Posted by: Slavko Perovic | June 19, 2008

DNEVNIK

Čitaoče,

Ako si bacio pogled na „uvodni“ tekst u rubrici Dnevnik i našao se u čudu, ne čudi se više. To je bila samo mala proba, tehničkog karaktera.

Ubuduće, pod ovim nazivom Dnevnik moći ćeš da nađeš moje dnevne zabilješke, biće tu više intime koju želim da podijelim sa tobom.

U trenutku kad sam političke rukavice okačio o klin, ne nikako zbog dopingovane premoćnosti protivnika, ni zbog potplaćenog sudije, nego zbog stava publike, sjetio sam se da sam u tom ringu proveo punih sedamnaest godina, da iz njega izlazim premlaćen, ali ne i poražen.

A nijesam izašao poražen isključivo zbog toga što je politika bila i ostala samo jedan od mojih nekoliko svjetova, onaj koji je došao k meni da me uzme, uvuče silinom događaja i spletom okolnosti, u svoju snažnu orbitu.

Ljubav prema Crnoj Gori, odnos prema sopstvenom ja i nepostojanje nikakve žeđi za vlašću po strašnu cijenu gubitka ljudskog lika, činilo me u toj konkretnoj, praktičnoj diciplini, koju zovemo politikom, slobodnim.

Politika se, kao neprekidan proces, odvija samo u demokratskim društvima. Crna Gora nije demokratsko, slobodno društvo, pa bi ovu djelatnost u Crnoj Gori, sličnu politici, u slučaju zvanom Liberalni savez, trebalo nazvati pravim imenom, otpor.

Naravno, u tom otporu, paradoksalno, ali samo na prvi pogled, borio sam se za vlast svim raspoloživim demokratskim sredstvima, budući uvjeren da samo vlast osvojena na takav način može biti autonomna i sposobna da pokrene proces sveobuhvatne reanimacije Crne Gore u kojoj je imperativ obnove njene državnosti, tek jedan segment, ravnopravan sa nizom drugih elemenata, koji jednu sveobuhvatnu obnovu uopšte čine mogućom.

Bio sam svjestan da sve te elemente mora povezivati, kao osnov, kao sveprožimajuće zračenje, moral i da svaka ljudska djelatnost koja se ne zasniva na moralu, a posebno politička, nužno, u krajnjoj konsekvenci, završava u hororu zločina kao totalnoj negaciji ljudskosti, one iskre Gospodnje u ljudima, makar taj ulazak u zločin trajao generacijama, i makar se nekima od njih, tim generacijama ili njihovim političkim i kulturnim elitama, čak i činilo da se zločin može racionalizovati, ili, da je isplativ, kako se to danas, u ovom luciferski vulgarnom materijalističkom svijetu koji ubrzava, sve češće pričinjava.

Naravno, politika je praktična disciplina koja se zasniva na kompromisima, ali, postoji ona tanka, crvena linija, onaj Rubikon preko kojeg se ne smije preći, a da čovjek, poslije toga, ne postane nakazom.

Ni diktatura relativizma koju živimo, ni novac, nijesu melem za ovu vrstu nakaznosti. Naprotiv, one je sjenče da bi postala još vidljivija.

Ne vjerujem da Čovjek nema izbor, ima.

Taj izbor je duboko intiman, svoj, tvoj, njegov ili njen i ničiji drugo. Ako izbor učiniš zbog sebe, gledajući na mir sa samim sobom kao na vrt mirisni u sebi, koji zalivaš, njeguješ i paziš, ako taj izbor nije zbog drugih da bi se istakao među njima, ako ne očekuješ zbog izbora nagradu, takav izbor je pravi. Ako sve to dođe, samo od sebe, neka je dobrodošlo.

Ja govorim o onoj vrsti izbora, zapravo jedinom mogućem, sročenom u onih Deset zapovijesti.

Ništa kraće, a sveobuhvatno, kao vaseljena, luča mikrokozma…

Sve drugo je magla, i kao magla će proći. Svjetlost ne dolazi sama od sebe, mislim na onu svjetlost koja trne u ljudskoj duši, tvojoj, mojoj, njenoj, njegovoj.

Za tu svjetlost se valja boriti, a početak te borbe, intimne, unutrašnje, izbor je o kojem govorim.

Ako hoćeš da budeš slobodan, a ne barbar kako razlikovahu Grci.

Ljudsko iskustvo kao takvo, ove istine je odavno potvrdilo. U suprotnom, ne bi bile pohranjene u sveukupnom ljudskom pamćenju, ne bi uopšte bilo priča o crvenim linijama, ni o Rubikonu.

Prosto, to je zakon nekog višeg reda, neuhvatljiv kao Čovjek i njegova Sudbina.

O svemu tome, prelomljenom kroz prizmu stvarnosti, jer drugačije ne može, a da ne postane komendija i još o mnogo čemu drugome, moći ćeš da čitaš na ovima stranicama.

O Dnevniku kao formi saopštavanja, počeo sam ozbiljno da razmišljam još davno, kad su mi do ruku došli dnevnički zapisi Vitolda Gombroviča. A nedavno, još jedan veliki Poljak, ili Litvanac koji se osjećao Poljakom, ili Poljak koji je rodnu Litvu i Viljnus nosio u svom srcu, ma gdje bio, Česlav Miloš, svojim Godine lovca koje nedavno, u slast, progutah, ponovo me je učinio radoznalim u tom smislu, pogotovo pristupom da je „dnevnik“ pisao svakog dana, pa tako trista šezdeset pet dana za redom, te da se nakon tog posljednjeg, tristašezdesetpetog dana, zaustavo.

Suma obaju dnevničkih zapisa nalazi se u tome da se ne zapisuju dnevni događaji već da plašt dnevnog događaja ili doživljaja posluži kao poticaj za vraćanje sjećanja, stvaranje impresije, iznošenje stava ili mišljenja…

Ja ne znam da li ću Dnevnik pisati svakog dana, kad i gdje ću se zaustaviti, niti se time opterećujem.

Važno je da počnem prvim, a ostali će se koraci nizati, jedan za drugim, kao u maratonu.

Ako se slažeš sa ovim pristupom, Čitaoče, a nemaš pametnija posla, možeš mi se pridružiti u ovoj avanturi u koju zajedno krećemo, ne znajući gdje će nas dovesti.

Pa, neka nam je sretno!

Praha, 18. juna 2008.g.


Responses

  1. paljenje i gasenje racunara pocinjem i zavrsavam odlaskom na vas blog…

  2. “Ne vjerujem da Čovjek nema izbor, ima.”

    Naravno da svaki Čovjek ima izbora i niko me nikada neće ubijediti u suprotno.

    Biće mi zadovoljstvo čitati dnevničke zapise. Ako bi moglo, da u njima unesete i malo života iz Praga, malo više o tome gradu…da razbijemo ovaj mrak nad Crnom Gorom.

    Veliki pozdrav iz Boke. Ana

  3. Vjerovatno ce to biti i najzanimljiviji dio bloga,odlicna ideja. Hvala

  4. Naravno da imamo slobodu izbora i to nas cini ljudima! To je ona bozanska iskra u nama po kojoj se razlikujemo od svega preostalog sto postoji na zemlji.

    Vi ste izabrali da pisete dnevnik i pozdravljam tu odluku! Naravno, i ona je dio svete slobode izbore…

  5. SRETNO SLAVKO!!!

    Sa zadovoljstvom cu citati dnevnicke zapise znajuci da ce se u njima imati sto citati.
    Rajko zoric

  6. Volio bi da procitam i neke nepoznate stvari vezane za sam postanak Lscg i uopste o vremenu kad su mladi, prelijepi i prepametni jos nosili pulovere. Sta je moglo da izvede onoliku masu ljudi na nekakav miting “gladnih” a sva ona muka i bijeda devedesetih pa i ovih godina novog milenijuma da ih sputa i umrtvi?
    Svako dobro Slavko

  7. Imam problem da zamislim da bilo koji lider neke politicke partije iz Crne Gore, na ovaj nacin, ko Slavko, pise o dogadjajima. Sve nekakvi kockastoglavi koji nisu procitali pet knjiga u zivotu. Da li CG zasluzuje ovakvo Tvoje pisanje Slavko? Tvoju iskrenost? Tvoju bornu? Tvoj odnos? Tvoj svaki pokusaj da zemlju ucinis boljom i da tu nadu da je to uopste moguce preneses na narastaje koji dolaze?

