Posted by: Slavko Perovic | October 1, 2011

01.10.2011.g.

 

OTVORENO PISMO SLAVKA PEROVIĆA TEREZI KESOVIJI!

 

Gospođo Terezo Kesovija,

Cilj ovog otvorenog pisma Vama je da vam u lice kažem kako sam zgrožen vašim načinom dolaska u Crnu Goru i koncertom koji  Vam je organizovala «vlada» Republike Crne Gore, jer ova zvanična informacija nije tačna, to je tek samo jedna od miliona laži kojima Demokrtaska partija socijalista na čijem je čelu Milo Đukanović, zasipa stanovnike Crne Gore već punih dvadeset i jednu godinu! I nemojte mi se, uz sve Vaše bleferske suze pravdati kako Vi to nijeste znali ili ne znate. Znali ste i znate odlično i pristali da vam domaćin bude vlada Demokratske partije socijalista koja čitavi dugi niz godina, zajedno sa njenom sramotnom saveznicom, lažnom Socijaldemokratskom strankom Ranka Krivokapića drži Crnu Goru vezanu u debele lance ropstva!

Crnogorska vlada nije vlada gospođo Kesovija, niti su stranke koje pomenuh poltičke stranke draga Konavljanko i Dubrovčanko. Sve je to gola, očigledna mafija izrasla iz tajne policije ratnog zločinca Slobodana Miloševića. Vjerni njegov sluga i debelo plaćeni podanik bio je i ostao Milo Đukanović. Crnom Gorom, gospođo Kesovija, dvadest i jednu godinu vlada očigledna mafija iza koje, kao i iza svih balkanskih mafija, stoji CIA gospođo!

Milo Đukanović je, gospođo Kesovija, bio neviđeni ratni huškač i suorganizator zločinačkog pohoda na Hrvatsku, i na Dubrovnik, i na Konavle. Sadašnji predsjednik Crne Gore Filip Vujanović u to vrijeme bio je ministar policije, pa onda pravde! Takođe ogormni huškač na rat  koji je trebalo da ubije Vašu domovinu Hrvatsku i da je privede ropstvu pod Slobodanom Miloševićem gospođo!

Ja, Slavko Perović, koji Vam ovo piše, osnivač sam Liberalnog saveza Crne Gore, stranke koja je do neba digla glas protiv zlikovačkog rata i agresije na Dubrovnik, ja sam i Liberalni savez ona snaga koja je javnim pozivima i akcijama odvratila hiljade ljudi u Crnoj Gori da nikako ne uzimaju u ruke oružje one sramne i lažne Jugoslovenske armije, mi smo tu vojsku prisutnu u Crnoj Gori prozvali okupatorskom.

Nikada se u Crnoj Gori neće zaboraviti naš ogromni miting održan na svetom Cetinju, miting protesta protiv napada na Dubrovnik, a iz mojeg srca i moje duše izvila se ona veličanstvena pjesma koju zajedno otpjevaše hiljade prisutnih: « Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče». Dok smo mi govorili i pjevali, i bili prisutni na mitingu, snajperi policijskih  specijalaca sa krovova, bili su upereni u naša prsa junačka. Propagandna mašinerija onih kojima ste, koliko juče pjevali, ondašnjeg premijera Mila  Đukanovića, zbog naše neprestane političke i antiratne aktivnosti lažno nas je prozvala: ustašama, tuđmanovcima, miljenicima zapada i Pape i lagala godinama i godinama o nama, dodajući još mnogo toga, a sve hrvatske pjesme gospođo, pa i vaše, u Crnoj su Gori bile  zabranjene od strane  mafijaškog vrha vaših slušalaca! Čule su se i vile u samo jednom gradu i to na svakom uglu, i u kućama, i u lokalima, i na radio Cetinju gospođo, taj se grad zove sveto Cetinje, jer je bilo i ostalo liberalno gospođo!

Sve vi ovo znate gospođo, ali nikad i nigdje javno ne progovoriste ni riječ o Liberalnom savezu, ni vi, ni sva hrvatska pjevačka i muzička elita gospođo! A ovome treba pridati i intelektualce. Zašto? Ni jedan jedini hrvatski medij ni riječi nije progovorio o nama tačno od 1997.g., kao godine u kojoj je CIA odlučila da za predsjednika Crne Gore namjesti ljutog saveznika Slobodana Miloševića! Naprotiv, od te godine se uporno i bez stida pere krvava biografija ratnog huškača, organizatora rata i šefa crnogorske mafije Mila Đukanovića, a upravo tome pranju služio je i vaš koncert, i vi ste bili, i jeste svjesni toga!

Znate vi što radite i zašto, siguran sam zbog novca, a vaš koncert nije bio znak nikakvog pomirenja Crne Gore i Hrvatske, ili ono nedavno sramotno prisustvovanje Filipa Vujanovića otvaranju «Dubrovačkih ljetnih igara», nego javno demonstriranje da se hrvatska i crnogorska mafija slažu i složno djeluju kao nikad prije! Nijeste vi bili mafijin pion na vašem koncertu, nego mafijaška pjevačica i zabavljačica!

Treba da se stidite, Terezo Kesovija, ako vi stida uopšte imate, a nemate. Da imate, nikad ovu sramotnu bruku ne biste sebi dozvolili i ne biste, poput predsjednika dubrovačkih dragovoljaca, dizali u zvijezde očiglednog ratnog zločinca Mila Đukanovića, dželata vaše domovine, i njegovu apsolutno moćnu, i ničim ograničenu mafijašku strukturu u Crnoj Gori.

Vaš koncert, gospođo Kesovija, nije bio ništa drugo nego Vaša javna sprdnja sa svim žrtvama herojskog domovinskog rata!


Responses

  1. Svaka cast Slavko! A dragi moj druze, sto si ocekivao od kafanske pjevacice. Mozda su joj na koncertu u Podgorici, kao znak dobre volje vratili one gacice sto se slikavase one pljackase protuve u vrijeme pljacke njene kuce. Dobro bi bilo da nadje onog komandanta dragovoljaca pa da zajedno s njime organizuje koncert u Podgorici i zapjevaju ” Sa Lovcena vila klice oprosti nam Podgorice.”

  2. 1991. “Sta ce biti s kucom? – Zapalicu je!”

    2011. “Prijatelji dragi gdje ste…”

    Toliko o Terezi Kesoviji i njenom moralu.

    Zelio bih jos jednu stvar da kazem. Bio sam protivnik tog rata i naseg ucesca u njemu, posebno u napadu na Dubrovnik. I pored toga sto kao pojedinac nema cega da se stidim iz svog zivota i ili zivota bilo kojeg clana moje porodice mislim da nikada necu otici u Dubrovnik. Zasto? Ne zelim da odem negdje gdje bih se mozda neprijatno osjecao. To je princip i tacka!

