Posted by: Slavko Perovic | June 24, 2008

DNEVNIK, 22. JUN 2008. godine

22. JUN 2008.

Nedjelja je, na Kampama i Streleckem ostrvu se odvija neki ljetnji praški muzički festival, jedan od mnogih, odlučujem se da prošetam, jedna scena predviđena je za džez.

Dan je prijatan, nebo jasno, ne plavo, nego plavetno kako su nekad razlikovali i opisivali boje Crnogorci, dok su još imali sposobnost gledanja.

Zlatni praški tornjevi, poput čioda, zabodeni u jastučić plavog, obrubljen livenom mjedi kao neobičan detalj stare šivaće singer mašine, slika moje majke, mlada je, kako nadvijena nad strojem, šije, prateći me osmjehom dok izlazim napolje, u igru, pazi se mali!

Mili dani…

Na Kampe idem uvijek od Male Srane, Mosteckom, što bi se moglo prevesti mostarskom ulicom, čijim završetkom počinje zaštitini znak grada Praga, čuveni Karlov most. A na njemu su uvijek turisti, turisti, turisti i opet turisti, teče i danas ta vesela, razdragana rijeka ljudi, svijet od svijeta, čiji će prvi mlaz, tog neprekidnog ljudotoka poteći ovim mostom krajem četrnaestog vijeka.

Carev nalog za njegovu izgradnju počeće da se ostvaruje 1357.

Neprekidna rijeka ljudi, mostom, gore, a Vltava, široka, tiha, moćna, samouvjerena, dolje…

Ljudi uviru u zemlju, u njihov utok, onaj okean sa imenom prah prahu, pepeo pepelu, ali, u principu, to ne ostavlja nekog traga u njihovom ponašanju tokom slučajnog boravka u onoj nanosekundi kosmičkog trajanja koju zovemo život.

Vltava protiče cijelom Češkom, kakve će pjesme ovaj narod ispjevati svojoj rijeci-majci, neopisivo je.

A sva ta, više nego dirljiva neopisivost, opisana je na neopisiv način, u onoj, opet neopisivoj Ma vlast / Moja domovina Bedriha Smetane. E, ta Vltava koja teče ispod ovog mosta, vjekovima se ukrštajući se sa onom rijekom ljudi gore, uliva se u Labu koju će Njemci dalje zvati Elbom, a Elba će se odvesti ravno u Sjeverno more.

Nego, ljudi su ljudi, pa će vam skoro svaki Čeh reći, da se tu, nekolika desetka kilometara od Praga, pred zidinama krasnog , drevnog grada Mjeljnika, Laba uliva u Vltavu, iako je drukčije…

A Karlo je bio veliki car Svetog rimckog carstva, čovjek koji je ostavito veličanstvene, sjajne tragove u istoriji ovog podneblja, njegov dah se, i dan-danas, osjeća ovdje na svakom koraku .

Prag je, u glavnom, Karlovgrad.

Stići će Karlo da uradi mnogo, mnogo toga. Započeće izgradnju katedralne crkve Svetog Vita, zaštitnika češke države i naroda, brilijanta među crkvama gotičkim. Podići će tvrdi grad Karlštejn na dvadesetak kilometara od Praga, gdje će smjestiti državnu blagajnu i čuvati najveće češke dragocjenosti, vladarske insignije optočene dragim kamenjem basnoslovne vrijednosti.

Osnovaće u Pragu univerzitet 1348.

Nema baš mnogo smisla, ali jeste vrijeme metra radi, da podsjetimo, kako je onaj naš, podgorički univerzitet osnovan tek 1974, ne računajući ovaj judidži, ah…

Govorio je Karlo latinski, francuski, njemački, italijanski i češki.

Nije bio lopuža, pljačkaš ni ubica, kakvih vladara je, u svakom trenutku, prepuna Planeta.

S carem Dušanom Silnim, izmjenio je, kažu, nekoliko pisama…

Počeh ovu priču kako bih, zapravo, rekao, da se u toj Mostarskoj ulici, u tom svetom češkom prostoru, kao što su Ćipur, Biljarda, Dvor i Manastir sveti crnogorski prostori, nekad nalazila bivša jugoslovenska ambasada, smještena u predivnoj palati grofova Konickih, koju je ona češka država Tomaša Garika Masarika, s oduševljem iznikla iz ruševina Austro-Ugarske monarhije, onda, u znak slovenofilstva, ljubavi i poštovanja, poklonila, tako se, makar, pričalo, novonastaloj, mladoj kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca, docnijoj Jugoslaviji. A da priča ima težinu, možda potvrđuje ćinjenica da je ta ambasada, jedna jedina u toj ulici, i najbliža Karlovom mostu.

Danas je to ambasada Republike Srbije, u Karlovom svetom tragu jedan od najsvježijih tragova sulude politike Slobodana Miloševića i njegovih crnogorskih saveznika.

Naravno, izbjegavam Karlov most zbog one rijeke ljudi, skrećem na Kampe, nalazim scenu, svira neka danska skupina. Ispred njih, na travi, na peškirima ili nečemu sličnom, masa koja ispija pivo, sluša, njiše se u ritmu, zaista su dobri ovi danski džezeri.

Dok slušam, misli mi lutaju prema Montenegru, u Titogradu sam, student prve godine, druge generacije pravnog fakulteta u Podgorici, godina je 1974, jesen, Dom omladine, prisustvujem prvom džez koncertu u Podgorici, a to sigurno znači i u Crnoj Gori. Na bini je čudesni Duško Gojković sa svojim kvintetom, u sali je sedamnaest ljudi, od kojih su neki zalutali misleći da se radi o koncertu one druge vrste muzike… Izlaze, nas desetak ostajemo, Duško zatvara oči, on ne svira, nego zna da radi misju.

Jedan od najčudesnijih koncerata kojima sam ikad prisustvovao…

I ovdje se, pred mojim očima, dešava novo čudo. Neka djevojka, visoka, vitka, jedra, zlatokosa, kao sa Botičelijevih slika,obučena u neku jednostavnu, laku, dugu haljinu, bosnoga, ustaje i počinje da pleše, sama za sebe, odvojena. U rukama su joj dva duga štapa , kao dvije dugačke dirigentske palice na čijim su krajevima privezane raznobojne, dugačke pantljike. Sa njima ona prati ritam, raznobojnost uzvitlanih pantljika poručuje da njeno tijelo koje se izvija poput delfina u modrini plavog, pliva u tom prostoru koji je upravo izborila za sebe, odmah i ovdje, oivičila ga ponesena muzikom, a opet, učinila ga tako prozirnim, novovidljivim, sinkopirajući čitavi ambijent, na čudesan, nezaboravan način…

Kaplja ljepote u ovom slučajnom danu, čisti dar, Gospode, hvala ti, slavljen da si, odlazim…


Responses

  1. fin i neobican opis praga…tacno da cojek pozeli da ga posjeti. a ovo za ulivanje labe u vltavu je najbolje😀
    a nisu cesi mnogo ispred nas sa univerzitetom, samo jedno 600 godina… kakve sve to asocijacije budi!
    e sad, neko ce rec da nismo mogli imat univerzitet 600 godina zbog turaka, i slavnih borbi…
    a dao bi sve te slavne borbe, i sve kruse i martinice, i petrovice, crnojevice i balsice, vojislavljevice, vucje dolove i fundine, 13. julove i bozicne ustanke, samo da je ovih zadnjih 20 godina(a prepostavljam i sledecih 20) proteklo normalno i civilizovano, da smo zivjeli ka ljudi, a ne u politickom i zivotnom kosmaru, za koji da je neko reka nekom `89 da ce se desit, sprda bi mu se…

  2. “Dan je prijatan, nebo jasno, ne plavo, nego plavetno kako su nekad razlikovali i opisivali boje Crnogorci, dok su još imali sposobnost gledanja.”

    SLAVKO TI SI BOG !!!

