Posted by: Slavko Perovic | July 5, 2008

DNEVNIK, 29. JUN 2008. godine

U mojoj porodici, rođendani se nijesu posebno slavili. Ni ja nijesam vodio računa o njima, a ni moja braća. Da nam je toga dana rođendan, spomenuli bi smo se po tome što bi majka prišla postelji, nježno nas milovala po kosi dok se ne bi u rano jutro pospano promeškoljili, otvorili oči i iznad sebe vidjeli njen ozareni lik. Spustila bi svoje tople poljupce na naše obraze i rekla srećan ti rođendan, sine. Zatim bi nas nježno cimnula, hvatajući nas za resicu uha, onoliko puta koliko smo napunili godina, sve puckajući usnama. Tokom dana i otac bi obavio sličan ritual. Poklone nijesmo dobijali, prema takvom činu i tim povodom, ugrađen nam je odnos potpune ravnodušnosti. Majka bi napravila neki kolač, i to je bilo to.

Naravno, biće potrebno vrijeme da shvatim kako se običaj kupovanja rođendanskih poklona u onim sirotinjskim, a opet sretnim vremenima, smatrao pukim luksuzom, nepotrebnim, blesavim, bacanjem novca.

Sigurno je ovakav odnos i ovakvo vaspitanje koje je proizašlo iz nužde, kod mene proizvelo neku vrstu benevolentne aljkavosti i prema podsjećanju na rođendane drugih, meni milih i dragih prijateljica i prijatelja, makar mi ih je ostalo tek nekoliko, danas ih mogu izbrojiti na prste jedne ruke.

Moj odnos prema porodičnim proslavama uopšte, pa i rođendanima, počeo je da se mijenja kada smo ja i Marina dobili djecu, posebno imajući u vidu kontekst i klimu u kojoj su odrastala. Činili smo sve da ih zaštitimo, da onu atmosferu prepunu smoga, otrovnih plinova mržnje i ko zna čega sve ne, zadržimo van praga naše kuće, a proslave rođendana su bile samo jedna od brana, šančeva, barikada, kojima smo ih zaklanjali, prosto prilike u kojima smo ih obasipali posebnom nježnošću, pažnjom i skromnim poklonima te zajedno sa njihovim malim društvom, koje je uvijek bilo prisutno, činili da se osjećaju potpuno ispunjenim.

Na isti način kao moja majka nekad, jutros sam kćerki poželio sretan osamnaesti rođendan, a meni se čini kao da je sve bilo juče. Vidim i sad, kako je Marina, iz beogradskog aviona, u korpi, onog podgoričkog predvečerja rano osutog blijedim zvijezdama, lagano donosi, predaje u moje ruke i kaže uz osmjeh Slavko, evo ti šćer!

I neka blagoslovenost ove scene ispunjene radosnom zahvalnošću i natopljene eteričnim mirisima Mediterana, neponovljivim, koji ostaju zauvjek u nozdrvama, jer tamo je dom, bude dovoljna za stranicu ovog dnevnika…


Responses

  1. Slavko ti si nase zlato. Negdje pocetkom devedesetih ti si i formalno postao onaj sin ove nase zemlje koji je bio predodredjen da bude to sto i jeste. Nejveci od svih.

  2. Srecan rodjendan Perovicevoj.

    Ave Slavko, morituri te salutant!

  3. vaša britkost uma i snaga istinskog srca se čula i uz
    onu gromoglasnu buku topova…Vi ste Crnoj Gori
    dali nadimak dobrih ljudi ,Vi i nitko drugi ste zaslužni zašto je mišljenje o Crnogorcima pozitivno u Hrvatskoj

    ne morate vi biti ničiji ,vi ste dovoljno svoji!
    pozdrav iz Hrvatske..

    Budi svoj!

    Oj,budi svoj!Ta stvoren jesi čitav,
    U grudi nosiš,brate,srce cijelo;
    Ne kloni dušom,i da nijesi mlitav,
    Put vedra neba diži svoje čelo!
    Pa došli danci nevolje i muke,
    Pa teko s čela krvav tebi znoj,
    Ti skupi pamet,upri zdrave ruke,
    I budi svoj!

    Oj,budi svoj!Znaj,tvoja glava mlada
    Nebolike ti zlatne sanke budi,
    Ko sivi soko uzvini se nada,
    Al svijet je svijet,i ljudi tek su ljudi.
    Da,zbilja goni s uzglavlja te meka,
    U sebični te zovuć svijeta boj;
    Ma šta te brate u životu čeka:
    Ti budi svoj!

    Oj budi svoj!Taj svijet ti nije pako,
    Ni raj ti nije;rodi trnom,cvijetom;
    Ni desno,lijevo da se nijesi mako,
    Već ravno pođi ,dok te nosi svijetom:
    Koračaj bez obzira krepko,živo,
    Sudbina dok ne rekne tebi:Stoj!
    I PRAVIM DRŽI PRAVO,KRIVIM KRIVO,
    I budi svoj!

    Oj ,budi svoj!Ta božji ti je zamet,
    A bog sve mrzi što je laž i varka:
    I neka ti je vazda vedra pamet,
    I srce vrelo,duša čista,žarka;
    NEK RAVNO UM I SRCE TVOJE VAŽU,
    Tek tako bit češ čovjek,brate moj!

    Da zli i dobri ljudi smjerno kažu:
    Da,on je svoj!
    Oj,budi svoj!Al brat si budi braći
    I radi za svijet ,al ne slušaj pljeska;
    I ljubi svijet,al ne nadaj se plaći,
    JER HVALA LJUDSKA VODA JE VRH PIJESKA;
    U tvojoj svijesti hvala ti je trudu.
    S poštena lica teče pošten znoj.
    I nijesi brate živio zaludu,
    Kad jesi svoj!

    Oj ,budi svoj i čovjek ljudskog zvanja!
    Pa diži čelo kao sunce čisto;
    Jer kukavica tek se rđi klanja,
    Tvoj jezik,srce,nek su vazda isto.
    Za sjajnim zlatom ko za bogom gledi
    Tek mučenika ropskih podli roj:
    Ti gledaj,dal i duša zlata vrijedi,
    Pa budi svoj.

    Da,budi svoj!Pa dođe l poći hora,
    Gdje tisuć zvijezda zlaćenih se vije,
    Kad čovjek račun si završit mora,
    I ti ga svršuj,nek ti žao nije:
    Jer tvoje srce šapnut će ti¨o:
    Oj ,mirno brajne ,sad si račun zbroj!
    Poštenjak,čovjek na zemlji si bio,
    Bio si svoj!

    (August Šenoa)

  4. Gospodine Peroviću, mislim da nema ljepšeg priznanja, nego kad čovjek dobije ovakvo pismo iz zemlje na koju su ničim izazvani jurišali naši zemljaci onih tužnih, pretužnih godina.Naravno oni koji su ih poslali tamo sad se izinjavaju i dobijaju priznanja kao veliki mirotvorci…
    U svakom slučaju i sam se zahvaljujem gospođi susjedi i još jedan put ponavljam nijesu svi ljudi koji su bili tamo loši ljudi.Ipak su mnoge tamo pod prijetnjom zatvora i još mnogo toga natjerali tamo ljudi koji se danas prave naivni.

    Pridružujem se čestitkama vašoj punoljetnoj ćerki, sa željom da ipak jednom LIBERALI vrate poštenje i čast Crnoj Gori.Ono po čemu smo bili poznati do oie tranzicije čuvene…
    Svako dobro…

  5. Kako se duboko ureže taj osjećaj doma, pripadnosti, u onim godinama kad čovjek tek počinje da spoznaje ljepotu življenja, a potpuno je nesposoban da pojmi bilo kakav oblik zlobe i pakosti.

    I on onda opstaje, bez obzira na količinu smrada koji nas je sve obasuo kasnije, kao neki predukus raja, otvarajući uvijek prostranstva u nama samima, te predjele u kojima se uvijek možemo sakriti od svakog zla sa kojim se suočimo.

    Drago mi je da ste se odlučili i na ovakav način pisanja. Iskrenost je jedino oružje protiv zlobnog i pokvarenog trača koji su protiv vas obilato koristili. Za neke se nedavno odgovaralo na sudu, ali oni mnogo gori su ostali po kuloarima, tako rasprostranjeni da im se ne može u trag ući, mada nam je svima potpuno jasno odakle dolaze.

    Pridružujem se čestitkama!

  6. Susjeda,

    čitajući Vaš post, sjetih se, nekad davno, u tim teškim godinama, grafita na Domu omladine, na čistom Podgoričkom jeziku: “Đe je sreće, komšija ka’ brat”😉

    Svako dobro!


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

Categories

%d bloggers like this: