Zašto blog? Iskreno, motivacija mi nije potpuno jasna, moja osjećanja su podijeljena. Nešto u meni šapće da ne trebam napisati ni riječ, da riječ moja nije više potrebna, da su njive preorane za druge vrste sjemena koje u Crnoj Gori daje obilat prinos, klasovi su bujni, ljuljaju se pod sopstvenim teretom. Ali, kad se zagledam, zrna njihova nijesu žuta, ni lišće njihovo nije zeleno i miris je drugačiji. Samo je nebo iznad njih još uvijek plavo i sunčano, isto nebo koje je nekad slikao Lubarda… Kačamak napravljen od tog zrnevlja samljevenog u mlinovima crnogorske zbilje, nije za moju trpezu i nikome ga nikad ne bih ponudio, čak ni krvniku, kako se to nekad zborilo. Na čuđenje, guše se Crnogorci halapljivo ga gutajući…

Javi se i drugi glas koji govori smireno, ravno, analitički, profesorski, jezik je gust, a tečan, klizi neumoljivo, ne ostavljajući mjesta dvojbi i kaže, po sjećanju, ovako – nešto ti je prenio tvoj otac, mnogi koji su znali već nijesu bili među živima, a nijesu mogli, htjeli ili smjeli ostaviti pisani trag. Od komunista zbrisanih antibirokratskom revolucijom niko ti ni informaciju operativnu nije pružio. Kao stare kornjače okrenute iznenada na leđa, zgrčili su se od golog straha i u njegovom oklopu premrli. Pošteno rečeno, ni oni, o ničemu, blage veze nijesu imali. Ćukovi, s Titom na čelu, a privilegijama u srcu. Kad su ti nekom mračnom ćošku, osvrćući se oko sebe kako kokot na dimnjaku, davali “savjete”, prvi je bio – a što će ti to? A drugi – prevari! Znači, pipao si kao u mraku! Možda će neke tvoje riječi, nekome, nekad, pomoći da ne pipa, prenesi, imaš obavezu i odgovornost…

Ova dva unutrašnja glasa koji stalno romore i ne ostavljaju me na miru, nadjačava treći koji viče, urla, upire prstom i kaže: ljudi, imam pedeset tri! Danas je 2008! Liberalni savez Crne Gore je osnovan 1990-te! Za sedamnaest godina mojeg otvorenog političkog angažmana, svakodnevno su protivustavno i antidemokratski rušena ili ugrožavana najmanje moja tri sveta ljudska prava kao homo politicus- a: pravo na okupljanje, pravo na slobodno političko djelovanje i pravo na slobodnu riječ! Okupljali smo se uprkos snajperima, specijalcima, tajnoj policiji, pendrecima, sukobima, politički djelovali u uslovima stalne krađe i manipulacije izbornog procesa, medijske harange, uskraćivanja prava na odgovor, uredničkih cenzurisanja, otvorenih laži, izvođenja na sud za rečeno, do potpunog medijskog ignorisanja suštine naših političkih aktivnosti, izvrtanja naših riječi, tendencioznog i lažnog prikazivanja naših političkih akcija.

Najsramotnije – u Crnoj Gori nikad nijesam imao pravo na slobodnu riječ, riječ izgovorenu bez straha da će biti manipulisana ili “preskočena”! Potpuno je novo i očaravajuće iskustvo znati i biti siguran da u ovaj tekst koji sad pišem niko ne može intervenisata, niko ga ne može zabraniti, ili je i to varka…

Na kraju, dužnost mi je da obavijestim zainteresovane, ukoliko ih bude, a prema čemu sam ravnodušan: sebi ću dati za pravo da reagujem samo na one događaje, stvari i pojave koje mi se učine interesantnim, ne moraju biti političkog karaktera, mada je sve politika i od nje, u glavnom sve zavisi. Uglavnom neću prihvatati razgovore na blogu, niti davati odgovore na pitanja koja mogu biti postavljena. Nemam vremena, a kažem – uglavnom. Uvredljive komentare ću odmah banovati.