  3. Da Tereza kojim slučajem dio bilo koje pjesme prepustila publici odnosno okrenula mikrofon ka istoj, nastao bi tajac . Grand teče u njihovim venama mogu se uparaditi na ne znam kojim koncert. Gospoda smo mi LIBERALI za njih i za Terezu. Bili i ostali. Zalud sve. Zalud ne znam koje krecenje istorije.

    Pozdrav tebi Slavko, citajuci ovaj blog i tvoje postovepun sam srece jer barem neko razmislja kao ja. Velika je to stvar za mene.

    Mi smo nepotkupljivo i časno pleme liberala

    Svako dobro

  4. Ne nađe se niko od rodbine poginulih da pita, ZAŠTO?

  5. Kada vidite ovakve stvari, shvatite svu besmislenost onog pljačkaškog, protiv svih jugoslovenskih naroda uperenog, od strane zapada režiranog, rata na ovim prostorima. Draga gospodo, njihov cilj je ostvaren i sada se realizuje nastavak te politike uz pomoć kompradorskih mafijaških kasti na vlasti koje je USA postavila i svakodnevno ih kontroliše i ucjenjuje svojom obavještajnom mrežom. Milošević, jasno je kao dan, bio je sam šraf u mašineriji CIA-e na ovim prostorima, njihov pakleni egzekutor i poslušnik, sve do momenta do kad su ga iskoristili kao zadnju iscijedjenu krpu i bacili niz vodu. Isto to, bili su drugi lideri i njihovi režimi, doduše uz učešće BND, MI6, drugih obavještajnih službi, sve do trenutka dok CIA nije izašla kao konačni pobjednik i suvereni vladar ex yu prostora, iz ruševina bivše SFRJ nastalih ratom i pljačkom njene društvene imovine. Ko se pravi da ovo ne vidi, ili poriče ove nepobitne činjenice, nije ništa drugo do mafijaš i mafijaški sluga!

  6. http://javniservis.me/2011/10/01/otvoreno-pismo-slavka-perovica-terezi-kesoviji/

  7. Uzela trides hiljada i proćetala ka curica, dobro došlo da se plate režije i neki sitni dugovi do novog koncerta Vlade CG . Najsmješnije mi je kad gledam kako je potpuno izgubila stabilnost kad je viđela tu šaku paru , pa iako je bila plaćena samo da pjeva ona je lamprdala i častila klicanjem “nek se naše ruke spoje i ne razdvoje” .
    Nije Tereza nikakav izuzetak, muzičari i novinari su plaćene kurave od kako je svijeta . Došao mu Balašević , poletio još prije 12 godina , i u čemu je razlika između Kesovije i Balaševića u odnosu na Bubamaru Dari , Jami koje takođe kod Mila završavaju posa za koji su plaćene . Nema razlike , osim što je Jamin i Darin slučaj jasan , svima očigledan i bez mimikrije i šatro patetike o višim razlozima . Što bi rekli srbijanci – plati pa me klati .

  8. Slavko, svaka ti cast. Puno pozdrava i sve najbolje.

    Podgoricanin

  9. Tereza je ista kao i oni sto joj palise kucu, a steta sto i nju ne zatekose u kuci , ispred koje milan stojovic sa njenim hlacicama u rukama otpoce javljanje sa fronta.
    Taj sam cin osudio i nekoliko godina se sa akterom isprdao na svaki nacin preko “Onogosta”. Zbog toga mi je sudjeno duze od 10 godina, prvo sam dobio kaznu zatvora od 3 mjeseca uslovno na dvije godine, a na kraju morao i platiti stojovicu 1000e za njegove psihicke patnje i bolove koje sam mu nanio. Sve je to Tereza znala a prvi intervju umjesto “Onogostu” dala je RTCG. Zato je njen nastup pred zlikovcima i ratnim zlocincima potpuno ocekivan jer ona je ista kao oni. Na stranu to sto je pjevala sjajne pjesme, ali je sve to na ovaj nacin bacila pod noge. Svaka cast Oliveru Dragojevicu koji se gadovima nije htio nikada prodati, a nudjeno mu je 10 puta vise nego sramotnoj terezi kesoviji.
    Slavkovo pismo bije pravo u centar. Kao uvijek.

  10. I eto sto se događa.Ona i predsjednik dragovoljaca dolaze šefu na noge a Laki, ja i ostali se stidimo da odemo u Dubrovnik.Užas!Zaboravi ona što je snašlo i što je zborila!
    Na koncertu odabrana publika :U prvim redovima lažni Hrvati, u ostalim lažni Crnogorci!Opet užas!Atmosfera kao u Parizu niko ništa ne razumije!
    Ođe nema priče o umjetnosti!!! Tereza se pogodila za male pare!Mislio sam da više vrijedi!Ko zna oće li je doma kritikovat,jer su gledali Brankov film, đe je sve naopako…

  11. Tako je to u Crnu Goru , kažeš lupežu da je lupež a on te tuži za duševne bolove . Kažeš huškaču da je bio oko Dubrovnika , i on te isto tuži jer ga navodno boli . E kad bi ih bar boljelo , proste im tužbe – bilo bi stida u njima . Ne boli stoku ništa , no se našli uvrijeđeni . Viđeh Krivokapića na slikama u “Vijesti” . I taj je bio rezervista na Baniji . Viđeh Medenicu , i ta je bila dragovoljka . Došla i kanavaca zvana Jevrem Brković , vjerovatno je sjeo uz Medenicu . Svo smeće Crne Gore se to veče našlo tamo . Na gomilu . Šteta što se zgrada nije upalila preksinoć , no prije dvadeset godina . Kad bi se palila od smrada ljudskog , planula bi šibica .

  12. Slavko kralju,digla se prasina oko ovoga pisma,svi udbasi crne nam gore kuckaju po blogovima danas.ha ha ha ha ha ha ha legendo nasa!!!

  13. SMRT CRNOGORSKOJ MAFIJI!!!!

  14. Nisu krivci dep(r)eesivci,
    lude i psihopate
    sto su rusili pa sada
    nama nude lopate

    Krivi smo mi.

    Najstrašnije u cijeloj ovoj priči je to što nije bilo nijednog građanina CG te večeri , ispred cnp da protestuje. Da gađa jajima , ako ne nečim ubojitijim , onu ološ koja je izlazila iz limuzina uparađena i dignutog nosa , kao holivudske zvijezde kad dolaze na dodjelu oskara. Zato nam nije kriva Tereza ni cia ni mafija , krivi smo mi. I zato nam se Slavko obraća sa ” stanovnice i stanovnici ” , jer smo svi jedna gomila poltrona i kukavica.

  15. Gospodine Krcko, nije istina da se nije pitala rodbina poginulih Cetinjana. Njima je predstavnik na koncertu bio gradonacelnik Cetinja? Tereza je bila obucena u crno dovoljno!

    Na zatvaranje turisticke sezone u Cetinje je gostovala trudna Severina, ja se nadam na otvaranje novog trga pjevace Tomson!

  16. Nije me briga ni za Terezu ni za svu tu olos koja se skuplja na takvim dogadjanjima /takozvani dzet-set-smet/.
    No me briga za neduzne zrtve koje su pale, dok su ovi lopovi krali.Ratni profiteri su svi oni koji su i tada i sada obavljali i obavljaju svoj krvavi pir.
    Rezervisti dobro znaju sta je ova nasa takozvana elita radila i kako se prljavo bogatila dok su drugi ginuli.
    Al nemaju sanse da to saopste nidje, ucutkani su na razne nacine. Od iznenadne smrti do prijetnje Hagom.
    Pa valljda je ovim smradovima, ratnim profiterima, mjesto u Hagu ili da im se sudi u pravnoj drzavi.
    Ako cekamo da to Bog uradi nacekacemo se.

  17. Sve je prolazno ali vrline i djela Cetinja i Liberalnog Saveza ostat ce vjecna.

  18. Gospodjo Tereza , nadam se da cete s ovim parama platit rezije i dugove pa na miru shvatit koliko vrijedite . Sram Vas bilo !!!

  19. Sve vi ovo znate gospođo, ali nikad i nigdje javno ne progovoriste ni riječ o Liberalnom savezu, ni vi, ni sva hrvatska pjevačka i muzička elita gospođo! A ovome treba pridati i intelektualce. Zašto? Ni jedan jedini hrvatski medij ni riječi nije progovorio o nama tačno od 1997.g., kao godine u kojoj je CIA odlučila da za predsjednika Crne Gore namjesti ljutog saveznika Slobodana Miloševića! Naprotiv, od te godine se uporno i bez stida pere krvava biografija ratnog huškača, organizatora rata i šefa crnogorske mafije Mila Đukanovića, a upravo tome pranju služio je i vaš koncert, i vi ste bili, i jeste svjesni toga!

    Da Slavko samo tome i nicemu drugom.A sta je drugo Crna Gora no posjed
    vodje organizovanog kriminala Mila Djukanovica.A dje bi to drugo moglo da
    se desi da direktor policije tenkista Veljovic organizuje kolegijum na imanju
    kolege UDBA-sa Rakocevica u Mojkovcu i da prkosno odgovara novinarima
    da mu oni ni javnost koja puni taj budzet koji on arci diriguju dje ce on i kuda
    po Crnoj Gori organizovati policijske terevenke.

    A dje to osim u zatvoru Crna Gora moze predsjednica Vrhovnog suda da se
    sprda sa javnoscu i obmanjuje je kako ce ona trule daske u pravosudju brzo
    mijenjati laminatom Mila Djukanovica.Pogledajte karikaturu od Carapicke
    Ranke koja nam izjavi da i kriminalci imaju moral i kodekse.

    A dje to jos moze biti da se dojucerasnji sef UDBE radijator Dusko evropejac
    bavi evropizacijom pravosudnog sistema.Mislim nidje osim ovde.A dje se to
    moze jos tolerisati da sef diplomatije ima biznis sa kontroverznim Ubovicem i
    partnerima iz ANB-a a da to nikome ne smeta niti se bavi provjerom tih
    javno izrecenih sumnji.

    E moj Slavko,a sta je sve ucinjela fukara od pokojnog don Branka da tebe i
    LSCG u Hrvatskoj satanizuje.A sta rade gradjani hrvatske nacionalnosti koji
    preko svoje HGI daju legitimitet Milu Djukanovicu.

    Najblaze receno ta fukara nije bolje ni zasluzila.

  20. mozda su joj renovirali kucu pa je zato dosla

  21. Znate vi što radite i zašto, siguran sam zbog novca, a vaš koncert nije bio znak nikakvog pomirenja Crne Gore i Hrvatske, ili ono nedavno sramotno prisustvovanje Filipa Vujanovića otvaranju «Dubrovačkih ljetnih igara», nego javno demonstriranje da se hrvatska i crnogorska mafija slažu i složno djeluju kao nikad prije! Nijeste vi bili mafijin pion na vašem koncertu, nego mafijaška pjevačica i zabavljačica!

    Da Slavko.Kao sto je prije nje mnogo ranije za krvavi novac pod izgovorom
    za pomirenje pjevao i Davorin Popovic i Kemal Monteno i Dino Merlin.

    Da Slavko oni i jesu zabavljaci i pjevacice mafijskog bosa koji ih placa
    novcem stecenim izmedju ostalog i trgujuci u ratnim uslovima na njihovoj
    teritoriji oruzjem,cigaretama,gorivom i ljudskim sudbinama.

    A zasto bi Slavko olos od Tereze bila izuzetak kad je zlocinac uspio da
    krvavim novcem kupi najblize rodjake deportovanih srebrenicana i uspio
    da kupi sunarodnike stradalih muslimana da mu njihov Islamski institu iz
    Sarajeva i Liga humanista dodijele povelju za mir.

    Slavko moj pa on zahvaljujuci glasovima onih koje je 90-ih zlostavljao i
    unizavao danas vlada i cini ovo sto jos nidje vise nema.Ovo je moj Slavko
    fenomen da zrtve podrzavaju dzelata.

  22. Iskreno se nadam da je ovo propaloj zabavljaci zadnji put da je dosla u Crnu Goru. Ciganka j… joj pas m…. i da joj je malo.

  23. Svaka cast za izbor, Kela😉 Dobro zvuci…

  24. Gospodine Tabas dragocjen je vas komentar. Posledice o kojima pisete imaju svoje uzroke.Uzroci su Nikolino otvoreno srbovanje u posljednjih petnaestak godina vladavine. Njegov nerealni cilj bio je da postane kralj svih Jugoslovena. A onda su dosle dvije diktature koje su silom satrle crnogorstvo i Crnogorce.

    Nije tacna vasa tvrdnja da ce Slavko Perovic ostati upamcen po ranim devedesetim! To je udbaska prica plasirana devedest sedme kada je Djukanovic krenuo da krade ogromno biracko tijelo Liberala prevodeci ga u svoje. A izdajnicima je trerbalo servirati opravdanje i u tome smislu su ga dobili i jos u mnogo cemu drugom. Sjecate li se samo grafita: OPROSTI SALVKO, ALI POSAO JE POSAO! Taj sramni udbaski grafit istinska je himna Crne Gore!

    Netacno je da je Crnogoraca deset posto, ali je tacno da je Djukanovic najveci velikosrpski agent koji dvadeset ravnih godina radi na njenom totalnom unistenju. Njemu ravna nema osim Petra Pesica!

    A Slavko je netaknut i brilijantan sve od osnivanja LSCG pa do dana danasnjega. Onaj ko to ne vidi moze biti samo udbas ili budala, a vi niste ni jedno ni drugo!

    Spisak vam je odlican, ima tih nakaza jos koji sahranise ozivjelu Crnu Goru! Niko drugi je nije ozivio i dao joj snage i poleta osim Slavko Perovic! Svi drugi su bili samo njegove kukavicke i sramne izdajnicke gulikoze liberala!

  25. tereza keŠovija

  26. U pravu si sokole Kralj Nikola je sa svojim kcerima hteo vise nego sto je realno i sto moze da proguta. Zanio se previse.
    Narod crnogorski je zbog toga platio skupu cijenu.
    Nesto slicno sada radi smrdljivi milo sa svojom mafijom u regionu. Opet cemo mi da placamo.
    Taj smrdljivi stvor je zamislio da je naslednik Kralja Nikole, i otuda onoliki spomenici po crnoj u Kraljevu cast.
    Nista od takvih zamisli to je velika utopija. Treba biti ono sto jesi.
    Vlast je najjaca droga, tesko se sa njom nositi, pogotovu ako zapadne neljude kao sto je milo i njegova kamarila.

  27. Treba da se stidite, Terezo Kesovija, ako vi stida uopšte imate, a nemate. Da imate, nikad ovu sramotnu bruku ne biste sebi dozvolili i ne biste, poput predsjednika dubrovačkih dragovoljaca, dizali u zvijezde očiglednog ratnog zločinca Mila Đukanovića, dželata vaše domovine, i njegovu apsolutno moćnu, i ničim ograničenu mafijašku strukturu u Crnoj Gori.

    Kako Slavko da se stidi neko ko za stid ne zna.Malo dubljom anaklizom
    ponasanja mnogih struktura u Hrvatskoj i BiH,koje nijesu politicke da bi
    imale izgovor o potrebi opsteg pomirenja u regionu,dolazi se do porazne
    cinjenice da predsjednik dragovoljaca iz Dubrovnika dolazi u posjetu vodji
    napada na Dubrovnik Djukanovicu i sto je jos poraznije nakon te posjete
    javno ga velica i hvali.A sta ce drugo sjutra cinjeti olos od Tereze no to.A za
    sto je dobila krvave novce.

    A sta rade rodbina stradalih deportovanih bosnjaka no sto pere ratnu
    biografiju Djukanovica.A sta to radi Semsudin Radoncic no sto sprovodi
    UDBA-ski nalog pranja zlocina sa ruku Mila Djukanovica.A cemu drugo
    sluze povelje Lige humanista i Islamskog instituta u Sarajevu.A sta su to
    radnje koje je radio reis Mustafa Ceric i Haris Silajdzic no da preko bosnjaka
    i bosnjacke stranke u Crnoj Gori koja je u koaliciji sa Djukanovicevom DPS
    na vlasti pere Djukanovicevu krvavu ratnu proslost.

    E moj Slavko tebe jos nije napustila nada.Bojim se genije moj da si medju
    rijetkim koje su izdavali i napustali u tolikom broju a da ti jos vjerujes u
    moral ljudski.Ne bih da te obeshrabrujem ali mislim da je strasno malo
    takvih.

  28. Danas je Visi sud u Bijelom Polju potvrdio predhodnu oslobadjajucu
    presudu optuzenima za zlocine protiv bosnjaka u Bukovici kod Pljevalja.
    Kao i po ko zna koji put do sad Djukanovicevo pravosudje je ucinilo
    ono sto je i za ocekivati u privatnoj drzavi.Zastita Djukanoviceve proslosti.

    Da paradoks bude veci oni su se pobrinuli da sudeci sudija bude bosnjak
    kako bi se stvorio privid objektivnosti.Sad su bojovnici Djukanovica cisti i
    slobodni ljudi zahvaljujuci izdajnicima iz reda bosnjackog naroda koji mudro
    cute grickajuci mrvice sa krvave Djukanoviceve trpeze.

    Oni koji sve ovo gledaju a ucestvuju u vlasti i podupiruci Djukanovicevu
    vladavinu i zasluzuju ovo.A dje je glibavi Slobo Franovic i njegov Helsinski
    odbor.Dje ustva UDBA-ska.Dje je Sejo Sadikovic.Dje je Rafet Husovic,Suljo
    Mustafic,Kemal Purisic,Serbo i Rifko Rastoder.Zauzeti su grickanjem hrane
    iz Djukanovicevog korita.

  29. Ja, Slavko Perović, koji Vam ovo piše, osnivač sam Liberalnog saveza Crne Gore, stranke koja je do neba digla glas protiv zlikovačkog rata i agresije na Dubrovnik, ja sam i Liberalni savez ona snaga koja je javnim pozivima i akcijama odvratila hiljade ljudi u Crnoj Gori da nikako ne uzimaju u ruke oružje one sramne i lažne Jugoslovenske armije, mi smo tu vojsku prisutnu u Crnoj Gori prozvali okupatorskom.

    Jesi Slavko i to tada ponosno i prkosno pred ocima ratne Djukanoviceve
    horde.I pogledaj danasnje ponasanje tih zbog kojih si tada zivot rizikovao.

    Jesi Slavko isao i kod dijaspore u USA da bi osnazio ljubav prema domovini.
    Vidio si skoro ko sad ide u posjetu dijaspori i otvara crnogorsku kucu u
    New Yorku.Naravno tajkun Dusko Knezevic uz prisustvo Milosevicevog
    ambasadora iz Moskve Rocena i Djukanovicevog piona Luksica.Da te nije zaudilo prisustvo Rafeta Husovica i reisa Fejzica tamo.Mene uopste nije.
    To je ista ona osovina koja cijelu populaciju muslimana i bosnjaka sa
    sjevera Crne Gore pakuje Djukanovicu u biracke kutije.Naravno tamo su
    glavnu rijec vodili biznismeni Radoncic i Rastoder.Zacudilo me da nije bilo
    UDBA-sa Blaza Sredanovica na tom skupu.On mora da je neka druga
    UDBA-ska linija od ove u New Yorku.

  30. Slavko, divno si ovo napisao , Terezin koncert je sraman kao i sve u Crnoj Gori . Zivio Slavko sto godina !
    Dolje udbasi , dolje mafijasi , dolje dps i milo djukanovic – KRVNICI Crne Gore !

  31. A znate li da je Dragica Tomas, dramska umjetnica, čuvena po izjavama za huškačku Pobjedu o crvenim Hrvatima, ustašama, latinima i onoj: … E, nećete Hrvati… danas članica HRVATSKOG GRADJANSKOG DRUŠTVA CRNE GORE i počasni član HRVATSKOG DOMA U PODGORICI!? O, zastidja, besrama…

  32. ova je gora od njih svaka cast u pravu si kao i uvijek

  33. Dragi Slavko,

    Besramnom aktu te tereze ne treba nikakav dodatni komentar tvojem fantastičnom pismu.

    Ne očekuj odgovor jer ona sigurno zna kolika je ološ. A ološ obično ćuti i stalno se prodaje.

