Arčibald Rajs u svojoj oporuci Čujte me Srbi na jednom mjestu kaže za Nikolu Pašića da je uradio za Srbiju sve ono što je uradio zbog toga što su mu se sa interesom Srbije poklopili lični interesi. Kaže Rajs, da su Pašića lični interesi vodili u suprotnom smjeru, pošao bi za njima, nadvladali bi javni interes. Za nas očigledan primjer istog modela je Milo Đukanović. Lični interes ga je okrenuo tamo đe je danas, kao i onamo đe je bio ranije. Puna je istorija ovakvih primjera, u njima, po pravilu, strada narod koji se zavodi.
Veliko Titovo ne Staljinu takođe je kazano zbog ličnog interesa, očuvanja na sablju stečenog, basnoslovnog posjeda: čitave države i zemlje Jugoslavije. U njemu se cakli ona vrsta hazarda sa kojim se “igra” ruski rulet, ali, kada se došlo pred izborom: ući u NATO ili ne, hazard se izgubio, nestao, hladni račundžija stupio je na scenu. Izmedju obezbjeđenja zemlje i njenog prosperiteta ili lične vlasti, Titov izbor je bio neupitan – lična vlast. Slijediće višedecenijski period mnogohvaljene jugoslovenske politike ni tamo ni ovamo koja je, suštinski, Jugoslaviju bezbolno sterilizirala i učinila je impotentnom prema izazovima koji će tek pristizati neviđenom brzinom!
Ogromnim zapadnim parama Tito će Jugoslaviji podvaliti sklepanu improvizaciju radničkog samoupravljanja i nesvrstanosti kojom će ona, kao novim putem decenijama “trčati” sve tamo do konačnog sloma devedesetih. I ono što je najvažnije i najbolnije: lavovski dio ogromne zapadne pomoći biće potrošen na stvaranje i održavanje ogromnog, višestruko predimenzioniranog vojnog, policijskog, diplomatskog i birokratskog aparata, a svi su bili instrumenti održavanja lične Titove vlasti. Vojska će, između ostalog, postati država u državi, nezajažljivi gutač nezarađenih para. Jednog dana kad je izvor presušio, vojska će potražiti novog finansijera. Pokušaće da ga napipa u Slobodanu Miloševiću, ostalo je poznato…
Može se prigovoriti da je Titova komunistička ideološka opredjeljenost bila prepreka za ulazak u NATO. Imam spremna dva odgovora. Prvi, da je Tito bio čvrsti komunist, a biti onda komunist značilo je biti Staljinov vjernik, završio bi kao mnogi drugi poput noćnog leptira sprženog na ognju Staljinove lomače. Ne zaboravimo: 1948-me kad je Tito rekao ne, Staljin na cipan-cijeloj Planeti ima popularnost koja se jedino može porediti sa negdašnjom popularnošću najpoznatijih rok-grupa. Drugi odgovor galsi: da je Staljin otišao Bogu na ispovijed samo koji mjesec kasnije, Jugoslavija bi sigurno završila u NATO-u!
Da, skupo nas je koštao čas Staljinove smrti!
A sad idemo na “Balkanski pakt”, kontroverzni dogadjaj koji znalci nazivaju “crnom kutijom” jugoslovenske politike. Ako Jugoslaviju posmatramo kao avion nestao sa radarskog ekrana, metafora je više nego proročka.
Vijesti o razgovorima oko stvaranja Balkanskog pakta predstavljale su pravu senzaciju. Pakt su trebale da sklope dvije nove članice NATO-a Grčka i Turska (primljene u članstvo februara 1952 ) sa jednom kominističkom zemljom! Pregovori su se vodili tokom 1952-ge i početkom 1953-će. Bilo je to vrijeme sve više prijetećeg Staljinovog pritiska. Jugoslovensko rukovodstvo vuče poteze koji nedvosmisleno dokazuju da se računa na sovjetsku agresiju kao na realnu mogućnost. Teški incident koji se desio jeseni 1952-ge na granici sa Bugarskom, bio je jeziv po svojim porukama. Maršal Žukov je bio spreman u Sofiji, Crvena armija vršila je velike manevre u Bugarskoj. U graničnoj zoni Bosilegrada 12. novembra 1952-ge, pojavio se čitav tenkovski korpus Crvene armije koji se iznenada, svom raspoloživom brzinom, stutnjao prema jugoslovenskoj granici. Izgledalo je da Rusi kreću u napad! U posljednjem trenutku, neposredno ispred same granične linije, korpus se okrenuo za sto osamdeset stepeni i vratio nazad! Sigurno je da je ovaj događaj ubrzao opredjeljenje na jugoslovenskoj strani, shvatili su da nemaju puno vremena.
S druge strane, USA su do 1950-te već definisale novu politiku prema Jugosalviji i Titu. Brzo su shvatile, na svoje veliko iznenađenje, da je Titov sukob sa Staljinom stvaran, ozbiljan, dubok i nepremostiv. Odlučile su da iskoriste priliku. Njihov prvi politički strateg Džordž Kenan definisaće američku politiku takozvanog klina prema Sovjetskom savezu. Taj klin zariven u tkivo Staljinove komunističke imperije bila je Jugoslavija, a to je podrazumijevalo da joj se mora pružiti svaka vrsta pomoći! Ovakva Kenanova strategija dovešće Jugoslaviju u sami vrh prioriteta amerilčke spoljne politike. U tom svijetlu treba posmatrati stvaranje Balkanskog pakta između Jugoslavije, Grčke i Turske.
Već 21. januara 1952-ge u Beogradu je turski ministar spoljnih poslova (Keprili) koji otvoreno poručuje tadašnjem jugoslovenskom ministru inostranih poslova, generalu Koči Popoviću, da potpisivanje trojnog pakta treba da bude samo etapa ka konačnom cilju: ulasku Jugoslavije u NATO. Ako ispravo razumijemo da je u ovim stvarima turska i grčka spoljna politika pod punom kontrolom Vašingtona, onda je jasno da Turčin saopštava američki stav i da je američko “opipavanje” Titove pozicije počelo. Naravno, u toj fazi Tito mora da “odbije” ponudu, ali radi to meko. Odgovor Jugoslovena glasi: da se ostvarena saradnja izmedju tri balkanske države može tretirati kao prva faza dalje institucionalizacije njihovih odnosa.
Nije šija nego vrat!
Pri tome Popović nedvosmisleno poručuje da se ulazak u NATO može razmatrati pod pretpostavkom da će se i NATO vremenom mijenjati, shodno mijenjanju prilika u svijetu. Ovo se može prevesti kao poruka: dozvolite nam da pružimo zadovoljavajuće obrazloženje za domaću upotrebu i mi sigurno ulazimo. Ipak, mi smo komunisti!
Keprili će pravo iz Beograda poći u Atinu da ovu bombu od vijesti saopšti tadašnjem grčkom premijeru (Papagos). Već je 3-eg februara 1952-ge u Beogradu grčki ministar spoljnih poslova (Stefanopulos). Pregovori će se, uz naoko teško razumljivo mijenjanje pozicije Ankare i Atine, jedna će pristajatai, pa onda kočiti, voditi tokom 1952-ge. Naravno, tom klackalicom između Atine i Ankare Amerikanci su izvodili Tita na čistinu. Konačno, usaglašena je statika i ahitektura sporazuma: on treba da bude o prijateljstvu i nenapadanju, izbjegnuta je vojna komponenta na kojoj su tvrdo insistirale Grčka i Turska. Ali, vojna i finasijska pomoć je neprestano pristizala.
27. februara 1953-e pakt je potpisan u Ankari očigledno shvaćen od strana potpisnica i američkog mentora da je završena prva faza ulaska Jugoslavije u NATO.
I onda je sudbina uplela svoje prste: Josif Visarionovič Staljin nenadano umire 5. marta 1953-će. Tito je odmah shvatio da može odahnuti! Kao stari kominternin kadar znao je da u Moskvi slijedi krvava bitka za Staljinovo nasljeđe. Znao je da pobjednik, Nikita Hruščov, ne može nastaviti agresivni pritisak na Jugoslaviju. Američka veza će se ipak intezivirati, postala je slatka vlastodršcu.
Američki državni sekretar Džon Foster Dals koji je naslijedio na tom položaju Dina Ačesona, te1953-će, imaće razloga za veliko zadovoljstvo. Shvatiće da je Titova ambicija da po svaku cijenu sačuva vlast idealno oruđe u rukama zapada u vođenju hladnog rata protiv Moskve, rata koji je bijesnio širom Planete i koji će potrajati sve do pada Berlinskog zida.
Novi predsjednik Ajzenhauer sa entuzijazmom će promovisati ideju da Jugoslavija, zajedno sa Španijom, postane novi član Alijanse. Uspostaviće se čvrsta vojna i politička saradnja, puna međusobnog američko-jugoslovenskog razumijevanja. Novac će potocima poteći prema Jugoslaviji. U Vašingtonu će se voditi značajni razgovori sa jugoslovenskim diplomatama, ali i sa tadašnjim načelnikom generalštaba jugoslovenske Vojske Pekom Dapčevićem. Tito će postati miljenik Zapada, obljubljeni komunstički diktator, postaće prvi komunistički državnik koji će posjetiti najznačajnije zapadne prijestonice. Ugostiće ga i britanska kraljica i američki predsjednik. Međutim nije dugo trebalo da Amerikancima postane jasan Titov izbor lične vlasti u odnosu na prevođenje Jugoslavije u demokratiju. Nijesu mnogo žalili. Dobili su neformalnog člana NATO alijanse i više nego korisnog igrača u ogromnoj strateškoj igri protiv Sovjetskog saveza.
Džon Foster Dals će kao najokoreliji antikomunista i jedan od kreatora politike učvršćivanja granica gvozdene zavjese, uspostaviti najprisnije lične odnose kako sa Titom tako i sa njegovim diplomatama koji će znati i da privatno borave u njegovoj raskošnoj vašingtonskoj vili, uživajući u zajedničkim kupanjima u bazenu i ispijanju vrhunskih koktela. Čovjek koji je oborio demokratskog predsjednika Irana Mosadeka i tako se dokopao iranske nafte, čovjek čiji su đed i ujak bili državni sekretari, a njegov rođeni brat u njegovom mandatu i šef CIA-e, pripadnik stare američke porodice čiji korijeni sežu sve do Karla Velikoga, svim silama se u Vašingtonu zalagao za Titovu stvar. Diplomata Leo Mates neđe je rekao da je Dals bio najiskreniji jugoslovenski saveznik u Vašingtonu.
Ovome treba dodati da pojedini istoričari opisuju Dalsa kao čovjeka čiji je pogled na svijet bio jednostvan i uglast kao uglovi solitera na Vol Stritu. Drugi će ga prikazivati kao potpuno beskrupuloznog čovjeka. Možete se zapitati: čemu ovolika priča o Dalsu? Ako ga posmatrate kao optički instrument za posmatranje Titove ličnosti, vrlo lako ćete otkriti osnovnu osobinu koja ih je tako čvrsto i prijateljski povezala.
Dals će 1955 jedan dan boraviti na Brionima, otvoriće sva politička pitanja sa Titom, od Evrope do Azije. Poslije će izjaviti da je to bio jedan od najljepših dana u njegovom životu. Siguran sam da nije pri tome mislio na očaravajuće ljepote brionskog ostrvlja.
Ja lično, pored ostalog, u tom krasnom Dalsovom danu pronalazim začetak Titove inspiracije za stvaranje pokreta nesvrstanih kao još jednog načina, da se potencijalni klijenti, kojih je bilo mnogo mešu tek oslobođenim kolonijama, odvuku ispod uticaja Moskve.
Da je Tito preveo Jugoslaviju u NATO i uspio da je transformiše, postao bi stvarna, velika legenda, jedna od najvećih ličnosti svoga doba. Ovako, njegova zvijezda ima limeni sjaj i svakog dana sve više tamni. Ne znam kako je njemu na onome svijetu, ali znam da je sa nasljeđem koje nam je ostavio, nama, ni krivima ni dužnima, živote učinio teško podnošljivim, i to u čitavoj regiji, što je rogobatni pseudonim za zemlju koja se nekad zvala tako lijepo Jugoslavija.
Ovaj tekst sam napisao u sjećanje na dan kada sam u Londonu, negdje devedest druge, slučajno pogledao emisiju BBC-ja koja je govorila o karijeri Ronalda Regana. U jednom trenutku Regan je prikazan kao mladi TV voditelj koji u emisiji govori o američkom viđenju slobodnog svijeta, onog koji je van granica željezne zavjese. Ostao sam zapanjen kad je Regan rukom pokazao na kartu Evrope koja je, opet, Jugoslaviju prikazivala ne samo van granica željezne zavjese, nego kao dio slobodnog svijeta!
Odavno znam da je mapa prikazivala Ajzenhauerovu projekciju koja se onda smatrala dovršenom i koja je mogla biti rezultat najsigurnijeg uvjerenja da stvari stoje tako kako Regan govori i njoj se već obezbjeđivala propagandna logistika.
Nijesam mogao vjerovati sopstvenim očima!
S obzirom da sam bio u tuđoj kući pred ljudima koji ništa nijesu mogli shvatiti, jedva sam u sebi zadržao krik a majku ti…