    Cime je Crna Gora to zasluzila? Ja ne umijem da odgovorim…

    Zelim ti svaku srecu.

  8. Napokon nesto pravo. U potpunosti podrzavam Vase pisanje do sada, slijedio sam Vas od svojeg djetinjstva, i osjecam se kao da ulazimo u neku novu dimenziju, ljepsu i vedriju (nadam se). Sa zadovoljstvo ulazim i gutam sve postove Vama napisane i bude mi se emocije i nada da nas jos ima (mada sam je izgubio na poljednje izbore vidjevsi svoje “istomisljenike” kako idu da “prekrize listic” i one koje su stojali iza kutija)…
    Dozivljavam ovaj Vas blog kao bijeg u neki bolji svijet (makar na te desetak minuta) …
    Puno pozdrava iz suncanog Cetinja
    (ha nije lose😉
    Misko Stevov Adzic

  9. ———————
    Daleki dragi dani nesveli –
    nikad da iščezne ta slika, glas…
    Tih godina smo mi svi voleli,
    ali su malo voleli nas.
    ———————

    I mislim u sebi:
    kako je divna
    slika
    zemlje
    i čovek,brat.

    A kol’ko nakaza i mučenika
    donese samo svetu rat!
    I kol’ko ih je ubijeni’
    i kol’ko će još pasti nji’!
    Bride obrazi ispijeni
    i u meni – sve drhti …

    Ne, ne! Ne idem!
    Ni u kom vidu!
    Zato što vidim nekakvu svinju
    kako vojniku-invalidu
    u blato baca milostinju.
    ——————-
    Na žabokrečinu sve se svelo.
    ——————-

    I, eto, poče da pljušti beda,
    na ovaj naš šašavi svet.
    Otvorili su apsane širom,
    pustili hulje da mogu ići.
    Sad ni na drum ne možeš s mirom,
    nit možeš od njih glave dići.

    Sergej Jesenjin
    Ana Snjegina

  10. Sloboda je spoznata nuznost..nasi preci su je spoznali i mogli su da koracaju, misle, govore slobodno, mi nismo, njihovi potomci poslednjih 6 decenija nemaju slobodu a uzeli su nam je nasi ljudi sa tudjom pamecu- luciferovom i nesojskom.
    DNEVNIK JE GENIJALNA IDEJA, TVOJ BLOG SLAVKO JE NASA SLOBODA!

    Ave Slavko morituri te salutant!

  11. PEROVIĆU PERJANICE,
    CRNOJ GORI UZDANICE !!!

  12. nema vise free montenegra pa sad imamo nesto slobodno a ovo se ne moze ugasit..

    hvala Slavko!!!

  13. ZAR IMA ISTA LJEPSE I SVJETLIJE OD I S T I N E.KAD JE TI SAOPSTAVAS ONA JE JOS JACA.TVOJ DNEVNIK JE PONOVNA SVJETLOST U TAMI CRNE GORE I VELIKA NADA ZA SVE ONE KOJI TE DOBRO CIJENE I VOLE .JEDNOSTAVNO… DIVIM TI SE ZA SVE . VUJIC VJERA CETINJE

  14. Mnemosine mater musarum, kaze Ceslav Milos u Zemlji Ulro. Pamcenje je majka muza.

    Nadajmo se, gospodine Perovicu, da inspiraciju necete nalaziti samo u proslim, nego i u sadasnjim i buducim vremenima i prilikama, da ce svanuti jednom i ta rujna zora kojom cemo se svi ponositi.

    Podrska za odlicnu ideju dnevnika – on ce kao i citav ovaj blog biti prilika da i nama mladima i neiskusnima (pa i neznavenima) na najbolji nacin priblizite fundament LSCG-a i odagnate eventualne nedoumice i sumnje. Samo napred!


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

Categories

%d bloggers like this: