Posted by: Slavko Perovic | August 16, 2008

DNEVNIK, 16. AVGUST 2008. godine

Ako postoji rečenica u kojoj se može smjestiti cio Aleksandar Solženjicin, onda je to ona kojom je opisao svoju nepokolebljivu odlučnost i vjeru u ispravnost Puta kojim je krenuo, i već tada, kao slavom ovjenčani pisac Jednoga dana u životu Ivana Denisovića stavio do znanja da nema cijene za povratak.

Solženjicinova odluka promijeniće do tada poznati svijet, a on, Aleksandar Solženjicin, postaće međašem čitave jedne epohe…

A kako je krenulo?

Hruščov će 1955 na XX kongresu KPSS tajnim referatom pokrenuti proces destaljinizacije sovjetskog društva. U atmosferi izvjesnog otopljavanja pojaviće se i u Sovjetskom Savezu prva, jeziva svjedočanstva o postojanju i užasima staljinističkih logora, pojaviće se i Solženjicinoiva priča o logorašu Ivanu Denisoviču, to veliko, moćno, bespogovorno svjedočanstvo koje će čitavi svijet ostaviti bez daha ne samo faktima, nego i literarnom snagom.

U Sovjetskom Savezu se, nakon pojave Denisoviča, lakše disalo, ali je kratko trajalo. Kontraudar je došao 1964 u vidu Leonida Breženjeva. Bivši logoraš Solženjicin, do tada slavljeni pisac, postaje nova režimska pokazna meta za napad. U sovjetsko društvo se svom silinom vraća represija, ovoga puta nešto rafiniranija, dok cenzura poprima poznate oblike. Uz tresak se, pred nosom, zatvaraju gvozdena vrata tek otškrinute nade u slobodu, strah se, poput reume, opet gnijezdi u ljudske kosti. U vremenima kad ljudi bitišu imitirajući kornjače, sakrivajući se u tvrde oklope posebne vrste, one najtvrđe, izlučene iskonskim ljudskim porivom za svakodnevnim dovijanjem i preživljavanjem po bilo kojucijenu, on, Solženjicin, 1967 upućuje otvoreno pismo Četvrtom Kongresu Saveza pisaca SSSR sa predlogom ovom tijelu da obezbijedi ukidanje bilo kakve, javne ili tajne cenzure umjetničkih djela i da oslobodi izdavače obaveze da traže odobrenje za svaki štampani tabak.

Kongres je šokiran drskoću, režim zabezeknut! Umjesto da padne na koljena, da se pospe pepelom, da se izvinjava, da kupuje milost, a za uzvrat, naravno, da njegova sovjetska slava bude i veća nego ranije, Solženjicin komunističkom režimu zadaje neočekivan, savršeno precizan udarac, među oba oka! Udarac je tako snažan da Mihail Šolohov javno zahtijeva zabranu pisanja za Solženjicina, da ga nikako ne treba ni pripuštati peru!

Na Solženjicina se, dakle, udarnički ostrvljuju kolege režimski pisci, pa kritičari, novinari, intelektualci, čitava branša, ali previše je slavan za novu robiju, vremenom ostaje samo bez hleba. Tada će mu 1969 pružiti ruku spasa, primivši ga svoju kuću i obezbjeđujući mu uslove za daljnji rad, Mstisalv Rostropovič, svjetski poznati čelista, sve uz nos režimu. Samo godinu kasnije, 1970-te kada Solženjicin dobija Nobela, Rostropovič će otvorenim pismom „Pravdi“ ponovo uzeti u zaštitu Velikog Pisca zbog čega će mu se zabraniti nastupi u SSSR-u, biće izbačen i iz „Boljšog teatra“. I on će morati u emigraciju. Kasnije će Rostropovič reći: “Najbolje što sam u životu učinio nije muzika, nego to pismo Pravdi. Od tada imam čistu savjest”.

Bilo je to maja 1967 kada se je jedan od najvećih ljudi ovoga vremena, sam samcat poperio nasuprot najmonstruoznijem režimu kojeg je ikad upoznalo savremeno čovječanstvo. A sada evo rečenice zbog koje je, kao mizanscen, sve prethodno napisano: „Pisao sam i to pismo slao na sve strane – kao da sam se dobrovoljno peo na gubilište. Išao sam po njihovu ideologiju, ali sam im pod miškom nosio u susret i svoju glavu.“

Ovo nije rečenica, nije ni stih, nije ni muzika, nije ni slika, još manje ples, ovo je obelisk pred kojim se klanja sa osjećanjem nepatvorene tronutosti i najdublje zahvalnosti, sagrađen od kosmičke svjetlosti, podignut u vječnu slavu nikad zgasle, poput dijamanta neuništive, božanski ljudske potrebe za slobodom, idealom čijem su ovaploćenju veliki ljudski umovi posvećivali veličanstvena djela, ali i davali živote, potvrđujući tako najviši stepen samorazumijevanja kroz otkrivanje onog potmulog, dubljeg ritma koji bije upretan u svakom ljudskom srcu, ali koji se mora samopronaći, potvrđujući da je čovjek iskra u smrtnu prašinu, da je luča tamom obuzeta, da gostujue ovde, na ovoj Planeti, kako bi poput munje obasjao, razgonio, razbucao mrak vazdašnji, otkrivajući dublje smislove svoga postojanja.

A po kakvu ideologiju ide Složenjicin?

Možda najsavršeniji opis ove ideologije daje jedan od njavećih među najvećim komunisitčkim filozofima, estetičarima i etičarima, što sve treba staviti, higijene radi, pod znake navoda i izvoda, komunista, Đerđ Lukač:

„Najviša obaveza u komunističkoj etici jeste prihvatanje nužnosti nemoralnog djelanja. To je najveća žrtva koju revolucija zahtijeva od nas. Ubjeđenje istinskog komuniste jeste da se zlo preobražava u divotu kroz dijalektiku istorijskog razvoja“.

Veći pad od ovoga, dublje ljudsko posrnuće kojim se probraće u demona, teško da je zamislivo.

Život bez slobode, zna to Solženjicin, je kal, kao što su istina i pravda ona planinska, čista, zdrava rijeka, jedina čijom se vodom smije zalivati najnježnija, najljepša i najčarobnija od svih biljaka. Istinoljubivost dokazuje slobodu, a laž svjedoči ropstvo. Kao otrovni bršljan, laž se uvijek uvija oko stabla slobode i ta bitka traje od kad je svijeta i vjeka, svako joj ljudsko biće, htjelo ne htjelo, daje svoj doprinos, na ovaj ili onaj način.

Stvari su potpuno jednostavne, nanovo prenosi istinu ljudskom rodu, manirom starozavjetnih proroka, Aleksandar Solženjicin, ali na njima, treba raditi…

I radio je: „Sav svoj život osjećam kao postepeno uspravljanje iz klečećeg položaja, postepeni prelazak iz prisilne nijemosti u slobodan govor. Tako, pismo Kongersu (…) predstavlja te trenutke visokog zadovoljstva, oslobađanja ljudske duše…“

Najveća podvala koja se može uraditi Solženjicinu, podvala u kojoj nema slučajnosti, usko je, pragmatično tumačenje njegovog djela kao obnarodovanja, otkrivanja takozvanom slobodnom svijetu, postojanja staljinskih logora i njihovih užasa. Ne, Solženjicin je dokazao do tada nečuveno da se sama komunisitčka praksa građenja komunističkog nadčovjeka u novom, komunističkom sistemu, zasniva na permanentnom zločinu kao njegovom ognjištu, da taj zločin nije slučajnost, ni eksces, ni aberacija, kako su spremno zagugutali Staljinovi nasljednici proturajući hitro onu skasku o Staljinu kao lošem momku, Staljinu koji je iskrivio sveto učenje anđela Lenjina.

Solženjicin je golim rukama, iz komunističkog Zida, iz same njegove osnove izvalio taj temeljni kamen, tu simboličku ugaonu tačku, tog istog Lenjina i razbio ga, kao kip totema, u pramparčad.

A onda je sve bilo gotovo.

Shvatajući što se dešava sa pojavom Gulaga, Brežnjev će na politbirou zavapiti: „On proba da podrije sve sto je sveto za nas – Lenjina, sovjetski sistem, sovjetsku vlast- sve do čega mi držimo!“

I podrio je…

Solženjicin je postao disident na silu. On nije emigrirao, on je htio da ostane u Sovjetskom Savezu. Po prvi put je sovjetska vlast bila prinuđena da nekoga protjera iz zemlje. Naravno, ovo protjerivanje Zapad je jedva dočekao, očekivali su Velikog Pisca kao propagandni, željeni fil preko antikomunističke torte.

Solženjicin nije pristao da igra, što mu nikad neće biti oprošteno. Naprotiv, održaće veliko slovo diplomcima na Harvardu 1978, izložiti Zapad i Ameriku do tada nečuvenoj kritici. Mmnogo i premnogo će reći, ali će suština biti pogođena, suština koju danas vidi cijeli svijet – manipulacija, hipokrizija, konzumerizam, hedonizam, moralno propadanje, dekadencija. Komercijalno tržište na Zapadu, nije ništa bolje od „partijskog tržišta“ poručiće Solženjicin…

Takođe, bez premišljanja i zadrške ušao je u otvrene polemike sa vodećim zapadnim kremljolozima, istoričarima, sociolozima… koji su, ispod žita, poturali ruskom narodu kukavičje jaje sinonimikom pojmova ruski narod i pojma komunizam, kao da je komunizam genetsko stanje Rusa. Znao je Solženjicin ako je fašizam mogao pogoditi italijanski, a nacizam njemački narod, ako je ruski narod pogodio komunizam, onda se Zlo može dogoditi svakom narodu u svim sličnim okolnostima kada javna laž, zahvaljujući moći koju posjeduje, zadobije lice javne istine i postane otvorenom, lukrativnom i poželjnom praksom za manjinu sakrivenu većinom koja odbija da joj se, takvoj laži, djelatno suprotstavi, mada je vidi.

Za postizanje ove tačke kao temelja svakog totalitarizma, već odavno nijesu potrebni ni logori ni njihove naponom nabijene žice, ni stražari, moderna tehnologija je sofisticirana.

Solženjicinov put bio je obilježen ne samo borbom sa prirodnim neprijteljima, nego i izdajama, podmuklim udarcima koji su dolazili od strane dojučerašnjih prijatelja. Gromko su ga optuživali za sve i svašta, od narciosoidnost, arogancije do… odgovorio je: „Na sljedećim koracima (…) vrijeme je da govorim sve preciznije (…) i neizbježno je da gubim čitalačku publiku, da gubim savremenike u nadi na potomke. Ali bolno je što se moraju gubiti bliski.“

Anatemisali su ga i za antisemitizam… Odgovorio je jednostavno, lažu!

Molio se: „O daj mi, Gospode, da se ne slomim od udaraca! Da ne ispadnem iz ruke tvoje!“

Smatrao je da su etika i estetika čeda istine, da je umjetnost ona koja pobjeđuje laž, da je ljepota neprikosnovena, a od pisca je tražio, zahtijevao odricanje od laži i obavezu suprotstavljanja ugnjetavanju. Umjetnost ne smije lagati, ne smije služiti nasilju. Moralno čišćenje se može postići samo svjesnim odricanjem od laži. Sposobnost iskrenog kajanja i žrtvovanja smatrao je drugim, istinskim čovjekovim rođenjem. Religijski uzor je nalazio u ruskim starovjercima, ruskoj pravoslavnoj crkvi znao je prebaciti da je prečesto i previše bila podložna vlasti.

U svjetsku literaturu je sa neviđenom snagom vratio je pojmove dobra i zla, teme relativizovane i ostavljene postrance u modernom zapadnom umjetničkom iskustvu. Narode, njihove političke elite pozivao je na samoograničavanje, pojedince na časnost pod čim je podrazumijevao svjesno čupanje korova iz sopstvene duše.

Jedan od Solženjicinovih biografa, švajcarski slavist Žorž Niva (Aleksandar Solženjicin Novo delo Bgd. 1999) reći će da je ogromna Solženjicnova veličina u tome što je pristupio meliorizaciji istorije dvadesteog vijeka:

„Tom dreniranju nečistote vijeka i ljudske nečistote Solženjicin je dao snažan poetski oblik (…) nakostrješivši ruski jezik da bi mu vratio narodnu energiju i proročansku misiju (…) Ni prvi ni posljednji ruski pisac koji govori o tamnici (…) Solženjicin se uključuje u tradiciju kojoj pripadaju ne samo Silvio Peliko ili Dostojevski, nego i Sveti Pavle (…) U samoj srčici logorskog iskustva Solženjicin nije otkrio mrak apsurda, nego sjaj smisla“

Tačno na ovom jestu treba citirati Solženjicinove riječi:

„Što nam je u logoru drugo preostalo, nego da se okrenenmo duši? Ali, u logoru su nas na to primorali rešetkom. A smisao je u tome da čovjek sam sebe ograniči, duhom.

Opet himna…

Rusija nije dobila kamen, nego kontinent oslonca u onih trideset tomova najfinije fermentiranog ruskog sveukupnog iskustva u Solženjicinovom djelu. Da li će se ova Putinova ili neka druga Rusija čvrsto oslonitii na njega kako bi progledala, ili će se Solženjicinova duboka, iskonska, propročka hrišćanska poruka falsifikovati režimskim prešućivanjem Solženjicinove opomene i istine, na račun dizanja u nebo Solženjcinovog rusijstva i velikodržavlja, što bi bilo novo sakaćenje Rusije, nikako i Solženjicina, vidjeće se.

Strah je velik i opravdan. Njegoša od falsifikovanja ove vrste nije spasio ni moćni vrh one planine na kojoj se samosahranio, savijajući tamo, potpuno svjesno, svevremeno gnijezdo iz kojeg će vječno posmatrati svoje Crnogorce, znajući da će propasti ako ne budu slijedili najdublje hrišćanske niti njegove poruke, ako ga ne budu i fizički gledali, ako im se desi da ga izgube iz vida. Kao da je sumnjao u njih, kao da je želio da im i tom konkretnom fizikom , posmrtno, vječito bude s ruke. Ali, samo na prvi pogled ironije li, luna i krst, vazda pogrešno čitani, nikad ne shvaćeni na pravi način, zaglušili su bukom niščih, poticanih kako kojim režimom, one najdublje i najfinije, vječne, svečovječanske melodije Njegoševe lire koja je, opet, kao dar Gospodnji i smjerokaz, zapjevala Crnogorcima u svojevrsnom crnogorskom, da li samo vojničkom logoru? Da li su Crnogorci ikad bili svjesni ove istine Gospodnjeg im darovanja Njegošem, da li su je ikad poštovali? Nadajmo se da nekad jesu…

Veliko je pitanje da li će se Crna Gora… ikad, nekad, ko zna kad… možda i popeti, sva skrušena na Lovćen, da bi se pokajala.

Rusija je, naravno, nešto drugo, ona se nalazi na raskršću milenija.

Ovaj tekst je moja molitva za nju…


Responses

  1. Crna Gora, ako mi nije promaklo, u to vrijeme (na koje se odnosi ovaj tekst) nikada nije imala PISCA disidenta. Nije ga bar imala u onom fundamentalnom smislu, u kojem je odbijanje moralne torture važnije od dobijanja sinekura, ili pak samo korica hljeba, gorkog, začinjenog “komunističkom šargarepom”, koja je, izgleda, u nas toliko slatka da se ni dan-danas ne odbija! Slast te šargarepe, prošarane po gorkom hljebu crnogorske stvarnosti, godinama su žvakale i prežvakavale razne “misleće elite” u nas. Ideal nacionalne penzije, puko ljudsko trabunjanje-sebi-u-bradu ili, naprosto, ceh plemenskoj zaostavštini što nam je preci “velikodušno” ostaviše? Čini mi se, najviše ovo posljednje. Jer površnost, priprosto prihvatanje ovog životarenja kroz godine i decenije bešćutnog “trpljenja”, govori nam samo o tome da je komunistički robot, nakalemljen na toj ispraznoj plemenskoj, zaludnoj svijesti Crnogoraca, našao svoj KONAČNI DOM. Nažalost, do dana današnjeg…

  2. eo, moram priznat da nisam bas u potpunosti svatio ove citate solzenjicina i neka objasnjenja o njemu, al ono sto (valjda) jesam, i sto mi je bilo interesantno, da prokomentarisem…

    znaci, ne vjerujem da su komunizam ili kapitalizam sami po sebi losi sistemi. bas mislim da su oni, i jedan i drugi teorijski prilicno dobri sistemi.

    ali, postoje vazda ljudi koji ce svaki oblik drustvenog uredjenja prilagoditi sebi i svom shvatanju svijeta.
    njima je svejedno o kakvom se drustvenom sitemu radi, o bilo kakvoj organizaciji drustva da je rijec, oni ce plivati kao ribe u vodi.
    i zavisno od toga kakvi su – tako ce, kad se uspnu na vrh te hijerarhije, ili ako se zadrze na nizim stupnjevima, i oblikovati taj sistem, i eventualno napraviti izoblicenje samog sistema, a ne unutar sistema.

    s druge strane, postoji ogroman broj ljudi koji su, bilo da se radi o sssr-u, bivsoj jugoslaviji, americi, ili francuskoj, komunizmu ili kapitalizmu, iskreno vjerovali u taj neki svoj sistem, i mogucnost boljeg zivota u njemu. i iskreno su tako i zivjeli i radili na tome, boljem zivotu.

    naivno ili ne?
    da li amerikanci naivno idu i glasaju za nominaciju obame? da li rusi idu i naivno glasaju za medvjedjeva?
    da li su komunizam i kapitalizam samo ljusture u koje ce dz.w.bush ili v.v.putin kao puzevi uci da bi, iz licnih interesa, nagrizali te ljusture?
    ocu reci, da li je ustvari svejedno kakav je sistem za nekoga ko zeli da vlada, da svu svoju zivotinjsku prirodu ispolji kroz egzibicionizam putem mehanizama sistema?

    da li je solzenjicin u pravu kada trazi gresku u sistemu, zvao se on komunizam ili kapitalizam, a ne gresku u nekim ljudima kojima svaki bozji drustveni sistem na svijetu odgovara i koji ga sebi prilagodjavaju?

    da li je solzenjicin, e sad se ogradjujem posto i ne poznajem njegovo djelo pa mozda i izvodim pogresne zakljucke, da li je on mozda propustio da izvede neki opsti zakljucak? za sve sisteme vremena i svijeta?

  3. Izvanredan tekst. Citamo Vas redovno i sa zadovoljstvom.
    Gospodine Perovicu, bilo bi veoma zanimljivo da napisete, na ovakav nacin ( stilski), neki tekst o Kisu, Pekicu, Djilasu, Mihizu, Krlezi, Andricu, Buletu, Crnjanskom….
    S postovanjem,

    srdacan pozdrav iz Kolasina!

  4. Pridruzujem se u molitvi…

  5. U ovom tekstu je Solzenjicin objektivno narisovan. Vise nego dobro. Cestitam.

  6. Kad mu je bilo najteze kad su ga svi izbegavali, Solzenjicin je imao Stiva kako je oslovljavao Mstislava Rostropovica, koji mu je ustupio svoju malu kucicu. Naravno, za taj ljudski, humani gest Rostropovic i njegova porodica su platili visoku cijenu.Crna Gora je ima svog Solzenjicina ali nece se nigdje naci Rostropovic.

  7. Jedini istinski pisac Disident u crnogorskoj istoriji Disident, koji i danas moze biti smatran disidentom je bio Nikola Petanovic.
    I pridruzujem se molitvi pozdravljajuci sve iz dalekog i mirnog mjesta…

    Ave Slavko!

  8. RE: Radnik iz Lime

    Slavko je Solzenjicin, ali nije u Crnoj Gori bilo intelektualca tipa Rostropovic koji bi zalozio svoje ime u njegovu odbranu od medijske hajke, od svih onih grozota koje su mu cinili. Naprotiv, nije bilo intelektualca koji se nije bacio kamenom na Slavka, i koji nije svaki ispaljeni hitac zestoko naplatio na blagajni crnogorske vlasti.

  9. Ilija,
    Petanovic kojeg spominjem je umro jos 1932.
    Savjetujem ti da procitas ono sto je pisao, kao sto je to na svojevrstan nacin savjetovao i Slavko u jednom od prvih blogova.
    Pozdrav

  10. Mnogo toga fali Crnoj Gori a najvise moralnih gromada… Slavko je jedan..nas je malo… i njegovi vjerni cetinjani su ga izdali i listom glasaju za DPS-SDP…kao i mnogi ”liberali” sirom Montenegra…pricaju jedno a kad dodju izbori pokriju se usima i kako sef kaze…

    Ave Slavko, morituri te salutant!

  11. Nisu Cetinjani izdali Slavka – oni su izdali sebe.

  12. Re: lovcen

    Vrlo precizno… Slažem se.

  13. Odlican tekst. Molitva za rusiju je i molitva za nas.

  14. mozda cu malo odlutati sa temom ako preskocim Solzenjicina,o kojem iskreno malo znam izuzimajuci Slavkovu pricu, ali razlog pisanja je usporedba tadasnje Rusije i danasnje Gore Crne. Gora Crna(GC) nema svoj Gulag kao infrastrukturni objekat ali ima sama sebe sa kojom vrlo dobro detektuje sve ono sto je i Gulag predstavljao. GC predstavlja ‘najljepsi zatvor na svijetu’…zatvor nasih dusa i nase slobode.. narodi koji su se borilli za slobodu tesko su je kasnije isupustali izuzimajuci nacisticku Njemacku i fasisticku Italiju. GC je svoju slobodu 1945. zamijenila ‘slobodom’. 13. jul ,opjevan i ovjekovjecen je bio kamen temeljac crnogorskog Gulaga. Od 1945. je proslo 63 godine i GC je jos uvjek u kandzama onih koji su svoju personalnu slobodu sproveli u NOB,vrlo pragmaticno to naturivsi kao pobjedu sto je ,s obzirom na idolopoklonski crnogorski narod,bilo i za ocekivati. Pitam samo da li je neka vlast u GC srusena voljom naroda …ili voljom pojedinca…ili pojedinaca? Mozak crnogorskog homosapiensa jos uvjek nije sazreo dalje od ‘ljubi gospodara svog’ ma ko on bio…i tako ce i ostati! Pominjemo cojstvo ,junastvo….pa mi smo vojvodske medalje djelili u odnosu na broj odsjecenih glava…mi smo napredovali na poslu na osnovu sto vise spijunskih poduhvata u okviru svoje firme… ono sto je trebala sloboda 1945. da rasparca u hiljade komada ona je samo osnazila i omedjala…kasnije su to sitni aparatcici samo dogradjivali….stigli smo do armiranog betona! Od naroda koji nam je bio u istoriji najblizi svorili smo neprijatelja…mislim naravno na srpski narod! Iz licnih psiho problematicnih pobuda…a umjesto da ucimo na primjerima obaranja s vlasti Obrenovica, Milosevica…studentskih demonstracija 1968. , 1991, 1996., 2000. …ucili smo na primjjerima AB revolucije i jagnjofukaca! Stvorili smo nesto sto nikada nije u istoriji postojalo a to se zove crnogorski fasizam …od komunizma do fasizma kratak je put…presli smo ga svjetlosnom brzinom. Sta je sledece?????


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

Categories

%d bloggers like this: