Posted by: Slavko Perovic | September 26, 2008

DNEVNIK, 26. SEPTEMBAR 2008. godine

Da se razumijemo, nije Vuk zaobišao samo crnogorski jezik, nego se i beskompromisno obračunao sa već formiranim slovenosrpskim jezikom kojim je govorila i pisala čitava klasa obrazovanih, mahom austro-ugarskih Srba, čiji je centar bio Novi Sad ondašnja „srpska Atina“. Mnogi će s pravom tvrditi kako je radikalna Vukova reforma koja je afirmisala onaj živi govor seljačkih, neobrazovanih masa, dakle raje, kao osnov za standard književnoga jezika, teško oštetila srpski jezik oduzimajući mu, dugim iskustvom sticano, najfinije brušeno bogatstvo intelektualnog rječnika. Takođe, Vuk će zaobići i jezik kojim se koristila Crkva, okamenjeni crkvenoslovenski, na kojem se, do duše, vršila služba Božja, ali ga već odavno nijesu razumjeli ni oni koji su se molili, a uglavnom ni oni koji su službu božju na njemu vršili.

Naravno, ne smije se Vuk optužiti za bilo kakvu zlu misao prema Crnogorcima. On je živio i radio u duhu romantičarskih ideja svojega doba koje su cvjetale u Evropi, a na čijim zasadama su nikli pangermanski i panslavistički pokret na primjer, te u okviru ovoga drugoga, suštinski panruskoga, javio se i pansrpski čiji je duhovni inspirator upravo bio Vuk sa idejom da štokavski izgovor sa sigurnošću svjedoči o srpskom etničkom porijeklu onih koji ga govore.

Ideja je bila zanimljiva i zavodljiva, problem je bio samo u tome što mnogi štokavci, u prvom redu hrvatski i bosanski, nijesu dijelili Vukovo mišljenje, naprotiv.

Rezultati istrajavanja na ovoj Vukovoj romantičarskoj zabludi koja će, na nesreću, poprimiti oblike relane, konkretne, asimilatorske srpske državne politike u narednim desetljećima, danas su vidljivi, svakome poznati, neumitni. Sama asimilacija kao takva, nije srpski izum, ni srpski specifikum, primjenjivale su je mnoge velikodržavne politike, a jezik je uvijek bio moćno oružje ove tehnologije usisavanja manjih i slabijih. Stvar je u tome što ova srpska nije uspjela, mnoge druge jesu.

Sa druge strane da je Daničić (Đura), na primjer, objavio svoj rad Oblici srpskoga ili hrvatskoga jezika (1872) umjesto ovoga ili stavljajući i, tretirajući srpaki i hrvatski kao dva bliska, najbliža jezika, a ne kao jedan, možda bi istorija ovih prostora bila drugačija. Možemo samo zamisliti koliko je drugačije moglo biti da se onda, pored očigledne istine kako smo svi mi slovenska braća, bliski, najbliži narodi, razumjela i ona druga istina koja prirodno proizilazi iz one prve, da nijesmo jedno, te da Hrvati govore hrvatskim, Srbi srpskim, Crnogorci crnogorskim… ali, da nam je od Gospoda dato kao vrhunska milost i najveća vrijednost da se, i pored toga što nijesmo jedno, bez problema, razumijemo. Ali… Kad je skrojena ona kraljevina SHS, voljom politike su južnoslovenski narodi strpani u nekakvo trojedno pleme, a zvanični jezik mlade, nove kraljevine zvao se srpsko-hrvatsko-slovenački, kako vam to god danas smiješno i neprirodno izgledalo. Na nesreću, naziv toga „jezika“ nije bio kompromis, nego zatvaranje očiju pred potpuno drugačijom stvarnošću, što je svjedočilo o dominantnoj poziciji jedne već okamenjene, ne samo političke klime i duha, statičnog, okrenutog prema prošlosti u onom najgorem, mitomanskom, pežorativno guslarskom smislu, ali, za nesreću, obrazovno i politički posađenog na pijedestal sveopšte narodne „mudrosti“ i nedodirljive političke dogme, pored ostalog i zbog važnog praktičnog razloga, jer se lakim upravljanjem tim ne-duhom, tom kobnom predrasudom koja je umislila da se srbijanskim metrom može mjeriti novonastla južnoslovenska stvarnost, izvlačila nesrazmjerna politička i svaka druga korist.

Sve ovo o čemu govorim kao da je intuitivno, sigurno nesvjesno i nehoteći izrazio Petar Lubarda na onoj jedinstvenoj slici Guslar gdje jedan okamenjeni kostur, razjapljenih, mračnih čeljusti, pun strasti za „nakićenom“ prošlošću u kojoj jedino „živi“ i dalje zagrobno gusla na uštrb života, niječući onu neophodnu potrebu mosta sa sadašnjim, ne želeći da taj most sagradi, njime prođe i tako postane inspiracija za danas i zaloga za sjutra, već to danas, njegove ogromne potencijalne mogućnosti, samoživo, ljubomorno, sve mameći slatkorječivim poluistinama stare slave vuče nekud u dubine neistinitoga pjesničkoga mita, genijalne umjetničke interpretacije kosovskog poraza, a ne pobjede, oduzimajući tako mogućnost same budućnosti, sužavajući današnjici vizure, svodeći ih na proreze puškarnice kroz koje se i danas prečesto gleda na svijet… Na žalost, mitovi često „odigraju“ kobno, uvijek kad se odvoje od stvarnosti i političkom alhemijom postanu poželjna „istina“ uprkos tvrdoglavim činjenicama.

Znajući da bez prevoda Novoga zavjeta, nema standardizovanog srpskog jezika, Vuk se dao i na ovaj ogroman, strašan posao. Prvo izdanje prevoda objavljeno je 1847. Daničić će prevesti Stari zavjet, a prvi put će Srbi pred sobom imati prevedenu Knjigu Božju 1868. Međutim, ni ovo izdanje kao ni nova koja će sukcesivno slijediti, nijesu uspjela da nametnu Srbima u Srbiji, prije svega u Beogradu i Novom Sadu, ijekavicu kao standard kako je želio Vuk. Ni Crkva nije prigrlila Vukov jezik, ostajući crkvenoslovenska u jezičkom izrazu. Srbi u Srbiji ostali su ekavci, a širenjem državnih granica ekavica će pokušati ekspanziju, bezuspješno do duše, ali sijući resantimane…

Crnogorci su mahom školovani u Beogradu. Tamo će ih, zahvaljujući onoj dogmi i onom guslaru, a zbog asimilacije, učiti i naučiti da su elita srpstva, da je sve crnogorsko srpsko, samo u nešto drukčijem pakovanju. Nije čudo što će mnogi u to povjerovati zapostavljajući i odbacujući kao seljačke i primitivne brojne svoje drevne tradicije, običaje, zaboravljajući brojne realne, dobijene bitke, u vic i anegdotu, najčešće zaborav tjerajući realne junake, ljude i događaje… Slično će proći i crnogorski jezik. Zahvaljujući beogradskom i novosadskom univerzitetu brojni će Crnogorci povjerovati da su plemićka elita srpstva, dijaspora pjesnički kreiranih likova narodnog i Njegoševog kosovskog ciklusa, ali i pogrešno protumačiti da su bogom dani i prvi pozvani da se bore za srpske interese. Redovno će, te interese, čitati epski i guslarski u onom smislu, što je imalo pogubne posljedice po samu Srbiju…

Crnogorci su u Beogradu odmah i rado postajali ekavci, želeći da se prilagode, najčešće pretope, ali vješto njegujući kao vrijednu razliku crnogorsko navodno plemićko porijeklo. Ekavicu su redovno zadržavali čak i u slučaju rijetkih ili definitivnih povrataka u stari zavičaj. Sad su se njome vrjednosno razlikovali od svojih najrođenih, to im je godilo, taj novi jezik ih je uvodio, inicirao u gospodu, prijalo im je…

Na ovom jestu, imam jednu sliku. Ranih devedestih ću u Njujorku sresti uglednog, starog profesora Kolumbija univerziteta, rođenog na Rijeci Crnojevića. Tečna ekavica, oštar napad na mene, a da bi me impresionirao s ponosom ističe kako je Verlena, Remboa i mnoge druge francuske pjesnike, preveo na engleski. Vjerovatno ih niko drugi nije prevodio na engleski pa ste se vi žrtvovali da vašim prevodima, u tom smislu, obogatite siromašnu anglosaksonsku kulturu, kažem cinično. A koliko ste poslanica Sv. Petra ili stihova Njegoševih preveli na engleski ili francuski, ili očekujete da taj posao obavi neki Francuz ili Anglosaksonac? Ostao je zgromljen, nastao je tajac… Bez riječi se digoh i odoh, eto o čemu govorim, kakvi odnjegovani kompleksi…

Često sam isticao da Srbi prvi trebaju da priznaju i crnogorsku nezavisnost i autokefalnost CPC iz najmanje tri razloga. Prvi je Njegoš koji ih je posredstvom svog genijalnog djela opjevao manirom i snagom uzvišenog biblijskog psalma. Malo što se može mjeriti Njegoševom melodijom u rečenom smislu, možda samo ona koju je dosegao Meštrović u svojem „Vidovdanskom ciklusu“, pjevajući u kamenu na istu temu. Svojim djelom Njegoš će bitno doprinijeti konstituisanju moderne srpske nacije. Drugi razlog je Pravoslavna Crkva crnogorska u kojoj se mitropoliti nijesu postavljali sultanovim ukazima (berat) i koja je, sticajem okolnosti i na žalost, ostala jedina slobodna pravoslavna balkanska crkva koja će iz gudura podlovćeske Crne Gore sijati kao luča prema drugim porobljenim balkanskim paravoslavnim Crkvama i narodima u mrklome mraku otomanske okupacije, pa tako i prema porobljenoj srpskoj Crkvi i porobljenom srpskom narodu. Tako je grijala nadu i održavala samu ideju Slobode, da ne klonu. I treći je razlog taj što je Riječ Gospodnju, običan puk srpski i crnogorski prvi put u sopstvenoj istoriji čitao, čuo i mogao razumijeti zahvaljujući Vukovom prevodu. Jezik toga prevoda nije ništa drugo do jezik crnogorski. A kao četvrti, znao sam dodati Mojkovac, tu najveću, antičku, najskupljom cijenom plaćenu crnogorsku žrtvu za opstanak srpske slobode…

Kako god odlučili Milo i drugovi, a na predlog marka ili janka, branka ili rajka, činjenica je da Crna Gora, kakvom gođ sebe smatrala, odavno ne zbori, nego bleji, u njoj je jezik kao sredstvo prenošenja informacija, izgubljen, ugušen, zadavljen u okeanu laži, u njoj jezik glumi jezik, baš kao što vlast glumi vlast, a narod glumi narod i tako, sve u krug, a taj krug je jedina istina


Responses

  1. JA sam u poslijednje vrijeme počela OVAJ mrčeni jezik da zovem NAŠ:))
    ahaha..ozbiljno, kad god nekome nešto obješnjavam, ili nekog pitam, ja se ovako izrazim: Da li govoriš OVAJ NAŠ jezik?

    Zašto??