  3. Zaista fascinantno. Podsjetio si me na moj prvi i jedini boravak Pragu 1996 u vrijeme ludila i rata. Bio je to pravi odmor u duhovnom smilsu. Zavidim ti na mjestu u kojem provodiš život. Ovamo ljudi definitivno ne znaju šta je zapravo život i šta ga čini lijepim i smislenim. Svi samo čekaju drugi TV dnevnik da vide Mila & comp. Ili da idu u kladionice i po kafanama. UŽAS JEDAN..

    Puno pozdrava i dobro zdravlje ti želim.

    Igor

  4. Prica me podsjetila na dva grada u koja sam zaljubljen, i imao sam prilike da budem, zahvaljujuci poslu kojim sam se bavio-Odesa i Havana…
    E kako su to bagatelni gradovi…Cetinje je prijestonica svijeta-plac u humcima danas 120 e m2….kuca u vrh medovine 900 000e, ne bih je da kome ispod….
    Vjerujem da za te pare se moze ograditi montazna kuca odmah pored Karlovoga Mosta, ili na prekrasnoj plazi Vardera, ili plazi cuvene Arkadije u Odesi, ali proklet da sam mene se svidja Cetinje, bas kao i mojim precima koji su dosli prije (necu o tome zbog starosjedioca iz 1985g !?)
    Ko zna mozda su i glasachi digli njihove cijene ne na m2 naravno nego na ralo (sto im je blize u svakom slucaju)…
    Hvala na ovim dirljivim rijechima i nadam se da ozbiljno razmisljate o memoarima….
    Zavidim Vam na Jazz festivalu😉

  5. Slavko,
    hvala na ovome postu!
    Pročitala sam ga sa puno emocija. Dirljivi opisi…Nadam se da će me put skoro nanijeti u taj predivan grad.
    Veliki pozdrav iz danas ne tako lijepe Boke.
    Ana

  6. Svako dobro ,LEGENDO

  7. Nevjerovat opis jednog grada i jednog dana, čovjek samo treba da zatvori oči poslije ovog što je pročitao pa da to sve i sam doživi. Na žalost za nas ovdje u Crnoj Gori to je gotovo jedini način putovanja iz ovog našeg tamnog vilajeta.

    Sve najbolje i puno pozdrava iz Tivta

    Ivo

  8. Svaka cast!

    Divim se, zavidim, i stidim!

  9. Pozdrav najveci za legendu!

  10. PS.
    Slavko,
    NE znm jesi li vidioda na Facebooku ima grupa : Slavko Perovicu hocemo te nazad!
    Ima na danasnji dan 365 clanova.
    Ovo je link pa ko je clan Facebooka moze se uclaniti, sto sam uradio i ja juce: http://www.facebook.com/group.php?gid=21356380406&ref=mf

  11. I ja sam to vidio, ali kad sam vidio ko je tamo sve prosto mi se ne upisuje. Posebno kad sam vidio neke likove iz neseg Cetinja. Sve goli DPS. Oni su posebno emotivno vezani za naziv grupe.

  12. Alal ti vjera na ovakvom opisu. Uzivaj vojvodo crnogorski tvoje emocije pulsirace nasim venama dok smo zivi, ostavi i tamo traga jer si najveci…u malijem narodima geniju se gnijezdo vije!

    Ave Slavko morituri te salutant!

  13. Ovo sam cekao !!!

  14. Nevjerovatan opis… Nadam se da cete jednog dana sve ove stvari publikovati..

    Srecom, imao sam priliku da ga posjetim, a Vas opis mi je vratio njegov miris. grad je zaista fascinantan, i ako sam ga ja posjetio u onom novogodisnjem ludilu… Zaista su nezaboravni dozivljaj koracanje Kralovim mostom, katedralom Sv. Vita i mnogim drugim mjestima koje sam posjetio u tih desetak dana koje sam proveo tamo. Nezamislivo je samo koliko ima gradjevina koje vas ostavljaju bez daha…

    Jos jednom, sve pohvale za Vas opis tog magicnog grada…..


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

Categories

%d bloggers like this: