Da bi se razumjela 1948-ma koja je nenadano otvorila mogućnost pristupanja Jugoslavije NATO paktu, mora se, makar kratko, potsjetiti na građanski rat, njegove aktere i njihove uloge.

Četnici su od početnog stava otvorene borbe protiv okupatora polako zauzimali oportunističku poziciju kamo ih je odvela nada, pusta želja koja je prerasla u uvjerenje da će se saveznici, jednog dana iskrcati na jadransku obalu. Dio četničkog sloma, tragedije, sastoji se u tome što su Englezi, zaista, dosta dugo držali u opticaju mogućnost otvaranja balkanskog fronta čije bi formiranje bilo započeto invazijom na dalmatinsku obalu. Jugoslovenska pučistička vlada u Londonu, inače potpuno nedorasla i nesposobna, sa ružnom reputacijom vlade koja je zemlju gurnula u unaprijed izgubljen rat, te vojno i političko vođstvo četničkog pokreta u zemlji, potisnuli su poruku da je balkanski front tek jedna od opcija koje se razmatraju, držali su ga izvjesnim.

Nije se desilo.

Četnička ideja bila je jednostavna: u saradnji sa okupacionom vojnom silom prvo vojnički poraziti komuniste, a u času savezničkog iskrcavanja na Jadran, koristeći se savezničkom vojnom silom, protjerati okupatora iz zemlje. Kako politika nije samo kabinetska domišljatost, nego se mora realizovati na terenu gdje se očitavaju njeni konkretni obrisi, ti obrisi koji bi se mogli opisati kao očigledno, lako čitljivo četničko čekanje Godoa, nijesu se nikako svidjeli ni Njemcima ni Englezima. Ni jedni ni drugi nijesu ih smatrali lojalnim saveznicima. Čekanje Engleza izazvalo je nepovjerenje kod Njemaca, a saradnja sa Njemcima, bez obzira na onaj komunistički alibi, nepovjerenje kod Engleza. Kako je ta, ne samo politička nego i vojna pometnja riješena od strane Njemaca i Engleza, znamo. Ukratko, Njemci će, uz prethodni dogovor sa partizanskom stranom, na Neretvi četnike isporučiti partizanima od čega se ovi više nikada neće oporaviti niti predstavljati ozbiljniji vojnički faktor. (Njemačka strategija je jasna: jedan mogući neprijatelj manje u slučaju savezničkog iskrcavnja), a isto će uraditi Čerčil, upravo zbog četničke saradnje sa okupatorom i potrebe da se partizanska vojska potpuno relaksira u akcijama protiv okupatora ma i od najmanjeg četničkog ometanja (I Čerčilova strategija je jasna: jedan neprijatelj manje mom vojničkom partizanskom savezniku koji se bije protiv Njemaca) U samo nekolike godine Čerčil je, pokazaće se, dva puta zapečatio sudbinu kraljevine: marta 1941-e beskrupulozno je gurajući u čeljust nacističke ratne mašine, a drugi put servirajući je na tacnu Titu, ipak namjeravajući da ga tim poklonom u konačnici nadigra.

Nije uspjelo.

Naravno, glavni uzrok ovakvog razvoja situacije bile su tragično pogrešne političke procjene četničkog političkog vođstva kojima se Britanac okoristio da ne trepne!

Na drugoj strani, komunistički put je nužno mogao biti samo jedan: put bez ikakvih kalkulacija. Smrt je bila jedina alternativa, a tamo se nikome ne ide. Takav izbor udeseterostručuje objektivne snage. Ovo je koministički pokret činilo jedinstvenim, mobilnim, sa predvidivim beskompromisnim odgovorom na svaku političku ili vojnu situaciju.

Tito će iz krvavog građskog rata koji se odvijao ispod glavnog  komunističkog poziva na borbu protiv okupatora, izaći kao pobjednik. Iskoristiti će sve političke i vojničke prilike u svoju korist, svaku, ma i najmanju slabost četničkog pokreta. Pored ogromnih sposobnosti, Tito je bio i dijete sreće. Antička je izreka da sreća prati hrabre. Od svega nekoliko desperadosa koji su u očaju podigli ustanak 1941-ve, narasla je oružana sila  koja je 1945-te brojila  800.000 boraca. U Jugoslaviju komunizam nije došao na gusjenicama sovjetskih tenkova, predstavljao je autentični jugoslovenski proizvod. Tito je priznat i prihvaćen kao član antifašističke koalicije. Sve ovo i još puno toga činilo je da se Tito osjeća ponosnim i samouvjerenim, baš kao i pripadnici njegove vojske i njegove partije.

Oktobra 1944-te Tito će se prvi put pojaviti na naslovnoj strani Tajma. Kralj Petar II će te iste 1944-te pozvati  četnike da pristupe Titovoj vojsci. Trijumf je bio potpun. Tito je smatrao da nikome ništa ne duguje, da se sopstvenim snagama ni iz čega iz očajne vojne i političke situacije, izborio sam za poziciju u kojoj se našao.

Stara je priča: Staljin je mislio drugačije. Znamo i posljedice Titovog otpora Staljinu. Jedna od njih ugrađena je i u cijuk onih pijuka koji su lomili Zid one berlinske noći 9. novembra 1989. i najavili da je komunizam svoje otpjevao. Berlinski zid je Titovom akcijom počeo da se potkopava prije nego što je faktički bio podignut, u njegovo rušenje ugrađena je ona doskočica: oj Staljine stara bako, ne vara se Tito lako!

Drugi put Tito će biti na naslovnoj strani Tajma septembra 1946. Započela je tršćanska kriza. Zona A i zona B punile su naslovne strane. Zapad je mislio da Tito radi po nalogu Moskve, varao se. Tito će oboriti dva američka aviona što će izazvati američki i britanski gnjev. U Beogradu je američka ambasada pod opsadom. Iz grla stotina mladića u uniformama koji ponosno marširaju ispred svog komandanta, (crngorska jedinica je u pitanju) izvija se pjesma druže Tito ajmo i Milano da  je..mo Silvanu Mangano! Druže Tito samo reci, lećećemo kao meci!

Za razliku od onog prvog Tajmovog teksta, Tito nije više romantični nepoznati junak koji na viđelo izlazi iz šume. U ovom Tajmovom tekstu se kaže da je Tito stvorio policijsku državu (OZNA) da je pobio 200 000 ljudi i zatvorio još 100 000. Navodi se da je prokonzul u službi Moskve. Slute se Titovi apetiti da za račun Moskve stvori Balkansku federaciju. Većina Amerikanaca, kaže u tekstu, shvata da Tito koji je dugo viđen kao šampion demokratije, nije demokrata. Staljinov prokonzul, tako Tajm slika Tita.

Međutim, iz Beograda, od strane američkih ljudi na terenu, stižu drugačije vijesti. Jedna od njih glasi da su komunisti mnogo fleksibilniji u djelima nego u idelogiji (sic!). U tim izještajima Jugosloveni se ne nazivaju  satelitima Moskve nego njenim najrevnosnijim saradnicima(sic!) koji se od Moskve ne osjećaju dovoljno podržanim! Ovo bi se moglo prevesti, kao razočarenje, ali i bijes Beograda, što za revnosno slijeđenje ruskog modela, bolji su od svih ostalih kompartija na tom putu, ne dobija zasluženu i dovoljnu količinu aplauza iz Moskve. Naravno, Staljin ne dijeli aplauze, Tito je već i onako previše popularan. Pored Staljinove zvijezde, rođena je na komunističkom nebu još jedna, ona Titova.

Amerikanac proročki predviđa da će ruska arogancija u odnosu prema Beogradu neminovno dovesti do sukoba i da Amerikanci moraju zaigrati na tu kartu!

Niko u Vašingtonu međutim, beogradske izvještaje ne razmatra ozbiljno. Matrica je stvorena, Tito je Staljinov prokonzul i ne može biti drugačije.

Stvari lete dalje!

U jesen 1947. osniva se Kominform, a već u martu stiže prvo Staljinovo pismo. Istog mjeseca Truman odlikuje Dražu Mihajlovića, izjavljuje da je Tito pobio 400 000 političkih protvnika. Trentak u kojem Truman odlikuje Mihajlovića i preuveličava broj žrtava govore da Vašington još ne uočava dubinu sukoba. U aprilu, Tito negativno odgovara Staljinu. Odgovor konceptira Đilas. U maju stiže i drugo Staljnovo pismo, Jugoslavjija ponovo odgovara. Američki otpravnik poslova izvještava da Staljinova pisma iritiraju Jugoslovene koji su željeli da federacijom Jugoslavije, Bugarske i Albanije, prošire svoj uticaj. Staljin je protiv. 24. juna 1948.  počinje blokada Berlina! Američki otpravnik traži instrukcije Vašingtona kako da postupi ako Jugoslavija zatraži pomoć!

Velika američka igra je počela, prilika se ne ispušta iz ruku!

Ameraknci odlučuju da pomognu samo pod uslovom da Tito bude lojalan i kooperativan. CIA smatra da bi Titov uspjeh mogao imati dalekosežne negativne posljedice po ruski blok. Američka pomoć se mora plasirati bez pompe da ne iritira Staljina.

Avgusta 1948-me ubijen je Arso Jovanović, uhvaćeni Vlado Dapčević i Kađa Petričević, general Popivoda bježi u Moskvu.

U oktobru onaj američki otpravnik traži odlučniju američku pomoć Titu, jer je situacija u Jugoslaviji teška, smatra da se Tito ne može oduprijeti bez američke pomoći. Vašington je definitivno uvjeren da je Tito prešao  Rubikon. U Beograd stiže ambasador Kenon. Njegov zahtjev Vašingtonu je da se Tito bezuslovno podrži, ne smije biti nikakvih uslovljavanja u odnosu na moguće ublažavanje postojeće diktature. Tito se održao samo zbog toga što je diktator. Slabljenje diktature, bilo kakvo, dovelo bi ga u teži položaj. Vašington ocjenjuje da je Tito brilijantno odigrao optužujući Ruse za imperijalizam.

Aprila 1949-te, osniva se NATO. U maju se osniva Zapadna Republika Njemačka. Tito prekida pomoć Grčkim komunistima što je odigrano prema Amerikancima. Jugosloveni to vješto pravdaju time što su grčki komunisti podržali Staljina.

U julu svoja vrata otvara logor Goli otok.

Tito dobija skoro sve što je od Amerikanaca traženo.

Avgusta 1949-te Rusi su uspješno testirali atomsku bombu, Zapad je u šoku. Septembra 1949-te Rusi koncentrišu trupe na jugoslovenskoj granici. Prekida se svaka formalna i faktička veza Staljina sa Jugoslavijom. Pritisak Rusa se pojačava, u sovjetskom lageru Staljin organizuje niz monstr-procesa titoistima. I on grabi da se unutar lagera okoristi jugoslovenskim slučajem. U novembru druga Rezolucija Informbiroa, nepodnošljivo glupa po tonu. Ona Titu u zemlji otvara najširi manevarski prostor za obračun sa IB. U decembru Amerikanci odlučuju da će Titu pružiti vojnu pomoć, ako sukob potraje.

Naredne 1950, započinje Korejski rat.

Osnivanjem NATO pakta i ulaskom Grčke i Turske u NATO, Jugoslavija postaje geopoloitički uzglobljena između antagonističkih blokova i postaje potpuno zavisna od američke pomoći. Ovakva situacija pokreće okreće Tita još više i još brže prema Zapadu. Jugoslavija ozbiljno računa na rat, vrše se sveobuhvatne pripreme. Mnogi ne znaju da je, na primjer, nikšićka željezara izgrađena kao strateški proizvodni vojni kapacitet zbog ruske agresije koja se predviđala. Pravi “mali” rat skoro se svakodenvno vodi na jugoslovenskim granicama na kojoj se manji i veći incidenti dešavaju skoro svakodnevno, gine se. Staljin se zaista nosi mišlju da jugoslovensko pitanje riješi agresijom, ali se, opravdano, plaši svjetskog sukoba. U jesen 1952. u zadnji čas se odustalo od već donesene odluke da se Jugoslavija napadne, sve je bilo spremno: i divizije i proslavljeni Žukov. Na odluku o odustajanju uticala je promjena stanja na korejskom ratištu.

U ovakvom ozračju Jugoslavija je počela pregovore za stvaranje takozvanog Balkanskog pakta između Jugoslavije i dvije članice NATO-a: Grčke i Turske koji je vojno trebao da poveže jednu komunističku i dvije članice NATO!

Na prvi pogled paradoksalna situacija. U suštini, radilo se o otvaranju vrata Titu da udje u NATO.

Odbio je.

Kako i zašto u tekstu koji slijedi…

O Titovoj diktaturi neću pisati niti je dokazivati, samo ću ovlaš ukazati na razloge zbog kojih je  njegova diktatura bila mekša u odnosu na onu tvrdu u zemljama Varšavskog bloka.

Koliko je Tito bio mek?

O tome ne možemo pitati mahom nevine žrtve takozvanih “lijevih skretanja” u Crnoj Gori, na primjer. Ne možemo pitati ni onih dvije stotine hiljada izručenih Titu od strane Britanaca, a onda mahom pobijenih, počev od Blajburga, Kočevskog Roga, Zidanog Mosta i ko zna koliko još masovnih stratišta o kojima ništa ne znamo. Mnogi su počinili ratne zločine koji su ostali prikriveni pripadništvom antifašističkoj koaliciji čiji je Tito bio član, ali to ne umanjuje i ne može relativizovati Titovu odgovrnost.

Smatram da je rat devedestih, to nezamislivo apsurdno, novo međusobno poklanje balkanskih naroda, velikim dijelom proizašlo iz politikantski propagandne komunističke “interpretacije” međusobnih obračuna za vrijeme Drugog svejtskog rata, a posebno iz jezive tišine koja je nastupila nakon onog stravičnog poslijeratnog masakra civila i ratnih zarobljenika, sve pod izgovorom definitivnog obračuna sa kvislinškim snagama. Tačno, bilo je tamo kvislinga i velikih zločinaca, ali najviše je bilo onih koji se nijesu mogli pomiriti sa perspektivom života pod komunističkom vlašću. Najveći broj je sigurno bio zbjeg koji se kretao u skladu sa inertnom dinamikom takvih događaja: neko bježi, pa ću i ja!

Tačno je da je Titova spoljna politika imala jednu atraktivnu dimenziju koja se mogla iskoristiti za demokratski preobražaj cijele zmelje, ali ta šansa nije iskorišćena. Unutrašnji mrakovi sofisticirano podržani spolja progutali su čitavi prostor, vratili ga bezdan. Ja bih rekao: komunistički zločin i laž progutali su sami sebe.

Tito je do smrti ostao samozadovoljni diktator, talog hladnog rata, poltički fosil u jednom potpuno promijenjenom svijetu, muzejska atrakcija međunarodne politike. Zašto se tako desilo? Možda se dio odgovora može naći u Velebitovoj (Vladimir) definiciji Titove ličnosti koja glasi: Tito je imao ogromnih znanja, ali nije imao obrazovanja da shvati procese.

Bilo kako bilo u Velebitovoj definicji nalazimo potvrdu za mišljenje da se u Titovom slučaju radilo o bravuroznom imrpovizatoru, spremnom da taktički odgovori na svaki izazov. Ta ogromna inspiracija i nadahnuće za bravuru nalazila se u jednostavnoj želji da se lična vlast i centralna pozicija u bilo kakvim uslovima i po svaku cijenu očuva. Tu leže uzroci istine da Jugoslovenska politika, nakon obračuna sa Staljinom, nije imala druge ideje osim da održavanje Titove lične vlasti, po cijenu očiglednog zaostajanja i propadanja zemlje koje je nastupilo čim su zavrnuti jeftini zapadni krediti, prikaže kao “državničku i mudru politiku” našeg predsjednika.

Svaki pokušaj reforme nužno je vodio preispitivanju sitema, a to je najdirektnije dovodilo u pitanje Titovu samodržačku poziciju u kojoj je on uživao. Ni jedna jugoslovenska “reforma” nije uspjela i nije ni mogla riješiti ovu kvadraturu kruga. Sve reforme su u početku redovno podržavane od strane Tita da bi u kritičnom trenutku sa istog mjesta bile sasječene u korijenu omogućivši mu novih desetak godina mira u kući. Svako takvo sasijecanje imalo je još jednu posljedicu: okupljanje poltronerije koja je, skandirajući mu, u njegovoj sjenci imala samo jedan cilj: sticanje i obezbjeđivanje što većih sinekura i privilegija. Vremenom, to će postati pravi brlog. Nego, mora se odmah reći: u odnosu na ovu današnju političku unučad, bijahu ono moralni “kolosi”, prave “poštenjačine” i “obzirni” ljudi…

Nikad nijesam povjerovao u propagandnu namještaljku srpskih i hrvatskih nacionalista da se Tito specijalno obračunavao sa Srbima, ili sa Hrvatima. Tito se obračunavao sa svima koji su mogli ugroziti njegovu poziciju. Naša tragedija, žig Titov utisnut u naše debelo meso je, da se vrijeme njegove tridesetpetogodišnje lične vlasti opravdano smatra najboljim periodom u našim životima. Bilo kako bilo, neusporedivo gora, već dvadesetogodišnja diktatura njegove crnogorske političke unučadi, anonimnih junoša koji s ulice zasjedoše na već spremne fotelje, predstavlja najgori i najsramotniji period u našim životima. Ali i u životu našeg potomstva. Dozvolili smo da se našem potomstvu udari novi, mladi  žig u debelo meso sa starom porukom: vi ste moja stoka!

Tito je bio beskrupulozni hazarder, ali i dijete sreće, što je samo jedna strana priče. Druga strana je da je bio nesumnjivo hrabra, darovita osoba koja je kao stanovnik čuvenog moskovskog hotela Lux, opet srećom, preživijela vrhunski boljševički gladijatorski trening i zaslužila finalnu obradu brušenjem u crni dijamant vrhunske kominternine kakvoće. Koliko je jugoslovenskih komunista, potencijalnih Titovih konkurenata, zahvaljujući njegovim denuncijacijama GPU platilo glavom ovaj trening i “brušenje” upravo saznajemo zahvaljujući otkrivanju nepoznatih do sada arhivskih dokumenata. Takođe, vidimo ga u Španiji kao Staljinovog egzekutora od najvišeg povjerenja za posebne i najdelikatnije zadatke, što je krio kao zmija noge. Kakvog je kalibra Tito bio možda najbolje svjedoči njegovo pismo nedavno slučajno nadjeno u arhivu KGB-a. Upućeno je lično Staljinu i sadrži samo jednu rečenicu: “Ako ne prestaneš da šalješ ove tvoje ovamo, meni je dovoljno da pošaljem samo jednoga”. U potpisu: Tito. To je bio njegov direktni odgovor Staljinu poslije nekoliko izbjegnutih atentata organizovanih od strane Sovjeta.

Shvatajuči koliko je ludačke sreće Tito imao prilikom otkrivanja misije Mustafe Golubića četrdesetprve koji je poslan da ga likvidira, ili na Sutjesci, kada ga je od pogibije spasio njegov vjerni pas, ili prilikom desanta na Drvar, akcije koju je lično organizovao i vodio sa najelitnijom jedinicom njemačkih komandosa Hitlerov diverzantski genije Oto Skorceni lično, ostaje se bez daha.

Titovo ne Staljinu nije bilo motivisanom drukčijim putem u socijalizam ili drugim modelom socijalizma, što je kasnija imrpovizacija, nego je sadržalo poruku upućenu na sve četri strane svijeta: ovo je moj posjed, ja ovo nikome ne dam!

Amerikanci će uočiti Titovu poziciju, njegovu odlučnost u namjeri da očuva posjed ide do kraja, ako bude trebalo. Ta tačna američka procjena jedne nepokolebljive ambicije poslužiće kao čvrsti temelj za kreiranje američke “politike klina” prema Jugoslaviji, politike zaista slikovito imenovane koja će se, malo po malo, iza svakog udarca čekićem, zarivati sve dublje u političko tkivo moskovskog bloka. Staljin je Titovo ne odmah iskoristio za krvavo “sredjivanje” stanja u svojim komunističkim “provincijama” organizujući brojne monstr-procese, ali će oni koji su preživjeli i njihovi nasljednici, sanjati o mogućnosti osvajanja Titove nezavisne, a socijalističke pozicije u odnosu na Moskvu. A što je stvarno bio Titov primjer perfketno će, u jedno jedinoj rečenici intervjua datog  nakon obaranja Čaušeskua, iz Rumunije objasniti današnja dobitnica Nobelove nagrade za književnost, rumunska Njemica Herta Miler, parafraziram je: Pogled u Titovu Jugoslaviju će poput guste magle sprječavati naš jasni pogled (porobljenog Istoka, S.P.) prema Zapadu.

U godinama koje će slijediti nakon 1948-me Titu će stojati otvorena mogućnost pristupanja NATO, zbog toga se “detalja”, gotovo nepoznatog, i piše ovaj tekst. On će ozbiljno razmatrati takvu mogućnost pod Staljinovim ogormnim pritiskom. Djelatnost Milovana Đilasa mogu pripisati rezultatu dogovora između njega i Tita da se vrše pripreme u tom smjeru. A onda se desila tragična stvar koja je sve promijenila: Staljinova smrt. Tito nije više bio ugrožen, odmah se požurio Moskvi natrag, opet zbog očuvanja vlasti. Krvavi je cinizam da je Tito imao pedesetih godina na dlanu imao mogućnost ulaska Jugoslavije u NATO u komadu, i sve uz ogromnu američku finasijsku pomoć, procesa koji se u mnogostruko nepovoljnijim uslovima upravo odvija pred nama sa skoro šezdest godina zakašnjenja. Možemo li zamisliti perspektivu Jugoslavije da je Tito dozvolio takav razvoj događaja? Da je tada Jugosalvija ušla u NATO može se pretpostaviti da bi danas bila u komadu, a u ekonomskom smislu gotovo sigurno na nivou Španije.

Moj odnos prema Titu kretao se u razmjeri od velikog uvažavanja do postepenog otkrivanja mračne pozadine njegovog djelovanja i spoznaje motiva očuvanja lične vlasti po svaku cijenu, kao njegove najveće političke inspiracije. Od tada ga prezirem.

Takodje, sva priča oko socijalizma sa ljudskim likom, sva maestralna i nevjerovatna skaska o jugoslovenskom samoupravljanju i još mnogo toga, bila je samo naručena lakirovka: pokušaj da se diktatura “proda” kao “demokratski” proizvod prije svega svjetskoj javnosti, a specijalna njena meta bila je zapadno-evropska ljevica. Model jugoslovenske “reforme” morao se iskonstruisati kao Zapadu prihvatljivi osnov za odobravanje izdašnih kredita jednoj komunističkoj diktaturi. Krediti su do šezdesetih godina bili ogromni i uglavnom bespovratni, dakle, poklonjeni. Kako bude vrijeme odmicalo i Tito gubio na značaju, a opadanje značaja se poklapa sa uvjerenejm Zapada da se Tito suštinski ne želi pomjeriti prema NATO i demokratiji, dobijaće realne tržišne karakteristike uz to ukazivati na, uglavnom, katastrofalnu nesposobnost i glupost jugoslovenskih partijskih privrednih planera. Osim novca uloženog u osnovnu infrastrukturu nekolika uspješna primjera, bio je to uludo protraćen, ogroman novac koji je bio Titova cijena isplaćivana u naturi za usluge koje se Amerikancima čine u ideološkom obračunu sa “velikim bratom”.

Još uvijek se govori da Tito ništa nije uzeo za “sebe”. Nije mu trebalo. Čitava zemlja je bila njegova, od Triglava do Đevđelije kao i sudbina svakog njenog stanovnika. Bilo čiju sudbinu Tito je mogao je riještiti telefonskim pozivom. Da je te pozive koristio u krajnjoj nuždi i da se nakon pedesetih klonio otvorenog terora, svjedoči o njegovoj pronicljivosti i sposobnosti prilagođavanja. Teror mu više nije bio potreban. U zemlji je bio tretiran kao polubožanstvo, Zapadu je ta uloga savršeno odgovarala, ispod su se vršile dalekosežne pripreme za upravljanje situacijom nakon njegove smrti.

Tekst je neophodan uvod za nastavak koji slijedi o pedesetim godinama kao prokocanoj šansi milenijuma…

1.

Aleksandrov Oktorisani ustav od 3. septembra 1931, kao svaka druga velika improvizacija, pokušavao je nemoguće: da pravno-politički prikrije diktaturu, učini je podnošljivom za ukus saveznika, a istovremeno omogući njeno dalje provođeneje unutar zemlje. Kako je ovaj  „povratak“ parlamentarizmu izgledao, najbolje svjedoče dvije stvari: prvo, na izborima je uvedeno javno glasanje; drugo, vodeća stranka vlasti, ali i vodeća  stranka opzicije bile su kraljeva konstrukcija. Ona koja je bila vlast i koja je trebala promicati utopističku ideju integralnog jugoslovenstva čiji je zatočnik kralj i po ustavu bio, (dakle kralj je imao ustavnu osnovu da određuje „mjeru“ i količinu  „jugoslovenstva“ u djelovanju političkih subjekata, u prevodu: da označava „patriote“ i „izdajnike“) zvala se Jugoslovenaska radikalno-seljačka demokratija, ali će brzo dobiti novo, kraće ime Jugoslovenska nacionalna stranka, u žargonu poznata kao dvorska. Ona druga, „opziciona“ zvala se Jugoslovenska narodna stranka, u žargonu poznata kao borbaši koju je vodio najpovjerljiviji Aleksandrov čovjek, general Petar Živković.

Oko ove dvije stranke kojima je kralj upravljao kao igračkama, trebao je da se vrti politički život u zemlji.

Takođe, posredstvom dominacije i diktature, kralj je kraljevinu, u ekonomskom smislu, tretirao kao privatno vlasništvo. Njegova lična imovina je procijenjena na oko 56 000 000 dinara ili, u prevodu, na preko milijardu dolara, onih sa zlatnom podlogom. Sve je to kralj „stekao“ tek za petnaest godina kraljevanja. Kralj je imao očigledne sklonosti ka grabeži i samodržaštvu. Aleksandrovi postupci: prema đedu, crnogorskom kralju, prema Dragutinu Dimitrijeviću Apisu, prema rođenom bratu, princu Đorđu kojem je preoteo presto i smjestio ga, nakon neuspjelog pokušaja likvidacije, u ludnicu, kao i prema Nikoli Pašiću, markantno svjedoče o njegovom karakteru.

U političkom smislu, određen broj političkih ličnsoti sagledavaoje fatalnost simbioze diktature i kraljeve politike  integralnog jugoslovenstva, ali su se na prste jedne ruke mogli nabrojati oni koji su smogli snage da mu to kažu. Jedan od njih je bio predsjednik prve vlade kraljevine SHS Ljuba Davidović, da, onaj Davidović koji je već 1919-te „rješenje“ crnogrskog „pitanja“ vidio u iseljavanju Crnogoraca u Makedoniju!

Razarač Dubrovnik je 9. oktobra 1934, godine uplovio u marseljsku luku. Kralj se iskrcao na Belgijskom keju i nakon protokolarne svečanosti dobrodošlice, sio u otvoreni automobil sa ministrom spoljnih poslova Francuske, Lujom Bartuom. Samo trenutak kasnije, obojica će biti mrtvi.

Moj ujak Ignjo Mitrov Nakićenović iz Zelenike, bio je član posade na razaraču Dubrovnik. Prije kraljevog napuštanja razarača u marseljskoj luci, posada je bila postrojena u počasni vod. Kralj se rukovao sa svakim članom poklanjajući im po paklo cigareta Drava i kutiju šibica. Ignjo je ovaj poklon dobijen kobnog 9. marta kao relikviju predao na čuvanje najstarijem bratu Danilu, a Danilo je, pred smrt, ovaj dar prenio na čuvanje mojem srenjem bratu. Neki njegov prijatelj, boraveći u njegovom stanu, jedne će noći, pijan, ostati bez cigara. Dok su ukućani spavali, u vitrini je pronašao kutiju. Tako su završile cigarete. Ostala je kutija šibica koju sam uzeo i čuvao. Tokom Narodne sloge, kao znak moje lojalnosti ovom projektu i u znak mojeg iskrenog učestvovanja u njemu, Novaku Kilibardi sam prenio na čuvanje ovu dragocjenost, smatrajući tada da dolazi u prave ruke.

2.

Prije nego što se počne govoriti o knezu Pavlu treba podsjetiti na duboke predrasude i nepovjerenje koje je postojalo kod srpske političke elite prema Hrvatima uopšte i hrvatskoj političkoj eliti. U martu mjesecu 1919-te načelnik Štaba vrhovne komande proslavljeni vojvoda Živojin Mišić po Aleksandrovom nalogu obišao je Hrvatsku kako bi se lično obavijestio o političkoj situaciji. Prema svom ličnom ratnom sekretaru Miloradu Pavloviću – Krpi, Mišić je referisao regentu na sljedeći način:

„To je najodvratnija fukara na svetu, koja se ne može zajaziti ničim što bi joj se ponudilo (…) Ti su ljudi, (Hrvati, primjedba S.P.) svi odreda prozirni kao čaša, nezajažljivi, i u takvoj meri lažni i dvolični da sumnjam da na kugli zemaljaksoj ima većih podlaca, prevaranata i samoživih ljudi (…) dati im državu, nezavisnu samoupravu, pa neka lome glavu kako znaju“ (Miodrag Janković Knez Pavle od lepote do istine, Fakultet umetnosti „Akademija umetnosti braće Karić, Beograd 2004. str. 58.)

Sigurno je da su slične predrasude i strahovi, u odnosu na Srbe i srpsku političku elitu postojali i sa druge, hrvatske strane. Diktatura ih je, sama po sebi, na obje strane samo razvijala, nije doprinosila njihovom nestajanju.

Knez Pavle će kao knez – Namjesnik 11. oktobra 1934. položiti zakletvu. Odmah će pomilovati Vlatka Mačeka neospornog hrvatskog lidera koji se nalazio u tamnici osuđen na tri godine zatvora, a iz Hvara će, gdje se nalazio  u progonstvu, vratiti u politički život slovenačkg vođu Antona Korošeca. Takođe, na dvoru će istog časa ukinuti stari turski običaj pozdravljanja vladara presamićivanjem u posajsu. Od Pavla Karađorđevića, dovoljan će biti samo klimoglav.

Ko je knez Pavle? Sin je Arsena Karađorđevića, rođenog brata kralja Petra I Krađorđevića. Arsenova biografija je  burna, avanturistička, dovoljna za deset ljudskih života. Za nas je za ovu priliku značajan detalj da je 1. maja 1892. uzeo sebi za ženu Auroru Pavlovnu Demidov kneginju  di San-Donato. Ona je bila šćer kijevskog guvernera Pavla Pavlovića Demidova i Jelene Petrovne, princeze Trubeckoj. Demidovi i Trubeckoji, kroz burnu rusku istoriju činiće dva, od nekoliko potpornih stubova ruskog carstva. Preko ove ženske linije, i posredstvom buduće supruge Olge, kćerke kneza Nikole od Grčke, Pavle će biti krvno povezan za najvećim evropskim dinastijama. Na vjenčanju Pavla i Olge kum će biti vojvoda od Jorka, docniji engleski kralj, Đorđe VI.

Ko je Pavlova supruga, knjeginja Olga? Po očevoj liniji, direktno je povezana za grčkom kraljevskom lozom, a po majčinoj sa carskom dinastijom Romanov.

Olga i Pavle upoznali su se u Londonu, gdje su završili studij koji bi mi nazvali istorija umjetnosti. Kada bi boravili u Londonu, redovno su odsedali u Bakingemskoj palati…

3.

Nevjerovatan sticaj okolnosti gurnuće Pavla u vrtlog spske, jugoslovenske i evropske poltike. Po potezima koje će vući može se razumjeti da je jasno vidio ključni problem zemlje, onaj koji čitavu državnu građevinu ne samo da čini nestabilnom, nego je opasno ljulja od samog časa njenog nastajanja. Aleksandar je taj problem srpsko-hrvatskih odnosa kao čvor stiskao u šaci, misleći da ga tako kontroliše. Pavle će učiniti sve da ga razriješi, jer je shvatao da tako oslobađa svoju šaku koju može upotrijebiti u druge svrhe.

Kad se sa ove vremenske distance sagledaju Aleksandrovi potezi na unutrašnjem planu, može se uvidjeti da su bili glavnim unutrašnjim uzrokom sloma kraljevine. Aleksandrova politika bila je dosljedna, ali  u pogrešnom smjeru, što svjedoči o dubini Aleksandrovih predrasuda. Protivnicima Aleksandrove politike nije bilo teško da ih pretvaraju u svoju prednost.

Šest decenija kasnije, nakon komunizma koji je prilično izravnao teren, Slobodan Milošević će, u najpovoljnijim međunarodnim okolnostima, kao slijepac ponoviti skoro sve Aleksandrove greške koje će, opet, kao naručene leći svim, Miloševićevom pojavom zainteresovanim i probuđenim spoljnim i unutrašnjim protivncima zajedničke države, ali i Srbije i srpskog naroda. Ovo sugeriše da se bitni dio intelektualne, političke i crkvene elite, onaj koji je imao uticaja na kreiranje Miloševićeve politike, čitave decenije njegovao na instant varijacijama kobnih Mišićevih predrasuda.

Pavle će se efikasno riještiti „usluga“ Aleksandrove sive eminencije, opskurne ličnosti generala Petra Živkovića. Ustoličiće Milana Stojadinovića kao čovjeka za kojeg je smatrao da može pristupiti rješavanju akutnog srpko-hrvatskog spora. Oživjeće u pralamentu pitanje ratifikacije konkordata koji je bio potpisan u Vatikanu sa novom državom. Konkordat je bio rezultat želje kralja Aleksandra da stabilizuje odnose sa agresivnom Italijom. Nije pomoglo ni to što je već jednom potpisan Konkordat sa Rimom svojevremeno imala  i kraljevina Srbija.

Krugovi oko Petra Živkovića, Srpskog kulturnog kluba i cjelokupna srpska opozicija zaigrali su, demagoški i uskostranački, na dobijanje jeftinih poena u pitanju od strateškog  nacionalnog interesa mlade, nestabilne kraljevine. Na čelu pobune staviće se SPC i njen mladi, snažni, vispreni, teološki obrazovani episkop žički Nikolaj Velimirović.

General Živković, crnorukac koji je politiku sagledavao kao umjetnost spletke, intrige i primjene sile, čovjek koji je kao oficir garde, potirući gardijsku čast i zakletvu, one majske noći 1903. zavjerenicima otključao vrata da mu ubiju kralja, takođe osoba koje je za račun kralja Aleksandra organizovala pokušaj trovanja kraljevog brata i zakonitog srpskog  prestolonasljednika princa Đorđa, organizovaće atentat na Stojadinovića, i to niđe drugo nego u sred Skupštine. Atentator je promašio pet puta!

Možemo zamisliti kakvu je poruku ostatku svijeta prenio ovaj najnoviji skupštinski atentat, neminovno vraćajući sjećanja na nedavni atentat na kralj i njegove uzroke, ali i na onaj na Stjepana Radića, načine eliminacije princa Đorđa, solunski proces Apisu i drugovima i Živkovićevu ulogu u njemu, pa na krvavi majski prevrat… Možemo li zamisliti  sumu „pameti“ generala Živkovića koji se odlučio na ovakav potez, možemo li zamisliti sumu političkog nerva i sluha srpske opozicije i crkvene jerarhije koja se odlučila da se demonstracijama suprotstavi ratifikaciji Konkordata? Možemo li zamisliti kako su ovi događaji odjeknuli među brojnim katoličkim stanovništvom monarhije?

Ove događaje Pavle će shvatiti ispravno: kao otvoreni, brutalni napad na njegovu politiku promjena i tako će se prema njima odnijeti.

4.

Na spoljnopolitičkom planu Pavle će vući bravurozne poteze u nezamislivo komplikovanim, teškim i opasnim prilikama po njegovu zemlju. Uočiće da se versajski sitem brže nego što se moglo zamisliti, urušava, da je Mala Antanta napuštena od strane saveznika. Uzelo bi mnogo vremena objašnjavanja politike Francuske i Engleske u onom vremenu, kao i uzroke sunovrata Društva naroda. Ipak, može se reći da je politika Engleske i Francuske toga vremena poznata pod nazivom politika popuštanja. Doskorašnja objašnjenja te politike, kako pokazuju najnovija istoriografska istraživanja, nijesu više dovoljna za njeno potpuno razumijevanje.

Treba reći da su Pavle i Stojadinović shvatili da se u novonastalim okolnostima provođenja politike popuštanja moraju stabilizovati odnosi sa Italijom na čemu je prethodno radio i Aleksandar, ali se i približiti Njemačkoj. U smirivanju ambicija prve, Pavle će se vješto koristiti drugom.

Stojadinović će se pokazati kao vješt političar. Zgrnuvši pravo bogatstvo kao minstar finansija posredstvom manipulacija državnim obveznicama ratne odštete Srbiji i Crnoj Gori (poslije Aleksandrove, bila je to najveća očigledna pljačka srpskog naroda) sješće na mjesto predsjednika vlade. Sve više se osamostaljivao u vođenju državnih poslova, Pavlove servirane planove doživljavao je kao svoje, uspostavio je  prisne privatne odnose sa grofom Ćanom, činilo mu se da može postati kopija italijanskog dučea ili njemačkog firera tu, u središtu  Balkana. Osnovao je svoju porofašističku „zelenu gardu“ koja ga je pozdravljala fašističkim pozdravom, klicala mu jedno vrijeme na mitinzima vođvođavođa dok se nije shvatilo da poklič onomatopeja vraće kao đavo.

Pavle je uočio kuda stvari idu, gradio je priliku za Stojadinovićevu eliminaciju, i uspio je.

Marta 1938. Hiler će umarširati u Beč, saveznici će nijemo posmatrati. Jugoslavija je dobila njemački Rajh kao susjeda na sjeverenoj granici. Februara 1939. sa lica zemlje nestaće Čehoslovačka. Englezi i Francuzi će je u Minhenu, da ne trepnu, ponizno i na tacnu servirati  Hitleru. Takođe u februaru Dragiša Cvetković će  formirati svoju vladu.

I Pavle i Cvetković znali su da se hitno mora riješiti srpsko-hrvatski spor, kojeg je Stojadinović vješto zaobilazio.  Ubrzanje ovog procesa uslijediće i pod utiskom spoljnjih događaja, minhenskom kapitulacijom saveznika. Pavle će pokušati da uspostavi ekvidistancu, da zemlju drži na kursu politike neutralnosti.

Aprla 1939. poći će u zvaničnu posjetu Italiji, a već u junu eto ga u Berlinu u zvaničnoj posjeti Njemačkoj. Te 1939. Hitler će uz svu moguću pompu proslaviti svoj pedeseti rođendan. Ove svečanosti kao da su se ponovile tokom Pavlove posjete. Ispred počasne lože na kojoj su se nalazili Hitler i Pavle, rodovi njemačke vojske defilovaće preko tri sata, toliko je bilo stalo Hitleru da impresionira Pavla. Njemačka politika nije bila za rušenje Jugoslavije, ali je vršila pritisak da kraljevina pristupi Trojnom paktu. Izvanrednom vještinom Pavle će izbjeći postavljenu zamku, ne zatvarajući vrata. U julu mjesecu Pavle će, na poziv kralja Đorđa VI posjetiti London đe će mu svečano biti uručeno najveće britansko odlikovanje viteškog reda, orden podvezice. Svečanost će se održati u Bakingemskoj palati gdje će se u Pavlovu čast organizovati bal za devet stotina zvanica. Pavlova poruka evropskim prijestonicama bila je jasna: u sukobu koji neminovno slijedi ja sam neutralan.

26. avgusta formirana je vlada Cvetković-Maček kao rezultat rješenja srpsko-hrvatskog spora. Danas znamo da je ovaj sporazum bio prvi dio cjelovito zamišljenog projketa o formiranju druge jedinice u kraljevini koja se trebala zvati Srpska zemlja koje je trebala da bude složena jedinica i da u sebi sadrži autonomne oblasti: Sbiju, Crnu Goru, Bosnu i Herecegovinu, Vovodinu i Makedoniju. Uredba kojom je formiranje ove jedinice predviđeno biće skinuto sa dnevnog reda vlade u oktobru 1940. zbog napada Italije na Grčku.

5.

Već 1. septembra 1939-te Hitler će govorom koji je održao u Rajhstagu obavijestiti svijet da su njemačke trupe prešle poljsku granicu. Drugi dio istine da su i ruske trupe istovremeno prešle poljsku granicu na osnovu tajnih protokola javno pakta Ribentrop-Staljin. Ovaj „detalj“ djaci u komunističkoj Jugoslaviji nijesu učili, kao ni čenjenicu da je Staljin Gestapou izručio sve njemačke komuniste koji su se zatekli u Sovjetksom savezu kao znak dobre volje prema Hitleru.

Francuska i Engleska objaviće rat Njemačkoj, ali ni jedna ni druga neće pružiti nikavu konkretnu pomoć Poljacima. Mirno će posmatrati kao Poljska nestaje u plamenu.

Na unutrašnjem planu sporazum Cvetković-Maček dočekan je na nož, kako od strane hrvatske, tako i od strane srpske političke elite. I Cvetković i Maček bili su optiživani za izdaju srpskih odnosno hrvatskih interesa. A Hitler je pojačavao pritisak želeći da riješi Balkan koji mu je najbolje odgovarao stabilan i u komadu.

Događaji su se ubrzavali! Juna 1940. Musolini stavlja do znanja Hitleru da na njegovoj strani želi da uđe u rat! Istog mjeseca kraljevina uspostavlja diplomatske odnose sa Sovjetskim savezom. Septembra mjeseca general Antonesku u Rumuniji dolazi na vlast, odmah u Rumuniju ulaze njemačke trupe. Musolini 28. okotobra napada Grčku. U novembru Hiler je obnarodovao postojanje Trojnog pakta kome su već pristupile Rumunija, Mađaraska i marionetska Slovačka, nova „država“ nastala poslije gutanja Čehoslovačke. Svakome je pozicija kraljevine bila jasna: nalazila se u obruču.

Već u decembru 1940. Hitler je operativno radio na planu „Barbarosa“ koji se smještao napad na SSSR  u proljeće 1941. Posredstvom vrhunskog obavještajca Slovenca Vladimira Vauhnika, Pavle je znao za Hitlerove planove, znao je da Hitler nikako ne smije udariti na SSSR, a ostaviti bilo kakvu mogućnost da grčki Solun postane engleska luka, jer bi to značilo, pored otvorenog fronta sa Engleskom, planiranog sa Rusima, otvaranje i trećeg na jugu, što je bilo van svake pameti. Pavlova jedina strategija mogla je biti: insistiranje na politici neutralnosti i odugovlačenje, dobijanje na vremenu.

Sve što je do sada napisano treba da posluži kao pozadina za dramu koja je slijedila u režiji engleske spoljne politike i njene obavještajne službe, čuvenog Intelidžens servisa

Gledajte!

12. januara 1941. kada je i ticama na bilo grani jasno da je Jugoslavija opkoljena sa svih strana silama osovine, Pavle prima u audijenciju britanskog ambasadora koji mu hladno saopštava da dotadašnja politika jugoslovenske neutralnosti za britansku vladu više nije dovoljna! Drugim riječima London zahtijeva da u opisanoj geopolitičkoj i vojnoj situaciji Jugoslavija objavi rat silama osovine! Englezi šalju kao mamac motorizovani korpus u Grčku i zahtijevaju od Pavla otvaranje zajedničkog fronta. Pavle „ponudu“ čita kao bukvar, Englezi traže da Jugoslavija puca u samu sebe! Pavle zna da Britanci znaju za Barbarosu, i on im je prosleđivao svako saznanje tada perfektne jugoslovenske obavještajne službe.

U februaru 1941. Hitler lično saopštava Cvetkoviću da će u slučaju pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu poštovati nacionalni integritet Jugoslavije i da neće zahtijevati njenu teritoriju za vojne baze niti za prolazak Njemačkih trupa. Cvetković zaobilazi bilo kakav konkretan odgovor. Hitler nije zadovoljan i traži susret sa Pavlom. S druge strane Entoni Idn koji će u ime britanaca staviti potpis na dokumet kojim se Čehoslovačka prodaje Hitleru sada zahtijeva od Pavla da objavi poziciju svoje vlade, jer je Britancima, kao, njena pozicija nejasna! Čerčil ima i novi plan: predlaže da Pavle napusti Sloveniju i Hrvatsku, povuče se u Staru Srbiju, i odatle, preko Albanskih planina, napadane Italijane u Albaniji!?

Bugarska potpisuje Trojni pakt 1. marta, 2. marta njemačke trupe su ušle u Bugarsku. Već 4. marta Pavle se sastaje u Salcburgu sa Hitlerom. Sastanak traje pet sati. Hitler povlači sve vojne klauzule, prenosi da se od Jugoslavije ne očekuje učešće u ratu protiv Grčke, nego da pristupi Trojnom paktu. I pored izvanredne ponude, Pavle odbija da potpiše, traži da izvjesti svoju vladu. Hitler prihvata ali daje rok: tri nedjelje, ni dana više!

Po povratku u zemlju Pavle se konsultuje sa vojskom. Petar Pešić je jasan (da, to je onaj isti Petar Pešić, primjedba S.P.): za najviše šest neđelja Jugoslavija će kapitulirati. Da li su Britanci imali procjenu snage jugoslovenske armije. Budite sigurni, mnogo bolju nego što je imao Petar Pešić.

Vladimir Vauhnik 16. januara 1941. dostavlja komletan plan akcije Barbarosa, Pavle shvata da je Hitler prešao crvenu linju, da treba još malo dobiti na vremenu. Pavle je znao da je rok napada na SSSR, maj mjesec 1941. Ako se izdrži do maja, Hitler neće više imati ni snage ni potrebe da se fokusira na Jugoslaviju. Šansa za zaobilaženje rata i očuvanje teritorijalnog integriteta zemlje, naslućivala se. Ali, Britanci su imali drugi plan: da gurnu Jugoslaviju u plamen rata i pored toga što su znali da njen otpor može potrajati svega nekoliko dana. I nemojte  zaboraviti: bilo je to prvo otvoreno rušenje legalne i legitimne vlade, koje je preduzela britanska politka i obavještajna služba u 20-tom vijeku.

Ministar spoljnih poslova Entoni Idn šalje telegram svom ambasadoru u Beogradu u kojem, između ostalog, stoji: „Imate moju dozvolu da preduzmete bilo koje mjere koje smatrate odgovarajućim, da bi doprinijeli promjeni vlade ili režima, čak i putem državnog udara“.

6.

Na sjednici Krunskog savjeta, svi njegovi članovi i prethodno konsultovana vojska, slažu se da se pristupi poptisivanju Trojnog pakta. Priča se da je Pavle rekao članovima savjeta:

„Vi znate gdje pripada moje srce! Ali ja imam savest i ne mogu da povedem moj narod u rat kad unapred znam da bi nam to donelo siguran poraz.“ U srcu, Pavle je bio engleski đak i iskreni, najiskreniji anglofil. Bio je uvjeren da britanska politika mora razumjeti njegovu poziciju, da je ona jasna i u datom trenutku jedino moguća te da se iz datih oklonosti izvuklo za Jugoslaviju mnogo više nego što se uopšte i moglo očekivati. A upravo sad treba reći da je Pavle, odmah, čim je postao knez-namjesnik, ukinuo obavještajno praćenje britanskih diplomata i agenata u Jugoslaviji kao poruku potpune lojalnosti britanskoj kruni. Nije ni sanjao odakle mu puca!

Moćna britanska agentura se pokrenula, zaigrala je na svaku kartu na kojoj je mogla zaigrati: na antagonizme izmedju Srba i Hrvata, na sprorazum Cvetković-Maček koji je tobože protiv Srba, na SPC čije su pozicije ugrožene Konkordatom, na „urođeni“ srpski inat, na Lazara i Kosovo, na kosovsku žrtvu, na osjećanje: bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob, na čast vojske, na nepokorne potomke Crnog Đorđa, na antigermansko osjećanje…

27. marta 1941. vojska je izvršila udar, oborila kneza Pavla i Cvetkovića, maloljetni Petar II proglašen je kraljem. Predsjednik nove vlade postao je general Simović.

Na odlasku iz zemlje, Pavla je došao da isprati sa darovima i da mu izrazi „iskreno“ žaljenje, niko drugi nego britanski ambasador. A u britanskoj ambasadi se točio šampanjac i nazdravljalo: puč je uspio!

7.

Voz će kneza Pavla odvesti u Atinu, a tamo će biti predat u ruke Britancima koji će ga otpremiti u Keniju, u nenaseljenu oblast u džungli na jezeru Naivaša.

Nešto poslije toga, lično Entoni Idn odbiće molbu kneza Pavla da mu Britanija pruži drugo utočište: „Preovladao bi jak osjećaj ovdje, ako bi se ova bijedna izdajnička kretaura tretirala na bilo koji način osim strogosti!“ I dalje: „Javno mnjenje neće nikad verovati u bilo kakvu verziju osim ove“. Ove Idnove riječi svjedoče da je bio svjestan sopstvene laži i zločina kojim je njegova vlada gurnula jednu zemlju u rat u kojem je jedino mogla da doživi nestajanje i pokolj. Čitava akcija Britanaca kao da je urađena iz pukih propagandnih razloga kako bi Čerčil mogao da održi svoj čuveni govor da Britanija nije više sama i da je Jugoslavija našla svoju dušu…

Sa istom takvom bezobzirnošću Britanija će koju godinu kasnije predati Jugoslaviju komunistima, ali u drugim okolnostima i iz drugih razloga. Samo je ista ostala bezobzirnost. Na pitanje istog Idna da li će Jugoslaviju prepustiti komunistima, Čerčil će odgovoriti kontrapitanjem a da vi, možda, nećete živjeti tamo?

Koja je bila najznačajnija politička odluka nove vlade generala Simovića? Odmah je stavila jasno do znanja Hitleru da podržava sve odredbe Trojnog pakta! Niko nije postavljao pitanje: pa zašto srušismo Pavla? Nije ni Hitler, odlučio je da je zbriše…

Naravno danas znamo da je martovski puč finasirala i organizovala britanska vlada. Prema nekim procjenama za kupovinu dijela izvršilaca i stvaranja logistike potrošeno je oko 500.000 funti sterlinga.

Pavle će biti potrebne godine da prihvati činjenicu da ga je oborila vlada zemlje koju je obožavao, i to njega, koga su kući zvali Englezom većim od Engleza!

Tako se 27. marta 1941. odigrao uvod u konačno razbijanje zemlje i kasnije svrgavanje dinastije Karođerđević od strane komunista. Jugoslavijom su vladali 23. godine. Na neki način, doživjeli su sudbinu Petrovića koje su „britanskom“  tehnologijom 23. godine ranije detronizovali i uništili Crnu Goru…

Sa ovim tekstom koji je skroman doprinos skidanju teške istorijske neprvde i izdajničkog žiga sa imena kneza Pavla Karađorđevića, završavam ovaj mali serijal o diktatorkoj suštini vlasti u onoj kraljevini Jugoslaviji kao uvodu u pedesetogodišnju kominističku diktaturu.

Crna Gora, peta njena generacija, nije još dočekala sunce Slobode siguran sam i zbog toga što crnogorci nijesu imali vid u pravo stanje stvari.

Nikad nije kasno…