se enormno obogatili. Jedan posto poseduje sve – kao direktori velikih kompanija koji sada čekaju u redu da idu u zatvor! Ispod njih stoji još 20% ini koji podržavaju imperiju. To su advokati, novinari političari, bankari. Jedan posto drži na platnom spisku tih dvadeset.”

Gor Vidal je skoro imao i lično iskustvo sa američkim “nezavisnim novinarstvom”. Kada je posle 11. septembra napisao članak u kome ukazuje kako je Amerika sama dovela do tog događaja, obučavajući Bin Ladena i Talibane protiv Rusije, članak nije objavljen ni u jednim novinama ili magazinu, uključujući i navodno “levičarski” The Nation za koji je Vidal pisao pola veka. “Mediji nikada ne postavljaju pitanje zašto” kaže on:

“Još uvek nam nisu objasnili zbog čega su Japanci napali Perl Harbor! Ruzvelt je isprovocirao napad, ali nacionalna mitologija zahteva da se on pravi svecem, pa se ništa o tome ne priča. Sada satanizujemo Osamu Bin Ladena koji nije baš duša od čoveka i prihvata tu ulogu. Mi ne znamo koliki je njegov udeo u događajima od 11. septembra zapravo bio. Pa ipak, Džordž Buš odmah saopštava: “Mrtvog ili živog naći ćemo ga!” Pa nisu ga nasli. I on nije razlog zbog kojeg su Sjedinjene Države u Avganistanu. Jedan novinar je stigao u Avganistan ranije nego što su novinari trebali da dođu i pitao je američkog generala na terenu gde se nalazi Osama. General čak nije mogao ni da se seti ko je Osama. Tek kada ga je zapanjeni novinar podsetio, general se setio šta je navodni cilj misije!”

Po Vidalovom mišljenju, američka intervencija je povezana sa naftnim interesima i planom za izgradnju naftovoda od Kaspijskog mora do Indijskog okeana. “Oni žele stabilnost u Avganistanu da bi izgradili naftovod. Talibani im nisu pružali tu stabilnost pa su odlučili da ih svrgnu”. Ovo objašnjenje američkih motiva je pojednostavljeno, ali je sigurno da su planovi za naftovod postojali (da li će ikada biti izgrađen je druga stvar) i da je bila umešana američka kompanija. Takođe nema sumnje da Amerika želi da preuzme kontrolu nad Kaspijskim morem i centralnom Azijom i da su naftni, kao i drugi interesi umešani u to.

Bez obzira na to koliko je nesavršena ili nedovršena Vidalova analiza, to nije poenta. Poenta koju je izneo politički komentator Endrju Mar (koji je daleko od levičara) je sledeća: kako je moguće da najveći živi američki pisac (po Maru) nije dobio priliku da se njegovo mišljenje objavi u Americi? On je objavio kolekciju članaka u Italiji, gde je knjiga postal bestseler i takođe je objavljena u drugim evropskim zemljama.

Na kraju njegova knjiga “Neprekidan rat za neprekidan mir” je objavljena u Americi ali je zatim, kako autor sam primećuje, postalo još gore. Ni jedna novina nije bila spremna da napravi recenziju knjige. Nije bilo javne promocije i reklame se nisu prihvatale. Kao dobro poznata javna ličnost primio je sedam poziva da učestvuje u raznim televizijskim programima. Pet od sedam su uskoro otkazani. CNN ga je pozvao da izloži svoje stavove ali je emisija otkazana pola sata pre početka. Instrukcije su očigledno došle iz visokih krugova u Vašingtonu.

