Ne treba nikad vjerovati onima koji kažu da istorija ne uči ničemu, uči, i te kako. Ja sam pristalica one stare latinske izreke koja poručuje: historiae est magistra vitae. Upravo zbog tog njenog svojstva da uči, istorije je sve manje na mjestima gdje bi je moralo biti: u učionicama škola i univerzitetskim amfitetarima. Umjesto nje, uglavnom se tamo predaje, tačnije reći, prodaje, ideologija u oblandi istorije, što će reći da se krupno laže.

Laž, kad je institucionalizovana, kad minskim poljima ogradi tabu teme, kad uđe u obrazovanje, u pore sistema, kad se preobrati u pogonsko gorivo oligarhije, postaje karcinom koji razjeda i u jednom trenutku sigurno pojede “sopstveno” društvo, pa i čitavu civilaziciju.

Istina je temelj dobra i pravde, laž je temelj svakog zla. Zašto je Zlo brže od Dobra, zašto je Laž brža od Istine,  pitanja su stara koliko i ono: bijaše li prvo kokoška ili jaje?

Dio odgovora nalazi se u koruptivnoj prirodi laži, a da brzo pretrčimo pod paljbom onih koji brane laž, tamo do one kote sa koje ćemo bačiti brzi i jasni pogled na problem korupcije, reći ćemo da korupcija postaje sistemska u onom trenutku kad laž postane javno dobro kad je opšteslavljena kao “mudrost”, “hrabrost” i “pamet”!

Sad je pravi trenutak da se vratimo na istoriju: zamislimo da se na jugoslovenskim univerzitetima predavao predmet Istorija korupcije na Balkanu? Bio bi važan kao i predmet koji bi se zvao Istorija religija na balkanskom prostoru. Pogađate, nigdje se ovi predmeti nijesu predavali, ako su se i doticali, bilo je to tek na usput. Zašto? Zato što bi potkopavali same temelje jednog sistema koji je počivao na laži.

Laž je imuna na geografske, nacionalne i druge granice. Da li je Irak imao oružje za masovno uništenje? Pod teretom čega se Zapad, ako ne stropoštao, a ono opasno zaljuljao? Kako je moguće da desetine hiljada eltinih ekonomista nijesu znali kuda staza vodi? Što im se predavalo na vrhunskim zapadnim univerzitetima, pitanja su za koje postoje nepogrješivi odgovori.

A sad, evo nas na onoj koti, puca pogled na Crnu Goru i neke čudne ljude sve sa brkovima koji lažu od kad svane dok ne mrkne. Vidimo kako se svakodnevno međusobno korumpiraju, vidimo da je režim sami vrh koruptivne piramide, vidimo da su, statistički, dvije najfrekventnije rijeći u govoru Crnogoraca obraz i poštenje. Vidimo da korupcija koju slave jede njih same i njihovo potomstvo, bez obzira na one koji namiču i one koji su gladni, ždere njihova dobra, uništava njihove šanse, razara njihove duše, vidimo ih kako radosno igraju oko sopstvene lomače. Paradoksalno? Svakako, ali istinito ne manje istinito.

Velik je broj društava koji liče na Crnu Goru, sva sliče kao jaje jajetu, matrice su uvijek iste.

Ako se znatiželjno zagledamo kroz Crnu Goru kao kroz lupu, da bi uvećanjem potražili trenutak kad je korupcija na ovim prostorima skrivena pod krinkom parlamentarne demokratije, po prvi put postala sistemska, doći  ćemo do Kraljevine Srbije, slijediti trag do Kraljevine SHS, do lažnog paralmentarizma, do ličnosti samoga kralja Aleksandara i njegovog najslavnijeg prvog ministra, državotvorca, Nikole Pašića.

Korupcija, kad se ustoliči, svuda rađa slične otpore, i slične načine odbrane. Sliče njeni promotori i apologete.

Prvi junak naše priče je veliki Jovan Skerlić, između ostalog i narodni poslanik u Narodnoj skupštini Kraljevine Srbije. Evo fragmenata njegovog govora održanog u Narodnoj skupštini 26. februara 1914-te, niko ne sluti što nosi najskorija budućnost:

“Za vreme rata (misli se na balkanske ratove 1912/13) opazila su se dva nedruga našeg parlamentarizma: mešavina politike i poslova i nedovoljna kontrola parlamenta u stvarima spoljne politike(…) Činjenica je da smo u današnjem dobu dočekali ovu pojavu: da državni ministri, državni savetnici, narodni poslanici, i zakonodavana i izvršna vlast, ulaze u posredne i neposredne poslove sa državom. Oni koji treba da štite državne interese ušli su u privatnu trgovinu sa državom(…) To su gospodo anomalije koje se ne mogu trpeti(…) to je pitanje političke higijene u našoj zemlji. (Jovan Skerlić, Sabrana dela, Prosveta, knjiga sedma Feljtoni, skice i govori, str. 392, Beograd, 1964.)

Beogradski list Velika Srbija, već 1921, dramatično će odslikati isto stanje u novoj državi ovako: “I pre svetskog rata imali smo u našoj otadžbini razne prljave afere u kojima su vidno mesto zauzimali naši intelektualci (ovdje se misli na rijetke školovane ljude koji su redovno nalazili posao u državnoj administraciji, S.P.) Pa i pred našom katastrofom (misli se na povlačenje srpske vojske 1916-te, S.P.)  izbila je na dnevni red Opančarska afera i Afera s brašnom. (misli se na korupcionaške afere koje su razotkrile da su srpski trgovci srpskoj vojsci prodavali opanke sa đonovima od kartona i brašno pomiješano sa pijeskom. Afere su zataškane. Tako su zgrnute ogromne ratnoprofiterske pare. I u tako stvorenoj teškoj situaciji umesto da mi Srbi rasčistimo sa našim narodnim izelicama i da svakoga po zasluzi postavimo na njegovo mesto, mi smo bacili sve obzire časti i morala i besomučno se utrkujemo, da se što više nagrabimo ovozemaljskoga blaga.”

Najveći ratni porfiteri i korupcionaši bili su kralj Aleksandar i Nikola Pašić. Njihova veza je bila vrsta političke simbioze čiji je krajnji rezultat bio koncentracija apsolutne poličke i finasijske moći i uticaja u njihovim rukama. Već te, 1921-ve, cjelokupna imovina Nikole Pašića procjenjavala se na najmanje trideset miliona dinara, što je iznosilo sedminu budžeta Kraljevine Srbije pred ulaskom u rat, 1914-te.

Kada je poslije rata otvoreno pitanje ratnih odšteta, pored ratom masakriranih srpskih seljaka i Nikola Pašić je podnio zahtjev da mu se nadoknadi imovina postradala u ratu. Ovaj zahtjev je izazavao buru u ondašnjoj štampi.

Politika je u svom broju od 25. decembra 1921-ve registrovala da je Pašić zahtijevao naknadu za: veliki broj buradi i boca starih vina, opravku kuće na Terazijama, nadoknadu za svoj hotel Nacional, za drugu kuću u Pozorišnoj ulici u Beogradu, za imanje, obore i tri kuće u Zaječaru, za imanje na Kosovu sa 130 kuća od kojih su samo dvadeset njih ostale čitave, za dvije vrlo stare arnautske puške izvezene srebrom, dva pištolja i dva handžara, za 200 boca vina iz 1892, 1893-će i 1894-te godine i jedan veliki balon stare tridesetogodišnje šljivovice i komovice, za jednu olovnu kutiju od rijetkog minerala sa Urala, ukrašenu brilijantima i dijamantima, poklon ruskog cara Nikole II, za slike bugarskog i rumunskog kralja u skupocjenim ramovima… za sve to je Pašić tražio 1 594 784 dinara.

A evo kako su pojedini plaćenici-novinari branili Nikolu Pašića:

Beogradski dnevnik od 1. februara 1921-ve uradio je to ovako:

“Optužbe protiv g. Pašića za koristoljublje i srebroljublje nisu nove; g. Prodanović ih je više puta podizao u Odjeku i Narodnoj skupštini, nazivajući gospodina Pašića najkoruptivnijim čovekom za koga zna politička istorija Srbije (…) Kako se g. Pašić obogatio, ja ne znam; recimo da je on to sve stekao na način koji opisuje g. Prodanović, da je on sve to zdipio; da li se g. Pašić time diskvalifikovao za funkciju koju on vrši više pd trideset godina, tj. da bude vođa svoga naroda?

Da, ima u našoj zemlji pojedinaca koji su neuporedivo čestitiji od g. Pašića, pa i pametniji, to je van svakog spora; ali, da li bi ma koji od tih ljudi umeli da vode narod onako kako ga vodi g. Pašić, to jeste da li bi narod hteo ići za ljudima koji su karakterom veći od g. Pašića?

Pretpostavimo da je g. Pašić ostao na onome što mu je donela žena (12 000 dinara) i pri svojoj plati koju je imao od države. Da li bi on mogao biti ono što je i da li bi bio tako poštovan i cenjen kao što je u stvari?

Ja ne verujem!

Ako bi g. Pašić bio golać, on, ako ne bi bio sasvim prezren, nikako ne bi mogao biti vođa naroda; i ako bi g. Pašić u svemu bio onakav kakav bi morao biti po zahtevima jedne stroge etike, on bi davno i davno politički propao.

Budući siromah, on bi često morao apelovati na pomoć svojih prijatelja i bio bi svojoj stranci na teret (kao što su neki pošteni socijalisti). Njegov autoritet morao bi zbog toga jako opasti. I budući pošten on bi svakog svog prijatelja koji hoće da se koristi na račun države udario po prstima. Time bi se on poptuno onemogućio i kao običan član stranke.

Ovakav kakav je,  sa svim svojim manama, g. Pašić je taman kakav treba narodu. On je najbolje kvalifikovan da vodi narod.

G. Pašić je, najpre, bogat. To je prvi uslov da može imponovati narodu. Kako je on došao do svoga bogatstva, to je sporedna stvar; glavno je da on ni od koga ne traži ništa i da uvek, ako je potrebno, može tresnuti svojom kesom.

Takav čovek imponuje ne samo masi nego i samoj inteligenciji… bogat čovek imponuje i narodu i inteligenciji; kako je došao do bogatstva to je, ponavljam sporedna stvar; glavno je da može da zvekne!”

Tekst je potpisalo tadašnje “veliko” novinarsko pero Krsta Cicvarić.

Ništa, poštovana čitateljko i čitaoče, nije u ovom tekstu slučajno, a svaka sličnost sa današnjom Crnom Gorom i njenim junacima u poziciji, opozicji, medijima,  analitičarima,  intelektualcima i tako dalje i tome slicno,  namjerna je…

Takođe, nikada nećemo saznati  kako bi izgledala naša stvarnost da se generacijama koje su se školovale, pored onoga, veliki srpski državnik, uz Pašićevo ime, na primjer, dodavalo i ono super-važno i veliki korupcionaš…

Arčibald Rajs u svojoj oporuci Čujte me Srbi na jednom mjestu kaže za Nikolu Pašića da je uradio za Srbiju sve ono što je uradio zbog toga što su mu se sa interesom Srbije poklopili lični interesi. Kaže Rajs, da su Pašića lični interesi vodili u suprotnom smjeru, pošao bi za njima, nadvladali bi javni interes. Za nas očigledan primjer istog modela je Milo Đukanović. Lični interes ga je okrenuo tamo đe je danas, kao i onamo đe je bio ranije. Puna je istorija ovakvih primjera, u njima, po pravilu, strada narod koji se zavodi.

Veliko Titovo ne Staljinu takođe je kazano zbog ličnog interesa, očuvanja na sablju stečenog, basnoslovnog posjeda: čitave države i zemlje Jugoslavije. U njemu se cakli ona vrsta hazarda sa kojim se “igra” ruski rulet, ali, kada se došlo pred izborom: ući u NATO ili ne, hazard se izgubio, nestao, hladni račundžija stupio je na scenu. Izmedju obezbjeđenja zemlje i njenog prosperiteta ili lične vlasti, Titov izbor je bio neupitan – lična vlast. Slijediće višedecenijski period mnogohvaljene jugoslovenske politike ni tamo ni ovamo koja je, suštinski, Jugoslaviju bezbolno sterilizirala i učinila je impotentnom prema izazovima koji će tek pristizati neviđenom brzinom!

Ogromnim zapadnim parama Tito će Jugoslaviji podvaliti sklepanu improvizaciju radničkog samoupravljanja i nesvrstanosti kojom će ona, kao novim putem decenijama “trčati” sve tamo do konačnog sloma devedesetih. I ono što je najvažnije i najbolnije: lavovski dio ogromne zapadne pomoći biće potrošen na stvaranje i održavanje ogromnog, višestruko predimenzioniranog vojnog, policijskog, diplomatskog i birokratskog aparata, a svi su bili instrumenti održavanja lične Titove vlasti. Vojska će, između ostalog, postati država u državi, nezajažljivi gutač nezarađenih para. Jednog dana kad je izvor presušio, vojska će potražiti novog finansijera. Pokušaće da ga napipa u Slobodanu Miloševiću, ostalo je poznato…

Može se prigovoriti da je Titova komunistička ideološka opredjeljenost bila prepreka za ulazak u NATO. Imam spremna dva odgovora. Prvi, da je Tito bio čvrsti komunist, a biti onda komunist značilo je biti Staljinov vjernik, završio bi kao mnogi drugi poput noćnog leptira sprženog na ognju Staljinove lomače. Ne zaboravimo: 1948-me kad je Tito rekao ne, Staljin na cipan-cijeloj Planeti ima popularnost koja se jedino može porediti sa negdašnjom popularnošću najpoznatijih rok-grupa. Drugi odgovor galsi: da je Staljin otišao Bogu na ispovijed samo koji mjesec kasnije, Jugoslavija bi sigurno završila u NATO-u!

Da, skupo nas je koštao čas Staljinove smrti!

A sad idemo na “Balkanski pakt”, kontroverzni dogadjaj koji znalci nazivaju “crnom kutijom” jugoslovenske politike. Ako Jugoslaviju posmatramo kao avion nestao sa radarskog ekrana, metafora je više nego proročka.

Vijesti o razgovorima oko stvaranja Balkanskog pakta predstavljale su pravu senzaciju. Pakt su trebale da sklope dvije nove članice NATO-a Grčka i Turska (primljene u članstvo februara 1952 ) sa jednom kominističkom zemljom! Pregovori su se vodili tokom 1952-ge i početkom 1953-će. Bilo je to vrijeme sve više prijetećeg Staljinovog pritiska. Jugoslovensko rukovodstvo vuče poteze koji nedvosmisleno dokazuju da se računa na sovjetsku agresiju kao na realnu mogućnost. Teški incident koji se desio jeseni 1952-ge na granici sa Bugarskom, bio je jeziv po svojim porukama. Maršal Žukov je bio spreman u Sofiji, Crvena armija vršila je velike manevre u Bugarskoj. U graničnoj zoni Bosilegrada 12. novembra 1952-ge, pojavio se čitav tenkovski korpus Crvene armije koji se iznenada, svom raspoloživom brzinom, stutnjao prema jugoslovenskoj granici. Izgledalo je da Rusi kreću u napad! U posljednjem trenutku, neposredno ispred same granične linije, korpus se okrenuo za sto osamdeset stepeni i vratio nazad! Sigurno je da je ovaj događaj ubrzao opredjeljenje na jugoslovenskoj strani, shvatili su da nemaju puno vremena.

S druge strane, USA su do 1950-te već definisale novu politiku prema Jugosalviji i Titu. Brzo su shvatile, na svoje veliko iznenađenje, da je Titov sukob sa Staljinom stvaran, ozbiljan, dubok i nepremostiv. Odlučile su da iskoriste priliku. Njihov prvi politički strateg Džordž Kenan definisaće američku politiku takozvanog klina prema Sovjetskom savezu. Taj klin zariven u tkivo Staljinove komunističke imperije bila je Jugoslavija, a to je podrazumijevalo da joj se mora pružiti svaka vrsta pomoći! Ovakva Kenanova strategija dovešće Jugoslaviju u sami vrh prioriteta amerilčke spoljne politike. U tom svijetlu treba posmatrati stvaranje Balkanskog pakta između Jugoslavije, Grčke i Turske.

Već 21. januara 1952-ge u Beogradu je turski ministar spoljnih poslova (Keprili) koji otvoreno poručuje tadašnjem jugoslovenskom ministru inostranih poslova, generalu Koči Popoviću, da potpisivanje trojnog pakta treba da bude samo etapa ka konačnom cilju: ulasku Jugoslavije u NATO. Ako ispravo razumijemo da je u ovim stvarima turska i grčka spoljna politika pod punom kontrolom Vašingtona, onda je jasno da Turčin saopštava američki stav i da je američko “opipavanje” Titove pozicije počelo. Naravno, u toj fazi Tito mora da “odbije” ponudu, ali radi to meko. Odgovor Jugoslovena glasi: da se ostvarena saradnja izmedju tri balkanske države može tretirati kao prva faza dalje institucionalizacije njihovih odnosa.

Nije šija nego vrat!

Pri tome Popović nedvosmisleno poručuje da se ulazak u NATO može razmatrati pod pretpostavkom da će se i NATO vremenom mijenjati, shodno mijenjanju prilika u svijetu. Ovo se može prevesti kao poruka: dozvolite nam da pružimo zadovoljavajuće obrazloženje za domaću upotrebu i mi sigurno ulazimo. Ipak, mi smo komunisti!

Keprili će pravo iz Beograda poći u Atinu da ovu bombu od vijesti saopšti tadašnjem grčkom premijeru (Papagos). Već je 3-eg februara 1952-ge u Beogradu grčki ministar spoljnih poslova (Stefanopulos). Pregovori će se, uz naoko teško razumljivo mijenjanje pozicije Ankare i Atine, jedna će pristajatai, pa onda kočiti, voditi tokom 1952-ge. Naravno, tom klackalicom između Atine i Ankare Amerikanci su izvodili Tita na čistinu. Konačno, usaglašena je statika i ahitektura sporazuma: on treba da bude o prijateljstvu i nenapadanju, izbjegnuta je vojna komponenta na kojoj su tvrdo insistirale Grčka i Turska. Ali, vojna i finasijska pomoć je neprestano pristizala.

27. februara 1953-e pakt je potpisan u Ankari očigledno shvaćen od strana potpisnica i američkog mentora da je završena prva faza ulaska Jugoslavije u NATO.

I onda je sudbina uplela svoje prste: Josif Visarionovič Staljin nenadano umire 5. marta 1953-će. Tito je odmah shvatio da može odahnuti! Kao stari kominternin kadar znao je da u Moskvi slijedi krvava bitka za Staljinovo nasljeđe. Znao je da pobjednik, Nikita Hruščov, ne može nastaviti agresivni pritisak na Jugoslaviju. Američka veza će se ipak intezivirati, postala je slatka vlastodršcu.

Američki državni sekretar Džon Foster Dals koji je naslijedio na tom položaju Dina Ačesona, te1953-će, imaće razloga za veliko zadovoljstvo. Shvatiće da je Titova ambicija da po svaku cijenu sačuva vlast idealno oruđe u rukama zapada u vođenju hladnog rata protiv Moskve, rata koji je bijesnio širom Planete i koji će potrajati sve do pada Berlinskog zida.

Novi predsjednik Ajzenhauer sa entuzijazmom će promovisati ideju da Jugoslavija, zajedno sa Španijom, postane novi član Alijanse. Uspostaviće se čvrsta vojna i politička saradnja, puna međusobnog američko-jugoslovenskog razumijevanja. Novac će potocima poteći prema Jugoslaviji. U Vašingtonu će se voditi značajni razgovori sa jugoslovenskim diplomatama, ali i sa tadašnjim načelnikom generalštaba jugoslovenske Vojske Pekom Dapčevićem. Tito će postati miljenik Zapada, obljubljeni komunstički diktator, postaće prvi komunistički državnik koji će posjetiti najznačajnije zapadne prijestonice. Ugostiće ga i britanska kraljica i američki predsjednik. Međutim nije dugo trebalo da Amerikancima postane jasan Titov izbor lične vlasti u odnosu na prevođenje Jugoslavije u demokratiju. Nijesu mnogo žalili. Dobili su neformalnog člana NATO alijanse i više nego korisnog igrača u ogromnoj strateškoj igri protiv Sovjetskog saveza.

Džon Foster Dals će kao najokoreliji antikomunista i jedan od kreatora politike učvršćivanja granica gvozdene zavjese, uspostaviti najprisnije lične odnose kako sa Titom tako i sa njegovim diplomatama koji će znati i da privatno borave u njegovoj raskošnoj vašingtonskoj vili, uživajući u zajedničkim kupanjima u bazenu i ispijanju vrhunskih koktela. Čovjek koji je oborio demokratskog predsjednika Irana Mosadeka i tako se dokopao iranske nafte, čovjek čiji su đed i ujak bili državni sekretari, a njegov rođeni brat u njegovom mandatu i šef CIA-e, pripadnik stare američke porodice čiji korijeni sežu sve do Karla Velikoga, svim silama se u Vašingtonu zalagao za Titovu stvar. Diplomata Leo Mates neđe je rekao da je Dals bio najiskreniji jugoslovenski saveznik u Vašingtonu.

Ovome treba dodati da pojedini istoričari opisuju Dalsa kao čovjeka čiji je pogled na svijet bio jednostvan i uglast kao uglovi solitera na Vol Stritu. Drugi će ga prikazivati kao potpuno beskrupuloznog čovjeka. Možete se zapitati: čemu ovolika priča o Dalsu? Ako ga posmatrate kao optički instrument za posmatranje Titove ličnosti, vrlo lako ćete otkriti osnovnu osobinu koja ih je tako čvrsto i prijateljski povezala.

Dals će 1955 jedan dan boraviti na Brionima, otvoriće sva politička pitanja sa Titom, od Evrope do Azije. Poslije će izjaviti da je to bio jedan od najljepših dana u njegovom životu. Siguran sam da nije pri tome mislio na očaravajuće ljepote brionskog ostrvlja.

Ja lično, pored ostalog, u tom krasnom Dalsovom danu pronalazim začetak Titove inspiracije za stvaranje pokreta nesvrstanih kao još jednog načina, da se potencijalni klijenti, kojih je bilo mnogo mešu tek oslobođenim kolonijama, odvuku ispod uticaja Moskve.

Da je Tito preveo Jugoslaviju u NATO i uspio da je transformiše, postao bi stvarna, velika legenda, jedna od najvećih ličnosti svoga doba. Ovako, njegova zvijezda ima limeni sjaj i svakog dana sve više tamni. Ne znam kako je njemu na onome svijetu, ali znam da je sa nasljeđem koje nam je ostavio, nama, ni krivima ni dužnima, živote učinio teško podnošljivim, i to u čitavoj regiji, što je rogobatni pseudonim za zemlju koja se nekad zvala tako lijepo Jugoslavija.

Ovaj tekst sam napisao u sjećanje na dan kada sam u Londonu, negdje devedest druge, slučajno pogledao emisiju BBC-ja koja je govorila o karijeri Ronalda Regana. U jednom trenutku Regan je prikazan kao mladi TV voditelj koji u emisiji govori o američkom viđenju slobodnog svijeta, onog koji je van granica željezne zavjese. Ostao sam zapanjen kad je Regan rukom pokazao na kartu Evrope koja je, opet, Jugoslaviju prikazivala ne samo van granica željezne zavjese, nego kao dio slobodnog svijeta!

Odavno znam da je mapa prikazivala Ajzenhauerovu projekciju koja se onda smatrala dovršenom i koja je mogla biti rezultat najsigurnijeg uvjerenja da stvari stoje tako kako Regan govori i njoj se već obezbjeđivala propagandna logistika.

Nijesam mogao vjerovati sopstvenim očima!

S obzirom da sam bio u tuđoj kući pred ljudima koji ništa nijesu mogli shvatiti, jedva sam u sebi zadržao krik a majku ti…

Da bi se razumjela 1948-ma koja je nenadano otvorila mogućnost pristupanja Jugoslavije NATO paktu, mora se, makar kratko, potsjetiti na građanski rat, njegove aktere i njihove uloge.

Četnici su od početnog stava otvorene borbe protiv okupatora polako zauzimali oportunističku poziciju kamo ih je odvela nada, pusta želja koja je prerasla u uvjerenje da će se saveznici, jednog dana iskrcati na jadransku obalu. Dio četničkog sloma, tragedije, sastoji se u tome što su Englezi, zaista, dosta dugo držali u opticaju mogućnost otvaranja balkanskog fronta čije bi formiranje bilo započeto invazijom na dalmatinsku obalu. Jugoslovenska pučistička vlada u Londonu, inače potpuno nedorasla i nesposobna, sa ružnom reputacijom vlade koja je zemlju gurnula u unaprijed izgubljen rat, te vojno i političko vođstvo četničkog pokreta u zemlji, potisnuli su poruku da je balkanski front tek jedna od opcija koje se razmatraju, držali su ga izvjesnim.

Nije se desilo.

Četnička ideja bila je jednostavna: u saradnji sa okupacionom vojnom silom prvo vojnički poraziti komuniste, a u času savezničkog iskrcavanja na Jadran, koristeći se savezničkom vojnom silom, protjerati okupatora iz zemlje. Kako politika nije samo kabinetska domišljatost, nego se mora realizovati na terenu gdje se očitavaju njeni konkretni obrisi, ti obrisi koji bi se mogli opisati kao očigledno, lako čitljivo četničko čekanje Godoa, nijesu se nikako svidjeli ni Njemcima ni Englezima. Ni jedni ni drugi nijesu ih smatrali lojalnim saveznicima. Čekanje Engleza izazvalo je nepovjerenje kod Njemaca, a saradnja sa Njemcima, bez obzira na onaj komunistički alibi, nepovjerenje kod Engleza. Kako je ta, ne samo politička nego i vojna pometnja riješena od strane Njemaca i Engleza, znamo. Ukratko, Njemci će, uz prethodni dogovor sa partizanskom stranom, na Neretvi četnike isporučiti partizanima od čega se ovi više nikada neće oporaviti niti predstavljati ozbiljniji vojnički faktor. (Njemačka strategija je jasna: jedan mogući neprijatelj manje u slučaju savezničkog iskrcavnja), a isto će uraditi Čerčil, upravo zbog četničke saradnje sa okupatorom i potrebe da se partizanska vojska potpuno relaksira u akcijama protiv okupatora ma i od najmanjeg četničkog ometanja (I Čerčilova strategija je jasna: jedan neprijatelj manje mom vojničkom partizanskom savezniku koji se bije protiv Njemaca) U samo nekolike godine Čerčil je, pokazaće se, dva puta zapečatio sudbinu kraljevine: marta 1941-e beskrupulozno je gurajući u čeljust nacističke ratne mašine, a drugi put servirajući je na tacnu Titu, ipak namjeravajući da ga tim poklonom u konačnici nadigra.

Nije uspjelo.

Naravno, glavni uzrok ovakvog razvoja situacije bile su tragično pogrešne političke procjene četničkog političkog vođstva kojima se Britanac okoristio da ne trepne!

Na drugoj strani, komunistički put je nužno mogao biti samo jedan: put bez ikakvih kalkulacija. Smrt je bila jedina alternativa, a tamo se nikome ne ide. Takav izbor udeseterostručuje objektivne snage. Ovo je koministički pokret činilo jedinstvenim, mobilnim, sa predvidivim beskompromisnim odgovorom na svaku političku ili vojnu situaciju.

Tito će iz krvavog građskog rata koji se odvijao ispod glavnog  komunističkog poziva na borbu protiv okupatora, izaći kao pobjednik. Iskoristiti će sve političke i vojničke prilike u svoju korist, svaku, ma i najmanju slabost četničkog pokreta. Pored ogromnih sposobnosti, Tito je bio i dijete sreće. Antička je izreka da sreća prati hrabre. Od svega nekoliko desperadosa koji su u očaju podigli ustanak 1941-ve, narasla je oružana sila  koja je 1945-te brojila  800.000 boraca. U Jugoslaviju komunizam nije došao na gusjenicama sovjetskih tenkova, predstavljao je autentični jugoslovenski proizvod. Tito je priznat i prihvaćen kao član antifašističke koalicije. Sve ovo i još puno toga činilo je da se Tito osjeća ponosnim i samouvjerenim, baš kao i pripadnici njegove vojske i njegove partije.

Oktobra 1944-te Tito će se prvi put pojaviti na naslovnoj strani Tajma. Kralj Petar II će te iste 1944-te pozvati  četnike da pristupe Titovoj vojsci. Trijumf je bio potpun. Tito je smatrao da nikome ništa ne duguje, da se sopstvenim snagama ni iz čega iz očajne vojne i političke situacije, izborio sam za poziciju u kojoj se našao.

Stara je priča: Staljin je mislio drugačije. Znamo i posljedice Titovog otpora Staljinu. Jedna od njih ugrađena je i u cijuk onih pijuka koji su lomili Zid one berlinske noći 9. novembra 1989. i najavili da je komunizam svoje otpjevao. Berlinski zid je Titovom akcijom počeo da se potkopava prije nego što je faktički bio podignut, u njegovo rušenje ugrađena je ona doskočica: oj Staljine stara bako, ne vara se Tito lako!

Drugi put Tito će biti na naslovnoj strani Tajma septembra 1946. Započela je tršćanska kriza. Zona A i zona B punile su naslovne strane. Zapad je mislio da Tito radi po nalogu Moskve, varao se. Tito će oboriti dva američka aviona što će izazvati američki i britanski gnjev. U Beogradu je američka ambasada pod opsadom. Iz grla stotina mladića u uniformama koji ponosno marširaju ispred svog komandanta, (crngorska jedinica je u pitanju) izvija se pjesma druže Tito ajmo i Milano da  je..mo Silvanu Mangano! Druže Tito samo reci, lećećemo kao meci!

Za razliku od onog prvog Tajmovog teksta, Tito nije više romantični nepoznati junak koji na viđelo izlazi iz šume. U ovom Tajmovom tekstu se kaže da je Tito stvorio policijsku državu (OZNA) da je pobio 200 000 ljudi i zatvorio još 100 000. Navodi se da je prokonzul u službi Moskve. Slute se Titovi apetiti da za račun Moskve stvori Balkansku federaciju. Većina Amerikanaca, kaže u tekstu, shvata da Tito koji je dugo viđen kao šampion demokratije, nije demokrata. Staljinov prokonzul, tako Tajm slika Tita.

Međutim, iz Beograda, od strane američkih ljudi na terenu, stižu drugačije vijesti. Jedna od njih glasi da su komunisti mnogo fleksibilniji u djelima nego u idelogiji (sic!). U tim izještajima Jugosloveni se ne nazivaju  satelitima Moskve nego njenim najrevnosnijim saradnicima(sic!) koji se od Moskve ne osjećaju dovoljno podržanim! Ovo bi se moglo prevesti, kao razočarenje, ali i bijes Beograda, što za revnosno slijeđenje ruskog modela, bolji su od svih ostalih kompartija na tom putu, ne dobija zasluženu i dovoljnu količinu aplauza iz Moskve. Naravno, Staljin ne dijeli aplauze, Tito je već i onako previše popularan. Pored Staljinove zvijezde, rođena je na komunističkom nebu još jedna, ona Titova.

Amerikanac proročki predviđa da će ruska arogancija u odnosu prema Beogradu neminovno dovesti do sukoba i da Amerikanci moraju zaigrati na tu kartu!

Niko u Vašingtonu međutim, beogradske izvještaje ne razmatra ozbiljno. Matrica je stvorena, Tito je Staljinov prokonzul i ne može biti drugačije.

Stvari lete dalje!

U jesen 1947. osniva se Kominform, a već u martu stiže prvo Staljinovo pismo. Istog mjeseca Truman odlikuje Dražu Mihajlovića, izjavljuje da je Tito pobio 400 000 političkih protvnika. Trentak u kojem Truman odlikuje Mihajlovića i preuveličava broj žrtava govore da Vašington još ne uočava dubinu sukoba. U aprilu, Tito negativno odgovara Staljinu. Odgovor konceptira Đilas. U maju stiže i drugo Staljnovo pismo, Jugoslavjija ponovo odgovara. Američki otpravnik poslova izvještava da Staljinova pisma iritiraju Jugoslovene koji su željeli da federacijom Jugoslavije, Bugarske i Albanije, prošire svoj uticaj. Staljin je protiv. 24. juna 1948.  počinje blokada Berlina! Američki otpravnik traži instrukcije Vašingtona kako da postupi ako Jugoslavija zatraži pomoć!

Velika američka igra je počela, prilika se ne ispušta iz ruku!

Ameraknci odlučuju da pomognu samo pod uslovom da Tito bude lojalan i kooperativan. CIA smatra da bi Titov uspjeh mogao imati dalekosežne negativne posljedice po ruski blok. Američka pomoć se mora plasirati bez pompe da ne iritira Staljina.

Avgusta 1948-me ubijen je Arso Jovanović, uhvaćeni Vlado Dapčević i Kađa Petričević, general Popivoda bježi u Moskvu.

U oktobru onaj američki otpravnik traži odlučniju američku pomoć Titu, jer je situacija u Jugoslaviji teška, smatra da se Tito ne može oduprijeti bez američke pomoći. Vašington je definitivno uvjeren da je Tito prešao  Rubikon. U Beograd stiže ambasador Kenon. Njegov zahtjev Vašingtonu je da se Tito bezuslovno podrži, ne smije biti nikakvih uslovljavanja u odnosu na moguće ublažavanje postojeće diktature. Tito se održao samo zbog toga što je diktator. Slabljenje diktature, bilo kakvo, dovelo bi ga u teži položaj. Vašington ocjenjuje da je Tito brilijantno odigrao optužujući Ruse za imperijalizam.

Aprila 1949-te, osniva se NATO. U maju se osniva Zapadna Republika Njemačka. Tito prekida pomoć Grčkim komunistima što je odigrano prema Amerikancima. Jugosloveni to vješto pravdaju time što su grčki komunisti podržali Staljina.

U julu svoja vrata otvara logor Goli otok.

Tito dobija skoro sve što je od Amerikanaca traženo.

Avgusta 1949-te Rusi su uspješno testirali atomsku bombu, Zapad je u šoku. Septembra 1949-te Rusi koncentrišu trupe na jugoslovenskoj granici. Prekida se svaka formalna i faktička veza Staljina sa Jugoslavijom. Pritisak Rusa se pojačava, u sovjetskom lageru Staljin organizuje niz monstr-procesa titoistima. I on grabi da se unutar lagera okoristi jugoslovenskim slučajem. U novembru druga Rezolucija Informbiroa, nepodnošljivo glupa po tonu. Ona Titu u zemlji otvara najširi manevarski prostor za obračun sa IB. U decembru Amerikanci odlučuju da će Titu pružiti vojnu pomoć, ako sukob potraje.

Naredne 1950, započinje Korejski rat.

Osnivanjem NATO pakta i ulaskom Grčke i Turske u NATO, Jugoslavija postaje geopoloitički uzglobljena između antagonističkih blokova i postaje potpuno zavisna od američke pomoći. Ovakva situacija pokreće okreće Tita još više i još brže prema Zapadu. Jugoslavija ozbiljno računa na rat, vrše se sveobuhvatne pripreme. Mnogi ne znaju da je, na primjer, nikšićka željezara izgrađena kao strateški proizvodni vojni kapacitet zbog ruske agresije koja se predviđala. Pravi “mali” rat skoro se svakodenvno vodi na jugoslovenskim granicama na kojoj se manji i veći incidenti dešavaju skoro svakodnevno, gine se. Staljin se zaista nosi mišlju da jugoslovensko pitanje riješi agresijom, ali se, opravdano, plaši svjetskog sukoba. U jesen 1952. u zadnji čas se odustalo od već donesene odluke da se Jugoslavija napadne, sve je bilo spremno: i divizije i proslavljeni Žukov. Na odluku o odustajanju uticala je promjena stanja na korejskom ratištu.

U ovakvom ozračju Jugoslavija je počela pregovore za stvaranje takozvanog Balkanskog pakta između Jugoslavije i dvije članice NATO-a: Grčke i Turske koji je vojno trebao da poveže jednu komunističku i dvije članice NATO!

Na prvi pogled paradoksalna situacija. U suštini, radilo se o otvaranju vrata Titu da udje u NATO.

Odbio je.

Kako i zašto u tekstu koji slijedi…