    Neka ti za utjehu bude činjenica da pominjanje tvojeg imena u Dubrovniku kod normalnih i nepotkupljivih osoba budi osjećaj divljenja. U više navrata sam tome prisustvovao i bio ponosan na TEBE.

    Pozdrav TEBI i tvojoj familiji,

    Aco Radulović

  34. Pazite se vesne medjedice,ona je bila i onda logisticka podrska bratu i ocu u pljacki i paljenju lijepe nase.Tereza je prostitutka rekla je i svoju cijenu,godine stizu da naplati bar nesto,vise nije aktuelana.

  35. Slavko Perovicu,
    pise i dalje svakom na ovom bijelom svijetu jer tebi to i prilici.Ti i jedino ti
    imas pravo na to.Tvoje ruke su ciste a tvoje poruke su bile pomirujuce,za
    uspaljene otrznjujuce za nepismene edukativne.

    Tebi ga basta da fukari iz Boke koja se danas smjestila u DPS i HGI koja
    samo zato sto su bili hrvati u ratno vrijeme nije smjela iz kuca da izadje
    kazes ono sto im pripada.A pripada im naziv funjera kupljenih.

    Ti jedini mozes muslimanima i bosnjacima reci da su podrzavajuci dzelata
    Djukanovica dokazali i potvrdili nekadasnju tvrdnju da su nepouzdani i da
    se lukave zbog licnih interesa.Ti si zbog zastite muslimana iz Rozaja ministra
    policije Nikolu Pejakovica tada pozvao na dvoboj.A moj Slavko dragi od tada
    do dana danasnjeg Rozaje je Djukanovicevo pobjednicko uporiste.Tamo ga
    glasaju 98 procenata.E tamo ne mogu reci da to rade radi straha da ne
    pobijede cetnici.I ta laz je tako demistifikovana.

    Oni sami sebe fauliraju da bi Djukanovicu dokazali lojalnost.Cak nadju
    sudiju Sefkiju Djecevica da presudi da Djukanoviceve formacije nijesu u
    Bukovici kod Pljevalja pocinile zlocine 90-ih.Posto se o istoj stvari ne moze
    dva puta suditi eto Djukanovic zatvori jos jednu pricu jeftino.I opet uz pomoc
    domacih izdajnika.Sve to mudro prati Rankova SDP i njeni crnogorci na celu
    sa Rifato Rastoderom,Ervinom Spahicem,Dzavidom Sabovicem.E tek mir i
    slogu koju Rafet Husovic,Suljo Mustafic,Kemal Purisic sire povodom ove
    presude mene zadivljuje.Ljudi su za pomirenje kad je u pitanju koza Mila
    Djukanovica.

  36. Vaš koncert, gospođo Kesovija, nije bio ništa drugo nego Vaša javna sprdnja sa svim žrtvama herojskog domovinskog rata!

    Da Slavko to je njena javna sprdnja za koju je uzela honorar.

    A koncerte i tribine sa javnim lazima drze Djukanovicevi placenici iz reda
    univerzitetskih profesora kako sa naseg drzavnog tako i sa i ne zna se
    kojih univerziteta iz okruzenja.Nema vise Vladimira Goatija i Dusana Janjica.
    Po odlasku Srdje Darmanovica uz jaki transfer sa stanom doveden je Milos
    Besic da ga zamijeni u toj raboti.Covjek koji se javno zakleo da se vise nece
    javno pojavljivati i komentarisati ankete demantovao je sebe do sad vise
    puta.Danas je bi najsvjeziji primjer.Naravno u ime CEDEM-a.

    Besicevo pojavljivanje sa podatcima o najomiljenijem Filipu Vujanovicu,o
    padu podrske ulasku u EU i NATO kao i o visokoj popularnosti Luksica i
    Djukanovica je javna sprdnja sa svim onim koji ovih dana protestuju ispred
    Vlade i Parlamenta u Podgorici.

    Danas kad radnici iz Niksica spavaju ispred PKCG,kad rudari Boksita cekaju
    dogovorenu platu vec treci mjesec,kad radnici zdravstva i sudstva mole za
    poboljsanje materijalnog polozaja a pripadnici oruzanih snaga da bi zivjeli
    cekaju poziv za Afganistan tada nam bestidni Besic isporucuje narucene
    ankete sa porukom da se najmanje vjeruje CPC a najvise Ficu.

    Sta jos ova olos treba da ucini da bi ovaj narod shvatio da se sprda sa njim.

  37. Dragica Tomas počasna u Hrvatskom domu , hehe, za dom spremni gospođo Tomas . I ova Maja Čatović je kako čitam bila u Kolu srpskih sestara 1991 i skupljala pomoć porodicama ranjenih i poginulih . A ona bivša liberalka što je kasnije o nama pisala najogavnije tekstove po CKL , Tanja Knježević , e ta je 1991 pisala nafašističkije tekstove sa ratišta za čuvene Nikšićke novine . Objavili su joj neđe na netu skenirane tekstove , u jednom je počela priču : ” Noćas sam spavala sa borcima Savine brigade pod vedrim nebom ” , hehe, a opajdara je pljuvala po nama mjesecima i mjesecima jer smo pregovarali sa listom ” Srbi za jugoslaviju “. A mora da je i Tanja bila na koncertu Tereze . Sva gomna na jednu gomilu .

    SMRT CRNOGORSKOJ MAFIJI , SMRTTTT!!!

  38. Tesko se nositi , gotovo nemoguce , sa podlim medijskim i politickim embargom kakav gospodin Slavko Perovic dozivljava vise od dvije decenije u CG i ostalom mafijaskom regionu …., mada ja nikada ne bih stavio znak jednakosti izmedju stanja svijesti kod gradjana bivsih jugoslovenskih republika i ove stoke sa kojom mi dijelimo ove prekrasne , bogom dane prirodne ljepote u Crnoj nam Gori , jer sam siguran da je malo vise iskrene – gradjanske slobodarske svijesti u CG , svjesne svoje moci i snage a samim tim i mafijine nemoci , primitivizma i kukavicluka koji duboko u sebi nosi taj nesojski sloj drustva trajali bi onoliko dana koliko im dopustimo
    da traju , ni minuta vise… Nego mislim da je gorka istina da niko toga u CG nije svjestan sem sami Slavko … Ali reakcije nema , na zalost , do kada dragi moji blogeri i istomisljenici ? Nije da nam nije bilo ‘sta’ cinjeti … Od ovolikog komentarisanja pomenute Kesovije , jedno jaje u lice pomenutoj ‘umjetnici’ bi svakako dalo vise rezultata , …Ali …’jaja’ su nam nedostajala , I da se razumijemo ovaj komentar nije uperen u lice nikom prisutnom na ovom blogu , vec svima nama i meni u prvom redu … Nesto nam je cinjeti vise ..

  39. Ja nemam pravo da komentarišem! Medjutim inspirisan embargom pod kojim se nalazi Slavko Perović, želim da podsjetim na sljedeće. Samo nekoliko dana ranije svi mediji mafijaški podsjetili su na održavanje “svečane” sjednice mafijaške Skupštine Crne Gore na Žabljaku kad je, krajem septembra 1991.g. Crna Gora proglašena EKOLOŠKOM DRŽAVOM!

    Ni jedan medj nije prenio da tome sramotnom zasijedanju, u ZNAK PROTESTA nije prisustvovao LIBERALNI SAVEZ CRNE GORE, koji je izdao saopštenje da osuđuje taj sramni i lažni čin koji se dešava u ratnom vihoru i da će ubrzo crnogorski mladići iz “lađne ekološke države” biti uvučeni u taj agresorski i zločinački rat! Tako je i bilo, samo nekoliko dana kasnije jurnulo se na Dubrovnik!

    Svi o tome velikom činu Liberala ćute kao krepani kojoti! Tereza je “pjevala” onima koji su sve to organizovali i vodili SRAM TU KUČKU BILO!

  40. bravo slavko,pozdrav iz Dubrovnika.

  41. dobri i posteni Shale ,sve je puklo i otislo u kurac ko Terezina kuca u Konavale. A pare vrte dje burgija nece ti to odlicno znas. Hajde dodji pa cemo ispocetka. . …

  42. Moderatoru,

    dje su sad ti poslanici LSCG koji tada nijesu prisustvovali zasijedanju.Kao i
    mnogi sticung crnogorci prisli skutima zlocinca Mila Djukanovica.Gori su oni
    koji su mu prisli i izdali birace Slavka i LSCG no i sam Djukanovic.

    Ti izdajnici su danas rasporedjeni svukuda pa i njima samim nije interes da
    se to pominje jer ce se vidjeti dje su od nekad ponosnih i casnih ljudi sad
    dospjeli.

  43. Ma shto ochekivati od jedne Alkoholicharke, sjecam se kad sam dijete bila i kad je gostovala na Cetinje i u Cavtat, vazda je bila pjana. Prodana dusha za pare kao i svi ostali…pi!!!

  44. Poljanić se dok je bio konzul po Kotoru prežderavao isključivo u onome restoranu đe je Menzalin bio kuvar . Svako veče . Družio se samo sa DPS smradovima . A Maca Proročića , kojem nije dostojan stope da ljubi i koji je spašavao zatvorene hrvate – pomenuo nije . Ništa se nemojte čuditi . Sve su to jedna sta gomna , i Poljanic , i Kesovija i Žuvela i Tomas i Ćatović i Đukanović i Sito Rakočević i Beba Džaković . Malo se bili pokačili prije dvadeset godina , sad se opet odlično razumiju . Nemojte da im smetamo , nemojmo ih kritikovat , puštimo ih neka uživaju jedni u drugima jer su stvoreni jedni za druge. Ali da su gomna to se ponavljati mora .

  45. Odličan opis “velike” umjetnice i “hrvatske elite”. Kada netko zamaše novcima više nista nije važno, sve se zaboravlja i grabi se u džepove. Vjerojatno smatra da joj se otplaćuje “odšteta” za uništenu imovinu koja joj je davno nadoknađena od druge strane. Nije ju briga što su ti kojima pjeva svojim postupcima na ovaj ili onaj način uništili imovinu i drugih ljudi kojima je to bilo sve, koji nisu imali gradski stan u Zagrebu, a da nepričamo o uništenim obiteljima i životima. Sve u svemu o njenoj umjetničkoj vrijednost ne treba sporiti, ali što se tiče ljudkih osobina pokazuje pravu sliku istaknutih političara i umjetnika u lijepoj našoj….

  46. Sto cine ovi gabelji, vijdeh u Anal-itiku da je onaj Knezevis sad Dr. Knezevic…doktorira coek

  47. Slavko CARE, vrati nam se!!!

  48. Pogledajte ovoga bolesnika u današnju ” Pobjedu ” http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-10-06&id=220520 , traži kukavac boračku penziju od DPS .

  49. Sa Lovćena vile kliču
    ti si Milov – Popoviču !
    I sram te bilo !!!

  50. Naime gospodin Perović je svojevremeno na konferenciji za štampu „obavijestio prisutne novinare“ da je rečene stihove „zapjevao policijski provokator“, „Pobjeda“, 15.02.1992. str. 4.

    To se odnosi na nastavak “to su bili sve četnici momirovi plaćenici” , jer je tamo bilo i časnih ljudi koji su nasjeli na propagandu ili prisilno mobilisani. Pamtim kao da je bilo juče. Ima nas koji pamtimo i ne damo ISTINU , džaba vam sve laži.

  51. POVODOM TVRDNJE MARKA VIDAKOVA POPOVIĆA SA CETINJA DA JE ON AUTOR STIHOVA “SA LOVĆENA VILA KLIČE, OPROSTI NAM DUBROVNIČE” JAVNOSTI PORUČUJEMO DA JE POPOVIĆEVA IZJAVA NAJTEŽA I SRAMNA LAŽ. TE STIHOVE JE STVORIO SLAVKO PEROVIĆ. DA LI JE MARKO POPOVIĆ TVORAC STIHOVA KOJE JE, KAO NASTAVAK PEROVIĆEVIH IZMISLILA UDBA, TO NE ZNAMO. TI STIHOVI UDBAŠKOG NASTAVKA SU BILI PRLJAVA UDBAŠKA LAŽ I GLASE OVAKO: “TO SU BILI SVE ČETNICI, MOMIROVI PLAĆENICI”. ISTINA JE SLEDEĆA: KADA SU OVI UDBAŠKI DODATNI STIHOVI ZAPJEVANI NA ČUVENOM CETINJSKOM MITINGU TEK OD ŠAČICE LOCIRANE U MASU PRISUTNIH, PEROVIĆ JE REAGOVAO TAKO ŠTO JE SA GVORNICE PORUČIO OKUPLJENIMA DA TAJ NASTAVAK NE PJEVAJU I PJEVANJE JE ODMAH PRESTALO. NIKAD SE VIŠE I NIGDJE TI STIHOVI UDBAŠKI NIJESU ZAPJEVALI, JER SU BILI GOLA UDBAŠKA LAŽ SMIŠLJENA DA OBEZVRIJEDI VELIČINU I SNAGU PEROVIĆEVIH STIHOVA “OPROSTI NAM DUBROVNIČE.”

    TREBA PODSJETITI DA JE MARKO POPOVIĆ TEK SAMO JEDNA JEDINA JEDINKA U OGREZLOJ MAFIJAŠKOJ ARMIJI MRAČNIH ANTILIBERALA KOJIMA DIRIGUJE MAFIJA. VRH POPOVIĆEVE VIŠEGODIŠNJE PRLJAVE I STALNE ANTILIBERALNE DJELATNOSTI OGLEDA SE U NJEGOVIM SRAMNIM TEKSTOVIMA ZASNOVANIM NA GOLIM LAŽIMA OBJAVLJIVANIM PROTIV SLAVKA PEROVIĆA I LSCG U MAFIJAŠKO- FAŠISTIČKOM CKL (CRNOGORSKI KNJIŽEVNI LIST) KOJI JE “UREĐIVAO” MAFIJAŠKI FAŠIST JEVREM BRKOVIĆ. BIO JE TO LAŽNI “KNJIŽEVNI” LIST NAMIJENJEN UNIŠTENJU LSCG U KOJEM SU “SARAĐIVALI” I “PISALI” SAMO MAFIJAŠKI FAŠISTI KOJI SU SE PRODALI ŠEFU CRNOGORSKE MAFIJE MILU ĐUKANOVIĆU.

  52. 21.oktobra ce u Podgorici biti saslusan Semsudin Radoncic u svojstvu svjedoka u udbaskom procesu protiv Slobodana Pejovica , kako bi ga zaistavili u daljem iznosenju cinjenica u istrazi za zlocinacku deportaciju iz maja 1992 godine , koja sto se odgovornodti tice vodi direktno do vrha tadasnje i sadasnje mafije – Milan Djukanovica …Ovaj sramni (Kafkin) proces se desava pred nasim ocima, ako deportaciju nismo mogli sprijeciti vala mozemo I moramo ustati u odbranu.gospodina Pejovica , liberali su uvijek bespostedno branili casne pojedince u iskrenim borbama protiv zlocina , napravimo taj Dan neki protest za pocetak !

  53. JNA tada fakticki jeste bila cetnicka, ali rijec ” placenici ” trebala je da dokaze kako su tamo isli ljudi iskljucivo zbg para, i da su prije polaska bili placeni, sto je gola laz. kasnije je sramna rtcg taj dodatni stih koristila u pranju djukanoviceve biografije.

  54. Sram bilo Terezu Kesoviju sto je dosla.

    Sram bilo Mila sto nedavno rece da je Veljoviceva glavna zasluga sto je “branio Crnu Goru u Bukovici”.

    Sram bilo psihopatu Veljovica sto lani htjede da hapsi lidere Bosnjacke partije kao sto su nekad hapsili i mucili lidere SDA.

    Sram bilo kapitena Vucinica sto rece prekjuce da se Crnogorci nisu bojali kad su bili u ratu, pa nece ni kad budu igrali sa Englezima. Sram ga bilo jos jednom i sram bilo Crnu Goru sto se i dalje ponosi Srebrenicom i Konavlima. Nas tim ne zasluzuje da pobijedi u nedjelji kada se oslobadjaju krvnici iz Bukovice, Veljovic postaje magistar, a Vucinic se ponosi zlocinima iz devedesetih.

  55. Tako je Miki , odlično se sjećaš . Tada je policija i sramotna DPS – ali i SDP , ubačivala u naše mitinge razne pjesnike i pjevače koji su dopunjavali Slavkove slogane i stihove . Mi smo na mitinzima skandirali ” E Viva Montenegro ” , a oni su nam ubacivali svoje čauše koji su skandirali ” E Viva Duče ” . Upravo su ti čauši naše pjesme dopunjavali stihovima ” to su bili sve četnici ” i ” što ste na nas digli hajku , četničku vam jebemo majku ” . A sve po nalogu policije , da se konfrontacija zaoštri do krvi , da se poubijamo međusobno dok DPS fino sjedi u fotelji, gleda i uživa .
    Markov brat , onaj radnik Oboda i bokser amater koji je osnovnu školu završio vanredno , sad je dobio nacionalnu penziju ka neki pjesnik i izgleda da i Marko traži penziju za svoj udbaški opus . Sramota !

  56. Quentin,

    Dok god Rifat i Serbo Rastode,Dzavid Sabovic,Ervin Spahic,Mevludin
    Nuhoszic,Rafet Husovic,Suljo Mustafic,Kemal Purisic i ostali bosnjaci i
    muslimani u Crnoj Gori budu podrzavali Mila Djukanovica i njegov
    fasisticki DPS niti ce se Veljovic sramiti sto je u Bukovici muslimanima
    rezao usi,niti ce se iko stidjeti deportacije muslimana i bosnjaka niti
    pokolja u Srebrenici.

    Dok god sami muslimani i bosnjaci ne dignu glas protiv sudije Sefkije
    Djecevica iz B.Polja sto oslobodi optuzene za zlocin u Bukovici dok god
    bosnjaci i muslimani u Crnoj Gori ne dignu glas protiv UDBA-sa Radoncica
    Semsudina i Fahrudina koji peru ratnu biografiju Djukanovica tesko ce se
    kod drugih u Crnoj Gori to podstaci.

    Dok god bosnjaci i muslimani u Crnoj Gori javno ne poruce reisu Mustafi
    Cericu i Harisu Silajdzicu da treba da ih je sramota sto je Islamski institut
    iz Sarajeva ciji su oni clanovi sto je Milu Djukanovicu dodijeljena poveljas
    za doprinos medjuetnickom skladu dotle kod drugih u Crnoj Gori tesko
    moze biti razumijevanja za takvo ponasanje i saosjecajem za patnje i
    stradanja..

  57. Inglish , nema sreće od Muslimana ili Bošnjaka u Crnoj Gori . Neće dići glas protiv nijednoga sudije , nikad neće nikome ništa poručiti , od nikoga se ograditi i nikad neće izaći iz Đukanovićevog prkna . To kako se ta etnička zajednica u cjelini odnosi prema svojim žrtvama , ljubeći prkno njihovom dželatu Milu Đukanoviću , ja mislim da je to nezapamćeno bilo đe pa i u Crnu Goru .

  58. Kela,

    ja i evo i ti konstatujemo da muslimani i bosnjaci radi nekog njima jedino
    poznatog interesa podrzavaju onog ko ih je zlostavljao,progonio i njihove
    sunarodnike izbjeglice iz BiH deportovao.

    Jos na ovom blogu na kojem pretpostavljam da ima i ljudi iz tog etnickog
    korpusa ne cuh da neko rece svojim sunarodnicima istinu o nevidjenom
    sluganstvu dzelatu Djukanovicu.

    Ja znam i moji prijatelji pripadnici muslimana i bosnjaka su mi rekli da ih je
    prosto stid ovog nevidjenog kurvanja i sluganstva.

    Ponovno im porucujem da kad kozi ostavis kupus na cuvanje kad se
    vratis naci ga neces.Porucujem i nasim sugradjanima bosnjacima i
    muslimanima kad tad ovo ce proci pa ce im se ovo koketiranje sa DPS
    i Milom Djukanovicem o glavu obiti.Mozda im je i sugurno trenutno ovo
    isplativo ali nece ovo vjecno trajati i mnogo vise boli kasnije i kajanje
    nece moci proci.Kako oni sad uzivaju dok Djukanovic pljacka i hara po
    Crnoj Gori tako ce u nekom normalnom vremenu kao njegovi pomagaci
    i saucesnici morati snositi odgovornost..