“Prava građana su u našoj zemlji rasturena. Bill of Rights je bio ili privremeno stavljen van snage ili skraćen. Bil Klinton je započeo taj proces za vreme bombardovanja Oklakome. Onda su uveli Zakon o američkom patriotizmu, jedan dokument od trideset strana koji nikome nije palo na pamet da pročita. On dozvoljava vladi da organizuje držanje osoba pod prismotrom, hapšenja i progonstva. U stvari, ako kritikujete vladu, mogli bi da budete uhapšeni za “davanje ohrabrenja neprijatelju”. I kongres je prihvatio taj zakon, a predsednik ga je odmah potpisao! Ali to u praksi nije radilo. Međutim, mi sada imamo hiljade zatvorenika koji su trenutno zatvoreni u Gvantanamo Beju, bez prava na žalbu i bez prava obraćanja sudu.“

A šta su zaključci Gor Vidala? “Naše oslobođenje od ovog sistema dogodiće se kao rezultat ekonomskog kraha,“ tvrdi on. “‘To je neizbežno, uzmajući u obzir ogromne dugove koje smo polako nagomilali. I to mora dovesti do raspada ekonomskog sistema u nekom momentu. Sve je to vrlo očigledno.“ Najinteresantniji je mali detalj koji mora da potiče iz njegovih porodičnih veza. “Tokom drugog svetskog rata, bilo je 13 miliona nas mladih u oružanim snagama. 1945., Ruzveltov sin je ocu rekao: “Ti znaš da jedini zanat koji ova deca poseduju je kako nekoga ubiti. Ako stvari stoje kao posle Gradjanskog rata ili Prvog svetskog rata, kada su nezaposleni veterani demonstrirali u Vašingtonu, biće velikih teškoća. Ako se vrate kući i vide da nema posla, rasturiće grad na parčiće!”’. Na bazi toga, Ruzvelt je uveo reformu službe za socijalno osiguranje/zaštitu, za koju Gor Vidal (sa malo preterivanja) tvrdi da je preokrenula klasnu strukturu Amerike.

I pored njegovih trenutaka briljantnosti i razumevanja, Gor Vidal ne nudi nikakvo rešenje. Jedina njegova nada je da će, kao i tokom krize tridesetih godina, neki reformistički predsednik, kao sto je bio F. D. Ruzvelt, uvesti nešto što bi ličilo na “New Deal“. Ako se to ne desi, “završićemo sa diktaturom.“

U suštini, Gor Vidal se nije odrekao stanovišta socijalne klase iz koje potiče. U srcu i u duši, on ostaje američki patricij, koji daje kao Kasandra savete njegovoj klasi o tome kako bi trebala da se spase od predstojeće katastrofe. I kao sto Trojanci nisu slušali Kasandru, tako i američka vladajuća klasa smatra osobe kao što su Vidal za ekscentrike, koji bi trebalo da budu ignorisani ili podvrgnuti kospiraciji tišine.

Reč je o tome da, kao što je Gor Vidal bio prvi da primeti, Amerikom već vlada diktatura – diktatura Novca, ‘korporacijskih šefova’ koji u stvari sve odlučuju dok masama daju iluziju demokratskog procesa. Ali demokratija u Americi, kao i u Britaniji i svugde drugde na zapadu, je samo varka, prazna ljuska. Ona je, kako je Gor Vidal sa svojim dubokim znanjem istorije shvatio, kao što su bile institucije Rimske republike u ranim danima Imperije, kada su se imperatori pretvarali da brane stari sistem, dok je prava moć bila koncentrisana u rukama imperatora i vojske.

Gor Vidal ima zaslugu što je shvatio hipokriziju koja čini pozadinu ovoj varci, i surovi, eksploatativni i agresivni karakter američkog imperijalizma. On je takodje shvatio činjenicu da ovaj div ima glinene noge. On poziva američku vladajuću klasu da se povuče iz intervencija u inostranstvu. On shvata da je Amerika u procesu da ide iznad svojih mogućnosti, kao što je i Rimska imperija to učinila.

Zapravo, njegov recept je da se vratimo dvesta godina unazad, da se Amerika vrati svojim prečistim korenima republikanizma. On time završava na poziciji konzervativizma i utopizma. Kao jedan vrlo inteligentan čovek, on mora da zna u srcu da nema mogućnosti povratka unazad, i da ono što on predlaže kao rešenje uopšte nije nikakvo rešenje. To je pravi razlog za ironiju koja se može lako primetiti u njegovom govoru. Na kraju krajeva, ironija potiče iz kontradikcije između onoga što bi trebalo biti i onoga što jeste.

Amerika velikih banaka i monopola ne može biti zamenjena svetom sitnog farmera. Endru Džekson i Tomas Džeferson su već odavno mrtvi i ne mogu biti oživljeni maštanjem – čak ni onom vrstom ubedljivog maštanja jednog briljantnog pisca. Jedina klasa koja može srušiti ‘korporacijske šefove’ i ukinuti diktaturu velikog biznisa je Američka radnička klasa.

Knjiga Gora Vidala je, i pored konspiracije tišine u medijama, sada bestseler, u SAD, sa po 150.000 kopija prodatih nedeljno od strane “Amazona“. To nam dosta govori o tekućoj promeni raspoloženja naroda Amerike. Kao što kaže Gor Vidal: “Nema potrebe da se brine o američkom narodu. Vladajuća elita ih tretira kao budale ali oni nisu budale.” Tačno tako! Američki narod nisu budale! I najveći deo naroda čini radnička klasa, i nestručna i stručna. Ona će se učiti iz knjiga kao što je ova napisana od strane Gora Vidala. Ali će najviše naučiti iz najveće knjige od svih – knjige samog života. Veliki prevrati se mogu očekivati u Sjedinjenim Američkim Državama. Kada se spavajući džin američke radničke klase pokrene, ceo svet biće prodrman iz temelja.

London,
16. jul, 2002

Kao što smo vidjeli proteklih dana, crnogorska opozicija je odlučila da sarađuje sa režimom. Profiterovi mediji su preglasnim ćutanjem podržali ovakav „opozicioni“ stav. Ovaj Profiterov ćuteći rukopis mi je dobro poznat, na liberalima su se trenirale njegove „kaligrafske“ vrijednosti. Ponosim se mnogim stvarima koje smo uradili u crnogorskom blatu, ali sa činjenicom da sve više ljudi lako i brzo  raspoznaje slične političke rukopise i zna njihovu stvarnu svrhu i namjenu, stvar je sa kojom se najviše ponosim.

Svjedoci ste mi: u nepropusno zadihtovanoj crnogorskoj medijskoj kutiji bačenoj na dno nekog balkanskog kanalizacionog kolektora, čitave godine su bile potrebne da se razobliči ova perfidija… Ono nedavno objavljivanje u Vijestima dijela mojeg teksta uz izostavljanje njegovih bitnih dijelova koji se odnose na Profitera, objavljivanje sa zadrškom od čitavih osam dana, nije značilo ništa drugo nego pobadanje kiljana u prostoru i vremenu tako svojstveno Profiteru, da se, ako jednog dana dođe ovakva konstatacija: pa vi nijeste onaj predlog podržali, pokaže na kiljan: kako nijesmo, evo ti Vijesti broj taj i taj.

Jedan veoma, veoma talentovani novinar dugo je godina u Monitoru bio zadužen da glumi kiljan, ali o tom, možda, nekom drugom prilikom.

Ugledni član Profiterovog tima Milan Popović dao je veliki intervju Slobodnoj Evropi. Prava je prilika da se sjetim nekadašnjeg urednika ovog medija za Južnoslovenske prostore, Srđana Kusovca, kojemu je za potrebe novog vremena i njihovog ubrzanog tempa, nenadano odloženo novinarsko pero u sošku pa je prekomandovan gospodinu Đukanoviću za savjetnika.

A kako nas je godinama čerečila Evropa slobodna, pod dirigentskom palicom današnjeg savjetnika, opet, drugom ćemo prilikom. I nije bivši „nezavisni“ novinar, današnji savjetnik kriv, on samo izvršava naloge kao vojnik u struci… Parafrazirano je to onom mafijaškom: ma kakavi, nemam ja ništa lično protiv tebe, to je samo posao. No, sa druge strane, slobodnom voljom se odlučite da postanete takva vrsta vojnika.

Dakle, u rečenom intervjuu gospodin Popović ponovo otkriva čitav niz već dobro poznatih slabosti: ponovo se izbjegava potencirati više nego sramotna, samo po imenu koaliciona, a suštinska kolaborantska uloga SDP-a u ohlokratskoj vlasti. Slučaj neizglasavanja Zakona o lustraciji koji nije prošao zahvaljujući SDP-u o kojem govori Popović, tako se prikazuje kao nekakav incident, a ne kao tek samo jedan čin kontinuiranog, osmišljenog načina  evo već dvanaestogodišnjeg djelovanja ove „stranke“, koja je bila ista takva i dok je bila „opoziciona“, što bi se reklo, na „izvolte“ režimu, uz jedan vrlo kratki period „mudrog“ ali opozicionog djelovanja.

Ponovo Popović izbjegava da saopšti imena i prezimena stubova režima, ponovo se zaobilazi stvarna uloga crnogorskih liberala, ponovo se sugeriše spinovana, režimska i lažna „periodizacija“ djelovanja LSCG, ona koja kaže: liberali su do tada i tada bili… ama svaka čast, ali… Ponovo se „zaboravlja“ da su liberali, na primjer, čim se pojavila „knjiga“ Momira Bulatovića „Pravila ćutanja“ istu, kao optužujući materijal, predali u ruke ondašnjoj novopečenoj državnoj tužiteljici Medenici, jer u knjizi sve piše i o mafiji i o olhokratiji. Učinila je to u ime stranke ondašnji portparol Helena Vučetič ne tako davne 2004-te. E sad, sjeća li se neko bilo kakve, osim odbrambene reakcije Milana Popovića kao ondašnjeg režimskog stuba, na sve ovo? Da Vijesti imaju arhivu, odmah bi ste mogli vidjeti kako su one „reagovale“ onda, a kad bi Monitor imao internetsku arhivu mogli biste se i na taj način podsjetiti, ali arhiva nema…

Pored toga, sjeća li se iko bilo kakvog komentara Milana Popovića i ekipe u odnosu na dugogodišnje djelovanje radija Free Montenegro i njegovog urednika Miška Đukića na primjer? Prije njega Nataše Novović, prije nje Nebojše Redzića, prije njega Čarlija Ilića. Na čiju su stranu bili Milan i društvo barem od 1997-e, dok je grmjelo i sijevalo? Sjeća li se neko da je ikad Slobodna Evropa ugostila nekog od ovih hrabrih urednika ili novinara ovog radija, dok su bili njegovi urednici? Sjeća li se Milan Popović da je Free Montenegro onaj medij koji je posredstvom strašnih emisija Snježane Rakonjac, obavijestio javnost o zločinu hercegnovske deportacije… Na čijoj su strani bili Popović i društvo kad je svoju bitku u „javnom servisu“ bojovala Nataša Nović kao prvi slobodni urednik ove kuće?

Koliko bi Oklopa na primjer, mogli da napišu ovi ljudi, a o Đukiću da ne govorim?

Da se razumijemo, dragocjeno je što je Popović napisao roman, ja govorim o kontinuitetu prećutkivanja kao produktivne metode sakrivanja, jer su u toj tački prećutkivanja kako onda, tako i danas, skoncentrisani stvarni motivi djelovanja ove grupe koja sebe vidi kao intelektualnu savjest posrnulog crnogorskog društva, čijem su posrnuću ključno doprinijeli.