    Zato što mi Srbi naši ovi Crnogorski ( ne oni odozgo iz Srbije, već ovi domaći) , kažu – što ti je to?! I JA NEMAM VIŠE SNAGE da se ćeram s njima,
    a Crnogorci,
    aj ne blesavi, to s jezikom je dps igra da bi nas posvađali da bi krali trt vrt..
    DA SE PITAM JA, izglasala bi Crnogorski , vratila objekte CPC, uredila VEOMA lako ko smije a ko NE da dobije CG državljanstvo!!
    Znalo bi se čija je ovo država, pa bi lijepo bili ispoštovani i SRBI I ALBANCI I HRVATI i ama svi – kao MANJINE…što po meni i jesu, iako svi $edimo u kuću i ignorišemo godinama njihova urlikanja i burlikanja >da bi bilo mira<:(

    DA MI JE VLAST NA 48 SATI, ufff…

  2. Crna Gora je skup zavedenih masa koje su usljed istorijske zaostalosti osudjene na medjusobnu konfrontaciju do nestanka fizickog ili smislenog. Sa tim sto je mnogo veca mogucnost da dodje do fizickog jer u beskraju besmisla, mogucnost pojave bilo kakvog smisla pa cak i onog koji vodi isceznucu je gotovo beskonacno nemoguca.

  3. Az bilja, to se jednom vidja, a tako cesto cuje…ljudi u CG se saltaju na ekavicu kad se zeli ostaviti utisak emancipacije (mozda kao fora da su studirali u famoznom Beogradu, iako nisu nidje mrdnuli mimo Bioca) Al’ sad je novi trend, usiljena ijekavica da bi se dakle bilo u TRENDU.
    Sto rece jednom kanal treci,
    CRNA GORA nema DRUGE,
    TRENDY BAR i JAVNI SERVIS aka TV TRIM i KANAL TRECI!

  4. http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id_pre=282358&godina=2008

  5. Majoo,ja sanjam o CRNOJ GORI bez manjina i većina.Sanjam o državi u kojoj ćemo se dijeliti samo po tome naviješ li za SUTJESKU ILI ZETU…

  6. Ugodno je slušati o nečijim osobinama pa i kad se govori o osobinama nacionalnog bića. Skoro kao neka vrsta prihvatljivog ogovaranja gdje se govornik može samo nadati da ne nosi neku od tih osobina (ako su osobine loše tj. mane) budući da i sam, sa svojom osobenošću takođe , učestvuje u nacionalnom biću o kome govori. Lubardin guslar predstavlja neke od osobina nacionalnog bića a to sam pročitao u ovom sjajnom tekstu gore baš kada sam o ličnosti počeo da razmišljam kao o rezultatu rada kojim duh pretvara stvarnost koju gledamo oko sebe u neku od osobina te ličnosti. Kakva to ličnost zovemo crnogorskom?
    A samo za trenutak pomislimo da je duh riječ i da je o duhu govoriti moguće samo jezikom (Latinskim, Njemačkim, Francuskim…Crnogorskim ako baš želimo).

  7. opste je poznat Vukov i Strosmajerov dogovor u Osijeku koji je tada shvacen kao pomirenje…ako je Njegos govorio da “…belo,bijelo,bilo…listovi su…” onda je izvor i korijen jezika jasna stvar. Slavko je oduvijek politicka vodilja svih nas 6,7% a sad vidim i nekih novih koji su bili sve i svasta u proteklih 20 god ali nijesu prestajali da budu poltroni. Oko jezika se ne slazem sa Slavkovim tekstom kao ni oko CPC jer imam svoju glavu i svoje stavove i izvore a i smatrao bih sebe za budalu da razmisljao kao ovi sto prizeljkuju 48 sati vlasti… Sefadine u pravu si to su prave savremene razlike… Su,su,sutjeska… Ave Slavko morituri te salutant!

  8. Evo vam češagija pa se češite. Opet insinuiranje. Kojih vas (vi, vanzemaljci u ovo dvadeset godina) i kojih novih, starih poltrona? Obično bacanje špica. Vele “posvadiše se s poradi spica” na primorju. I Njegoš naravno, govorio, koliko puta jedan, dva, tri…NK, glavu u šake i ne daj to blago nikome!

  9. Ili evo da vidimo šta je rečeno pa da prokomentarišem tako da je razumljivo i za nekoga van kruga članova liberalnog saveza.

    Kad pročitamo nešto u nekom tesktu čiji autor je Njegoš, neprecizno je reći on je to govorio jer se može pomisliti da je tada to često radio, a i da jeste to je mogao raditi samo imajući pred sobom neku političku svrhu. Biće preciznije reći Njegoš kaže, sada, danas, dok ga čitamo to i to. I onda pustimo Njegoša da kaže skroz jer ima ljudi koji nijesu čitali pjesmu. I onda prsitupimo tumačenju toga što je rekao oa kažemo: Njegoš je rekao da ekavski, ikavski i ijekavski, to je sve porod jednog davnog našeg slovenskog pretka (došao odnekud sa sjevera) iz doba kada je sve to bio jedan jezik. Onda treba uzeti u obzir kome je on namjenio te stihove, zašto baš tom čovjeku, i kojim povodom, a da bi se to rješilo valjalo bi uzeti njegova privatna pisma iz tog doba (ako postoji takvo nešto) i vidjeti njegove političke stavove, stavove tadašnjeg življa da ne pominjem: “kako vladika kaže , on najbolje poznaje te knjige.” Možda je neko bio predložio da se uvede ruski kao jezik crnogoraca jer smo mi odnekud došli na tuđe, a Rusi su ostali tamo gdje jesu nijesu se pomjerili, dakle oni pričaju najpravilnije staro-slovenski jezik.

    Ja sam odvijek mislio da je slovenački jezik najstariji jezik budući nosi ime slično slovenskom, mislio sam to je direktni potomoiak jezika svih slovena!

    Endy Warhol je u Njujorku sedamdesetih proširio bio modu među subkulturnu omladinu, da se engleski govori londonskim akcentom. Mogu zamisliti čudjenje roditelja kad primjete da je dijete odraslo i priča “starinskim” akcentom.

  10. E moj Sefadine, i ja pripadam izgleda ovoj zanesenoj masi…
    Dok to što ti sanjaš >dosanjamo< i ja i ti, na žalost, ovo će ostati moje mišljenje..

  11. Hahaha… Ajde onda da govorimo jezikom kojim Backovic, Ranko ili Jusuf kazu oni se najbolje razumiju u knjige… Vladimire ime moje knjigu u sake…cijeli Brazil zbori Portugalski pa im ne pada na pamet da mijenjaju ista… Praska skola lingvista je postavila jasne okvire i pravila a u njoj nije bilo politike..ali neka bude sto biti ne moze..

  12. Da, mili NK, ali u Portugal su na žalost tamonošnjih domorodaca došli Portugalci, a u Crnu Goru nijesu Srbi, mili, nego Sloveni… Tako da ti za ovu analogiju ne bih ni pijan poigrao, nego ti predlažem da ih se maneš jer evo ni ti ne umiješ sa njima baš najbolje.

    A vidim pored analogije ne idu ti ni ove škole. Prvo si pokušao nešto sa Njegoševom pa evo pređe na Prašku, ali ne brini ima još škola…

    Ko je taj Backovic, Ranko ili Jusuf! Ja ne znam te ljude.

  13. Ima mnogo toga sto ti ne znas dragi moj Horacije..skole su mi dooobro poznate igrom slucaja, a zasto se sad ti vraces u proslost i govoris o Slovenima ja mozda mislim da smo Iliri kao i Albanci… Glupo je polemisati o ovom pogresan sam ti ja lik za to, zovi svoj jezik kako zelis..demokratija to je ono cemu teze ovi sto ne znas ko su, slicni ste, adio amico mio.

  14. Zašto mi se obraćaš sa Horacije? Ali polaskan sam ako želiš da me uporediš sa njim, hvala! I tačno je da ima mnogo toga što ne znam… Ne znam zašto je glupo reći da si pogrešnu analogiju primjenio jer jesi, mili. Ne radi! Propao pokušaj da dokažeš. Da ne kažem da si se obrukao sa Njegoševim dokazima. Ali slažem se da si pogrešan lik za polemisati sa! I zato i tebi

    ciao

  15. Njegos…zamislite narod koji se stidi korijena njegovoga jezika! A sto dalje reci?!
    Mozda par interesantnih detalja o razvoju jezika generalno, na nivou opste lingvistike – koji bi, da je srece, i ako ih nijesu zaboravili – gospođa Bojka Đukanović – dekan ‘FILOZOFSKOG’ fakulteta(ako je još) i ekipa kovača, perovića i lompara, trebalo da znaju – pa da ih iz zaleđa, stidljivo, predlože poglavici Banjeviću kao opravdanje za formiranje crnogorske jezičke norme po uzoru na onu iskonsku!
    Ovo sto slijedi bi im bilo taman dobro leglo, da se u svom poznatom maniru izvinjavanja sto ‘eto moraju da prave taj neki novi jezik, a neće nikome da se zamjere’, ‘kompromisno’ (citaj – jadno, bijedno, ponižavajuće) uhvate za cinjenicu da svaki jezik tezi sublimaciji, ili pojednostavljivanju (upravo se zbog toga engleski jezik smatra tehnički najrazvijenijim – beskonacne mogucnosti – bez, odnosno sa najmanje redundance, pa je uostalom i zbog toga postao svjetskim jezikom, a ne samo zbog uticaja anglosaksonskih kultura i ekonomija).
    E, zasto sve ovo navodim? Upravo zbog toga sto je jezik živo tkivo, te govorni jezik, logično, teži pojednostavljivanju, a koji se u slučaju crnogorskog – vraća i danas, uporno, na stare – nikada normirane sublimirane forme (što je generalno gledajući moderne jezike – rijetkost, a govori o naprednosti starocrnogorskog). Tako ni danas, a ni ranije, crnogorski jezik gotovo da ne poznaje lokativ i često – dativ u gramatičkom smislu, pa mi kažemo: ‘Bila sam u Kotor’, ili ‘Olovka se drži u desnu ruku’, ‘To se mene ne sviđa.’… – dakle, bar dva padeža manje! Dalje, jotovanje je prevaziđeno; imamo sublimiranje glasova, imamo i skraćivanje redundantnog ‘o’ i ‘a’ u veznicima, prilozima, glagolima – ka’, ža’, otiš’o, doš’o…Sve u prilog tome da su stare forme zapravo modernije od aktuelnih, te naprednije u svakom smislu, a neophodne i kao identifikacioni karton nacije, zbog čega se valjda norma jednoga jezika i pravi! Tu je i karakteristično pomjeranje naglaska i melodije riječi i rečenice – sve autohtono i svojstveno samo crnogorskom!
    Imaju sve! I jezičku originalnost i funkcionalnost! Ali, kao i uvijek, pitaju se ljudi koji uprkos svojim sporadičnim doktoratima smatraju da Milo to ipak, makar za zeru, zna bolje od njih (jer ima doktora i DOKTORA) – pa mu sve vratiše na redakturu! E, sad zamislite što će nam servirat iz te kuhinje! Već se čuje, ne mo’š ostat! (Eto nam još primjera – gubljenje glasa ‘i’ u infinitivu – što, doduše postoji i u hrvatskom govornom, a u normiranom samo kod budućeg vremena – ‘dobit ćemo’; skraćivanje glagola u drugom licu jednine u prepoznatljivu i distinktivnu formu – o’š, mo’š, ne’š – koje bi, zašto da ne, trebalo da budu prihvaćene kao npr. u engleskom – I’m, you’re…). Mo’š mislit, što će bit o’ toga (evo još jednog redundantnog ‘d’!)!

  16. Veliki pozdrav Slavko. Drago mi je sto reagujes. Moje cestitke. Bosa.


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

Categories

%d bloggers like this: