Da bi se razumjela 1948-ma koja je nenadano otvorila mogućnost pristupanja Jugoslavije NATO paktu, mora se, makar kratko, potsjetiti na građanski rat, njegove aktere i njihove uloge.

Četnici su od početnog stava otvorene borbe protiv okupatora polako zauzimali oportunističku poziciju kamo ih je odvela nada, pusta želja koja je prerasla u uvjerenje da će se saveznici, jednog dana iskrcati na jadransku obalu. Dio četničkog sloma, tragedije, sastoji se u tome što su Englezi, zaista, dosta dugo držali u opticaju mogućnost otvaranja balkanskog fronta čije bi formiranje bilo započeto invazijom na dalmatinsku obalu. Jugoslovenska pučistička vlada u Londonu, inače potpuno nedorasla i nesposobna, sa ružnom reputacijom vlade koja je zemlju gurnula u unaprijed izgubljen rat, te vojno i političko vođstvo četničkog pokreta u zemlji, potisnuli su poruku da je balkanski front tek jedna od opcija koje se razmatraju, držali su ga izvjesnim.

Nije se desilo.

Četnička ideja bila je jednostavna: u saradnji sa okupacionom vojnom silom prvo vojnički poraziti komuniste, a u času savezničkog iskrcavanja na Jadran, koristeći se savezničkom vojnom silom, protjerati okupatora iz zemlje. Kako politika nije samo kabinetska domišljatost, nego se mora realizovati na terenu gdje se očitavaju njeni konkretni obrisi, ti obrisi koji bi se mogli opisati kao očigledno, lako čitljivo četničko čekanje Godoa, nijesu se nikako svidjeli ni Njemcima ni Englezima. Ni jedni ni drugi nijesu ih smatrali lojalnim saveznicima. Čekanje Engleza izazvalo je nepovjerenje kod Njemaca, a saradnja sa Njemcima, bez obzira na onaj komunistički alibi, nepovjerenje kod Engleza. Kako je ta, ne samo politička nego i vojna pometnja riješena od strane Njemaca i Engleza, znamo. Ukratko, Njemci će, uz prethodni dogovor sa partizanskom stranom, na Neretvi četnike isporučiti partizanima od čega se ovi više nikada neće oporaviti niti predstavljati ozbiljniji vojnički faktor. (Njemačka strategija je jasna: jedan mogući neprijatelj manje u slučaju savezničkog iskrcavnja), a isto će uraditi Čerčil, upravo zbog četničke saradnje sa okupatorom i potrebe da se partizanska vojska potpuno relaksira u akcijama protiv okupatora ma i od najmanjeg četničkog ometanja (I Čerčilova strategija je jasna: jedan neprijatelj manje mom vojničkom partizanskom savezniku koji se bije protiv Njemaca) U samo nekolike godine Čerčil je, pokazaće se, dva puta zapečatio sudbinu kraljevine: marta 1941-e beskrupulozno je gurajući u čeljust nacističke ratne mašine, a drugi put servirajući je na tacnu Titu, ipak namjeravajući da ga tim poklonom u konačnici nadigra.

Nije uspjelo.

Naravno, glavni uzrok ovakvog razvoja situacije bile su tragično pogrešne političke procjene četničkog političkog vođstva kojima se Britanac okoristio da ne trepne!

Na drugoj strani, komunistički put je nužno mogao biti samo jedan: put bez ikakvih kalkulacija. Smrt je bila jedina alternativa, a tamo se nikome ne ide. Takav izbor udeseterostručuje objektivne snage. Ovo je koministički pokret činilo jedinstvenim, mobilnim, sa predvidivim beskompromisnim odgovorom na svaku političku ili vojnu situaciju.

Tito će iz krvavog građskog rata koji se odvijao ispod glavnog  komunističkog poziva na borbu protiv okupatora, izaći kao pobjednik. Iskoristiti će sve političke i vojničke prilike u svoju korist, svaku, ma i najmanju slabost četničkog pokreta. Pored ogromnih sposobnosti, Tito je bio i dijete sreće. Antička je izreka da sreća prati hrabre. Od svega nekoliko desperadosa koji su u očaju podigli ustanak 1941-ve, narasla je oružana sila  koja je 1945-te brojila  800.000 boraca. U Jugoslaviju komunizam nije došao na gusjenicama sovjetskih tenkova, predstavljao je autentični jugoslovenski proizvod. Tito je priznat i prihvaćen kao član antifašističke koalicije. Sve ovo i još puno toga činilo je da se Tito osjeća ponosnim i samouvjerenim, baš kao i pripadnici njegove vojske i njegove partije.

Oktobra 1944-te Tito će se prvi put pojaviti na naslovnoj strani Tajma. Kralj Petar II će te iste 1944-te pozvati  četnike da pristupe Titovoj vojsci. Trijumf je bio potpun. Tito je smatrao da nikome ništa ne duguje, da se sopstvenim snagama ni iz čega iz očajne vojne i političke situacije, izborio sam za poziciju u kojoj se našao.

Stara je priča: Staljin je mislio drugačije. Znamo i posljedice Titovog otpora Staljinu. Jedna od njih ugrađena je i u cijuk onih pijuka koji su lomili Zid one berlinske noći 9. novembra 1989. i najavili da je komunizam svoje otpjevao. Berlinski zid je Titovom akcijom počeo da se potkopava prije nego što je faktički bio podignut, u njegovo rušenje ugrađena je ona doskočica: oj Staljine stara bako, ne vara se Tito lako!

Drugi put Tito će biti na naslovnoj strani Tajma septembra 1946. Započela je tršćanska kriza. Zona A i zona B punile su naslovne strane. Zapad je mislio da Tito radi po nalogu Moskve, varao se. Tito će oboriti dva američka aviona što će izazvati američki i britanski gnjev. U Beogradu je američka ambasada pod opsadom. Iz grla stotina mladića u uniformama koji ponosno marširaju ispred svog komandanta, (crngorska jedinica je u pitanju) izvija se pjesma druže Tito ajmo i Milano da  je..mo Silvanu Mangano! Druže Tito samo reci, lećećemo kao meci!

Za razliku od onog prvog Tajmovog teksta, Tito nije više romantični nepoznati junak koji na viđelo izlazi iz šume. U ovom Tajmovom tekstu se kaže da je Tito stvorio policijsku državu (OZNA) da je pobio 200 000 ljudi i zatvorio još 100 000. Navodi se da je prokonzul u službi Moskve. Slute se Titovi apetiti da za račun Moskve stvori Balkansku federaciju. Većina Amerikanaca, kaže u tekstu, shvata da Tito koji je dugo viđen kao šampion demokratije, nije demokrata. Staljinov prokonzul, tako Tajm slika Tita.

Međutim, iz Beograda, od strane američkih ljudi na terenu, stižu drugačije vijesti. Jedna od njih glasi da su komunisti mnogo fleksibilniji u djelima nego u idelogiji (sic!). U tim izještajima Jugosloveni se ne nazivaju  satelitima Moskve nego njenim najrevnosnijim saradnicima(sic!) koji se od Moskve ne osjećaju dovoljno podržanim! Ovo bi se moglo prevesti, kao razočarenje, ali i bijes Beograda, što za revnosno slijeđenje ruskog modela, bolji su od svih ostalih kompartija na tom putu, ne dobija zasluženu i dovoljnu količinu aplauza iz Moskve. Naravno, Staljin ne dijeli aplauze, Tito je već i onako previše popularan. Pored Staljinove zvijezde, rođena je na komunističkom nebu još jedna, ona Titova.

Amerikanac proročki predviđa da će ruska arogancija u odnosu prema Beogradu neminovno dovesti do sukoba i da Amerikanci moraju zaigrati na tu kartu!

Niko u Vašingtonu međutim, beogradske izvještaje ne razmatra ozbiljno. Matrica je stvorena, Tito je Staljinov prokonzul i ne može biti drugačije.

Stvari lete dalje!

U jesen 1947. osniva se Kominform, a već u martu stiže prvo Staljinovo pismo. Istog mjeseca Truman odlikuje Dražu Mihajlovića, izjavljuje da je Tito pobio 400 000 političkih protvnika. Trentak u kojem Truman odlikuje Mihajlovića i preuveličava broj žrtava govore da Vašington još ne uočava dubinu sukoba. U aprilu, Tito negativno odgovara Staljinu. Odgovor konceptira Đilas. U maju stiže i drugo Staljnovo pismo, Jugoslavjija ponovo odgovara. Američki otpravnik poslova izvještava da Staljinova pisma iritiraju Jugoslovene koji su željeli da federacijom Jugoslavije, Bugarske i Albanije, prošire svoj uticaj. Staljin je protiv. 24. juna 1948.  počinje blokada Berlina! Američki otpravnik traži instrukcije Vašingtona kako da postupi ako Jugoslavija zatraži pomoć!

Velika američka igra je počela, prilika se ne ispušta iz ruku!

Ameraknci odlučuju da pomognu samo pod uslovom da Tito bude lojalan i kooperativan. CIA smatra da bi Titov uspjeh mogao imati dalekosežne negativne posljedice po ruski blok. Američka pomoć se mora plasirati bez pompe da ne iritira Staljina.

Avgusta 1948-me ubijen je Arso Jovanović, uhvaćeni Vlado Dapčević i Kađa Petričević, general Popivoda bježi u Moskvu.

U oktobru onaj američki otpravnik traži odlučniju američku pomoć Titu, jer je situacija u Jugoslaviji teška, smatra da se Tito ne može oduprijeti bez američke pomoći. Vašington je definitivno uvjeren da je Tito prešao  Rubikon. U Beograd stiže ambasador Kenon. Njegov zahtjev Vašingtonu je da se Tito bezuslovno podrži, ne smije biti nikakvih uslovljavanja u odnosu na moguće ublažavanje postojeće diktature. Tito se održao samo zbog toga što je diktator. Slabljenje diktature, bilo kakvo, dovelo bi ga u teži položaj. Vašington ocjenjuje da je Tito brilijantno odigrao optužujući Ruse za imperijalizam.

Aprila 1949-te, osniva se NATO. U maju se osniva Zapadna Republika Njemačka. Tito prekida pomoć Grčkim komunistima što je odigrano prema Amerikancima. Jugosloveni to vješto pravdaju time što su grčki komunisti podržali Staljina.

U julu svoja vrata otvara logor Goli otok.

Tito dobija skoro sve što je od Amerikanaca traženo.

Avgusta 1949-te Rusi su uspješno testirali atomsku bombu, Zapad je u šoku. Septembra 1949-te Rusi koncentrišu trupe na jugoslovenskoj granici. Prekida se svaka formalna i faktička veza Staljina sa Jugoslavijom. Pritisak Rusa se pojačava, u sovjetskom lageru Staljin organizuje niz monstr-procesa titoistima. I on grabi da se unutar lagera okoristi jugoslovenskim slučajem. U novembru druga Rezolucija Informbiroa, nepodnošljivo glupa po tonu. Ona Titu u zemlji otvara najširi manevarski prostor za obračun sa IB. U decembru Amerikanci odlučuju da će Titu pružiti vojnu pomoć, ako sukob potraje.

Naredne 1950, započinje Korejski rat.

Osnivanjem NATO pakta i ulaskom Grčke i Turske u NATO, Jugoslavija postaje geopoloitički uzglobljena između antagonističkih blokova i postaje potpuno zavisna od američke pomoći. Ovakva situacija pokreće okreće Tita još više i još brže prema Zapadu. Jugoslavija ozbiljno računa na rat, vrše se sveobuhvatne pripreme. Mnogi ne znaju da je, na primjer, nikšićka željezara izgrađena kao strateški proizvodni vojni kapacitet zbog ruske agresije koja se predviđala. Pravi “mali” rat skoro se svakodenvno vodi na jugoslovenskim granicama na kojoj se manji i veći incidenti dešavaju skoro svakodnevno, gine se. Staljin se zaista nosi mišlju da jugoslovensko pitanje riješi agresijom, ali se, opravdano, plaši svjetskog sukoba. U jesen 1952. u zadnji čas se odustalo od već donesene odluke da se Jugoslavija napadne, sve je bilo spremno: i divizije i proslavljeni Žukov. Na odluku o odustajanju uticala je promjena stanja na korejskom ratištu.

U ovakvom ozračju Jugoslavija je počela pregovore za stvaranje takozvanog Balkanskog pakta između Jugoslavije i dvije članice NATO-a: Grčke i Turske koji je vojno trebao da poveže jednu komunističku i dvije članice NATO!

Na prvi pogled paradoksalna situacija. U suštini, radilo se o otvaranju vrata Titu da udje u NATO.

Odbio je.

Kako i zašto u tekstu koji slijedi…

O Titovoj diktaturi neću pisati niti je dokazivati, samo ću ovlaš ukazati na razloge zbog kojih je  njegova diktatura bila mekša u odnosu na onu tvrdu u zemljama Varšavskog bloka.

Koliko je Tito bio mek?

O tome ne možemo pitati mahom nevine žrtve takozvanih “lijevih skretanja” u Crnoj Gori, na primjer. Ne možemo pitati ni onih dvije stotine hiljada izručenih Titu od strane Britanaca, a onda mahom pobijenih, počev od Blajburga, Kočevskog Roga, Zidanog Mosta i ko zna koliko još masovnih stratišta o kojima ništa ne znamo. Mnogi su počinili ratne zločine koji su ostali prikriveni pripadništvom antifašističkoj koaliciji čiji je Tito bio član, ali to ne umanjuje i ne može relativizovati Titovu odgovrnost.

Smatram da je rat devedestih, to nezamislivo apsurdno, novo međusobno poklanje balkanskih naroda, velikim dijelom proizašlo iz politikantski propagandne komunističke “interpretacije” međusobnih obračuna za vrijeme Drugog svejtskog rata, a posebno iz jezive tišine koja je nastupila nakon onog stravičnog poslijeratnog masakra civila i ratnih zarobljenika, sve pod izgovorom definitivnog obračuna sa kvislinškim snagama. Tačno, bilo je tamo kvislinga i velikih zločinaca, ali najviše je bilo onih koji se nijesu mogli pomiriti sa perspektivom života pod komunističkom vlašću. Najveći broj je sigurno bio zbjeg koji se kretao u skladu sa inertnom dinamikom takvih događaja: neko bježi, pa ću i ja!

Tačno je da je Titova spoljna politika imala jednu atraktivnu dimenziju koja se mogla iskoristiti za demokratski preobražaj cijele zmelje, ali ta šansa nije iskorišćena. Unutrašnji mrakovi sofisticirano podržani spolja progutali su čitavi prostor, vratili ga bezdan. Ja bih rekao: komunistički zločin i laž progutali su sami sebe.

Tito je do smrti ostao samozadovoljni diktator, talog hladnog rata, poltički fosil u jednom potpuno promijenjenom svijetu, muzejska atrakcija međunarodne politike. Zašto se tako desilo? Možda se dio odgovora može naći u Velebitovoj (Vladimir) definiciji Titove ličnosti koja glasi: Tito je imao ogromnih znanja, ali nije imao obrazovanja da shvati procese.

Bilo kako bilo u Velebitovoj definicji nalazimo potvrdu za mišljenje da se u Titovom slučaju radilo o bravuroznom imrpovizatoru, spremnom da taktički odgovori na svaki izazov. Ta ogromna inspiracija i nadahnuće za bravuru nalazila se u jednostavnoj želji da se lična vlast i centralna pozicija u bilo kakvim uslovima i po svaku cijenu očuva. Tu leže uzroci istine da Jugoslovenska politika, nakon obračuna sa Staljinom, nije imala druge ideje osim da održavanje Titove lične vlasti, po cijenu očiglednog zaostajanja i propadanja zemlje koje je nastupilo čim su zavrnuti jeftini zapadni krediti, prikaže kao “državničku i mudru politiku” našeg predsjednika.

Svaki pokušaj reforme nužno je vodio preispitivanju sitema, a to je najdirektnije dovodilo u pitanje Titovu samodržačku poziciju u kojoj je on uživao. Ni jedna jugoslovenska “reforma” nije uspjela i nije ni mogla riješiti ovu kvadraturu kruga. Sve reforme su u početku redovno podržavane od strane Tita da bi u kritičnom trenutku sa istog mjesta bile sasječene u korijenu omogućivši mu novih desetak godina mira u kući. Svako takvo sasijecanje imalo je još jednu posljedicu: okupljanje poltronerije koja je, skandirajući mu, u njegovoj sjenci imala samo jedan cilj: sticanje i obezbjeđivanje što većih sinekura i privilegija. Vremenom, to će postati pravi brlog. Nego, mora se odmah reći: u odnosu na ovu današnju političku unučad, bijahu ono moralni “kolosi”, prave “poštenjačine” i “obzirni” ljudi…

Nikad nijesam povjerovao u propagandnu namještaljku srpskih i hrvatskih nacionalista da se Tito specijalno obračunavao sa Srbima, ili sa Hrvatima. Tito se obračunavao sa svima koji su mogli ugroziti njegovu poziciju. Naša tragedija, žig Titov utisnut u naše debelo meso je, da se vrijeme njegove tridesetpetogodišnje lične vlasti opravdano smatra najboljim periodom u našim životima. Bilo kako bilo, neusporedivo gora, već dvadesetogodišnja diktatura njegove crnogorske političke unučadi, anonimnih junoša koji s ulice zasjedoše na već spremne fotelje, predstavlja najgori i najsramotniji period u našim životima. Ali i u životu našeg potomstva. Dozvolili smo da se našem potomstvu udari novi, mladi  žig u debelo meso sa starom porukom: vi ste moja stoka!

Tito je bio beskrupulozni hazarder, ali i dijete sreće, što je samo jedna strana priče. Druga strana je da je bio nesumnjivo hrabra, darovita osoba koja je kao stanovnik čuvenog moskovskog hotela Lux, opet srećom, preživijela vrhunski boljševički gladijatorski trening i zaslužila finalnu obradu brušenjem u crni dijamant vrhunske kominternine kakvoće. Koliko je jugoslovenskih komunista, potencijalnih Titovih konkurenata, zahvaljujući njegovim denuncijacijama GPU platilo glavom ovaj trening i “brušenje” upravo saznajemo zahvaljujući otkrivanju nepoznatih do sada arhivskih dokumenata. Takođe, vidimo ga u Španiji kao Staljinovog egzekutora od najvišeg povjerenja za posebne i najdelikatnije zadatke, što je krio kao zmija noge. Kakvog je kalibra Tito bio možda najbolje svjedoči njegovo pismo nedavno slučajno nadjeno u arhivu KGB-a. Upućeno je lično Staljinu i sadrži samo jednu rečenicu: “Ako ne prestaneš da šalješ ove tvoje ovamo, meni je dovoljno da pošaljem samo jednoga”. U potpisu: Tito. To je bio njegov direktni odgovor Staljinu poslije nekoliko izbjegnutih atentata organizovanih od strane Sovjeta.

Shvatajuči koliko je ludačke sreće Tito imao prilikom otkrivanja misije Mustafe Golubića četrdesetprve koji je poslan da ga likvidira, ili na Sutjesci, kada ga je od pogibije spasio njegov vjerni pas, ili prilikom desanta na Drvar, akcije koju je lično organizovao i vodio sa najelitnijom jedinicom njemačkih komandosa Hitlerov diverzantski genije Oto Skorceni lično, ostaje se bez daha.

Titovo ne Staljinu nije bilo motivisanom drukčijim putem u socijalizam ili drugim modelom socijalizma, što je kasnija imrpovizacija, nego je sadržalo poruku upućenu na sve četri strane svijeta: ovo je moj posjed, ja ovo nikome ne dam!

Amerikanci će uočiti Titovu poziciju, njegovu odlučnost u namjeri da očuva posjed ide do kraja, ako bude trebalo. Ta tačna američka procjena jedne nepokolebljive ambicije poslužiće kao čvrsti temelj za kreiranje američke “politike klina” prema Jugoslaviji, politike zaista slikovito imenovane koja će se, malo po malo, iza svakog udarca čekićem, zarivati sve dublje u političko tkivo moskovskog bloka. Staljin je Titovo ne odmah iskoristio za krvavo “sredjivanje” stanja u svojim komunističkim “provincijama” organizujući brojne monstr-procese, ali će oni koji su preživjeli i njihovi nasljednici, sanjati o mogućnosti osvajanja Titove nezavisne, a socijalističke pozicije u odnosu na Moskvu. A što je stvarno bio Titov primjer perfketno će, u jedno jedinoj rečenici intervjua datog  nakon obaranja Čaušeskua, iz Rumunije objasniti današnja dobitnica Nobelove nagrade za književnost, rumunska Njemica Herta Miler, parafraziram je: Pogled u Titovu Jugoslaviju će poput guste magle sprječavati naš jasni pogled (porobljenog Istoka, S.P.) prema Zapadu.

U godinama koje će slijediti nakon 1948-me Titu će stojati otvorena mogućnost pristupanja NATO, zbog toga se “detalja”, gotovo nepoznatog, i piše ovaj tekst. On će ozbiljno razmatrati takvu mogućnost pod Staljinovim ogormnim pritiskom. Djelatnost Milovana Đilasa mogu pripisati rezultatu dogovora između njega i Tita da se vrše pripreme u tom smjeru. A onda se desila tragična stvar koja je sve promijenila: Staljinova smrt. Tito nije više bio ugrožen, odmah se požurio Moskvi natrag, opet zbog očuvanja vlasti. Krvavi je cinizam da je Tito imao pedesetih godina na dlanu imao mogućnost ulaska Jugoslavije u NATO u komadu, i sve uz ogromnu američku finasijsku pomoć, procesa koji se u mnogostruko nepovoljnijim uslovima upravo odvija pred nama sa skoro šezdest godina zakašnjenja. Možemo li zamisliti perspektivu Jugoslavije da je Tito dozvolio takav razvoj događaja? Da je tada Jugosalvija ušla u NATO može se pretpostaviti da bi danas bila u komadu, a u ekonomskom smislu gotovo sigurno na nivou Španije.

Moj odnos prema Titu kretao se u razmjeri od velikog uvažavanja do postepenog otkrivanja mračne pozadine njegovog djelovanja i spoznaje motiva očuvanja lične vlasti po svaku cijenu, kao njegove najveće političke inspiracije. Od tada ga prezirem.

Takodje, sva priča oko socijalizma sa ljudskim likom, sva maestralna i nevjerovatna skaska o jugoslovenskom samoupravljanju i još mnogo toga, bila je samo naručena lakirovka: pokušaj da se diktatura “proda” kao “demokratski” proizvod prije svega svjetskoj javnosti, a specijalna njena meta bila je zapadno-evropska ljevica. Model jugoslovenske “reforme” morao se iskonstruisati kao Zapadu prihvatljivi osnov za odobravanje izdašnih kredita jednoj komunističkoj diktaturi. Krediti su do šezdesetih godina bili ogromni i uglavnom bespovratni, dakle, poklonjeni. Kako bude vrijeme odmicalo i Tito gubio na značaju, a opadanje značaja se poklapa sa uvjerenejm Zapada da se Tito suštinski ne želi pomjeriti prema NATO i demokratiji, dobijaće realne tržišne karakteristike uz to ukazivati na, uglavnom, katastrofalnu nesposobnost i glupost jugoslovenskih partijskih privrednih planera. Osim novca uloženog u osnovnu infrastrukturu nekolika uspješna primjera, bio je to uludo protraćen, ogroman novac koji je bio Titova cijena isplaćivana u naturi za usluge koje se Amerikancima čine u ideološkom obračunu sa “velikim bratom”.

Još uvijek se govori da Tito ništa nije uzeo za “sebe”. Nije mu trebalo. Čitava zemlja je bila njegova, od Triglava do Đevđelije kao i sudbina svakog njenog stanovnika. Bilo čiju sudbinu Tito je mogao je riještiti telefonskim pozivom. Da je te pozive koristio u krajnjoj nuždi i da se nakon pedesetih klonio otvorenog terora, svjedoči o njegovoj pronicljivosti i sposobnosti prilagođavanja. Teror mu više nije bio potreban. U zemlji je bio tretiran kao polubožanstvo, Zapadu je ta uloga savršeno odgovarala, ispod su se vršile dalekosežne pripreme za upravljanje situacijom nakon njegove smrti.

Tekst je neophodan uvod za nastavak koji slijedi o pedesetim godinama kao prokocanoj šansi milenijuma…

1.

Aleksandrov Oktorisani ustav od 3. septembra 1931, kao svaka druga velika improvizacija, pokušavao je nemoguće: da pravno-politički prikrije diktaturu, učini je podnošljivom za ukus saveznika, a istovremeno omogući njeno dalje provođeneje unutar zemlje. Kako je ovaj  „povratak“ parlamentarizmu izgledao, najbolje svjedoče dvije stvari: prvo, na izborima je uvedeno javno glasanje; drugo, vodeća stranka vlasti, ali i vodeća  stranka opzicije bile su kraljeva konstrukcija. Ona koja je bila vlast i koja je trebala promicati utopističku ideju integralnog jugoslovenstva čiji je zatočnik kralj i po ustavu bio, (dakle kralj je imao ustavnu osnovu da određuje „mjeru“ i količinu  „jugoslovenstva“ u djelovanju političkih subjekata, u prevodu: da označava „patriote“ i „izdajnike“) zvala se Jugoslovenaska radikalno-seljačka demokratija, ali će brzo dobiti novo, kraće ime Jugoslovenska nacionalna stranka, u žargonu poznata kao dvorska. Ona druga, „opziciona“ zvala se Jugoslovenska narodna stranka, u žargonu poznata kao borbaši koju je vodio najpovjerljiviji Aleksandrov čovjek, general Petar Živković.

Oko ove dvije stranke kojima je kralj upravljao kao igračkama, trebao je da se vrti politički život u zemlji.

Takođe, posredstvom dominacije i diktature, kralj je kraljevinu, u ekonomskom smislu, tretirao kao privatno vlasništvo. Njegova lična imovina je procijenjena na oko 56 000 000 dinara ili, u prevodu, na preko milijardu dolara, onih sa zlatnom podlogom. Sve je to kralj „stekao“ tek za petnaest godina kraljevanja. Kralj je imao očigledne sklonosti ka grabeži i samodržaštvu. Aleksandrovi postupci: prema đedu, crnogorskom kralju, prema Dragutinu Dimitrijeviću Apisu, prema rođenom bratu, princu Đorđu kojem je preoteo presto i smjestio ga, nakon neuspjelog pokušaja likvidacije, u ludnicu, kao i prema Nikoli Pašiću, markantno svjedoče o njegovom karakteru.

U političkom smislu, određen broj političkih ličnsoti sagledavaoje fatalnost simbioze diktature i kraljeve politike  integralnog jugoslovenstva, ali su se na prste jedne ruke mogli nabrojati oni koji su smogli snage da mu to kažu. Jedan od njih je bio predsjednik prve vlade kraljevine SHS Ljuba Davidović, da, onaj Davidović koji je već 1919-te „rješenje“ crnogrskog „pitanja“ vidio u iseljavanju Crnogoraca u Makedoniju!

Razarač Dubrovnik je 9. oktobra 1934, godine uplovio u marseljsku luku. Kralj se iskrcao na Belgijskom keju i nakon protokolarne svečanosti dobrodošlice, sio u otvoreni automobil sa ministrom spoljnih poslova Francuske, Lujom Bartuom. Samo trenutak kasnije, obojica će biti mrtvi.

Moj ujak Ignjo Mitrov Nakićenović iz Zelenike, bio je član posade na razaraču Dubrovnik. Prije kraljevog napuštanja razarača u marseljskoj luci, posada je bila postrojena u počasni vod. Kralj se rukovao sa svakim članom poklanjajući im po paklo cigareta Drava i kutiju šibica. Ignjo je ovaj poklon dobijen kobnog 9. marta kao relikviju predao na čuvanje najstarijem bratu Danilu, a Danilo je, pred smrt, ovaj dar prenio na čuvanje mojem srenjem bratu. Neki njegov prijatelj, boraveći u njegovom stanu, jedne će noći, pijan, ostati bez cigara. Dok su ukućani spavali, u vitrini je pronašao kutiju. Tako su završile cigarete. Ostala je kutija šibica koju sam uzeo i čuvao. Tokom Narodne sloge, kao znak moje lojalnosti ovom projektu i u znak mojeg iskrenog učestvovanja u njemu, Novaku Kilibardi sam prenio na čuvanje ovu dragocjenost, smatrajući tada da dolazi u prave ruke.

2.

Prije nego što se počne govoriti o knezu Pavlu treba podsjetiti na duboke predrasude i nepovjerenje koje je postojalo kod srpske političke elite prema Hrvatima uopšte i hrvatskoj političkoj eliti. U martu mjesecu 1919-te načelnik Štaba vrhovne komande proslavljeni vojvoda Živojin Mišić po Aleksandrovom nalogu obišao je Hrvatsku kako bi se lično obavijestio o političkoj situaciji. Prema svom ličnom ratnom sekretaru Miloradu Pavloviću – Krpi, Mišić je referisao regentu na sljedeći način:

„To je najodvratnija fukara na svetu, koja se ne može zajaziti ničim što bi joj se ponudilo (…) Ti su ljudi, (Hrvati, primjedba S.P.) svi odreda prozirni kao čaša, nezajažljivi, i u takvoj meri lažni i dvolični da sumnjam da na kugli zemaljaksoj ima većih podlaca, prevaranata i samoživih ljudi (…) dati im državu, nezavisnu samoupravu, pa neka lome glavu kako znaju“ (Miodrag Janković Knez Pavle od lepote do istine, Fakultet umetnosti „Akademija umetnosti braće Karić, Beograd 2004. str. 58.)

Sigurno je da su slične predrasude i strahovi, u odnosu na Srbe i srpsku političku elitu postojali i sa druge, hrvatske strane. Diktatura ih je, sama po sebi, na obje strane samo razvijala, nije doprinosila njihovom nestajanju.

Knez Pavle će kao knez – Namjesnik 11. oktobra 1934. položiti zakletvu. Odmah će pomilovati Vlatka Mačeka neospornog hrvatskog lidera koji se nalazio u tamnici osuđen na tri godine zatvora, a iz Hvara će, gdje se nalazio  u progonstvu, vratiti u politički život slovenačkg vođu Antona Korošeca. Takođe, na dvoru će istog časa ukinuti stari turski običaj pozdravljanja vladara presamićivanjem u posajsu. Od Pavla Karađorđevića, dovoljan će biti samo klimoglav.

Ko je knez Pavle? Sin je Arsena Karađorđevića, rođenog brata kralja Petra I Krađorđevića. Arsenova biografija je  burna, avanturistička, dovoljna za deset ljudskih života. Za nas je za ovu priliku značajan detalj da je 1. maja 1892. uzeo sebi za ženu Auroru Pavlovnu Demidov kneginju  di San-Donato. Ona je bila šćer kijevskog guvernera Pavla Pavlovića Demidova i Jelene Petrovne, princeze Trubeckoj. Demidovi i Trubeckoji, kroz burnu rusku istoriju činiće dva, od nekoliko potpornih stubova ruskog carstva. Preko ove ženske linije, i posredstvom buduće supruge Olge, kćerke kneza Nikole od Grčke, Pavle će biti krvno povezan za najvećim evropskim dinastijama. Na vjenčanju Pavla i Olge kum će biti vojvoda od Jorka, docniji engleski kralj, Đorđe VI.

Ko je Pavlova supruga, knjeginja Olga? Po očevoj liniji, direktno je povezana za grčkom kraljevskom lozom, a po majčinoj sa carskom dinastijom Romanov.

Olga i Pavle upoznali su se u Londonu, gdje su završili studij koji bi mi nazvali istorija umjetnosti. Kada bi boravili u Londonu, redovno su odsedali u Bakingemskoj palati…

3.

Nevjerovatan sticaj okolnosti gurnuće Pavla u vrtlog spske, jugoslovenske i evropske poltike. Po potezima koje će vući može se razumjeti da je jasno vidio ključni problem zemlje, onaj koji čitavu državnu građevinu ne samo da čini nestabilnom, nego je opasno ljulja od samog časa njenog nastajanja. Aleksandar je taj problem srpsko-hrvatskih odnosa kao čvor stiskao u šaci, misleći da ga tako kontroliše. Pavle će učiniti sve da ga razriješi, jer je shvatao da tako oslobađa svoju šaku koju može upotrijebiti u druge svrhe.

Kad se sa ove vremenske distance sagledaju Aleksandrovi potezi na unutrašnjem planu, može se uvidjeti da su bili glavnim unutrašnjim uzrokom sloma kraljevine. Aleksandrova politika bila je dosljedna, ali  u pogrešnom smjeru, što svjedoči o dubini Aleksandrovih predrasuda. Protivnicima Aleksandrove politike nije bilo teško da ih pretvaraju u svoju prednost.

Šest decenija kasnije, nakon komunizma koji je prilično izravnao teren, Slobodan Milošević će, u najpovoljnijim međunarodnim okolnostima, kao slijepac ponoviti skoro sve Aleksandrove greške koje će, opet, kao naručene leći svim, Miloševićevom pojavom zainteresovanim i probuđenim spoljnim i unutrašnjim protivncima zajedničke države, ali i Srbije i srpskog naroda. Ovo sugeriše da se bitni dio intelektualne, političke i crkvene elite, onaj koji je imao uticaja na kreiranje Miloševićeve politike, čitave decenije njegovao na instant varijacijama kobnih Mišićevih predrasuda.

Pavle će se efikasno riještiti „usluga“ Aleksandrove sive eminencije, opskurne ličnosti generala Petra Živkovića. Ustoličiće Milana Stojadinovića kao čovjeka za kojeg je smatrao da može pristupiti rješavanju akutnog srpko-hrvatskog spora. Oživjeće u pralamentu pitanje ratifikacije konkordata koji je bio potpisan u Vatikanu sa novom državom. Konkordat je bio rezultat želje kralja Aleksandra da stabilizuje odnose sa agresivnom Italijom. Nije pomoglo ni to što je već jednom potpisan Konkordat sa Rimom svojevremeno imala  i kraljevina Srbija.

Krugovi oko Petra Živkovića, Srpskog kulturnog kluba i cjelokupna srpska opozicija zaigrali su, demagoški i uskostranački, na dobijanje jeftinih poena u pitanju od strateškog  nacionalnog interesa mlade, nestabilne kraljevine. Na čelu pobune staviće se SPC i njen mladi, snažni, vispreni, teološki obrazovani episkop žički Nikolaj Velimirović.

General Živković, crnorukac koji je politiku sagledavao kao umjetnost spletke, intrige i primjene sile, čovjek koji je kao oficir garde, potirući gardijsku čast i zakletvu, one majske noći 1903. zavjerenicima otključao vrata da mu ubiju kralja, takođe osoba koje je za račun kralja Aleksandra organizovala pokušaj trovanja kraljevog brata i zakonitog srpskog  prestolonasljednika princa Đorđa, organizovaće atentat na Stojadinovića, i to niđe drugo nego u sred Skupštine. Atentator je promašio pet puta!

Možemo zamisliti kakvu je poruku ostatku svijeta prenio ovaj najnoviji skupštinski atentat, neminovno vraćajući sjećanja na nedavni atentat na kralj i njegove uzroke, ali i na onaj na Stjepana Radića, načine eliminacije princa Đorđa, solunski proces Apisu i drugovima i Živkovićevu ulogu u njemu, pa na krvavi majski prevrat… Možemo li zamisliti  sumu „pameti“ generala Živkovića koji se odlučio na ovakav potez, možemo li zamisliti sumu političkog nerva i sluha srpske opozicije i crkvene jerarhije koja se odlučila da se demonstracijama suprotstavi ratifikaciji Konkordata? Možemo li zamisliti kako su ovi događaji odjeknuli među brojnim katoličkim stanovništvom monarhije?

Ove događaje Pavle će shvatiti ispravno: kao otvoreni, brutalni napad na njegovu politiku promjena i tako će se prema njima odnijeti.

4.

Na spoljnopolitičkom planu Pavle će vući bravurozne poteze u nezamislivo komplikovanim, teškim i opasnim prilikama po njegovu zemlju. Uočiće da se versajski sitem brže nego što se moglo zamisliti, urušava, da je Mala Antanta napuštena od strane saveznika. Uzelo bi mnogo vremena objašnjavanja politike Francuske i Engleske u onom vremenu, kao i uzroke sunovrata Društva naroda. Ipak, može se reći da je politika Engleske i Francuske toga vremena poznata pod nazivom politika popuštanja. Doskorašnja objašnjenja te politike, kako pokazuju najnovija istoriografska istraživanja, nijesu više dovoljna za njeno potpuno razumijevanje.

Treba reći da su Pavle i Stojadinović shvatili da se u novonastalim okolnostima provođenja politike popuštanja moraju stabilizovati odnosi sa Italijom na čemu je prethodno radio i Aleksandar, ali se i približiti Njemačkoj. U smirivanju ambicija prve, Pavle će se vješto koristiti drugom.

Stojadinović će se pokazati kao vješt političar. Zgrnuvši pravo bogatstvo kao minstar finansija posredstvom manipulacija državnim obveznicama ratne odštete Srbiji i Crnoj Gori (poslije Aleksandrove, bila je to najveća očigledna pljačka srpskog naroda) sješće na mjesto predsjednika vlade. Sve više se osamostaljivao u vođenju državnih poslova, Pavlove servirane planove doživljavao je kao svoje, uspostavio je  prisne privatne odnose sa grofom Ćanom, činilo mu se da može postati kopija italijanskog dučea ili njemačkog firera tu, u središtu  Balkana. Osnovao je svoju porofašističku „zelenu gardu“ koja ga je pozdravljala fašističkim pozdravom, klicala mu jedno vrijeme na mitinzima vođvođavođa dok se nije shvatilo da poklič onomatopeja vraće kao đavo.

Pavle je uočio kuda stvari idu, gradio je priliku za Stojadinovićevu eliminaciju, i uspio je.

Marta 1938. Hiler će umarširati u Beč, saveznici će nijemo posmatrati. Jugoslavija je dobila njemački Rajh kao susjeda na sjeverenoj granici. Februara 1939. sa lica zemlje nestaće Čehoslovačka. Englezi i Francuzi će je u Minhenu, da ne trepnu, ponizno i na tacnu servirati  Hitleru. Takođe u februaru Dragiša Cvetković će  formirati svoju vladu.

I Pavle i Cvetković znali su da se hitno mora riješiti srpsko-hrvatski spor, kojeg je Stojadinović vješto zaobilazio.  Ubrzanje ovog procesa uslijediće i pod utiskom spoljnjih događaja, minhenskom kapitulacijom saveznika. Pavle će pokušati da uspostavi ekvidistancu, da zemlju drži na kursu politike neutralnosti.

Aprla 1939. poći će u zvaničnu posjetu Italiji, a već u junu eto ga u Berlinu u zvaničnoj posjeti Njemačkoj. Te 1939. Hitler će uz svu moguću pompu proslaviti svoj pedeseti rođendan. Ove svečanosti kao da su se ponovile tokom Pavlove posjete. Ispred počasne lože na kojoj su se nalazili Hitler i Pavle, rodovi njemačke vojske defilovaće preko tri sata, toliko je bilo stalo Hitleru da impresionira Pavla. Njemačka politika nije bila za rušenje Jugoslavije, ali je vršila pritisak da kraljevina pristupi Trojnom paktu. Izvanrednom vještinom Pavle će izbjeći postavljenu zamku, ne zatvarajući vrata. U julu mjesecu Pavle će, na poziv kralja Đorđa VI posjetiti London đe će mu svečano biti uručeno najveće britansko odlikovanje viteškog reda, orden podvezice. Svečanost će se održati u Bakingemskoj palati gdje će se u Pavlovu čast organizovati bal za devet stotina zvanica. Pavlova poruka evropskim prijestonicama bila je jasna: u sukobu koji neminovno slijedi ja sam neutralan.

26. avgusta formirana je vlada Cvetković-Maček kao rezultat rješenja srpsko-hrvatskog spora. Danas znamo da je ovaj sporazum bio prvi dio cjelovito zamišljenog projketa o formiranju druge jedinice u kraljevini koja se trebala zvati Srpska zemlja koje je trebala da bude složena jedinica i da u sebi sadrži autonomne oblasti: Sbiju, Crnu Goru, Bosnu i Herecegovinu, Vovodinu i Makedoniju. Uredba kojom je formiranje ove jedinice predviđeno biće skinuto sa dnevnog reda vlade u oktobru 1940. zbog napada Italije na Grčku.

5.

Već 1. septembra 1939-te Hitler će govorom koji je održao u Rajhstagu obavijestiti svijet da su njemačke trupe prešle poljsku granicu. Drugi dio istine da su i ruske trupe istovremeno prešle poljsku granicu na osnovu tajnih protokola javno pakta Ribentrop-Staljin. Ovaj „detalj“ djaci u komunističkoj Jugoslaviji nijesu učili, kao ni čenjenicu da je Staljin Gestapou izručio sve njemačke komuniste koji su se zatekli u Sovjetksom savezu kao znak dobre volje prema Hitleru.

Francuska i Engleska objaviće rat Njemačkoj, ali ni jedna ni druga neće pružiti nikavu konkretnu pomoć Poljacima. Mirno će posmatrati kao Poljska nestaje u plamenu.

Na unutrašnjem planu sporazum Cvetković-Maček dočekan je na nož, kako od strane hrvatske, tako i od strane srpske političke elite. I Cvetković i Maček bili su optiživani za izdaju srpskih odnosno hrvatskih interesa. A Hitler je pojačavao pritisak želeći da riješi Balkan koji mu je najbolje odgovarao stabilan i u komadu.

Događaji su se ubrzavali! Juna 1940. Musolini stavlja do znanja Hitleru da na njegovoj strani želi da uđe u rat! Istog mjeseca kraljevina uspostavlja diplomatske odnose sa Sovjetskim savezom. Septembra mjeseca general Antonesku u Rumuniji dolazi na vlast, odmah u Rumuniju ulaze njemačke trupe. Musolini 28. okotobra napada Grčku. U novembru Hiler je obnarodovao postojanje Trojnog pakta kome su već pristupile Rumunija, Mađaraska i marionetska Slovačka, nova „država“ nastala poslije gutanja Čehoslovačke. Svakome je pozicija kraljevine bila jasna: nalazila se u obruču.

Već u decembru 1940. Hitler je operativno radio na planu „Barbarosa“ koji se smještao napad na SSSR  u proljeće 1941. Posredstvom vrhunskog obavještajca Slovenca Vladimira Vauhnika, Pavle je znao za Hitlerove planove, znao je da Hitler nikako ne smije udariti na SSSR, a ostaviti bilo kakvu mogućnost da grčki Solun postane engleska luka, jer bi to značilo, pored otvorenog fronta sa Engleskom, planiranog sa Rusima, otvaranje i trećeg na jugu, što je bilo van svake pameti. Pavlova jedina strategija mogla je biti: insistiranje na politici neutralnosti i odugovlačenje, dobijanje na vremenu.

Sve što je do sada napisano treba da posluži kao pozadina za dramu koja je slijedila u režiji engleske spoljne politike i njene obavještajne službe, čuvenog Intelidžens servisa

Gledajte!

12. januara 1941. kada je i ticama na bilo grani jasno da je Jugoslavija opkoljena sa svih strana silama osovine, Pavle prima u audijenciju britanskog ambasadora koji mu hladno saopštava da dotadašnja politika jugoslovenske neutralnosti za britansku vladu više nije dovoljna! Drugim riječima London zahtijeva da u opisanoj geopolitičkoj i vojnoj situaciji Jugoslavija objavi rat silama osovine! Englezi šalju kao mamac motorizovani korpus u Grčku i zahtijevaju od Pavla otvaranje zajedničkog fronta. Pavle „ponudu“ čita kao bukvar, Englezi traže da Jugoslavija puca u samu sebe! Pavle zna da Britanci znaju za Barbarosu, i on im je prosleđivao svako saznanje tada perfektne jugoslovenske obavještajne službe.

U februaru 1941. Hitler lično saopštava Cvetkoviću da će u slučaju pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu poštovati nacionalni integritet Jugoslavije i da neće zahtijevati njenu teritoriju za vojne baze niti za prolazak Njemačkih trupa. Cvetković zaobilazi bilo kakav konkretan odgovor. Hitler nije zadovoljan i traži susret sa Pavlom. S druge strane Entoni Idn koji će u ime britanaca staviti potpis na dokumet kojim se Čehoslovačka prodaje Hitleru sada zahtijeva od Pavla da objavi poziciju svoje vlade, jer je Britancima, kao, njena pozicija nejasna! Čerčil ima i novi plan: predlaže da Pavle napusti Sloveniju i Hrvatsku, povuče se u Staru Srbiju, i odatle, preko Albanskih planina, napadane Italijane u Albaniji!?

Bugarska potpisuje Trojni pakt 1. marta, 2. marta njemačke trupe su ušle u Bugarsku. Već 4. marta Pavle se sastaje u Salcburgu sa Hitlerom. Sastanak traje pet sati. Hitler povlači sve vojne klauzule, prenosi da se od Jugoslavije ne očekuje učešće u ratu protiv Grčke, nego da pristupi Trojnom paktu. I pored izvanredne ponude, Pavle odbija da potpiše, traži da izvjesti svoju vladu. Hitler prihvata ali daje rok: tri nedjelje, ni dana više!

Po povratku u zemlju Pavle se konsultuje sa vojskom. Petar Pešić je jasan (da, to je onaj isti Petar Pešić, primjedba S.P.): za najviše šest neđelja Jugoslavija će kapitulirati. Da li su Britanci imali procjenu snage jugoslovenske armije. Budite sigurni, mnogo bolju nego što je imao Petar Pešić.

Vladimir Vauhnik 16. januara 1941. dostavlja komletan plan akcije Barbarosa, Pavle shvata da je Hitler prešao crvenu linju, da treba još malo dobiti na vremenu. Pavle je znao da je rok napada na SSSR, maj mjesec 1941. Ako se izdrži do maja, Hitler neće više imati ni snage ni potrebe da se fokusira na Jugoslaviju. Šansa za zaobilaženje rata i očuvanje teritorijalnog integriteta zemlje, naslućivala se. Ali, Britanci su imali drugi plan: da gurnu Jugoslaviju u plamen rata i pored toga što su znali da njen otpor može potrajati svega nekoliko dana. I nemojte  zaboraviti: bilo je to prvo otvoreno rušenje legalne i legitimne vlade, koje je preduzela britanska politka i obavještajna služba u 20-tom vijeku.

Ministar spoljnih poslova Entoni Idn šalje telegram svom ambasadoru u Beogradu u kojem, između ostalog, stoji: „Imate moju dozvolu da preduzmete bilo koje mjere koje smatrate odgovarajućim, da bi doprinijeli promjeni vlade ili režima, čak i putem državnog udara“.

6.

Na sjednici Krunskog savjeta, svi njegovi članovi i prethodno konsultovana vojska, slažu se da se pristupi poptisivanju Trojnog pakta. Priča se da je Pavle rekao članovima savjeta:

„Vi znate gdje pripada moje srce! Ali ja imam savest i ne mogu da povedem moj narod u rat kad unapred znam da bi nam to donelo siguran poraz.“ U srcu, Pavle je bio engleski đak i iskreni, najiskreniji anglofil. Bio je uvjeren da britanska politika mora razumjeti njegovu poziciju, da je ona jasna i u datom trenutku jedino moguća te da se iz datih oklonosti izvuklo za Jugoslaviju mnogo više nego što se uopšte i moglo očekivati. A upravo sad treba reći da je Pavle, odmah, čim je postao knez-namjesnik, ukinuo obavještajno praćenje britanskih diplomata i agenata u Jugoslaviji kao poruku potpune lojalnosti britanskoj kruni. Nije ni sanjao odakle mu puca!

Moćna britanska agentura se pokrenula, zaigrala je na svaku kartu na kojoj je mogla zaigrati: na antagonizme izmedju Srba i Hrvata, na sprorazum Cvetković-Maček koji je tobože protiv Srba, na SPC čije su pozicije ugrožene Konkordatom, na „urođeni“ srpski inat, na Lazara i Kosovo, na kosovsku žrtvu, na osjećanje: bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob, na čast vojske, na nepokorne potomke Crnog Đorđa, na antigermansko osjećanje…

27. marta 1941. vojska je izvršila udar, oborila kneza Pavla i Cvetkovića, maloljetni Petar II proglašen je kraljem. Predsjednik nove vlade postao je general Simović.

Na odlasku iz zemlje, Pavla je došao da isprati sa darovima i da mu izrazi „iskreno“ žaljenje, niko drugi nego britanski ambasador. A u britanskoj ambasadi se točio šampanjac i nazdravljalo: puč je uspio!

7.

Voz će kneza Pavla odvesti u Atinu, a tamo će biti predat u ruke Britancima koji će ga otpremiti u Keniju, u nenaseljenu oblast u džungli na jezeru Naivaša.

Nešto poslije toga, lično Entoni Idn odbiće molbu kneza Pavla da mu Britanija pruži drugo utočište: „Preovladao bi jak osjećaj ovdje, ako bi se ova bijedna izdajnička kretaura tretirala na bilo koji način osim strogosti!“ I dalje: „Javno mnjenje neće nikad verovati u bilo kakvu verziju osim ove“. Ove Idnove riječi svjedoče da je bio svjestan sopstvene laži i zločina kojim je njegova vlada gurnula jednu zemlju u rat u kojem je jedino mogla da doživi nestajanje i pokolj. Čitava akcija Britanaca kao da je urađena iz pukih propagandnih razloga kako bi Čerčil mogao da održi svoj čuveni govor da Britanija nije više sama i da je Jugoslavija našla svoju dušu…

Sa istom takvom bezobzirnošću Britanija će koju godinu kasnije predati Jugoslaviju komunistima, ali u drugim okolnostima i iz drugih razloga. Samo je ista ostala bezobzirnost. Na pitanje istog Idna da li će Jugoslaviju prepustiti komunistima, Čerčil će odgovoriti kontrapitanjem a da vi, možda, nećete živjeti tamo?

Koja je bila najznačajnija politička odluka nove vlade generala Simovića? Odmah je stavila jasno do znanja Hitleru da podržava sve odredbe Trojnog pakta! Niko nije postavljao pitanje: pa zašto srušismo Pavla? Nije ni Hitler, odlučio je da je zbriše…

Naravno danas znamo da je martovski puč finasirala i organizovala britanska vlada. Prema nekim procjenama za kupovinu dijela izvršilaca i stvaranja logistike potrošeno je oko 500.000 funti sterlinga.

Pavle će biti potrebne godine da prihvati činjenicu da ga je oborila vlada zemlje koju je obožavao, i to njega, koga su kući zvali Englezom većim od Engleza!

Tako se 27. marta 1941. odigrao uvod u konačno razbijanje zemlje i kasnije svrgavanje dinastije Karođerđević od strane komunista. Jugoslavijom su vladali 23. godine. Na neki način, doživjeli su sudbinu Petrovića koje su „britanskom“  tehnologijom 23. godine ranije detronizovali i uništili Crnu Goru…

Sa ovim tekstom koji je skroman doprinos skidanju teške istorijske neprvde i izdajničkog žiga sa imena kneza Pavla Karađorđevića, završavam ovaj mali serijal o diktatorkoj suštini vlasti u onoj kraljevini Jugoslaviji kao uvodu u pedesetogodišnju kominističku diktaturu.

Crna Gora, peta njena generacija, nije još dočekala sunce Slobode siguran sam i zbog toga što crnogorci nijesu imali vid u pravo stanje stvari.

Nikad nije kasno…

1.

Uvodjenje  šestojanuarske diktature, objektivno,  predstavljalo  je  priznanje da je unitarističko uredjenje Kraljevine SHS  nametnuto Vidovdanskim ustavom,  neodrživo.

Kralj kao najodgovorniji politički činilac u zemlji  nije htio da se suoči sa ovom očiglednom činjenicom.

Skupštinski masakr nezapamćen u istoriji evropskog parlamentarizma u kojem je smrtno stradao ondašnji  vodja Hrvatske seljačke stranke Stjepan Radić, zaprepastio je Evropu. Vratila su se sjećanja da su Karadjordjevići na srpski prijesto došli zahvaljujući groznom zločinu, takodje nezapamćenom u novijoj evropskoj istoriji, koji je počinjen nad kraljevskim parom Obrenović,  maja 1903. godine. Tada je kraljevski par  Obrenović brutalno isječen sabljama zavjerenika koji su pripadali tajnoj organizaciji „Crna ruka“ i ritualno, da bi se javnost uvjerila da je kralj mrtav, izbačen kroz prozor dvora na trotor (defenestracija).

Atentator Puniša Račić bio je član ove tajne organizacije koja je u dva navrata pokušala da atentatom likvidira i crnogorskog suverena Nikolu I Petrovića. Vratilo se sjećanje i na Solunski proces u kojem se, pod lažnom optužbom pokušaja atentata na regenta Aleksandra isti regent obračunao sa onima koji su njegovog oca doveli na vlast. Dragutin Dimitrijević Apis i nekoliko drugova osuđeni su na smrt. Vratilo se sjećanje i na činjenicu da je jedan od lažnih svjedoka protiv Apisa i drugova bio atentator Račić. Kao i na činjenicu da se na čelu vojske  nalazio važan zavjerenik, general Petar Živković koji je te majkse noći zavjerenicima otključao vrata dvora i omogućio im ulazak. Petar Živković je bio desna ruka kralju Aleksandu u sprovodjenju diktature. Vratilo se sjećanje i na postupak unuka Aleksandra prema djedu, crnogorskom kralju Nikoli I.

Bilo kako bilo diktatura nije blagonaklono primljena od strane evropskih demokratija i saveznica Francuske i Engleske. Ubrzo su stranice strane štampe počeli da pune stupci o policijskim brutalnostima i zatvaranjima, progonima i sudjenjima političkim protivnicima.

Čehoslovački predsjednik Tomaš Masarik je tokom 1929. pozivan nekoliko puta da posjeti Jugoslaviju, ali je uvijek pronašao opravdanje da je odloži. Posebnu pažnju insotranstva je privuklo hapšenje dr Vlatka Mačeka vodje Hrvatske seljačke stranke koji je zamijenio ubijenog Stjepana Radića. Maček  je uhapšen u Zagrebu i u okovima sproveden u Beograd. Sudjenje Mačeku izazvaće evropsku pozornost, internacionalizovati hrvatsko pitanje. Na sličan način se postupalo i prema srpskim opozicionim političarima. Tako je Dragoljub Jovanović vodja srpske Zemljoradničke stranke uhapšen u Beogradu i sa lisicama sproveden preko Terazija, a onda je lisicama vezan za jednog Roma koji je ubio svoju ženu i tako sproveden do Kragujevca. U Crnoj Gori poseban progon su doživljavali federalisti Sekule Drljevića.

Diktatorski režim se kompromitovao na svakom koraku. Diktaturom se želio spriječiti sami razgovor o karakteru južnoslovenske zajednice, s obzorom da su svi učesnici u političkom životu nedvosmisleno bili opredijeljeni za zajedničku državu i za dinastiju Karadjordjević. Zahtjev je bio za autonomijom entiteta, za  federalizacijom. Upravo to što je diktaturom zabranjivano od strane režima pod firmom integralnog jugoslovenstva, uskoro će postati politički program komunista s kojim će odnijeti pobjedu tokom gradjanskog rata.

Jednom uvedena tog dalekog 6. januara 1928. diktatura će u Jugoslaviji potrajati sve do 1991, a u Crnoj Gori traje do dana današnjeg. Generacije će se radjati i vaspitavati u ozračju neslobode u kojem se nije bilo moguće razvijati, negodovijati. Sve to će ostaviti neizbrisivi pečat u karakterologiji rodjenih i odgajanih pod zastavama dvije diktature.

2.

Na pritisak Engleske i prije svega, Francuske, kralj se odlučio da napravi zaokret koji se sastojao u manevru da prema saveznicima ostane kooperativan, ali i da unutar zemlje konzervira postojeći odnos snaga u igri unutrašnje moći. Odlučio je da ništa ne mijenja, već da ozakoni, ozvaniči diktaturu, sakrivajući je ispod odredbi takozvanog oktroisanog dakle poklonjenog mitrovdanskog ustava od 3. septembra 1931. Što je bilo rečeno ovim ustavom?

Prethodnim, Vidovdanskim ustavom, Kraljevina SHS bila je definisana kao ustavna parlamentarna monarhija. Novim ustavom je ono „parlamentarna“ izbačeno. Sloboda štampe i sloboda misli dozvoljava se „u okvirima zakona“. Isti tretman dobili su i sloboda udruživanja, zbora i dogovora. Prethodna prava pa i ona o slobodi udruživanja strogo su zabranjena u partijsko-političke svrhe(!), ali i u svrhe fizičkog vaspitanja ili na „vjerskoj, plemenskoj ili regionalnoj osnovi.“ Suštinski, ovim odredbama nastavljena je potpuna blokada političkog života u zemlji. Posebna uloga čuvara „narodnog jedinstva“ povjerena je kralju. On je „zatočnik narodnog jedinstva i državne celine“.

Kralj potvrdjuje i proglašava zakone, postavlja državne činovnike, zapovijeda vojnom silom, daje vojne činove i odlikovanja. Takodje ima zakonodavnu inicijativu, ima, ničim ograničeno ili uslovljeno, pravo veta. Saziva redovne i vanredne sjednice Narodne skupštine, ali i otvara i zaključuje njene sjednice. Kralj imenuje i razrešava ministre bez ičijeg predloga, Ministarski savjet (vlada) stoji neposredno „pod kraljem“. Kralj predstavlja zemlju u inostranstvu, objavljuje rat i proglašava mir. Kraljeva ličnost je nedodirljiva, odogovoran je sam pred sobom.

Član 116. ustava brzo je dobio naziv “mali ustav“. Njime je predvidjeno da u slučaju: „rata, mobilizacije, nereda ili pobune, koji bi doveli u pitanje javni poredak i sigurnost države“ ili ugrozili državne interese, vladar dobija pravo da preduzima „sve izvanredne neophodne mere“ nezavisno od ustavnih i zakonskih propisa! Kralj se pri korišćenju ovih mjera nalazi po nadzorom Narodnog predstavništva, ali naknadnim.

U najdirektnijoj suprotnosti sa osnovnim demokratskim i parlamentarnim principom bila je ustavna odredba po kojoj narodni poslanici pred sudom mogu odgovarati za svoje službene radnje ili izjave ako taj postupak ili izjava sadrže krivično djelo.

Ideologija integralnog jugoslovenstva potvrdjena je ustavom. Proglašena je jedna državna zastava, „plemenske“ su zabranjene. Koliko li će samo ova odredba problema i animoziteta proizvesti!

Osnovno načelo novog ustava bilo je: “nacionalno jedinstvo i državna celina, u decentralizovanoj unitarnoj državi, jedan slobodan, ravnopravan i nacionalno nedeljiv narod“, koliko god zvučalo kontradiktorno.

Tako je bilo po Ustavu, a u životu je bilo mnogo, mnogo gore. Bilo kakva kritika vlasti nije bila dozvoljena. Državna cenzura na svakom mjestu, policija, doušnici. Hapšenje i stalno nadziranje političkih protivnika, internacije, hapšenja, sudjenja. Štampa urtavljana iz jednog centra, cenzurisana. I ne samo ona. Kino, pozorište, sport, kompletan javni život.

O izborima ne treba trošiti riječi, sve mahinacije korišćene danas u Crnoj Gori, korišćene su i onda. Posebno manir da se kompletan činovnički i policijski aparat „prirodno“ smatra kao najbitniji i najaktivni činilac  podrške režimu. Prosto, on je bio neke vrste kraljeva „privatna svojina“.

3.

Ako želite „instant odgovor“ kakva je bila država Kraljevina SHS/Jugoslavija preporučujem vam knjižicu velikog prijatelja srpskog naroda Arčibalda Rajsa, svjetskog autoriteta u kriminologiji i čovjeka koji je ogromno učinio za Srbiju. Po njegovoj želji, srce mu je sahranjeno na Kajmakčalanu. Štivo se zove: „Čujte Srbi“ Ethos, Beograd, 2005. Knjižica od svega 61. strane može slobodno da nosi naziv „Čujte Crnogorci“ ili Hrvati ili… misleći na ove današnje. Možda ćete se zapanjiti koliko je, poslije čitavih decenija, sve ostalo isto.

Evo, za ovu priliku, Rajsovog “kroki” portreta Nikole Pašića:

„Medju vašim političarima koje sam upoznao bilo je ljudi koji su mogli da budu veliki državnici da su zaista bili rodoljubi i bez računa, predani opštem dobru, a hrabri. Najbolji primer je za to Nikola Pašić. Taj čovek je, javno priznajem, mnogo učinio za vašu zemlju. Sigurno je jedan od onih vaših državnika koji su najviše učinili. Medjutim, on je to učinio zato što su mu se privatni interesi poklapali sa interesima zemlje. Da su mu interesi bili suprotni, on bi svoju veliku inteligenciju u velikom delu satkanu od lukavstva i spontane intuicije – koristio protiv vas. Pogledajet, sin običnih i siromašnih seljaka ostavlja jedno od najvećih bogatstava u ovoj zemlji (…) Reći ćete mi da je žena Pašiću donela lep miraz. Šta je, medjutim, taj miraz u poredjenju sa onim što je on ostavio posle svoje smrti? Slamčica i ništa više. Da je Pašić zaista bio velik i pošten čovek kako bi neki hteli da ga predstave, posle njega bi našli samo ženin miraz(…) Uz to zaista velik čovek se gnuša druženja sa pokvarenjacima. On u svom okruženju traži ljude koji su mu moralno slični, znači poštene i nesebične ljude poput sebe. A Pašićevo okruženje!? Ljudi siromašna duha, ali korumpirani. Profiteri i mutivode kojima je dozvoljavao da se bogate pod uslovom da služe njegovim interesima.

Pa ona neverovatna Pašićeva slabost prema nedostojnom sinu(Radu)… Za vreme rata Pašić ga je sklonio pod izgovorom nepostojeće bolesti(…) Pašić je dozvolio svom sinu da banči po Parizu i da na Krfu svojom raskošnom limuzinom pregazi srpske junake koji su se izbavili iz neprijateljskih planina Albanije (…)

Stari Pašić je poslužio kao primer vašim današnjim političarima strančarima. Oni su se oblikovali prema njemu. Stvorio je bezobzirne političare, profitere koji državu često smatraju kravom muzarom čijim se mlekom hrane“

A o izborima, Rajs kaže ovo: „Pogledajete kako se kod vas sprovode izbori. Ili kandidati plaćaju piće, dele novac i obećavaju brda i doline kada postanu poslanici, ili pak policija silom, hapšenjem i svim drugim oblicima zlostavljanja nameće zvaničnog kandidata vladjuće stranke. I to se naziva „opštim pravom glasa“! Kakava sramota!

Eto tako. Sve je napisano i rečeno zbog namjerne sličnosti s današnjim stanjem u Crnoj Gori. Koliko su poluge vlasti ostale netaknute, kako su se, u osnovi, u temelju, provukle kroz sve tri diktature, kao da su ih diktature predavale jedna drugoj bez obzira na prohujale decenije i ratove, smjene zastava, himni i političkih “uvjerenja”.

Naša tikva ima duboki korijen od najmanje stotinu godina, trebaće posla da se iščupa…

Dakle, kakva je bila država Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca u kojoj su se prvi put u istoriji, pod jednim državnim krovom, našli okupljeni Južni Sloveni? Da li je ona opravdala vjekovne snove o slobodi i jedinstvu Južnih Slovena, žrtve, vjekovna nadanja i snove položene u njene temelje? Da li je to bila ozbiljna država ili puki pravno-politički provizorijum? Da li ozbiljniju kritiku može da izdrži opravdanje koje se ponekad čuje u Crnoj Gori kako je Nikola Petrović bio tiranin, pa je to bio bitni razlog da se svrgne, ali da sa njim potone i Crna Gora?

Pa da krenemo.

Zvanično, po Vidovdanskom ustavu iz 1921, Kraljevina SHS bila je parlamentarna monarhija. Suštinski, pravna rješenja Vidovdanskog ustava podrivala su samu ideju parlamentarne monarhije i ličnost kralja postavljala kao glavnog činioca političkog života u kraljevini. Vjerovali ili ne, na primjer, ustavna rješenja nijesu obavezivala kralja da poštuje odluke skupštinske većine (čemu onda izbori?) niti da ministre imenuje iz sastava parlamentarne većine. Od 1921. do 1929. pala su 23 kabineta (vlade). Samo dva puta kriza vlade izazvana je u skupštini, a 21. put vlade su pale zato što je to bila kraljeva volja.

Vlade su se, umjesto u parlamentu, sastavljale na dvoru.

Kralj je kontrolisao sve obavještajne službe, a imao je i svoju ličnu, zvanu „Bela ruka“ kojom je kontrolisao vojsku.

Sve institucije države bile su pod uticajem kralja i ljudi iz njegove najbliže okoline, institucije države bile su puki dekor. I takav kakav je bio, Vidovdanski ustav na terenu se nije poštovao. Dolje, na terenu, vladala je puka imrpovizacija koja se, počev od pozicije župana, pa preko sreskih do oblasnih načelnika svodila na napore: kako što više ugoditi kralju ili pogoditi njegove želje?

Politički protivnici smatrali su se državnim neprijateljima, bili su stalno pod prismotrom policije, često zatvarani ili internirani iz centara gdje su politički djelovali, u druga, zabita mjesta kraljevine.

Prisutvo Hrvata, Bošnjaka i Slovenaca u vladama ili u kraljevoj okolini služilo je tek za pokriće istine da je sva vlast u rukama jednog čovjeka.

Kraljevina SHS je u biti bila zemlja žandarmerije, samovolje na svim nivoima, korupcije, otvorene pljačke, stalnih afera, cenzure i ratnog profiterstva. Ljudima iz kraljeve okoline bile su omogućene razne mahinacije kojima se zgrtao novac. Kralj je došao kao najsiromašniji evropski suveren, otići će kao jedan od najbogatijih Evropljana.

Sve ovo se odigravalo ispod nesretno „otvorenog“ i stalno prisutnog hrvatsko-srpskog pitanja.

Izglasavanje Ustava bez prisustva Hrvata pokazalo se kao fatalan potez. Sve buduće vlade su bježale od pokušaja rješavanja hrvatskog pitanja, između ostalog i da ne bi od strane nezadovoljnih činilaca, posebno od strane CPC, koja je nad ovim pitanjem brižno bdjela, bili optuženi za izdaju. Tako se prvi i najvažniji državni problem, brdo ugljena koje se dimi i puši prijeteći da zapali čitavu kuću, stalno guralo pod tepih.

Osnovna disciplina političkog života postalo je nadgornjavanje u Srpstvu, a kad je uvedena diktatura, nadgornjavanje u Jugoslovenstvu, u odanosti dinastiji i veličanju njenih i onako neospornih zasluga.

Istinski politički život u kraljevini nikad nije pokrenut. Bio je ukočen unitarnim osnovama na kojima je ostvareno ujedinjenje, sa kojima se većina ujedinjenih, prosto nije slagala.

Uzmimo samo hrvatski primjer, ukratko: tokom svojeg postojanja u Austro-Ugarskoj, Hrvati su vjekovima imali Sabor kao svoju centralnu političku instituciju. U tom Saboru su, kako u okvirima svoje državne veze s Mađarima, odnosno sa Austrijom i Bečom, pokušavali da ostvare svoje političke interese koji su uvijek registrovali njihovu želju za ostvarenjem što boljih pozicija i što veće autonomije u okvirima moćne Carevine. Imali su svoju zastavu, grb, himnu, na primjer.

U novoj južnoslovenskoj kraljevini, kao južnoslovenski narod izgubili su Sabor kao njihovo drevno političko okupljalište, uskoro će izgubiti i zastavu, i grb, i himnu.

Da li je bilo preteško se domisliti, da ovakva politika mora naići na otpor?

Makedonci su se proglašavali Južnosrbijancima, ali je stvar u tome što se oni tako nijesu osjećali, na primjer.

Crnogorski slučaj je drastičan, o njemu ne treba trošiti riječi, ovo su tek nekolika primjera.

Dakle, ti vidiš moje oslobodjenje kao moje ukidanje, nestajanje? Što će mi sloboda, kad me u njoj neće biti?

Južnoslovenski identiteti koji su se u različitim uslovima oblikovali vjekovima, trebali su preko noći da nestanu u ime ad hoc stvorene političke fikcije: o jednom narodu i tri plemena i fikcije o zajedničkom jeziku u čijem su zvaničnom nazivu čak tri imena?

Možemo reći, bio je to dobar koncept sa jednom velikom manom. Prosto, bio je neostvariv. Upravo su vjekovi bili protiv njega.

Brojni su razlozi i duboki korijeni koji objašnjavaju zašto ove jednostavne i očigledne činjenice srpska vodeća politička elita nije vidjela, ili se pravila da ih ne vidi. Ne svi. Jedan Dimitrije Tucović ih je vidio, takođe, Svetozar Marković. Da pojasnim o čemu govorim: Latinka Perović je vidjela ogromno, i ne samo ona, ali…

Nastavljamo.

Komunisti su izbačeni iz skupštine, satjerani u ilegalu, uskoro su prešli na terorizam. 1928-me počele su da djeluju ustaše, odmah će preći na terorizam, u Makedoniji će VMRO teroristički djelovati.

Proizvedeni su otpori.

Država će odgovarati represijom, što je bilo legalno i legitimno. Brzo će se stvoriti klima da vrag vreba iza svakog ćoška, podozrenje vlasti, kao što je slučaj u svakoj diktaturi, često će poprimati paranoične oblike, narastati čak do mjere da će opterećivati položaj same države kod evropskih saveznika. Neće mnogo proći do logične posljedice kada će se čitavi narodi, zbog politikantskih prepucavanja, „vidjeti“ kao ustaše, separatisti, vmrovci itd.

Dežurni patrioti postali su uticajni i važni činioci političkog života. Ubrzo, jedan od njih, Puniša Račić, izvršiće čin nezapamćen u istoriji evropskog parlamentarizma: 1928-me, u Skupštini će pucati i smrtno raniti Stjepana i Pavla Radića, Đura Basaričeka, i još dvojicu hrvatskih političara. Ovaj dogadjaj potresti će same temelje države i poslužiće kao opravdanje za uvođenje otvorene kraljeve diktature.

Diktatura je zvanično proglašena 6. januara 1928. Njome je javno obznanjeno ono što se 1921. pokušalo zabašuriti notornim kršenjem temeljnih odrednica Krfske deklaracije i rješenjima Vidovdanskog ustava protivnim Krfskoj deklaraciji.

Umjesto da se razumije očigledna poruka da unitarni državni koncept zasnovan na fikciji o jednom troplemenom narodu, ne daje rezultat, još tvrdoglavije se nastavilo istim putem. Pri tome treba imati u vidu da je kosovski mit uporno prezentiran kao srpski ekskluzivitet, i kao takav je stvarao kod drugih odbojnost, i ako je, u skladu sa istorijskim činjenicama, mogao da postane jedan od snažnih integrativnih faktora nove države. Naime, činjenica je da su u boju na Kosovu, pored Srba i na njihovoj strani učestvovali Bosanci bogumilskog kralja Tvrtka, ali i katolički krstaši iz Hrvatske pod vođstvom bana Ivaniša Horvata. Preci današnjih Crnogoraca, na primjer, kojima je tada vladao jedan od Balšića, u Kosovkom boju n i j e s u učestvovali!

Kakav je koncept kralj ponudio da bi opravdao uvođenje otvorene diktature?

Umjesto one 33 županije, stvoreno je dekretom devet banovina i grad Beograd.
Država je dekretom dobila novi naziv, Jugoslavija.
Sve nacionalne, kako se tada govorilo, plemenske i druge posebnosti, morale su nestati preko noći i stvoriti se nova nacija, opet proklamovana dekretom – jugoslovenska.
Ove mjere su se zvanično nazvale politikom integralnog jugoslovenstva.

Po mom uvjerenju, ovakav vid gole imrpovizacije i eksperimenta in vivo sprovođen nad nekoliko bliskih, sličnih i vjekovima formiranih istorijskih entiteta, nezabilježen je na evropskom tlu u dvadesetom vijeku.

Izuzimajući onaj komunistički.

1.

Razmišljanje o uzrocima svekolikog crnogorskog posrnuća čiji se stadijum kao živa u termometru čita i na današnji dan npr. u „odgovoru“ političke i društvene elite povodom slučaja Migoša i sin – novinari, kao što se npr. 10. januara 1989. čitao u antibirkratskoj „revoluciji“ navelo me je da upravo danas treba ponuditi mogući dio odgovora na pitanje koje se sve češće postavlja: zašto posrnuće? a koji se, možda, nalazi u činjenici da su čitavi dvadeseti vijek, dakle čitavih stotinu godina, Crnogorci proveli u dvjema velikim diktaturama, prvoj Karađorđevića i drugoj komunističkoj koja se nadovezala na ovu prvu, odmah nakon četvorogodišnje krvave „pauze“ iskorišćene za međusobno fizičko satiranje u gradjanskom ratu vođenom po osnovu pripadništva četničkom ili komunističkom pokretu.

Danas, na početku trećeg milenijuma Crnogorci se nalaze pod trećom, kriptokuomunističkom, u suštini, mafijaškom diktaturom, jer Je Crna Gora danas, država u potpunom posjedu mafije. Moglo bi se reći, iz današnje perspektive ili istorijske distance, da su Crnogorci narod kao stvoren za diktature.

Pedestogodišnja komunistička diktatura je u narodu plasirana i prihvaćena kao „sloboda“ prvenstveno zbog činjenice da je Titov komunizam bio autentičan prizvod, posebno toplo prihvaćen u Crnoj Gori (Crna Gora nam je dala trides osam generala) što će reći da nije došao na gusjenicama ruskih tenkova kao drugdje, nego je izgledao kao samonikao, i svakako zbog činjenice da je NOP od strane saveznika prihvaćen i podržan kao koristan i vojnički upotrebljiv faktor u konačnom obračunu sa Silama osovine na balkanskom, uže rečeno, jugoslovenskom prostoru, pa je ovjenčan i slavom pripadništva antifašističkoj koaliciji, što je komunistima omogućilo nevidjen manevarski prostor za svakojaki obračun sa preostalim protivnicima, i obezbijedilo im uspješnost propagande skrojene po boljševičkom uzoru. Ukratko, njen, ne samo metaforični credo bio je: ubićemo svakog skota što je protiv kapejota!

To je bio kamen temeljac komunističke „slobode“.

Ali, kakva je bila država koja se u aprilskom ratu raspala kao kula od karata, država koja je pod svoj krov okupila i tek dvadesetak godina održala u državnoj zajednici većinu Južnoslovenskih naroda, prividno, pokazalo se, ostvarujući plemeniti vjekovni san ponajboljih južnoslovenskih intelektualnih izdanaka, san o mogućnosti zajedničkog života Južnih Slovena? Kakva je bila država čiju su ideju parlamentarne monarhije pod dinastijom Karađorđević komunisti uspjeli da razbiju i ubjedljivo nadigraju? Komunisti koji su u toj istoj državi širokom lepezom represivnih tehnika bili svedni na minimum minimuma, gurnuti u ilegalu i terorizam?

Odgovor može biti samo jedan: bila je to neuspješna država koja je „uspjela“ da u iznimno kratkom roku proizvede brojne unutrašnje protivnike u krilu naroda koje je okupljala.

Otvaranje ovog pitanja iznimno je važno, jer mnogi danas nostalgično gledaju na taj period državnog života, ne razumijevajući da su se u njemu razvili korijeni mnogih docnijih procesa koji su, preko komunizma, doveli do uništenja komunističke jugoslovenske države, a napose i stanja u današnjoj Crnoj Gori.

2.

Otvaranje pitanja uzroka nastanka Krljevine SHS, ili, još dublje, samog nastanka jugoslovenske ideje, uveliko prevazilazi skromne ambicije ovog teksta. Zato valja reći da je nova kraljevina nastala na južnoslovenskim razvalinama austro-ugarskog carstva i pobjedničkog zanosa Kraljevine Srbije koja je, prethodno, iz buduće jugosloveneske priče, nelegalnom Podgoričkom skupštinom kao krajnjim rezultatom planiranog i ostvarenog uništenja crnogorske vojne sile 1916-te, eliminisala Kraljevinu Crnu Goru i njenog suverena, kralja Nikolu I.

Kako se stvar razvijala?

29. oktobra 1918-te sastao se Hrvatski sabor i donio jednoglasno prihvaćeni zaključak: „Svi dosadašnji državnopravni odnosi i veze između Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane, te Kraljevine Ugarske i Carevine Austrijske s druge strane, razrešavaju se. Ukida se i ništavnom proglašava Hrvatsko – ugarska nagodba iz 1868, a isto se tako ukidaju i ništetnim proglašavaju kasnije njene dopune i revizije, tako da od danas Dalmacija, Hrvatska i Slavonija nemaju s Kraljevinom Ugarskom ni pravno ni faktično nikakvih zajedničkih državnih poslova…“

Početkom novembra 1918. sastali su se u Ženevi A. Korošec, predsednik Narodnog veća, predsednik srpske vlade Nikola Pašić, predsednik Jugoslovesnkog odbora Ante Trumbić i predstavnici srpskih opozicionih stranaka. Dana 9. novembra 1918. oni zajedno objavljuju deklaraciju o stvaranju zajedničke države Srba, Hrvata i Slovenaca, bez obzira na pređašnje granice, sa zajedničkom vladom.

24. novembra 1918-te je u Rumi Zbor poslanika narodnih vijeća Srema donio odluku o prisajedinjenju Srema Srbiji. Već narednog 25. novembra Velika narodna skupština u Novom Sadu donijela je odluku o prisajedinjenju Baranje, Bačke i Banata Srbiji. Zatim je 26. novembra Velika narodna skupština u Podgorici odlučila da se dinastija Petrović-Njegoš zbaci sa prestola te da se Crna Gora kao prosta teritorija prisajedini Srbiji, a 28. novembra je Vijeće narodnih prvaka i poslanika donijelo odluku da se Bosna i Hercegovina pripoji Srbiji. Ulazak italijanskih trupa na dijelove hrvatske teritorije u Istri i Dalmaciji još više je ubrzao proces pa je 1. decembra 1918. godine proglašena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.

3.

Nova država dobila je ime Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca. Njen Ustav donijeće se na Vidov-dan 28. juna 1921. u uslovima preglasavanja po etničkoj i nacionalnoj osnovi. Protivno odredbama Krfske deklatracije koja je za donošenje Ustava predviđala kvalifikovanu, dvotrećinsku većinu, novi Ustav usvojen je tijesnom većinom i to zahvaljujući političkoj trgovini regenta Aleksandra sa Jugoslovenskom muslimanskom organizacijom Mehmeda Spahe, kojom je Bosna i Hercegovina sačuvala svoju teritorijalnu cjelovitost u novoj državi.

Za ustav je glasalo 223 poslanika Ustavotvorne skupštine, apstiniralo ih je 161, među njima kao najznačajniji i najbrojniji, svi poslanici Radićeve Hrvatske republikanske seljačke stranke. Protiv je bilo 35 poslanika. Važno je napomenuti da su Poslanici Ustavotvorne skupštine bili primorani da, po izboru za poslanika, a prije stupanja na dužnost polože zakletvu pred kraljem, što je rušilo osnovne principe parlamentarne monarhije i nagovještvalo stárne namjere regenta i najvećeg dijela srpske političke elite.
Ustavom je država definisana kao ustavna, parlamentarna i nasljedna monarhija. Ustavne odredbe su je odredile kao unitarnu državu jednog naroda sastavljenog od tri plemena (Srbi, Hrvati i Slovenci), a kao službeni jezik uveden je srpsko-hrvatsko-slovenački.

Od simbola države kraljevine Srbije, te hrvatskih i slovenačkih simbola sklopljeni su novi grb i zastava, a himna nove države sastojala se od tri strofe: Bože pravde, kao srpske himne, Lijepa naša domovino hrvatske i Naprej zastava slave kao slovenačke.

Parlamentarna forma vladavine nije izvedena do kraja, tek je poslužila za prikrivanje stvarnih ovlašćenja kralja koje su ga postavljale kao centralnu figuru političkog života, suprotno načelima i praksi evropskih parlamentarnih monarhija. Tako je kralj imao prednost nad Narodnom skupštinom. Vršio je zakonodavnu vlast zajedno sa Narodnom skupštinom (parlamentom). On je sazivao i zaključivao kako redovne tako i vanredne sjednice skupštine. Imao je pravo da Narodnu skupštinu raspusti. Potvrđivao je i proglašavao zakone. Ovim rješenjima je kompromitovano osnovno načelo parlamentarne domokratije o trodiobi vlasti. Pored ovoga kralj je bio vrhovni zapovjednik vojske i zastupao je državu u odnosima sa inostranstvom. Bio je neprikosnoven, nikome nije odgovarao niti je mogao biti tužen. Imao je pravo proglašenja rata i mira. Sudske presude izricale su se i izvršavale u njegovo ime. Imenovao je predjednika i članove Ministarskog savjeta (dakle predsjednika i članove vlade) koji su bili odgovorni i njemu i skupštini.

Vidovdanskim ustavom kraljevina je bila podijeljena na 33 županije na čijem su se čelu nalazili Veliki župani. Velike župane je imenovao i razrješavao kralj. Županije su bile podjeljene na okruge, srezove i opštine koje su imale veoma ograničeni vid samouprave.

Ovakvom administrativnom podjelom išlo se na razbijanje vjekovnih istorijskih entiteta. Na primjer, Kraljevina Crna Gora je zbrisana ne samo sa političke karte svijeta već i sa administrativne karte nove države. Nestala je, u geografskom smislu i kraljevina Sbija, ali je njena poltička elita, sa kraljem na čelu, u novoj državi obezbijedila privilegovani položaj. Nekad se taj položaj u komunističkoj literaturi nazivao velikosrpskom hegemonijom.

Bilo kako bilo, suprotstavljanje političkih elita drugih nacionalnih entiteta, u prvom redu hrvatskog, stalno će opterećivati finkcionisanje države i na kraju dovesti do njenog paralisanja i bitno uticati na njenu propast. Nova država čitavi svoj život provesti će u sjeni neriješenog takozvanog „hrvatskog pitanja“.

Pokušaj Kneza Pavla da izvrši radikalnu korekciju očigledno pogrešnog smjera, doći će prekasno.

Mislim da je za početak dovoljno, nastavak će uskoro uslijediti.

1.

Zanimljive rasprave koje se vode na temu izbora dvijehiljade i prve,  neposredna su ispiracija za ovaj tekst,  bez obzira  što je  dvijehiljade i prva, od strane liberala, do u tančine razjašnjena. Sa ove distance, a mi smo to brzo razumjeli, dvije i prva je bila brižljivo pripremljen, završni udarac Liberalnom savezu, kreiran od strane Mila Đukanovića, rame uz rame sa  Profiterom i uz punu saglasnost Zapada, dakle da se ne lažemo, Amerikanaca.

Nakon 2001. postalo nam je potpuno jasno da Amerikancima i Evropljanima, makar onom dijelu službenika koji ih  je zastupao na terenu, uopšte nije stalo do demokratskog preobražaja malene Crne Gore u demokratsko društvo, već naprotiv, do očuvanja režima lične vlasti Mila Đukanovića. I dok se ovakva, očigledna podrška Đukanoviću i nekako, ali na jedvite jade, mogla pravdati u vrijeme Miloševićevog poliitčkog postojanja, od onog trenutka kad je Milošević pao, ovakva politika, do dana današnjeg, tu na terenu, kompromituje njene nosioce i duva u jedra režimu.

Miloševićev pad i razvoj događaja nakon tog krucijalnog događaja, otvorio nam je jasan pogled na stvari, a one izgledaju, otprilike, ovako: nastavila se pružati snažna, očigledna podrška, očigledno mafijaškom režimu, namjerno i uporno gradeći mu privid demokratskog, proevropskog, proevro-atlantskog, sačuvati takav režim po svaku cjenu, pa i po cijenu grotesknog izvrgavanja osnovnih demokratskih načela najobičnijem ruglu.

Koliko je ovaj opskurni manevar Zapada koštao Crnu Goru? Odgovorio bih: možda sudbinski. Zašto se ovakva politika Zapada ipak prepoznala u Crnoj Gori? Zbog toga sto je Crna Gora imala, između ostalog, nepodmitljivu, strašnu alternativu – LSCG. Izgovor koji se mogao čuti na drugim mjestima regiona, i ako hoćete Planete, a povodom sličnih situacija, kako se u konkretnoj političkoj ponudi nema izbora, za Crnu Goru nije važio, jer je postojao veliki, neupitni, dokazani demokratski potencijal u LSCG koji je mogao usmjeriti i druge.

Zašto je, uprkos svemu, tako beskompromisno i uporno podržavan Đukanović, a mi gušeni?

Zato što je Đukanović postao izvor ogromnog, nenadanog bogaćenja mnogih, „zlatna koka“ koja se ne ispušta iz legla, a pri ovome uopšte ne mislim na domaću čeljad koja su se uz Đukanovića slatko napljačkala, nego na strance, naravno. Pitanje je čije su intererse neki od njih, ovdje zastupali: da li interese duvanskih korporacija, ili zemalja iz koji su dolazili, ili se radilo o miksu, ili se drugo pokrivalo prvim?

A što je „leglo“? Đukanovićeva politička ili političke funkcije u kombinaciji sa  njegovom potpunom beskrupuloznošću i pohlepom i državni pečat čiji je čuvar. Kad ih izgubi, funkcije, i kad ga izgubi, pečat, a hoće kad-tad, nastaće stampedo, bježaće se od Đukanovića glavom bez obzira!

Đukanovićevo vidljivo i neupitno „bogatstvo“ samo je vrh ledenog brijega u odnosu na onaj ogromni nevidljivi dio pod morem, koliko su iz njegove pozicije izmuzli drugi, i sve prodajući kao muda za bubrege: demokratiju, Evropu i evrobalkanske integracije.

Dio procrnogorske inteligencije profiterski je gutao ta muda halapljivo, i uz njih, i što šta drugo. Misle da im se isplatilo, to je, u pravilu, mjera stvari “angažovanog“ režimskog crnogorskog intelektualca…

2.

Prije nego što krenem, podsjetiću na jednu ključnu stvar: sjećate li se kakav se cunami podigao na Liberalni savez jer je, kako udbaška laž, iliti moderno rečeno, spin, od tijeh doba na sav glas viče: da je LSCG propustio istorijsku(!) priliku da onda „preuzme stvar u svoje ruke i sruši(!)“ upravo opisanu, i to u najkraćim „šinama“ crnogorsku vlast, te da „demokratizuje Crnu Goru!“

Zašto je ova laž, kojoj su mnogi nasjeli, ovako bučna i drska, već godinama? Odgovor je jednostavan: da bi se prikrila istina kako je SDP skoro deceniju i po u posjedu one količine parlamentarnog kapaciteta kojeg se LSCG očajnički pokušao dočepati 2001. kapaciteta koji SDP-u omogućava da vladu može srušiti u svakom trenutku, kad se poželi, a crnogorske građane stavi pred mogućnost drugačijeg političkog izbora. Zašto Profiter i njegovi mediji i brojni crnogorski „analitičari“, nikad nijesu napali SDP po ovom pitanju? Zašto se godinama svakodnevno „roka“ najača tvrđava, premijer – predsjednik – premijer i to modelom otkrivanja tople vode, a potpuno se zapostavlja SDP kao očigledna „ahilova peta“ te iste premijerove tvrđave? Odgovor potražite sami.

Elem, potukoše se 1997. oko podjele duhana, pukoše. Iz te tuče Djukanović izadje kao pobjednik zahvaljujući  Vukašinu Marašu, inače ličnom prijatelju Jovice Stanišića, inače najbližeg čovjeka Slobodana Miloševića. Kako je bilo moguće da Maraševa udba, koja je po duhanskom pitanju pukla kao santa leda na dva dijela, pobijedi neuporedivo snažniju Stanišićevu, koja je, po prirodi stvari, morala stati i stajati, zajedno sa KOS-om, iza Bulatovića, tj. Miloševića, a očigledno nije ni stala ni stajala? Makar dio, ako ne i cio odgovor, nalazi se u činjenici nedavno obnarodovanoj da je Stanišić bio službenik CIA još od 1992.

Bilo kako bilo ovaj duhanski Kosovski boj odmah je od strane crnogorske udbe spremno proglašen za „biti ili ne biti“ Crne Gore. Tako se pružila jedinstvena prilika da posmatrate udbaše koji su, eto koliko sinoć, čuda činjeli i na sami pomen suverene Crne Gore, kako se u sekundi „preobraćaju“ u gorljive crnogorske „patriote“. Ono bezočno, fukarsko, podlo i nepodnošljivo: „sad smo isto, brate!“, i tapšanje po liberalnim ramenima, teško da se ikad može zaboraviti.

Juriš udbe na Liberale bio je silovit. Podrška koju smo pružili, ali tek u drugom krugu predsjedničkih izbora Đukanoviću, spremno se, od strane Profiterovih medija, pakovala u faktički nepostojeću „koaliciju“ sa DPS, propagirao se „crnogorski blok“, prala se ratnohuškačka i ratna prošlost Đukanovića i Marovića, činjelo se čudo pod izgovorom Crne nam Gore!

Naša poruka da smo glasali tek u drugom krugu za Đukanovića kako bi se razumjelo da se bez liberala ne može, i da smo glasali kako bi se uočila naša snaga i da upravo toj i takvoj snazi treba dati punu podršku na predstojećim parlamentarnim izborima, a bila je to osnovna politička matematika kojom se osiguravalo da onaj ko je palio Konavle i bombardovao Dubrovnik, o drugom da ne pričamo, ne smije više nikad zadržati u svojim rukama apsolutni posjed crnogorske sudbine kroz posjedovanje apsolutne vlasti, a posebno kad se sve sagleda kroz prizmu rješavanja državnog statusa.

Naravno, liberali ni slovca ne vjeruju Djukanoviću. Dok slušamo njegove novokomponovane, svježe naučene monologe o Crnoj Gori i demokratiji što su preko noći zamijenili monologe iz kojih se, koliko do juče, izlivala gusta, primitvna mržnja prema nama, drugim narodima ili opjevavao lik i djelo S.Miloševića, znamo da je Đukanovićev cilj jedan i jedini: zagon na naš veliki i dokazani, ali zahvaljujući krađama, nikad realizovani birački potencijal, zagon, jer drugoga potencijala u novonastaloj situaciji unutar partijskog sukoba, Đukanović jednostavno nema.

Za nas je situacija jasna: sa biračkim potencijalom kojim raspolaže Đukanović i onim našim, ostvaruje se parlamentarna većina nad drugom, Miloševićevom stranom. To znači da se, ali samo pod uslovom očuvanja i zaštite pune političke samostalnosti i identiteta LSCG, a  što se, opet, može ostvariti isključivo stvaranjem postizborne koalicije sa DPS i samo na osnovu izbornog rezultata, pruža jedinstvena prilika da se Đukanović, posredstvom liberala, ukroti i osjedla. Ovo se može postići samo na jedan jedini način: da se sva raspoloživa podrška od strane Profiterovih medija i „nezavisnih“ pruži, ne nikako Djukanoviću i ne samo zbog njegove užasno sramotne neposredne političke prošlosti, već i zbog toga što je jasna, očigledna, uspješna, pouzdana i obećavajuća alternativa LSCG! Đukanović nema kud nego u politički prostor liberala, u njemu ga treba sačekati. Znamo da se taj prostor, upravo zbog referenduma i buduće sudbine Crne Gore, mora braniti po svaku cijenu. Sve što govorim bila je jednostavna logika za nas kojima je Crna Gora uvijek bila iznad svakog stranačkog ili ličnog interesa. Na žalost, inima nije.

Strategija koju smo mi izabrali, strategija koja je jedina davala Crnoj Gori nadu, zahvaljujući izdaji Profitera, njegovih intelektualaca i medija, doživjela je poraz.

3.

2001-ve nije više bilo sumnje da „ovdašnji“ Amerikanci i dalje stoje iza Đukanovića i da aranžiraju najbitniji dio nezavisne političke scene. Dok jeMilošević još bio u Beogradu, s gorkim ukusom u ustima, razumjeli smo ili mislili da razumijemo takvu politiku. I sada smo je razumjeli, ali na poptuno drugačiji način, stvari su postale jasne.

Operativno, u segmentu onoga što je bilo vidljivo, pod zastavom Profitera urađeno je sve suprotno od dosljednog i logičnog, činile su se neviđene svinjarije samo da Đukanović zajaše LSCG sa ciljem da ga u konačnici svede na SDP. Zbog toga je Slavko proglašen ludim, ljubomornim, autističnim, alkoholičarem, onim koji više mrzi Đukanovića nego što voli Crnu Goru i tako dalje. Od Slavka su dignute ruke, jer se pokazao nepotkupljiv, pikiralo se na najuži krug mojih saradnika, ličnih i porodičnih prijatelja, moram priznati veoma uspješno. Vrijeme je da kažem i ovo: ostala su nekolika dragulja. Ali, i da dodam i ovo: dovoljno za deset ljudskih života, hvala im! Pikiralo se i na ogroman broj onih nepoznatih, a dosljednih birača i simpatizera, to je već bila udbina narodna pjesma koja je išla od uva do uva, od usta do usta, o njoj neću pričati, znate je napamet.

Ipak, i pored svega, LSCG nije zajahan. Ovu činjenicu smatram svojim velikim političkim ostvarenjem i zalogom bolje budućnosti Crne Gore.

A onda je došao oktobar 2000–te, Milošević je pao, vođstvo DPS-a je bilo vidno razočarano i iznenađeno brzinom  pada, uzrok opravdanja njihove dotadašnje politike je preko noći nestao, u tren, i to bez krvi. Srbija, prosto, nije više mogla biti „neprijatelj“. Ubrzo će SNP istog Miloševića, čovjeka u koga su se kleli, trajnu inspiraciju i temelj njihove politike, u magnovenju hvatajući priključak za preživljavanje u novonastalim okolnostima, poljupcem Jude,  isporučiti Hagu!

Miloševićev blok u Crnoj Gori bio je  na podu.

Već 2001. Narodna stranka, uz SDP lojalni koalicioni partner Đukanovića, srušiće istu tu vladu saopštavajući da Đukanović „radi“ na nezavisnoj Crnoj Gori. Sa istih pozicija, za separatizam, srpski blok će uporno napadati Đukanovića. Objektivno, većeg poklona Đukanoviću nije moglo biti. Podjele su se, dakle, nastavljale kao da je Milošević i dalje u Beogradu, providno kojevitezanje za i protiv Crne Gore ili „Jugoslavije“ nastavljalo se bez obzira što se vidjelo da Đukanović nema nikakvu namjeru da raspisuje referendum, kojim je, kao „ćorcem“ stalno prijetio. Njegov je cilj bio jasan: produbljavanje identitetske krize, njeno „organizovanje“ i „vođenje“ po mogućnosti u nedogled, kako bi se ispod nesmetano pljačkalo. Zbog ovoga je, umjesto definitivnog političkog pada srpskog bloka, trebalo poraditi na njegovom resetovanju i predstaviti ga nanovo kao strašilo, kao novu-staru opasnost po Crnu Goru. Izbori 2001 su prilika, kreirana od strane Đukanovića u tom smislu.

Na ovim izborima su nastupile dvije velike koalicije, jedna „jugoslovenska“ i druga Đukanovićeva. Naravno, kao i uvijek, osim u slučaju Narodne sloge, izaći ćemo samostalno.

Premjerov plan se odvijao glatko, kao po loju, svi, počev od Profiterovih medija, preko NVO do „analitičara i  „jugoslovenskog“ bloka, svirali su po njegovoj muzici. Libralima je nacrtan izborni rezultat od 7.9 posto. Predizborna istraživanja kojima se moglo vjerovati, potvrđivala su da se LSCG kreće između 14 i 15 posto. Dakle, „svedeni“ smo na polovinu.

4.

Znajući da nijedan DPS izborni rezultat nije slučajan bilo nam je jasno da tek nešto više od 1000 glasova koji su odmjereni liberalima za „tas na vagi“ ne mogu biti slučajni. Naše analize su ubrzo pokazale da se radi o zamci.

DPS je razgovarao sa svima, pa i sa Narodnom strankom koja je Đukanoviću, napuštanjem vlade, omogućila željene izbore. Naših šest „osvojenih“ mandata, nijesu bili dovoljni da našu poziciju u eventualnoj postizbornoj koaliciji sa DPS-om učine stabilnom, zbog toga je „nacrtano“ onih 7,9 posto, ni promil više. Ne treba ni spominjati da smo bili spremni na koalicju sa DPS-om isključivo po jednom osnovu i „vezani“ jednim jedinim pitanjem: hitnim raspisivanjem referenduma. Ništa, apsolutno    n i š t a   dugo nikad nije ni razmatrano kao moguća opcija, toliko se naš stav smatrao prirodnim. S druge strane, znali smo da je riječ DPS-a, ili njegov potpis na bilo koji koalicioni ugovor ili sporazum, ravna nuli. Bili smo prinuđeni da tražimo čvrsto obezbjeđenje za našu poziciju u eventualnoj budućoj referendumskoj koaliciji sa DPS, da Đukanoviću možemo, ako zatreba, zaprijetiti rušenjem vlade i tu prijetnju i ostvariti.

Odmah smo uočili kontakte DPS sa Narodnom strankom koja je u „jugoslovenskoj“ parlamentarnoj koaliciji imala dovoljan broj mandata kojima je Đukanović mogao odgovoriti na naše eventualno otkazivanje podrške u slučaju  pokušaja izvrdavanja referenduma, nadomjestiti nas parlamentarnom podrškom Narodne stranke b  e  z potrebe raspisivanja novih izbora, i mirno zadržati vlast! Kad se podsjetimo da je tadašnja politička platforma DPS bila „uspravna i ravnopravna Crna Gora u državnoj zajednici sa Srbijom“ što je bila i politička pozicija Narodne stranke, stvari postaju potpuno jasne. Politički program narodnjaka i DPS bio je u dlaku – isti, a Narodna stranka je već bila „ovjenčana“ trogodišnjim koalicionim jedinstvom sa DPS i SDP!

Izlaz sam našao u potpunom obrtu situacije u našu korist, obrtu na koji Đukanović nije mogao imati odgovora, potez kojim se klopka za nas, pretvarala u zamku za njega. Bio je to samo jedan jedini zahtjev – ne, ne tražimo ni jedno jedino mjesto u vladi,  nigdje ništa! Potpisujemo sporazum sa Đukanovićem kojim se referendum oročava najduže godinu dana od dana potpisivanja sporazuma i omogućavamo vladi parlamentarnu većinu. Što tražimo? Samo da nam se vrati naših pokradenih najmanje pet mandata, što sa naših „dobijenih“ šest predstavlja ukupno 11 koji nam omogućavaju da naše eventualno uskraćivanje povjerenja vladi u slučaju prevare, neminovno dovede  do raspisivanja novih prijevremenih izbora! Naravno, ako dobijemo mandate, tek ćemo onda tražiti ministre isključivo u funkciji pokretanja i kontrole referendumskog procesa!

Da, bio je to   m  a  t!

Dogovorili smo se na Malom kabinetu da ovu kombinaciju držimo u apsolutnoj tajnosti, do krajnjeg časa, i činilo se da sve dobro funkcioniše, dok  jednog dana odgovor DPS-a nije stigao u vidu Đukanovićeve ponude kojom nudi osam minstarskih mjesta, sve počev od ministra policije, mjesto potpredjednika vlade, mjesta u vladinim tijelima i agencijama, mjesta u upravnim odborima, mjesta u …  sve upakovano u  napabirčeni program reformi takvog opsega da ga  jedva može realizovati vlada koja je iskreno zainteresovana za reforme i vlada koja mora imati, u jednom tranzicionom društvu, skoro dvotrećinsku parlamentarnu podršku za tako ogroman posao! Čitavi ovaj paket otkucan na nekoliko strana, prezentirao je kao svoj na Malom kabinetu lično lider Živković, da ne trepne. S kim si radio ovo, pitao sam. Radili smo ga ja i Nebojša Medojević!  Je li Nebojša Medojević član stranke, pitao sam. Nije, odgovoreno je. Zašto nijesmo znali za ovo? Držali smo to u tajnosti!  Ko? Ja  i  Nebojša! Što je sa našim zahtjevom za dodatnim mandatima? Postavićemo ga kao alternativan:  ili neka prihvate dodatnih pet mandata ili ovaj program, spremno je odgovoreno! Ko o tome treba da odluči, pitao sam. Oni, dobio sam odgovor! Što misliš, je li naš prvi zahtjev upropašćen sa ovakvim pristupom, jasno je  kako će odlučiti ako ostane alternativa, postajemo ono što žele, igračka! Sva odgovornost se svaljuje na nas, oni se izvlače, a nama ruke vezane! Ostali smo uskraćeni za odgovor, naravno.  Stvar je kasnije postala jasna: dakle DPS je posredstvom Medojevića kao kurira i Živkovića kao agenta, uzvratio na onu situaciju koja je ličila na mat.

Čista destka!

5.

Ušlo se u posljednju tuču, objašnjavalo se Živkoviću da je to političko samoubistvo, da takav program nikako ne može da sprovede stranka koja ima samo   š e s t   mandata, da je DPS mafija kao što je i sam često govorio i dokazivao u parlamentu. Zar zaista vjeruje da se mafija može demokratizovati? Zar zaista vjeruje da je Đukanović postao majka Tereza i da nam faktički predaje vlast na dlanu i svoju političku sudbinu na tacnu, zar … ništa nije pomoglo. Glumio je Živković da ništa ne razumije, da ništa ne vidi, led mi se uhvatio oko srca, bilo je očigledno. Ali, ništa se nije moglo,  p  a  t!  .

Zapravo, mogao sam, ali to je bio put sunovrata koji sve vodi u ponor, niko ništa ne bi razumio, nedopustiva cijena za Judu koji pokazuje pravo lice, koji je zaigrao, definitivno uništenje ideje čiji smo nosioci, kraj…

U redu, rekao sam nakon dugotrajne rasprave koja je postala besmislena,  o b j e d i n i ć e   se oba zahtjeva i tretiraćemo ih kao jedinstven prema DPS-u! Shvatio je da sam mu, njemu i njima, opet svezao ruke, nije imao kud!

Od samog početka pregovora je bilo jasno da će DPS odbiti ponudu, ne zbog „ministara“ nego zbog mandata. Kad je to učinio, DPS je svoje odbijanje, zahvaljujući medijima koji su uporno sipali laži o „alternativnom“ predlogu, „prodao“ kao naše!

Kad je postalo definitivno jasno da će DPS odbiti naš predlog, ostala je samo jedna šansa da se, konačno, i srpski blok izvede na čistinu: da li mu je primarni interes da vječito „opozicionari“ ili da se odgovornost preuzme, a DPS pošalje u opoziciju. Imali smo puno obrazloženje za razgovore sa SNP-om i ostalima. Znali smo da DPS istovremeno i sa njima pregovara, da se obezbjeđuje, što im niko nije nabijao na nos, a o cunamiju da i ne govorimo! Ponudili smo Bulatoviću formiranje manjinske vlade LSCG što podrazumijeva da ministri budu naši, da ta vlada bude tehničkog karaktera čiji je jedini cilj: priprema i održavanje referenduma, suštinski isto kao što je bila ponuda DPS-u. Ali, u ovoj kombinaciji DPS se seli u opozicione klupe! O ogromnom demokratskom i svakom drugom potencijalu ove prilike, izlišno je govoriti, već smo imali Narodnu slogu.

Bulatović je prihvatio, ali smo bili suzdržani. Rekao sam, ljudi, ide tako dobro, da se nešto mora ispriječiti, igra je. I ispriječili su se narodnjaci. Iz Atine, u koju je najuže njihovo rukovodstvo pošlo u samom jeku najveće moguće političke krize, Šoć je prenio stav o neprihvatanju naše ponude.

Sve priče su bile ispričane, kraj.

Rekao sam Miru Vickoviću da obavijesti javnost o svemu što se dešavalo u tih vrelih desetak dana. Pojavio se u dnevniku glavne DPS televizije RTVCG  koju je onda „uređivao“ bivši  liberal Velibor Čović, tek toliko da se prisjetimo,  i saopštio, između ostalog, da su pregovori sa srpskim blokom propali.

Istog časa nastao je pakao. Profiter i udba obrušili su se na nas kao na izdajnike crnogorske stvari, one koji tajno pregovaraju iza leđa javnosti i birača i sve tako, pa u krug. To što je pregovarao i DPS, nikom ništa! Naravno, znali su da nema legitimnije stvari u političkom životu od razgovora i pregovora sa drugim političkim strankama, glupo je o tome govoriti.

Čitava udba se digla na noge, najteže udbaške haubice su izvučene iz hangara na svjetlost dana ne bi li se liberali, konačno, dokrajčili. Iz ove izdaje izašli smo urnisani, desetkovani, brojni liberali su postali kanavace ili „magične krpe“ režima, „nezavisni“ se srozali do dna, Profiter postao proziran kao duhanski celofan, ali  smo preživjeli. Crna je Gora, u političkom smislu, iz korijena promjenjena, srljala je u katastrofu, i ako je izgledalo da tek klizi.

Naravno, imali smo kontakte sa Zapadom tih dana, prevashodno sa Montgomerijem (tadašnji ambasador USA u Beogradu) i Krofordom (tadašnji ambasador UK u Beogradu). Njihovi savjeti se nijesu razlikovali od Đukanovićevih želja. Suštinski, kretali su se u tom smislu da bez onih mandata, postanemo još jedan Đukanovićev  SDP, puki, smiješni privjesak vlasti, da postanemo kilibardizovani. I to jeste bila pomoć, ali Đukanoviću, diplomatski upakovana, ali ništa posebno, čisto rutinerski.

Slažem se, svakako smo koju godinu kasnije dočekali i dalje potpuno sami, bez ikakve šanse da se neko pojavi i stane uz nas, ali nijesmo poraženi. Nijesmo postali režimske tranje, ni potrošna roba stranaca, odoljeli smo, ostali smo ljudi. I najvažnije, sačuvali smo ideju. Za demokratsku Crnu Goru nema drugog puta, nego proći klancem kojim je išao LSCG. Nazovite taj klanac Termopilskim, ako hoćete, ili nevidio, ako vam je milije. On čeka vas, vašu djecu, ne daj Bože, vaše unuke. Drugog načina nema. Sve drugo je gubitak vremena, bježanje od odgovornosti, trice i kučine.

Samo Slobodan Čovjek zna da se Sloboda ne može zamijeniti zlatom. Lanci su lanci, pa makar bili zlatni. Ovi crnogorski su rđa od rđe.

Vele, nekad ih Crnogorci nijesu ljubili…

Čitajući najnoviji intervju sa generalom Kapičićem, u mojoj glavi počeo je proces istovremenog odmotavanja desetina filmova u raznim pravcima. Tek nekoliko od njih, u vidu sinopsisa, pokušaću ovdje da predočim.

Hiljadu devetsto osamdeset treće Cetinje je slavilo petstotu godišnjicu postojanja. Ne, ne varate se. Cetinje je svojih pet stotina godina “slavilo” sa punom godinom zakašnjenja koliko je trebalo Veselinu Đuranoviću i drugovima da utvrde kako zbog ove proslave neće biti sa “saveznog” nivoa prozvani da su crnogorski nacionalisti i “separatisti”. Proslava je “puštena”, a na proslavi je govorio Kapičić. U prekrasnom ambijentu cetinjske ljetnje pozornice, izgovorio je stvari koje skoro niko živi od crnogorskih komunista nije smio javno ni da pomene, osim Sava Brkovića. Bježali su od njih kao đavo od krsta, ne diraj! A koje su to stvari bile? Sasvim obične: Petrovići, knjaz Danilo, Crnojevići, Balšići, Vojislavljevići, Vučji do, Grahovac, vladike, država, knjaževina, kraljevina, kralj Nikola i slično. Najmarkantnije, komunističkom autocenzurom, zabranjene stvari.

Utroba mi se cijepala, a suze slivale niz obraze, slušajući toga dana Jova Kapu…

Povodom proslave formiran je jugoslovenski odbor. Ne sjećam se da li je Kapičić bio predsjednik, ali se sjećam da je Danilo Kiš napisao otvoreno pismo kojim se povlači iz odbora, jer je njegov član Jovo Kapičić, parafraziram, organizator Golog otoka…

Kad se osnovao Liberalni savez, ponadao sam se, sanjao, da ću pronaći makar jednog pedigriranog crnogorskog komunistu i makar jednog pedigriranog crnogorskog četnika koji će zajedno, u onom božjem ognju koji je gutao onu Jugoslaviju, smoći snage da, ako ne jedan drugome drugome, a ono svojoj đeci i unucima, pošalju poruku:

“Onomad smo bili na suprotnim stranama i imali smo za to svoje razloge i svoja obrazloženja. Mislili smo da su valjani. Decenije su učinile da spoznamo kako smo životnu energiju i pregnuća poklonili pokretima koji su postali prevaziđeni, anahroni, idejama koje se, na nesreću, sramotu i žalost i dan-danas nalaze i u samom ognjištu kobnih crnogorskih sukoba i podjela.

Djeco, mladi ljudi, poručujemo vam, molimo vas i kumimo, ne vodite promašene bitke svojih očeva i đedova. Okupite se, pogledajte u oči i shvatite: Crna je Gora jedino vaše ognjište. Odložite puške, kame i mržnje. Nas, komuniste i četnike, smjestite u muzeje i institute, proučite zašto smo bili onakvi kakvi smo bili, ne zamjerite nam, ali ne idite našim stopama. Naše mogućnosti za razumijevanje stvari bile su skučene, netrpeljivosti velike. Ta će vam znanja o nama biti neophodna da ne ponavljate naše katastrofe. I trudite se da što prije, najhitnije, poštenim naporom, zajedno, Crnu Goru učinite mjestom dostojnim življenja, mjestom koje će vaša djeca nositi u srcu kao  d o m o v i n u  vrijednu pažnje i najiskrenije ljubavi, a ne gledati kao na zatvor kojim šićardžijski upravljaju razne klike.”

General je nepozvan došao na naš prvi veliki miting na Cetinju, devedesete, izrazio želju da govori. Rekao sam, govori Jovo. I govorio je, izvanredno. Ponadao sam se da mi se san ostvaruje, nijesam žurio da saopštim moju ideju. Bilo je “vruće”.

Samo neki dan kasnije, imali smo veliki mitng ispred parlamenta. Na tom podgoričkom mitngu, nepozvan, pojavio se da govori i Vlado Dapčević, golootočanin sa najdužim stažom. Govorio je i on, izvanredno. Bila je to već strašna simbolika, nerežirana. Znak sam od sebe.

Prava šansa pružila se prilikom našeg prvog velikog nikšićkog mitinga, koju godinu kasnije. Ovoga puta pozvan, govorio je general Kapičić, ali je prava, velika stvar izostala, i pored toga što sam sa Kapičićem o njoj razgovarao i dobio naznaku da bi se mogla desiti. Na žalost, niije se smoglo snage, razumio sam da su sve Kapičičeve široke priče, ove ili one vrste, tek samo plašt, pokriće namijenjeno javnosti, publici, kako bi se po svaku cijenu sačuvalo ono ambijentalno, lokalno, kojem je jedini cilj i svrha: opsjena drugoga.

Po mom uvjerenju, u tom je trenutku propuštena veličanstvena prilika, antička, jedinstvena, uzvišena, istinita, i što je najvažnije, prilika koja nadahnjuje, puni jedra svježim, snažnim, dobrim vjetrom koji napinje katarke Crnoj Gori. Mogla se tu, u Nikšiću, koji nije odabran slučajno nego namjerno, okrenuti nova stranica crnogorske istorije, ali je Kapičić nije okrenuo, nije uspio da nadskoči sebe samoga. Crna je Gora ogromno izgubila, Kapičić bespovratno ogromno. Naravno, niko drugi nije bio tako blizu kao Kapičić, a opet, tako daleko.

Sve mi se definitivno posložilo, bez greške, u onim vremenima kada je Đukanović obrnuo ćurak, a za njim se, ne osvrćući se, mladalački hitro i nepogrješivo, obrnuo i general, slijedeći nove udbine trendove kojima su, i u novim uslovima, liberali ostali glavni cilj. Tek tada sam razumio da ono “nadskakanje” prosto nije bilo moguće, neki se kiljani ne mogu preći, neke se stvari ne vide i ako se savršeno glumi da se vide.

Odavno me više ne fascinira činjenica, da ovdašnji ljudi nemaju sposobnost kajanja, jer u osnovi samog kajanja počiva iskrenost kao temelj, podumijenta ljudske duše, iskra božanskog u njoj.

A đe iskrenost stanuje na ovim prostorima?

Jova Kapičića, kao ni mnoge druge ljude, bez obzira na ideološke farbe, ne muči ovaj problem. Možda ovakvo Kapičićevo ne-kajanje proizilazi iz slutnje da bi žrtve komunističkog terora isti takav teror sprovele nad Kapičićem i drugovima da je, kojim slučajem, ratna sreća bila drugačija: bili bi prosto pobijeni, ili natrpani u kazamate i logore, njih na  hiljade. Bilo kako bilo, one desetine hiljada pobijenih od strane partizana, OZNE i KNOJ-a, počev od Blajburga, preko Kočevskog Roga, Zidanoga Mosta pa sve dolje, do juga, odavno više ne vidim tek kao rezultat spontane, primitivne, krvave osvete partizanskog pobjednika, nego kao predumišljajno masovno ubistvo, naređeno sa samog vrha isključivo u svrhu dugoročnog obezbjeđenja stabilnosti i sigurnosti Nove Vlasti.

Iz krvavog hlada tog strašnog zločina, ona zemlja nikada nije izašla, u tom hladu hladnom gojila se komunistička vlast, u tom je hladu ona zemlja strulila…

Za razliku od ovog stravičnog zločina, o Golom otoku se pisalo nadugačko i naširoko. Vjerovatno zbog toga što su tamo komunisti komunistima lomili glave. O onim zločinima kad su komunisti zajedno drugima lomili glave, nije se smjelo ni pisnuti osim pod firmom opravdavajućih revolucionarnih aktivnosti ili, u najboljem slučaju, o nemilim lijevim skretanjima…

U Kapičićevu želju da principijelnom istrajnošću pokrije ličnim stavom i neupitnom hrabrošću ono što se sakriti ne može, nikako ne vjerujem. Nije to pitanje stava, nego onog crnogorskog mentaliteta odavno “pragmatski” oslobođenog “stega” prirodnog ljudskog srama. Vjerovali ili ne, prvi balkanci koji su se “izvinili” zbog počinjenog, bili su Kilibarda, Đukanović i Marović!  Ovdje se krug crnogorske besramnosti zatvara i nanovo počinje trku za sopstvenim repom!

Nastavljam. Nikad niko nije dobrovoljno prihvatio da bude “izigran” tek zbog kojeg glasa DPS-u više, od crnogorskih ibeovaca. Skupštinskom rezolucijom, dok je ona zemlja gorjela sa sve četiri strane kuće, Momir, Milo i Sveto, ondašnji dzemperaši, proglasili su ih borcima za slobodu.

Možete misliti, Staljin i sloboda ili Tito i sloboda!

Ne, varate se, nije to bilo pedesetih, već početkom devedesetih. O Staljinu su do tada napisane hiljade knjiga, dokumentovani njegovi zločini i, ako ništa drugo, ona zemlja ih je odmah prevodila, čime je njen socijalizam dobijao “ljudsko lice” u odnosu na ruski, što je Zapadu jako “pasalo”, bez obzira što ga je kreirao jedan dželat u maršalskoj uniformi koji je svoj “mali” zločin skrivao iza nepojmljivog Staljinovog zločina.

Da, razlike su postojale između Tita i Staljina, neupitne su i važne za nas žive, slažem se. Ali o tim razlikama trebalo bi pitati i one hiljde, hiljade i hiljade pobijenih. Početi, možda, sa onih nekoliko hiljada kostura uredno zasutih zagašenim krečom u tek nedavno otvorenoj Hudoj jami.

Krupno laže Kapičić kada tvrdi kako Tito ništa nije znao o Golom Otoku ili kad Goli otok slika kao prinudno “odmaralište” u kojem su ljudi jedni druge satirali sami od sebe! Kakva bezočna perfidija! Znao je Tito sve, ne zato što je bio Tito, nego za to što je takva vrsta znanja, totalne kontrole, osnovna karakteristika, ugaoni kamen temeljac svake komunističke vlasti. Zbog takve  višedecenijske komunističke prakse, danas smo,  u većini,   moralni imbecili i duhovni invalidi.

U činjenici da Kapičić uporno brani odavno blaženopočivše Rankovića i Tita, ali i da, kao ne radeći, usputno, optuži Krležu (!) za Goli Otok, ili, na primjer, tek nedavno obznani kako su Krsta Popovića likvidirali Veljko Milatović i Šaro Brajović, pa ova obznana dođe nakon njihove smrti,  kada se oni ne samo ne mogu mrtvi braniti, nego ni postaviti pitanje o Kapičićevoj ulozi u svemu tome, pronalazim trag one prirođene, ambijentalne crnogorske inteligentnosti, sestre bliznakinje crnogorske podlosti koja se, budući da je plitka najčešće drsko predstavlja kao duboka pamet, a još češće kao veliko junaštvo. Zna Kapičić predobro da,  optuži li Tita i/ili Rankovića, ostaje sam samcat na ledini pa će se, u tom slučaju, sva moguća pitanja, poput kopalja, zabadati u njega.

Prvo je: a što si ti tamo činio, molim te?

I za kraj: 1984-ta je, postiplomac sam na Interuniverizitetskom studiju u Dubrovniku Istorija kultura istočne jadranske obale. Krasan jesenji dan, pričam u ugodnoj atmosferi jednog dubrovačkog kafića sa čuvenim profesorom, specijalistom za Drugi svjetski rat. Kaže: Slavko, tajna Titovog ustanka je u sljedećem: niko živi nije mogao predvidjeti da će Hitler nevjerovatnom brzinom progutati čitavu Evropu. Vodeći jugoslovenski komunisti, sami vrh vrha, ljudi su kominterne i KGB, međunarodni pistoljerosi za razne Staljinove međunarodne zadatke, njihov trag je krvav. Vermaht je u Jugoslaviji, kraj za samo sedam dana. A sa Vemahtom dolazi i Gestapo, najsavršenija politička policija svijeta. Dolazi Gestapo sa spiskovima! A na spiskovima njihova imena. Klopka! Nema se kud, sem u šumu, bezizlazna situacija! I onda se donosi odluka – skupo ćemo prodati svoju kožu, trudeći se da bude posljednja. Ajde Slavko, živio mi…

U proteklih nekoliko dana, same od sebe, kao čudom, posložiše se nekolike stvari kao ram za tekst koji slijedi.

Evo jutros u praškim novinama DNES čitam kako je izvjesni Rob Zomer, nekadašnji član onog holandskog bataljona pred čijim je „očima“ izvršen srebrenički masakr, odlučio da se ravno iz Amsterdama preseli u Sreberenicu ne bi li, kako kaže, pokušao da svojoj duši nađe mir zauvijek izgubljen nakon saznanja da se tu, pred njim, odigrao stravičan zločin, masakr osam hiljada muškaraca razne dobi među kojima je bilo i djece. Zomer je nosio uniformu koja je žrtvama trebala da jamči sigurnost garantovanu rezolucijom Vijeća sigurnosti OUN. O zločinu počinjenom prije punih petnaest godina, kaže, saznao je naknadno, ništa, ako mu je vjerovati, nije vidio niti mogao naslutiti. A od kada je saznao, nastavlja Zomer priču, nema dana kada u mislima nije u Srebrenici, pati od stalnih nesanica, izgubio je mir. U Srebrenici će se nastaniti i njegova supruga i dvije njihove šćeri koje su tamo već upisale školu. Srebrenica će biti mjesto njihovog odrastanja.

Koliko juče emitovani su video zapisi koji Ratka Mladića prikazuju u sjajnom raspoloženju, u raznim prigodama. Krijepi se rujnim vinom general Ratko, merači, pjeva, jede, tancuje u kolu, pleše, veseli se, obilaze se restorani, prijatelji.

Očigledno je da Mladić svoj mir nije izgubio kao onaj Holandez, zrači srećom, ponosom i slavom, bez grča na licu, bez sjenke u pogledu… Ne, griješite ako mislite da ja Mladića gledam kao monstruma Lombrozovog tipa sa ugrađenom genskom greškom ili čudovište poput Frankenštajna uteklo iz nekog laboratorija za genetički inženjering, ili kao užasan izuzetak koji potvrđuje pravilo našoj balkanskoj dobroti, časti i gostoprimstvu, nikako. Gledam ga kao jednog od nas, kao pripadnika ogromne balkanske većine čiji su članovi spremni da u određenim prilikama i okolnostima uradi besmislene stvari od kojih se ledi krv u žilama. I da to zamrzavanje krvi predstavi kao normalnu ideološku ili religijsku alotropsku modifikaciju, jer, moralo se tako, takva su vremena bila…

Koliko puta dnevno čujete da se u raznim prilikama iskorišćava ovo bestidno jeftino, uvijek isto opravdanje?

Stigla je i vijest da je u Haškom tribunalu uništeno preko hiljadu dokaza koji svjedoče da je u Srebrenici počinjen zločin genocida. Do duše, dokazi su prethodno evidentirani i opisani. To znači da je svaki predmet fotografisan, premjeren, opisan, katalogiziran, a onda uništen, jer haški sud, zamislite obrazloženje, nema prostora u kojem su se ovi artefakti najvećeg poslijeratnog evropskog masovnog zločina mogli pohraniti i sačuvati za budućnost!

Povucimo paralelu: da li možete zamisliti sličan odnos prema bilo kom artefaktu koji se u mnogim institucijama širom svijeta brižljivo čuvaju i trajno svjedoče o holokaustu nad Jevrejima? Ili, da stvar postavimo operativno: Da li bi se bilo koji sud u bilo kojoj staroj evropskoj državi mogao ikad ovako odnijeti prema dokaznom materjalu koji bi se odnosio, uzmimo kao primjer, na krivično djelo mučenja životinja?

Razmišljam o tome koliko je ovako sramotnoj odluci doprinijela svijest onih koji su odluku donijeli, da svi ti predmeti, sva ta zaostavština zločina ipak pripada nekom divljem balkanskom plemenu, nekom od njih? Zamišljam kakva bi se briga pokazala da je u onoj stravičnoj srebreničkoj noći pobijen, ne dao Gospod, Zmerov holandski bataljon?

Saznali smo i da je, odavno već previše prisutni i neukusno nametljivi Viljam Montgomeri, niđe drugo nego u Njujork Tajmsu objavio „svoj“ prijedlog rješenja čvorišnog balkaskog spora zagovarajući podjelu Kosova i proglašenje nezavisnosti Republike Srpske. Mnogi će reći da se ovim predlogom daje konačan smisao rušenju one Velike Jugoslavije i da je Dejtonski sporazum bio samo transmisija za buduća drobljenja balkanskog crnog polja svježe pocrvenjelog na globalnoj šahovskoj tabli.

Da ne bih više trošio ni slovca na g. Montgomerija reći ću da vlastoručno potpisujem svako slovo u brilijantnom tekstu Miljenka Jergovića napisanog o Montgomeriju i Montgomerijevom „prijedlogu“. Ipak bih dodao kako Vilijama i mnoge njemu slične kojima se na čelu čita serijski broj, smatram političkim i ljudskim „bedama“. Montgomeri je svoju brazdu duboko zaorao na balkanskom prostoru. Njegovi, oni koji stoje iza ovog prijedloga, kane tu brazdu još produbiti i proširiti.

Unaprijed mogu potpisati da će u nakanama uspjeti, prijedlog je upravo stvoren za podilaženje i novu aktivaciju onog oblika srpskog „turbo-patriotizma“ kojeg savršeno reprezentuje general Mladić, a u „intelektualnom“ smislu Dobrica Ćosić na primjer, one vrste „patriotizma“ s kojim se u Srbiji nakon Miloševića predugo politikantski koketiralo i koji će još jednom poslužiti da se podrži „novi“ plan.

Uprkos tome sto je priča vjerovatno uzaludna, valja je ponoviti i uporno ponavljati: niko tako brzo i efikasno nije bacio u krvavo blato Srbiju i sve njene značajne potencijale kao što su to uradili Ćosić, Milošević, Karadžić, Mladić i društvo, uz savezništvo Bulatovića, Đukanovića i Marovića.

Hoćete neku vrstu paralele – evo je odmah: niko tako brzo i efikasno nije bacio u prašinu Crnu Goru kao Milo Đukanović zajedno sa Marovićem od trenutka kad su počeli da se „bore“ za njenu „nezavisnost“! Njihova „obnova“ nezavisne nam Crne Gore uz sadejstvo „procrnogorske“ indipendističke „inteligencije“ čin je definitivnog njenog razaranja u svakom segmentu njenog bivstva, teško izlječivi karcinom.

Montgomerijev predlog je primarno antisrpski, sekundarno antibalkanski.

Pođe li za rukom ostvarenje ovog plana, eto Srbiji novog zastoja, novih problema po staroj shemi: Juga Srbije, Sandžaka, Mađara, Vlaha i ne znam koga sve ne, eto Makedoniji Albanaca, podrhtavaće Crna Gora, eto Bosni Hrvata, a Hrvatima turbo-hrvatskih Hercegovaca, eto… E, a kad se Balkan trese, mučno je Evropi na isti način kad se čovjek otruje nekom hranom, pa ga zaboli život, kako Rusi imenuju stomak. A Balkan je bio i ostao meko tkivo, trbuh Evrope, znaju to Majstori…

U vidu preporučenog „lijeka“, Montgomerijev prijedlog truje, danajski je to dar Srbiji, otrov se preliva u svaku balkansku venu…

Oktobra 1993. sa aerodroma u Tirani, jer svi crnogorski i srpski „erporti“ bijahu zakatančeni sankcijama, odlećeću za Rim, a onda za Njujork. Tamo ću se pridružiti međunarodnoj delegaciji na čijem se čelu nalazila Ema Bonino, docniji komesar za izbjeglice Evropske komisije. Svrha ove posjete bila je pružanje podrške što hitnijem početku rada tek osnovanog haškog tribunala. Bio sam jedini političar sa teritorije Crne Gore i Srbije koji se odvažio na ovakav korak. Delegaciju će primiti Butros Gali, ondašnji generalni sekretar OUN.

Nije moguće opisati kako su ovaj događaj tretirali „mediji“ u Crnoj Gori, nije moguće prenijeti stepen mržnje prožet zluradim izrugivanjem koji me je po povratku dočekao u crnogorskoj skupštini od strane „poslanika“ onda jedinstvenog DPS. Đukanović nas je – nas, liberale, između ostalog, posprdno nazvao miljenicima međunarodne zajednice, što je u ondašnjim prilikama bila opasna optužba najtežeg mogućeg kalibra.

Niko tada nije mogao ni slutiti u što će sve zaglibiti haški sud i haško tužiteljstvo zahvaljujući manevrisanju ključnih činilaca međunarodne političke scene koji su isti taj sud i isto to tužilaštvo svečano osnovali i garantovali mu kredibilitet.

Ako želite saznati o pravom licu međunarodne politike, onom koje je stvarno i koje se ukriva iza velikih gestova i zaklinjanja, ako želite razumjeti, nikako i opravdati, likove koji na čelu nose serijske brojeve, raspoznati njihove poslove i zadatke, likove koji se štancaju na traci kao što je Rim nekad štancao legionare ili Ford automobile, ako želite saznati kako su se dvije hrabre žene Luiz Arbur i Karla del Ponte ophrvale naletima „legija“ i legionara i ipak dobile bitku unaprijed smišljenu da se izgubi, morate doći do knjige naše treće heroine gospođe Florans Artman koja je sve to opisala u uzbudljivom i bolno istinitom štivu: Mir i kazna – o tajnim ratovima Haga i međunarodne zajednice, Profil, Zagreb 2007. te knjige Karle del Ponte Gospođa tužiteljica – suočavanje s najtežim ratnim zločinima i kulturom nekažnjivosti. A želite li da saznate mnogo tačnog i argumentovanog o jednom od glavnih sukreatora i izvršilaca najnovije balkanske tragedije, obavezno pročitajte i knjigu Artmanove: Milošević – dijagonala ludaka, Adamić/Globus, Rijeka 2002.

Sve tri knjige se čitaju kao uzbudljivi romani, ali vam se kosa digne na glavi kad shvatite da likovi i događaji nijesu izmišljeni, da su stvarni, da su uticali na sudbinu svakog od nas „preživjelih“, naše rođene đece i njihove đece koja će se tek roditi, pa i na đecu njihove đece. Mnoge stvari će vam postati drugačije kad shvatite moć i sveprisutnost obavještajnih službi kojima su institucije o kojima govorimo, i haški tribunal i tužilaštvo, izbušeni kao švajcarski sir, kad razumijete koliko su laž, podlost, cinizam i prijetvornost ostale najdraže oružje politike, a gruba sila njen glavni oslonac.

Paradoksalno, najveća je vrijednost ovih knjiga u onome što nije napisano, ali prosto viče, a prvenstveno se odnosi na učešće i dio odgovornosti najvećih međunarodnih igrača za zlehudu sudbinu crnog balkanskog kvadrata na onoj pomenutoj ploči.

Kad pogledate šire, lako ćete pronaći logiku serviranja spravljenih „recepata“ poput ovog Montgomerijevog, sličnih pripravaka za „rješavanje“ raznih kriza diljem Planete, kriza koje nikako da se riješe, naprotiv, koje traju i traju i poprimaju sve neuhvatljivije oblike, jer nije poenta u rješenju, nego u rješavanju…

I najnovija vijest: Artmanovoj se, zbog ove knjige, sudi u Hagu!

Ovaj tekst je stisak ruke u znak podrške i poštovanja prema Florans Artman i njenoj beskompromisnoj moralnoj hrabrosti one jedinstvene vrste koja čini ovu Planetu kako-tako podnošljivim mjestom za život uopšte vrijedan življenja.

Florans navijamo za tebe, na žalost, to je jedino što u ovom trenutku možemo da uradimo…

Do ruku mi je nedavno došao prevažni intervju Gora Vidala dat već pomalo daleke 2002! Odlučio sam da ga prezentiram sad i ovdje iz razloga koje nije potrebno posebno obrazlagati, ali jedan od njih je svakako želja da vam se prezentira plemeniti izdanak jednog krila ponajboljih američkih demokratskih tradicija.

Koincidencija da je neko u komentarima već citirao djelić ovog intervjua uvjerila me je da ga trebam prezentirati u cjelosti.

Napominjem da se sa komentarima koje je na intervju dao Alen Vuds u nekim dijelovima ne slažem.

Na žalost, najavljeni tekst o dvjema sjajnim ženama našeg vremena, tekst o Florans Artman i Karli del Ponte moraće još malo da pričeka što i ne mora da bude tako loše!

SLABLJENJE I PAD AMERIČKOG CARSTVA:
Povodom intervjua Gor Vidala BBC-u
autor: Alen Vuds
datum: 21/08/02

U ponedeljak 15. jula, na četvrtom kanalu BBC-a, politički komentator Endrju Mar je intervjuisao Gor Vidala, čuvenog američkog pisca. Intervju je bio prilično neverovatan zbog svog pronicanja u tekuću situaciju američkog kapitalizma.

Mar je počeo sa veoma interesantnim pitanjem: “Da li mislite da će Sjedinjene Države završiti kao Rimsko carstvo, kao žrtva prekomernog širenja carstva?“ Odgovor Gor Vidala je bio prilično začudujući u svojoj iskrenosti. Štaviše, Vidal je veoma kvalifikovan da odgovori na ova pitanja (ili bar neka od njih). Pored toga što je najpoznatiji živi Američki pisac, on je veoma oštrouman politički komentator i otvoren kritičar sadašnjeg sistema – iako definitivmo nije marksista.

U stvari, Gor Vidal je član jedne od vodećih američkih porodica – particij po poreklu, odgoju i kulturi. Njegov otac i deda su bili na visokim političkim funkcijama i u srodstvu je sa Al Gorom, demokratskim kandidatom koji je u stvari pobedio na prošlim predsednickim izborima i bio prevaren od strane Bušove klike. Kako Vidal kaže: “Buš je prevario gradjane. Samo je koristio svog rođaka koji je slučajno kontrolisao Floridu da namesti glasanje. Zatim, kada je ishod izbora doveden u pitanje, iskoristio je vrhovni sud, koji je za pobednika izbora proglasio gubitnika. Ovo je bilo u potpunoj suprotnosti sa američkim ustavom, koji ne daje takva prava vrhovnom sudu, ali onda, oni ne obraćaju nikakvu pažnju na ustav, povelju o pravima, ili bilo šta drugo. Sve odluke su donesene od strane jednog procenta populacije koja bukvalno poseduje Ameriku.“

Kao što možemo da vidimo iz ove izjave, Gor Vidal je ono što se u Sjedinjenim Državama naziva liberal. Ali bilo ko da pogleda ovaj intervju može lako doneti zaključak da se on nalazi mnogo levlje čak i od najlevljih lidera socijaldemokratije sa ove strane Atlantika. Njegovo blisko poznanstvo sa američkom vladajućom elitom i njenim političkim establišmentom daje mu jedinstven uvid u funkcionisanje sistema. Štaviše, on je jedna od onih veoma retkih zverki – buržuaski politički komentator čija vizija nadmašuje neposredno i ima široki istorijski pogled na stvari.

Po Gorovom mišljenju “[američka] Republika se završila 1950. Od tada imamo imperijalni sistem.“ Šta su glavne karakteristike ovog sistema? Prvo, Sjedinjene Države se na agresivan način mešaju u svaki deo sveta. Sudeći po njegovim istraživanjima, posle 1950, Sjedinjene Države su učestvolave u bar 300 ratova u različitim delovima sveta. Ipak, i pored toga što ustav naglašava da bilo koji rat mora biti odobren od strane kongresa, ni jedan od ovih konflikata nije odobren. U stvari, poslednji put kada je američki predsednik tražio i dobio odobrenje kongresa za rat je bio 1941, posle japanskog napada na Perl Harbur.

Vidal ističe nešto što je nama bilo odavno poznato, ali nikada nije bilo priznato, da je predsednik Ruzvelt namerno isprovocirao Japance da napadnu Perl Harbur. “Ruzvelt je želeo da Sjedinjene Države uđu u rat protiv Hitlera, ali je znao da je 80 procenata Amerikanaca protiv ovoga. Znao je da je jedini način da to promeni veliki šok, i zato je odlučio da isprovocira Japance – koji su bili saveznici Nemačke i Italije – da napadnu Sjedinjene Države. Oni su namerno odsekli Japance od zaliha nafte, zatim odbili da im prodaju staro gvožđe, itd. Tako su oni napali. Napad na Perl Harbur je Ruzveltu vredeo više nego nekoliko divizija.“

Vidal je zatim objasnio kako je predsednik Truman umešao Sjedinjene Države u Korejski rat (“koji smo mi izgubili“) predstavljajući ga kao “policijsku operaciju“ koja nije zahtevala odobrenje kongresa. Umesto toga obratio se Ujedinjenim Nacijama! Vojna agresija Sjedinjenih Država u Koreji se odigrala pod zastavom Ujedinjenih Nacija – kao i mnoge avanture koje su sledile, sve do Kosova.

Vidal, veome efektan pripovedač, takođe poseduje neophodan smisao za humor. U njegovim rukama, duhovitost je smrtonosno oružje, oštro kao i rapir. Džordž Buš (“Kako volim tog čoveka!“) mu obezbeđuje beskrajan izvor anegdota, od kojih je jedna bila nova za mene i vredna ponavljanja. Bušovo mišljenje o Francuzima: “Problem sa tim momcima je što još uvek nemaju reč za preduzimača!« [prim. prev. reč preduzimač, eng. entrepreneur, je u engleski jezik preuzeta iz francuskog jezika]

Vidal govori sa osmehom, ali po rečima mog zemljaka Dilan Tomasa, njegov osmeh je ugodan kao i žilet. Forma može biti zabavna, ali je sadržaj smrtonosno ozbiljan. On ističe da je mnogo hvaljena američka sloboda uglavnom izmišljotina: tri procenta populacije je ili u zatvoru ili izdržava uslovnu kaznu, povezani električnim spravama sa zatvorskom administracijom. Veoma je malo istinske slobode. Sloboda štampe? “Štampa i mediji su u vlasništvu i kontrolisani od strane “naših korporacijskih gospodara“. Nikada nisam video da su mediji kontrolisani tako čvrsto kao sada. Oni kontrolišu celokupan tok informacija, tako da velika većina Amerikanaca ne zna šta se dešava.“

A šta je sa životnim standardom u Americi? -”80% Amerikanaca živi sve teže od 1973. To je godina koju uobičajeno navode zbog naftne krize. Danas muž i žena zajedno zarađuju manje nego što je sam muž zarađivao u to vreme. Na drugoj strani, neki ljudi su se enormno obogatili. Jedan posto poseduje sve – kao direktori velikih kompanija koji sada čekaju u redu da idu u zatvor! Ispod njih stoji još 20% ini koji podržavaju imperiju. To su advokati, novinari političari, bankari. Jedan posto drži na platnom spisku tih dvadeset.”

Gor Vidal je skoro imao i lično iskustvo sa američkim “nezavisnim novinarstvom”. Kada je posle 11. septembra napisao članak u kome ukazuje kako je Amerika sama dovela do tog događaja, obučavajući Bin Ladena i Talibane protiv Rusije, članak nije objavljen ni u jednim novinama ili magazinu, uključujući i navodno “levičarski” The Nation za koji je Vidal pisao pola veka. “Mediji nikada ne postavljaju pitanje zašto” kaže on:

“Još uvek nam nisu objasnili zbog čega su Japanci napali Perl Harbor! Ruzvelt je isprovocirao napad, ali nacionalna mitologija zahteva da se on pravi svecem, pa se ništa o tome ne priča. Sada satanizujemo Osamu Bin Ladena koji nije baš duša od čoveka i prihvata tu ulogu. Mi ne znamo koliki je njegov udeo u događajima od 11. septembra zapravo bio. Pa ipak, Džordž Buš odmah saopštava: “Mrtvog ili živog naći ćemo ga!” Pa nisu ga nasli. I on nije razlog zbog kojeg su Sjedinjene Države u Avganistanu. Jedan novinar je stigao u Avganistan ranije nego što su novinari trebali da dođu i pitao je američkog generala na terenu gde se nalazi Osama. General čak nije mogao ni da se seti ko je Osama. Tek kada ga je zapanjeni novinar podsetio, general se setio šta je navodni cilj misije!”

Po Vidalovom mišljenju, američka intervencija je povezana sa naftnim interesima i planom za izgradnju naftovoda od Kaspijskog mora do Indijskog okeana. “Oni žele stabilnost u Avganistanu da bi izgradili naftovod. Talibani im nisu pružali tu stabilnost pa su odlučili da ih svrgnu”. Ovo objašnjenje američkih motiva je pojednostavljeno, ali je sigurno da su planovi za naftovod postojali (da li će ikada biti izgrađen je druga stvar) i da je bila umešana američka kompanija. Takođe nema sumnje da Amerika želi da preuzme kontrolu nad Kaspijskim morem i centralnom Azijom i da su naftni, kao i drugi interesi umešani u to.

Bez obzira na to koliko je nesavršena ili nedovršena Vidalova analiza, to nije poenta. Poenta koju je izneo politički komentator Endrju Mar (koji je daleko od levičara) je sledeća: kako je moguće da najveći živi američki pisac (po Maru) nije dobio priliku da se njegovo mišljenje objavi u Americi? On je objavio kolekciju članaka u Italiji, gde je knjiga postal bestseler i takođe je objavljena u drugim evropskim zemljama.

Na kraju njegova knjiga “Neprekidan rat za neprekidan mir” je objavljena u Americi ali je zatim, kako autor sam primećuje, postalo još gore. Ni jedna novina nije bila spremna da napravi recenziju knjige. Nije bilo javne promocije i reklame se nisu prihvatale. Kao dobro poznata javna ličnost primio je sedam poziva da učestvuje u raznim televizijskim programima. Pet od sedam su uskoro otkazani. CNN ga je pozvao da izloži svoje stavove ali je emisija otkazana pola sata pre početka. Instrukcije su očigledno došle iz visokih krugova u Vašingtonu.

“Prava građana su u našoj zemlji rasturena. Bill of Rights je bio ili privremeno stavljen van snage ili skraćen. Bil Klinton je započeo taj proces za vreme bombardovanja Oklakome. Onda su uveli Zakon o američkom patriotizmu, jedan dokument od trideset strana koji nikome nije palo na pamet da pročita. On dozvoljava vladi da organizuje držanje osoba pod prismotrom, hapšenja i progonstva. U stvari, ako kritikujete vladu, mogli bi da budete uhapšeni za “davanje ohrabrenja neprijatelju”. I kongres je prihvatio taj zakon, a predsednik ga je odmah potpisao! Ali to u praksi nije radilo. Međutim, mi sada imamo hiljade zatvorenika koji su trenutno zatvoreni u Gvantanamo Beju, bez prava na žalbu i bez prava obraćanja sudu.“

A šta su zaključci Gor Vidala? “Naše oslobođenje od ovog sistema dogodiće se kao rezultat ekonomskog kraha,“ tvrdi on. “‘To je neizbežno, uzmajući u obzir ogromne dugove koje smo polako nagomilali. I to mora dovesti do raspada ekonomskog sistema u nekom momentu. Sve je to vrlo očigledno.“ Najinteresantniji je mali detalj koji mora da potiče iz njegovih porodičnih veza. “Tokom drugog svetskog rata, bilo je 13 miliona nas mladih u oružanim snagama. 1945., Ruzveltov sin je ocu rekao: “Ti znaš da jedini zanat koji ova deca poseduju je kako nekoga ubiti. Ako stvari stoje kao posle Gradjanskog rata ili Prvog svetskog rata, kada su nezaposleni veterani demonstrirali u Vašingtonu, biće velikih teškoća. Ako se vrate kući i vide da nema posla, rasturiće grad na parčiće!”’. Na bazi toga, Ruzvelt je uveo reformu službe za socijalno osiguranje/zaštitu, za koju Gor Vidal (sa malo preterivanja) tvrdi da je preokrenula klasnu strukturu Amerike.

I pored njegovih trenutaka briljantnosti i razumevanja, Gor Vidal ne nudi nikakvo rešenje. Jedina njegova nada je da će, kao i tokom krize tridesetih godina, neki reformistički predsednik, kao sto je bio F. D. Ruzvelt, uvesti nešto što bi ličilo na “New Deal“. Ako se to ne desi, “završićemo sa diktaturom.“

U suštini, Gor Vidal se nije odrekao stanovišta socijalne klase iz koje potiče. U srcu i u duši, on ostaje američki patricij, koji daje kao Kasandra savete njegovoj klasi o tome kako bi trebala da se spase od predstojeće katastrofe. I kao sto Trojanci nisu slušali Kasandru, tako i američka vladajuća klasa smatra osobe kao što su Vidal za ekscentrike, koji bi trebalo da budu ignorisani ili podvrgnuti kospiraciji tišine.

Reč je o tome da, kao što je Gor Vidal bio prvi da primeti, Amerikom već vlada diktatura – diktatura Novca, ‘korporacijskih šefova’ koji u stvari sve odlučuju dok masama daju iluziju demokratskog procesa. Ali demokratija u Americi, kao i u Britaniji i svugde drugde na zapadu, je samo varka, prazna ljuska. Ona je, kako je Gor Vidal sa svojim dubokim znanjem istorije shvatio, kao što su bile institucije Rimske republike u ranim danima Imperije, kada su se imperatori pretvarali da brane stari sistem, dok je prava moć bila koncentrisana u rukama imperatora i vojske.

Gor Vidal ima zaslugu što je shvatio hipokriziju koja čini pozadinu ovoj varci, i surovi, eksploatativni i agresivni karakter američkog imperijalizma. On je takodje shvatio činjenicu da ovaj div ima glinene noge. On poziva američku vladajuću klasu da se povuče iz intervencija u inostranstvu. On shvata da je Amerika u procesu da ide iznad svojih mogućnosti, kao što je i Rimska imperija to učinila.

Zapravo, njegov recept je da se vratimo dvesta godina unazad, da se Amerika vrati svojim prečistim korenima republikanizma. On time završava na poziciji konzervativizma i utopizma. Kao jedan vrlo inteligentan čovek, on mora da zna u srcu da nema mogućnosti povratka unazad, i da ono što on predlaže kao rešenje uopšte nije nikakvo rešenje. To je pravi razlog za ironiju koja se može lako primetiti u njegovom govoru. Na kraju krajeva, ironija potiče iz kontradikcije između onoga što bi trebalo biti i onoga što jeste.

Amerika velikih banaka i monopola ne može biti zamenjena svetom sitnog farmera. Endru Džekson i Tomas Džeferson su već odavno mrtvi i ne mogu biti oživljeni maštanjem – čak ni onom vrstom ubedljivog maštanja jednog briljantnog pisca. Jedina klasa koja može srušiti ‘korporacijske šefove’ i ukinuti diktaturu velikog biznisa je Američka radnička klasa.

Knjiga Gora Vidala je, i pored konspiracije tišine u medijama, sada bestseler, u SAD, sa po 150.000 kopija prodatih nedeljno od strane “Amazona“. To nam dosta govori o tekućoj promeni raspoloženja naroda Amerike. Kao što kaže Gor Vidal: “Nema potrebe da se brine o američkom narodu. Vladajuća elita ih tretira kao budale ali oni nisu budale.” Tačno tako! Američki narod nisu budale! I najveći deo naroda čini radnička klasa, i nestručna i stručna. Ona će se učiti iz knjiga kao što je ova napisana od strane Gora Vidala. Ali će najviše naučiti iz najveće knjige od svih – knjige samog života. Veliki prevrati se mogu očekivati u Sjedinjenim Američkim Državama. Kada se spavajući džin američke radničke klase pokrene, ceo svet biće prodrman iz temelja.

London,
16. jul, 2002