E sad, neću reći, kakvo društvo, takva i savjest, da mi se ne zamjeri…

Zastrašujuće je koliko Milan Popović insistira na udbaški spinovanoj laži kada i u ovom intervjuu papagajski ponavlja:

„Ja ne mislim da je greška što se ostalo pri opciji nezavisnosti Crne Gore samo zbog toga što je Đukanović sa svojom partijom ‘97. promenio stranu. Ja mislim da je dobro što je Đukanović ‘97. promenio stranu, a naravno nije dobro što nije promenio ništa drugo ili vrlo malo drugog, ali vi ‘97. niste mogli, kako narod kaže, ” zbog prljave vode izbaciti i dete iz korita”.

Ovo sugeriše neznavenima notornu laž da onda nije bilo alternative Crnoj Gori osim davanja bezrezervne podrške ohlokratiji.

Pružanje usluga distribuiranja i širenja ove i mnogih drugih spinovanih udbaških laži jedan su od temelja učvršćivanja i širenja profiterske finasijske i medijske imperije brižljivo odnjegovane u moćnoj sjenci ohlokratije. Opisana akcija je bila osnov za planirano uništenje LSCG.

A alternativa je postojala, nju su liberali znalački, autentično i beskompromisno gradili punih sedam godina, korak po korak, znajući da mora doći čas kad će biti ponuđena. I ponudili su je na srebrnu tacnu, perfektno serviranu, na izvolte, a da se pri tom ne ustanete iz fotelje i ne izađete iz udobnih papuča.

Ponuda se sastojala u elementarnoj računskoj radnji, reklo bi se aksiomatskog karaktera. Znači trebalo je poručiti ono očigledno:

odlično je što je DPS „pukao“ na dvoje,

odlično je što znamo da Đukanović nema kuđ nego da se zaleti na ogromni izborni potencijal crnogorskih liberala,

odlično je što je Đukanović slab,

a najbolje je da mi zbog svega toga, upravo sad bezrezervno podržimo LSCG kao jedinog garanta nezavisnosti, i još više, kao garanta demokratske tranzicije i svega što iz nje proizilazi.

Samo snažni Liberalni savez može biti najozbiljniji i oprezan partner u budućoj koaliciji sa Đukanovićem, prema kome se, Đukanoviću, mora držati stroga distanca, da im se čorbe ne pomiješaju.

Ovo se mora uraditi, jer sve suprotno ne samo da je nemoralno nego bi moglo dovesti do toga da Ajhmanu povjerimo brigu za Jevrejsku đecu, kako samo malo dalje u svom intervjuu aludira na Đukanovića isti  Popović.

Prilika 1998 je bila ogromna, da ostavimo za ovu priliku po strani nekoliko krupnih, još više izglednijih i očiglednijih prilika koju je pružila 1997-ma, a proigrao isti tim! Nije tek tako onaj naš kongres u Budvi iste te 1998-me održan pod sloganom: lscg – s a d!

Urađeno je sve suprotno od očiglednog.

Želim reći Popoviću i svima, to nije bila greška, jer živ čovjek pogriješi, pa se ispravi ako je dobronamjeran, nego je privlašćivanje bio potez strateškog karaktera, skovani plan za uništenje liberala, kolaborantski utanačen u podrumima ohlokratije, a sve zbog zaštite finansijskih i drugih potencijala istog onog Ajnhmana iz Popovićeve priče.  Taj plan se počeo ostvarivati rečenom manipulacijom nema alternative u prvom, a onda onom neviđenom, sramotnom krađom počinjenom nad LSCG 1998, krađom zvanom 6,3% u drugom koraku.

Ne tražite reagovanje tankoćutnih demokrata iz Popovićeve ekipe u osudi ove krađe, nećete ih naći. E, tom bezočnom, očiglednom i nečuvenom krađom i još ciničnijim ponašanjem ekipe, Crna Gora je preusmjerena sa jedinog mogućeg pravog kolosjeka, na ovu zabačenu, slijepu ohlokratsku stanicu, zaboravljenu neđe u nekoj pustinji, a koju danas tako živopisno opisuju Popović i drugovi.

I kao čude se: đe smo ovo, što bi ovo, mili brate…

Tako je čisto dijete, koristim Popovićevu metaforu, Liberalni savez, izbačeno iz čiste vode, a voda bistra, ljekovita, taj čisti planinski izvor čudom otvoren, usmjerena je za pranje onih koje, na žalost, ponavljam na žalost, ni Tara ni Morača oprati ne mogu dok je Sunca i dok je Grahovca, jer su dokazali po milion puta da se Boga ne boje, a o Ljudima, Stidu i Pokajanju da ne trošim riječi…

Božju su prestupili, svojom voljom.

Opisuju, kažem, tu stanicu, Popović i drugovi, ali opet ne pozivaju da se iz nje pokuša izaći, tako što će tražiti, zahtijevati, goniti opoziciju da izađe iz parlamenta, goniti je makar sa stotim dijelom energije kojom su svojevremno radili na „demokratizaciji“ LSCG i urlali da se stvari mogu mijenjati samo iznutra, pri tome glorifikujući kolaboraciju one stranke koju Popović pominje s mjene na uštap, a zove se SDP, a kad je pomene, vazda to začini sa LSCG, kako bi u vranac liberalni dolio malo vode, onako, ka da neće…

Opisuju, ali ne daju primjer sopstvenim činom, organizacijom protesta i trista raznih čuda koje im stoje na raspolaganju!

Pa zamislite da je samo djelić tako moćnog propagandnog, finasijskog i drugog arsenala koji stoji na raspolaganje Profiteru, ikad stajao na raspolaganju LSCG, kakva bi to fešta od tuče bila!

Mark Šagal u svojoj čuvenoj autobiografiji, samo u jednoj polurečenici, kao kratkim povlačenjem gudala preko struna neopisive ruske sudbine, čini čujnom u dubokom basu, svu vibraciju beskrajnog užasa koji će zadesiti Rusiju:

„Lenjin je 1917 preusmjerio Rusiju…“ pa je  ona digresija omaž toj jezovitoj Šagalovoj rečenici.

Odgovrnost za ovo crnogorsko preusmjeravanje ne pada samo na Đukanovića, potencirati isključivo njega kao krivca bila bi neoprostiva laž i nastavak zamajavanja koje opet ide u korist ohlokratiji.

Ovo nikako ne znači da se stvari ne mogu mijenjati. Mogu, ali računi moraju biti čisti, a da bi bili čisti red je da se nakon, eto, jedanaest punih godina, da ne idemo dublje, konačno kaže makar ovo: „naše procjene nijesu bile dobre“ evo neka se ne kaže, bile su pogrešne, evo neka se zažmuri na ono pitanje: zašto bijahu pogrešne?

Nego, još jedna stvar koja me se „dojmila“: gospodin Mur je posjetio „čuveni“ UDG i tamo održao slovo čiju svaku riječ potpisujem, ali pitam: zar sami odlazak na ovu „čuvenu“ obrazovnu „instituciju“ koja je, pored ostalog, sigurno najgroteskniji i u okeanu crnogorskog cinizma sigurno najciničniji spomenik Crnoj Gori kao ogromnoj praonici ohlokratskih para, ne predstavlja li Murova posjeta neuvijenu, otvorenu podršku ohlokratiji?

Ne želim da u to vjerujem, ali da je bilo ružno, jeste. I želim da kažem da se ta ružnoća vidi. A bila bi još vidljivija da je Profiter bio na stepeništu sa onim transparentima i onom brojnom profesorskom ekipom koja je onda znala potpisivati ona brojna i hrabra otvorena pisma.

Eto,  mogao je neko pismo protesta pročitati profesor dr Svetozar Jovićević na primjer, ili predsjednik čuvene DANU i bivši rektor državnog univerziteta Nikolić ili…

U tom slučaju možda bi Mur došao na ideju da se naredni put, kad se ponovo uželi studenata, nađe na državnom univerzitetu i kaže neku riječ o tome kako i zašto nastaju ovi privatni univerziteti po Crnoj nam Gori.