Ako postoji rečenica u kojoj se može smjestiti cio Aleksandar Solženjicin, onda je to ona kojom je opisao svoju nepokolebljivu odlučnost i vjeru u ispravnost Puta kojim je krenuo, i već tada, kao slavom ovjenčani pisac Jednoga dana u životu Ivana Denisovića stavio do znanja da nema cijene za povratak.

Solženjicinova odluka promijeniće do tada poznati svijet, a on, Aleksandar Solženjicin, postaće međašem čitave jedne epohe…

A kako je krenulo?

Hruščov će 1955 na XX kongresu KPSS tajnim referatom pokrenuti proces destaljinizacije sovjetskog društva. U atmosferi izvjesnog otopljavanja pojaviće se i u Sovjetskom Savezu prva, jeziva svjedočanstva o postojanju i užasima staljinističkih logora, pojaviće se i Solženjicinoiva priča o logorašu Ivanu Denisoviču, to veliko, moćno, bespogovorno svjedočanstvo koje će čitavi svijet ostaviti bez daha ne samo faktima, nego i literarnom snagom.

U Sovjetskom Savezu se, nakon pojave Denisoviča, lakše disalo, ali je kratko trajalo. Kontraudar je došao 1964 u vidu Leonida Breženjeva. Bivši logoraš Solženjicin, do tada slavljeni pisac, postaje nova režimska pokazna meta za napad. U sovjetsko društvo se svom silinom vraća represija, ovoga puta nešto rafiniranija, dok cenzura poprima poznate oblike. Uz tresak se, pred nosom, zatvaraju gvozdena vrata tek otškrinute nade u slobodu, strah se, poput reume, opet gnijezdi u ljudske kosti. U vremenima kad ljudi bitišu imitirajući kornjače, sakrivajući se u tvrde oklope posebne vrste, one najtvrđe, izlučene iskonskim ljudskim porivom za svakodnevnim dovijanjem i preživljavanjem po bilo kojucijenu, on, Solženjicin, 1967 upućuje otvoreno pismo Četvrtom Kongresu Saveza pisaca SSSR sa predlogom ovom tijelu da obezbijedi ukidanje bilo kakve, javne ili tajne cenzure umjetničkih djela i da oslobodi izdavače obaveze da traže odobrenje za svaki štampani tabak.

Kongres je šokiran drskoću, režim zabezeknut! Umjesto da padne na koljena, da se pospe pepelom, da se izvinjava, da kupuje milost, a za uzvrat, naravno, da njegova sovjetska slava bude i veća nego ranije, Solženjicin komunističkom režimu zadaje neočekivan, savršeno precizan udarac, među oba oka! Udarac je tako snažan da Mihail Šolohov javno zahtijeva zabranu pisanja za Solženjicina, da ga nikako ne treba ni pripuštati peru!

Na Solženjicina se, dakle, udarnički ostrvljuju kolege režimski pisci, pa kritičari, novinari, intelektualci, čitava branša, ali previše je slavan za novu robiju, vremenom ostaje samo bez hleba. Tada će mu 1969 pružiti ruku spasa, primivši ga svoju kuću i obezbjeđujući mu uslove za daljnji rad, Mstisalv Rostropovič, svjetski poznati čelista, sve uz nos režimu. Samo godinu kasnije, 1970-te kada Solženjicin dobija Nobela, Rostropovič će otvorenim pismom „Pravdi“ ponovo uzeti u zaštitu Velikog Pisca zbog čega će mu se zabraniti nastupi u SSSR-u, biće izbačen i iz „Boljšog teatra“. I on će morati u emigraciju. Kasnije će Rostropovič reći: “Najbolje što sam u životu učinio nije muzika, nego to pismo Pravdi. Od tada imam čistu savjest”.

Bilo je to maja 1967 kada se je jedan od najvećih ljudi ovoga vremena, sam samcat poperio nasuprot najmonstruoznijem režimu kojeg je ikad upoznalo savremeno čovječanstvo. A sada evo rečenice zbog koje je, kao mizanscen, sve prethodno napisano: „Pisao sam i to pismo slao na sve strane – kao da sam se dobrovoljno peo na gubilište. Išao sam po njihovu ideologiju, ali sam im pod miškom nosio u susret i svoju glavu.“

Ovo nije rečenica, nije ni stih, nije ni muzika, nije ni slika, još manje ples, ovo je obelisk pred kojim se klanja sa osjećanjem nepatvorene tronutosti i najdublje zahvalnosti, sagrađen od kosmičke svjetlosti, podignut u vječnu slavu nikad zgasle, poput dijamanta neuništive, božanski ljudske potrebe za slobodom, idealom čijem su ovaploćenju veliki ljudski umovi posvećivali veličanstvena djela, ali i davali živote, potvrđujući tako najviši stepen samorazumijevanja kroz otkrivanje onog potmulog, dubljeg ritma koji bije upretan u svakom ljudskom srcu, ali koji se mora samopronaći, potvrđujući da je čovjek iskra u smrtnu prašinu, da je luča tamom obuzeta, da gostujue ovde, na ovoj Planeti, kako bi poput munje obasjao, razgonio, razbucao mrak vazdašnji, otkrivajući dublje smislove svoga postojanja.

A po kakvu ideologiju ide Složenjicin?

Možda najsavršeniji opis ove ideologije daje jedan od njavećih među najvećim komunisitčkim filozofima, estetičarima i etičarima, što sve treba staviti, higijene radi, pod znake navoda i izvoda, komunista, Đerđ Lukač:

„Najviša obaveza u komunističkoj etici jeste prihvatanje nužnosti nemoralnog djelanja. To je najveća žrtva koju revolucija zahtijeva od nas. Ubjeđenje istinskog komuniste jeste da se zlo preobražava u divotu kroz dijalektiku istorijskog razvoja“.

Veći pad od ovoga, dublje ljudsko posrnuće kojim se probraće u demona, teško da je zamislivo.

Život bez slobode, zna to Solženjicin, je kal, kao što su istina i pravda ona planinska, čista, zdrava rijeka, jedina čijom se vodom smije zalivati najnježnija, najljepša i najčarobnija od svih biljaka. Istinoljubivost dokazuje slobodu, a laž svjedoči ropstvo. Kao otrovni bršljan, laž se uvijek uvija oko stabla slobode i ta bitka traje od kad je svijeta i vjeka, svako joj ljudsko biće, htjelo ne htjelo, daje svoj doprinos, na ovaj ili onaj način.

Stvari su potpuno jednostavne, nanovo prenosi istinu ljudskom rodu, manirom starozavjetnih proroka, Aleksandar Solženjicin, ali na njima, treba raditi…

I radio je: „Sav svoj život osjećam kao postepeno uspravljanje iz klečećeg položaja, postepeni prelazak iz prisilne nijemosti u slobodan govor. Tako, pismo Kongersu (…) predstavlja te trenutke visokog zadovoljstva, oslobađanja ljudske duše…“

Najveća podvala koja se može uraditi Solženjicinu, podvala u kojoj nema slučajnosti, usko je, pragmatično tumačenje njegovog djela kao obnarodovanja, otkrivanja takozvanom slobodnom svijetu, postojanja staljinskih logora i njihovih užasa. Ne, Solženjicin je dokazao do tada nečuveno da se sama komunisitčka praksa građenja komunističkog nadčovjeka u novom, komunističkom sistemu, zasniva na permanentnom zločinu kao njegovom ognjištu, da taj zločin nije slučajnost, ni eksces, ni aberacija, kako su spremno zagugutali Staljinovi nasljednici proturajući hitro onu skasku o Staljinu kao lošem momku, Staljinu koji je iskrivio sveto učenje anđela Lenjina.

Solženjicin je golim rukama, iz komunističkog Zida, iz same njegove osnove izvalio taj temeljni kamen, tu simboličku ugaonu tačku, tog istog Lenjina i razbio ga, kao kip totema, u pramparčad.

A onda je sve bilo gotovo.

Shvatajući što se dešava sa pojavom Gulaga, Brežnjev će na politbirou zavapiti: „On proba da podrije sve sto je sveto za nas - Lenjina, sovjetski sistem, sovjetsku vlast- sve do čega mi držimo!“

I podrio je…

Solženjicin je postao disident na silu. On nije emigrirao, on je htio da ostane u Sovjetskom Savezu. Po prvi put je sovjetska vlast bila prinuđena da nekoga protjera iz zemlje. Naravno, ovo protjerivanje Zapad je jedva dočekao, očekivali su Velikog Pisca kao propagandni, željeni fil preko antikomunističke torte.

Solženjicin nije pristao da igra, što mu nikad neće biti oprošteno. Naprotiv, održaće veliko slovo diplomcima na Harvardu 1978, izložiti Zapad i Ameriku do tada nečuvenoj kritici. Mmnogo i premnogo će reći, ali će suština biti pogođena, suština koju danas vidi cijeli svijet – manipulacija, hipokrizija, konzumerizam, hedonizam, moralno propadanje, dekadencija. Komercijalno tržište na Zapadu, nije ništa bolje od „partijskog tržišta“ poručiće Solženjicin…

Takođe, bez premišljanja i zadrške ušao je u otvrene polemike sa vodećim zapadnim kremljolozima, istoričarima, sociolozima… koji su, ispod žita, poturali ruskom narodu kukavičje jaje sinonimikom pojmova ruski narod i pojma komunizam, kao da je komunizam genetsko stanje Rusa. Znao je Solženjicin - ako je fašizam mogao pogoditi italijanski, a nacizam njemački narod, ako je ruski narod pogodio komunizam, onda se Zlo može dogoditi svakom narodu u svim sličnim okolnostima kada javna laž, zahvaljujući moći koju posjeduje, zadobije lice javne istine i postane otvorenom, lukrativnom i poželjnom praksom za manjinu sakrivenu većinom koja odbija da joj se, takvoj laži, djelatno suprotstavi, mada je vidi.

Za postizanje ove tačke kao temelja svakog totalitarizma, već odavno nijesu potrebni ni logori ni njihove naponom nabijene žice, ni stražari, moderna tehnologija je sofisticirana.

Solženjicinov put bio je obilježen ne samo borbom sa prirodnim neprijteljima, nego i izdajama, podmuklim udarcima koji su dolazili od strane dojučerašnjih prijatelja. Gromko su ga optuživali za sve i svašta, od narciosoidnost, arogancije do… odgovorio je: „Na sljedećim koracima (…) vrijeme je da govorim sve preciznije (…) i neizbježno je da gubim čitalačku publiku, da gubim savremenike u nadi na potomke. Ali bolno je što se moraju gubiti bliski.“

Anatemisali su ga i za antisemitizam… Odgovorio je jednostavno, lažu!

Molio se: „O daj mi, Gospode, da se ne slomim od udaraca! Da ne ispadnem iz ruke tvoje!“

Smatrao je da su etika i estetika čeda istine, da je umjetnost ona koja pobjeđuje laž, da je ljepota neprikosnovena, a od pisca je tražio, zahtijevao odricanje od laži i obavezu suprotstavljanja ugnjetavanju. Umjetnost ne smije lagati, ne smije služiti nasilju. Moralno čišćenje se može postići samo svjesnim odricanjem od laži. Sposobnost iskrenog kajanja i žrtvovanja smatrao je drugim, istinskim čovjekovim rođenjem. Religijski uzor je nalazio u ruskim starovjercima, ruskoj pravoslavnoj crkvi znao je prebaciti da je prečesto i previše bila podložna vlasti.

U svjetsku literaturu je sa neviđenom snagom vratio je pojmove dobra i zla, teme relativizovane i ostavljene postrance u modernom zapadnom umjetničkom iskustvu. Narode, njihove političke elite pozivao je na samoograničavanje, pojedince na časnost pod čim je podrazumijevao svjesno čupanje korova iz sopstvene duše.

Jedan od Solženjicinovih biografa, švajcarski slavist Žorž Niva (Aleksandar Solženjicin Novo delo Bgd. 1999) reći će da je ogromna Solženjicnova veličina u tome što je pristupio meliorizaciji istorije dvadesteog vijeka:

„Tom dreniranju nečistote vijeka i ljudske nečistote Solženjicin je dao snažan poetski oblik (…) nakostrješivši ruski jezik da bi mu vratio narodnu energiju i proročansku misiju (…) Ni prvi ni posljednji ruski pisac koji govori o tamnici (…) Solženjicin se uključuje u tradiciju kojoj pripadaju ne samo Silvio Peliko ili Dostojevski, nego i Sveti Pavle (…) U samoj srčici logorskog iskustva Solženjicin nije otkrio mrak apsurda, nego sjaj smisla“

Tačno na ovom jestu treba citirati Solženjicinove riječi:

„Što nam je u logoru drugo preostalo, nego da se okrenenmo duši? Ali, u logoru su nas na to primorali rešetkom. A smisao je u tome da čovjek sam sebe ograniči, duhom.“

Opet himna…

Rusija nije dobila kamen, nego kontinent oslonca u onih trideset tomova najfinije fermentiranog ruskog sveukupnog iskustva u Solženjicinovom djelu. Da li će se ova Putinova ili neka druga Rusija čvrsto oslonitii na njega kako bi progledala, ili će se Solženjicinova duboka, iskonska, propročka hrišćanska poruka falsifikovati režimskim prešućivanjem Solženjicinove opomene i istine, na račun dizanja u nebo Solženjcinovog rusijstva i velikodržavlja, što bi bilo novo sakaćenje Rusije, nikako i Solženjicina, vidjeće se.

Strah je velik i opravdan. Njegoša od falsifikovanja ove vrste nije spasio ni moćni vrh one planine na kojoj se samosahranio, savijajući tamo, potpuno svjesno, svevremeno gnijezdo iz kojeg će vječno posmatrati svoje Crnogorce, znajući da će propasti ako ne budu slijedili najdublje hrišćanske niti njegove poruke, ako ga ne budu i fizički gledali, ako im se desi da ga izgube iz vida. Kao da je sumnjao u njih, kao da je želio da im i tom konkretnom fizikom , posmrtno, vječito bude s ruke. Ali, samo na prvi pogled ironije li, luna i krst, vazda pogrešno čitani, nikad ne shvaćeni na pravi način, zaglušili su bukom niščih, poticanih kako kojim režimom, one najdublje i najfinije, vječne, svečovječanske melodije Njegoševe lire koja je, opet, kao dar Gospodnji i smjerokaz, zapjevala Crnogorcima u svojevrsnom crnogorskom, da li samo vojničkom logoru? Da li su Crnogorci ikad bili svjesni ove istine Gospodnjeg im darovanja Njegošem, da li su je ikad poštovali? Nadajmo se da nekad jesu…

Veliko je pitanje da li će se Crna Gora… ikad, nekad, ko zna kad… možda i popeti, sva skrušena na Lovćen, da bi se pokajala.

Rusija je, naravno, nešto drugo, ona se nalazi na raskršću milenija.

Ovaj tekst je moja molitva za nju…

Dok gledam fotografiju koja je ovjekovječila trenutak u kojem bivši najmlađi šef KGB i sadašnji stvarni ruski car Vladimir Putin polaže cvijeće na odar Aleksandar Solženjicina, vraćaju mi se misli na rusku komunističku praksu, na skoro trideset miliona pobijenih u ruskim logorima, na suvu istinu da su u njima mahom završavali najbolji ruski sinovi i šćeri, oni koji su odgajani na najboljim ruskim tradicijama, oni koji su bili spremni da, makar sebi u bradu, prosikću neku riječ otpora komunističkom zlu koje se obrušilo na njihovu nesretnu zemlju, zla koje se gojilo hraneći se bukvalnim kusanjem, proždiranjem ljudskih bića, omamnjivalo se puštajući krv istom onom narodu zbog čijeg se navodnog dobra pojavilo, usmjeravajući te rijeke krvi na neumorno okretanje mlinskog točka zločina koji je mrvio ljudske kosti i satirao duše ubijajući, tek naoko potpuno besmislenim terorom, ma i najmanju nadu u mogućnost bilo kakvog drugog oblika fizičkog preživljavanja osim u poželjnoj i traženoj formi bezlične, mnogomilionske mase, osamarene do posrtanja prenatovarenim, preteškim sepetima gvozdenih službenih direktiva i parola, opet taljenih na golim lažima u koje odavno više nijesu vjerovali ni oni koji su ih smišljali, ni oni koji su ih kao prihvatali na onim dosadnim, ritualnim kongresima, koji su se završavali sve dužim i dužim aplauzima i skandiranjima i tako, kao kolektivno podsvjesno, poručivali, da se na tim skupovima mora deklamovati naučeno, ali nikako ne smije govoriti. U tom smilsu čitava ruska nacija decenijama i decenijama uopšte nije govorila.

Najveća zemlja svijeta postala je žrtva očigledne, brutalne, crveno obojene laži koja ju je na silu, obijesno, savijajući joj kičmu, sve do ramena ugnjurila u živo blato čak i mogućeg biološkog nestajanja, a onda se, ta laž, osjećajući da i ramena tonu, tupo prenula kao poslije najtežeg pijanstva, pa se poput nespretnog, otežalog reptila, nekako jedva uspuzala sa ramena ruskih na samu glavu, oslonivši se jednim stopalom na sklisko tjeme, kao na pusto ostrvce, dok je drugom, zapanjeno i užasnuto gledajući oko sebe, u nevjerici pipala žitko, krvavo blato, okean blata uokolo, prestrašeno pokušavajući da dodirom kandže nasluti nekakav oslonac, neko novo ostrvce, ne bi li preživjelo.

To je tačka u kojoj vidim Gorbačovljevu glasnost kojoj je Zapad tako licemjerno aplaudirao, vjerujući da je njegov veliki trenutak bacanja na koljena i pobjede nad dojučerašnjim ideološkim neprijateljem konačno došao sa Jeljcinom i njegovim oligarsima, mirno čitaj ruskim tajkunima ili pljačkašima, pobjede koja je otvarala, sve pod krinkom demokratije i slobodnog tržišta, mogućnosti neslućene pljačke, neslućeno bogatih prirodnih, privrednih i drugih resursa dojučerašnjeg ideološkog neprijatelja, ali…

Taj čovjek koji polaže cvijeće, onaj buket crvenih ruža, najmlađi je izdanak tehnologije onog strašnog KGB reptila protiv kojeg je, kao David u priči biblijskoj, bojovao Solženjicin, izdanak koji je oslonac preživljavanja mutiranog aparata našao u buđenju ruskog nacionalizma, novom savezništvu na starim osnovama sa Ruskom pravoslavnom crkvom, stavaljanju oligarha, njihovih poslovnih, političkih i drugih ambicija pod kontrolu, obnavljanju ruske vojne i privredne moći, povratku uticaja Rusije kao feniksa na sve uzavreliju međunarodnu vojnu i političku scenu koja je, koliko do juče, za jedinu preostalu globalnu velesilu ličila na rutinsku i dosadnu partiju šaha sa inferiornim protivnikom, partiju koja je američku politiku, kroz djelatnost Buša mlađeg, očigledno i bukvalno srozala na najnižu tačku u celokupnoj američkoj istoriji, od čega na žalost podrhtava, kao nikad do sad, i čitava Planeta…

Solženjicin je mistično i duboko vjerovao da je Rusija čvorišna tačka cjelokupne svjetske istorije. Mnogo toga što je Putin uradio u najkrupnijim, iznenađujuće uspješnim zamasima svoje spoljne politike, priželjkivao je i Soilženjicin, ali ne nikako drugačije nego kao temelj za siguran ruski Dom u kojem bi se generacije upućivale da se „kreativne snage čovječanstva usmjere prema otkriću postepenog djelotvornog ograničavanja loših strana ljudske prirode (kurziv moj), prema razvijanju moralne svijesti svakog pojedinca. Niko se, međutim, ne može angažovati u tom pravcu i napredovati, ako mu duša nije čista i pokajnička…“

Rusi se još nijesu pokajali, a za utjehu ne služi što ni mnogi drugi nijesu učinili isto, a morali su…

Siguran sam da Solženjicin nije priželjkivao ni Grozni, ni Politkovsku ni još mnogo toga sramotnog i ružnog što se dešava u ruskoj stvarnosti, a najmanje da Rusija postane jeftina kič - kopija zapadnog konzumerizma i hedonizma što je, opet, najjeftiniji nuđeni i olako prihvatani obrazac za bivše komunstičke zemlje.

Poručio je Solženjicin u svom zadnjem TV intervjuu 1997-e da je Rusija, u moralnom smislu, isuviše daleko od onoga što on priželjkuje, ali i da se to ne može doseći kroz parlamentarizam…

Može izgledati čudno, ali se veliki dio odgovora na izazove budućnosti, ne nikako Rusije i samo nje, krije u onom polaganju buketa: da li je to puki izraz KGB tehnologije kako bi se zbog političke (zlo)upotrebe osvojila željena i politički lukrativna pozicija službenog i jedinog vjerodostojnog egzegete Solženjicinovog djela, što je toliko puta do sada u Rusiji viđeno, ili je to javni znak hvatanja kopče sa najdubljim slojevima Solženjicinove humanističke poruke proizašle iz najboljih i najfinijih zlatnih vezova ruske hrišćanske i intelektualne tradicije…

Nema dana kad nijesam, naravno, između ostalog, i sa Crnom Gorom, i kad u sebi ne naričem za njenom kobnom sudbinom. Taj lelek se s polja ne vidi i ne čuje, on je moj, unutašnji, dubok i za druge nevidljiv i nečujan. Prosto, uspio sam da zaštitim druge od tog leleka u sebi, da ga svežem u čvor, a tačno od vremena onih šest-zarez-tri-posto ne dam mu više ni da me razara iznutra. Lijek je, naoko, jednostavan: prosto znam da sam učinio sve što je bilo u mojoj moći u pokušaju da crnogorska sudbina bude drugačija. Ta moć, mjerena hiljadama pristalica i nastala na jedini pravi i najljepši način, tek samo na osnovu vjere u našu Riječ, nije bile mala, ali se je pokazala kao nedovoljna.

Crnogorci su, odnekud, uvjereni, da sve pada s neba, poput kiše ili zraka sunca, pa čak i ove fenomene prizemno posmatraju kao puku datost, a ne kao čudo, te da ništa drugo, osim sospstvenog, ma i najsitinijeg interesa, nije vrijedno pažnje, a kamoli napora. Ta duboka predrasuda koja ima još dublje korijene, glavni je uzrok njihove tužne današnje sudbine. O tu predrasudu, kao o crnu hrid što izranja u olujnoj noći crnogorske kolektivne podsvjesti, uz nebo prošarano bljeskovima nekog praiskonskog, neopravdanog i samoispredenog skukavičenog straha, razbio se brod crnogorskih liberala. Tačno, vlast jeste kriva, snosi ogromnu odgovornost, ali još veću odgovornost ima svaki pojedinac koji je svojim aktom, svojim činom, sitnim računom, doprinio i omogućio da ova vlast postane i opstane kao mora njegove svakodnevice, obijesni jahač njegovog života i sudbine.

Ovo je trenutak da se kaže kako ne mogu biti siguran da li bi liberali uspjeli, sve i da su došli u priliku pokušaja ostvarenja one plemenite namjere da sudbina crnogorska bude drugačija. Ono što je sigurno, to je da bi liberali na tome istrajavali. Uvijek ću žaliti što im je ukradena mogućnost nastavljanja kreacije koja se zvala LSCG. Jer, svi koji su iskreno prešli njegov prag nosiće uvijek u srcu spoznaju da je on bio nešto mnogo, mnogo veće od stranke, da je bio nešto veliko, drago i drugo, utmeljeno, pored ostalog, i u onom tankom, a danas tek jedva vidljivom sloju, onog najboljeg sedimenta u stratigrafiji crnogorskog nasljeđa. Taj osjećaj nosiće u sebi, doživotno, kako oni liberali koji su postali u crnogorskom društvu apsolutna, zanemarljiva manjina, a još više, kao žar na savjesti, oni koji su ga napustili, posebno oni koji su LSCG upotrijebili kao monetu u trgovačkoj razmjeni sa režimom.

Ideje koje smo ponudili onog januarskog dana devedesete, osnivanjem LSCG u agresivno neprijateljskom okruženju, bile su toliko snažne i istinite, da su ih, kao jedinu mogućnost političkog preživljavanja pruzeli, nikako prihvatili, i naši politički neprijatelji. To neprijteljstvo oni će bukvalno dokazivati svakog u Boga dana, često radeći nam o glavi i služeći se svakakvim sredstvima. Ta sredstva čiji su artefakti razbacani posvuda, ostaju kao nepodmitljivi svjedoci o stanju njihovih nesretnih, neizgrađenih, rugobnih, besavjesnih duša, odavno tapaciranih stotinama i stotinama miliona, kao, ipak, nemogućom supstitucijom za ljudsko.

U Crnoj su Gori, naočigled svih, naše ideje perverzno falsifikovane i zloupotrebljene uz gromoglasne nerazumne, plaćene i naručene aplauze. Često sam razmišljao zašto je to tako dolazeći do sličnih zaključaka o fenomenu gluposti do kojih je došao jedan veliki Njemac, Ditrih Bonhofer. A za glupost, ovu njenu vrstu koju tretiramo, treba uvijek imati u vidu da ona nikad ne predstavlja nedostatak inteligencije, koliko nedostatak razuma .

Evo Bonhofera:

„Glupost je opasniji neprijatelj dobra od zla. Protiv zla se možemo buniti, ono se može razotkriti, u slučaju nužde i spriječiti silom, zlo uvijek u sebi nosi i klicu sopstvenog iništenja zato što kod ljudi izazivava makar neprijatnost. Protiv gluposti smo nemoćni. Tu ne možemo ništa postići ni protestima ni silom; argumenit ne vrijede; u činjenice koje gvore protiv prethodno oformljenih mišljenja, jednostavno niko ne vjeruje- u takvim slučajevima je glupak čak i kritičan-a ako ih ne možemo predvidjeti, možemo ih zanemariti kao beznačajne pojedinačne slučajeve. Osim toga, glupak je, za razliku od zlikovca, u potpunosti zadovoljan samim sobom: da, on je čak i opasan zato što se lako razgoropadi i napada. Stoga moramo biti obazriviji sa glupakom nego sa zlim čovjekom. Nikada više ne treba da pokušavamo da glupaka ubijedimo argumentima, to je besmisleno i opasno.

Ako hoćemo da gluposti dođemo glave, moramo pokušati da shvatimo njenu suštinu. Sigurno je da nije riječ prije svega o intelektualnoj, već o ljudskoj mani. Ima ljudi intelektualno veoma dobro opremljenih koji su glupi, i intelektualno usporenih koji su sve, osim glupi. To na svoje iznenađenje otkrivamo u određenim situacijama. Utisak da je glupost urođena slabost nije tako jak kao onaj da ljude u određenim situacijama čine glupima, tj. da sami dopuštaju da budu zaglupljeni. I možemo vidjeti da ljudi koji žive odvojeno od ostalih, usamljeni, tu manu rjeđe posjeduju nego ljudi ili grupe ljudi koji imaju potrebu za druženjem ili su na to upućeni.

Čini se, dakle, da je glupost više sociološki nego psihološki problem. Ona je poseban rezultat načina na koji izvjesne istorijske okolnosti utiču na čovjeka, psihološki fenomen koji prati neke spoljašnje uslove. Ako to razmotrimo malo detaljnije, pokazuje se da svaki jak, spoljašnji razvoj sile političkog ili vjerskog tipa pogađa veliki broj ljudi glupošću. Da, to gotovo zvuči kao neki sociopsihološki zakon. Moć jednog zavisi od gluposti drugih (kurziv moj S.P.) Nikada, međutim, neke ljudske sposobnosti, na primjer intelektualne – ne bivaju umanjene niti nestaju, već preovlađujući utisak koji razvoj moći ostavlja na određene ljude oduzima njihovu samostalnost, a oni – manje ili više nesvjesno – odustaju (kurziv moj S.P.) od samostalnosti u situacijama sa kojima se srijeću.

Činjenica da je glupak često i tvrdoglav ne smije nas zavesti na pogrešan put da povjerujemo da je samostalan. Već u razgovoru s njim primjećujemo da nemamo posla s njim lično, već sa sloganima, parolama itd. koji su ga poptuno zarobili. On je zaposjednut, zaslijepljen, zloupotrijebljen i zlostavljan u čitavom svom biću. Od njega je načinjen instrument bez volje i tako je u stanju da čini sve moguće zlo, a istovremeno nije u stanju da ga spozna kao zlo. Ovdje leži opasnost od demonske zlopupotrebe, koja čovjeka može uništiti zauvijek.“

Prepoznajemo li puno toga?

A ko je Ditrih Bonhofer?

Ditrih Bonhofer (Dietrich Bonhoeffer) bio je sin profesora psihijatrije i neurologije sa Berlinskog univerziteta. Studije teologije će završiti na čuvenom teološkom fakultetu u Tibingenu, gdje će doktorirati, a onda se zarediti za sveštenika u Luteranskoj (protestantskoj) njemačkoj crkvi. Nakon što je ova crkva došla pod kontrolu nacističkog režima, Bonhofer će, sa još dvije hiljade sveštenika Luteranske crkve - o kako zamišljam ovu kaplju otpora, svjesne žrtve i samožrtvovanja u onom nacističkom okeanu, u onoj velikoj zemlji i još većem narodu, prvo poplekanom pa onda sapetom tajnim policijama, strahom, ubistvima, u zemlji krcatoj terorom i logorima - eto u takvoj će zemlji, Bonhofer, sa istomišljenicima ili sličnomišljenicima, osnovati novu tzv. Konfesionalnu crkvu, sa ciljem pružanja otpora nacističkim idejama i teroru.

Iako nevelika, ova će crkva biti ključni nosilac hrišćanskog otpora idejama nacional-socijalizma u Njemačkoj i rasnih, antijevrejskih zakona. Sa početkom rata Bonhofer će se pridružiti pokretu otpora kao i tajnoj grupi visokih nemačkih oficira na čelu sa grofom Štaufenbergom koji će pripremati atentat protiv Hitlera. Poslije neuspješnog atentata jula 1944 Bonhofer je optužen, zajedno sa ostalim učesnicima atentata, nakon čega je robovao u nekoliko logora i zatvora. Osmog aprila 1945, nakon što je završio svoje bogosluženje, dva vojnika su ušla u zatvorsku kapelu i naredila mu da spremi svoje stvari. U tom trenutku rekao je zatvoreniku do sebe: “Ovo je kraj-ali za mene ovo je početak života“.

Pogubljen je sledećeg dana u logoru Flosenburg samo nedelju dana pre nego što će Savezničke trupe ući u njega…