  59. Pisao sam , cini mi se, na nekom drugom forumu…

    Bosnjaci su placene duse da sluze kome god i za bilo sta u politickom zivotu. I cijena njihovog sluganstva nije velika jer se otprilike bogate samo neki od Bosnjaka, dok drugi pokusavaju to isto, i to traje unedogled.

    Veliki broj njih nikad i ne uspiju da se uvuku, ali im drago sto su bar pokusali.

    Svi oni koji nece da svjedoce protiv zlocinaca koji su radili deportacije i iseljavali iz Bukovice su POTPLACENI. Preko kurira (prljavih udbasa koji djeluju van Crne Gore, takodje Bosnjaka) svi moguci svjedoci su pronadjeni i POTPLACENI, i direktno im je receno da za cutnju dobijaju te pare.

    Bosnjacki nacionalni korpus je arhaican i nereformisan i kao takav evropski neprepoznatljiv kao faktor koji ce participirati u bilo cemu u buducoj zajednici evropskih naroda.
    Samo glasovi usamljenih pojedinaca Bosnjaka su u pojedinim etapama shvatali polozaj tog naroda, ali to je uvijek bio narod koji je volio da slusa i sluzi nego da preuzme odgovornost u svoje ruke.

    Tek za vrijeme SFRJ obrazovanje medju Bosnjacima je postalo popularizovano, ali samo zato da se akter licno okoristi i zloupotrijebi plodove istog, a nikako da razmisli i upotrijebi svoje znanje za dobrobit uze i sire zajednice.

    Ovo pisem da bih ukratko objasnio lakocu kupovine bosnjackog glasa, bosnjackog stava, bosnjacke duse..sta god.Dakle, moze neko da stvori dijela i ideje dosad neprevazidjenog stila, ili vrijednosti za covjecanstvo, Bosnjak ako neposredno ne vidi kofer novca od toga, smatra da je to bezvrijedno.

    Bosnjaci imaju svjesnost o sebi, ali nemaju politickog autoriteta da shvate sustinu sopstvene odgovornosti na prostoru gdje zive.Zato jedva cekaju da se priklone nekom ko dobro plati ili protiv nekoga od straha koji je vjekovima ranije pravio zlocine nad njima. Jako su izmanipulisani danas od raznih vjerskih islamskih struja, patrola i izvidnica sa Istoka koji mjere svoje interese na Balkanu.

    I tako dalje i tako dalje…

    JEDINA i POSLEDNJA sansa Bosnjacima da se reformisu u gradjansko drustvo u zdravu nacionalnu zajednicu u svojoj drzavi Crnoj Gori je bio Liberalni savez Crne Gore. To je pokret za sve slobodne gradjane koji Crnu Goru vole kao svoju, koji vole svu njenu razlicitost, i koji je konacno ponudio civilizovan program rasciscavanja teske proslosti, ali ne da bi se stvorile mrznje i podjele, vec da se zajednicki i ljudski izgradi jedna dobra drzava koja je pravedna prema svima. Mislim da niko vise nije imao interesa da podrzi takvu partiju od samih Bosnjaka. Ali, zbog razloga koje napisah gore, nije bilo tesko da se za sitne pare priklone uz mafijasa Djukanovica do dana danasnjeg…Te rijetke pohlepne bosnjacke hijene koje su vec dovoljno zgrnuli napljackanih i mafijaskih para su osnovna poluga pomocu kojih DPS mafija mobilise Bosnjake po svojoj potrebi, a ogroman broj njih nije ni svjestan sta se desava gledajuci samo RTCG i ziveci ucmalo u svojoj nemastinji i nistavilu

  60. U pravu si Angus Young , i Inglish naravno .
    Ovi muslimani po vjeroispovjesti , koji se osjećaju Crnogorcima (pa i oni koji se osjećaju Sebima , na primjer dr Smajo Šabotić) pokazuju više političkog karaktera nego taj Bošnjački korpus koji je prosto jedna trula masa kojoj se može činjeti što ti padne na pamet , samo da se njihovim prvacima odnosno liderima bači malo para ili namjesti neko sitno kradinjanje i eto ti nekoliko desetina hiljada glasova ko ništa . Tačno je da su oni odbili da se politički razvijaju i preuzimaju odgovornost , jer su odlučili da parazitiraju pri svakoj vlasti – ako ih želi , tako što će joj obezbjeđivati legitimitet i produžavati joj život . Odlično si rekao – oni odbijaju da preuzimu odgovornost za razvoj društva u kojem su . Problem je što smo na neki način svi mi žrtve njihove zaostalosti . Bez njihove podrške Đukov režim ne bi opstao ni minut . Ali šta vrijedi , takvi su kakvi jesu . Kuku nama š njima .

  61. NEMOGUĆA MISIJA

    ’’Vjerovali smo da se neđe kriju, komunističkom prevarom u lance svezani, oni brkati junaci i njihove moćne ruke koje držahu pred osvajačkom stravom i užasom najmoćnijih evropskih vojnika i ubica, handžar krvavi i krst časni i da će, širokim putem koji im je, ne minom i miniranjem, nego čelom, kroz krš crni crnogorski otvorio Liberalni savez, da će projuriti, ama da ih stić nećemo moći!’’

    Slavko Perović, govor na poslednjoj Konferenciji LSCG, 24. mart 2005. godine

    24. marta 2005. godine Liberalni savez Crne Gore je donio odluku o prekidu svog političkog djelovanja. Bila je to teška, za mnoge, uključujući i mene, teško prihvatljiva, ali istorijska odluka. Po ko zna koji put crnogorski liberali su pokazali svoju jasnu političku dosljednost i nepokolebljivost, hrabrost neviđenu na ovim prostorima, a time i otvorili put za jedino moguće djelovanje u jadnim crnogorskim prilikama, ono individualno i pojedinačno.

    Crna Gora je bila srećna. Otišli su sa političke pozornice oni koji su je voljeli, grlili i ljubili, oni koji su otvorili sve njene tabu teme, oni koji su željeli njen istinski i puni preobražaj u zdravo, demokratsko, mediteransko i civilizovano društvo. Otišli su najnezgodniji svjedoci, moram to sada reći, najvećeg moralnog posrnuća u njenoj istoriji, sunovrata koji traje od januara 1989. godine do večeras, a možda i još mnogo duže. Kažem: Crna Gora je bila srećna, jer ona ne voli njene patriote. Ne, Crna Gora je ponosna na svoje kriminalce i mafijaše, na svoje kleptomane i ubice, na svoje zlikovce i krvnike. Crna Gora je u biti jedno teško zatvoreno i samozadovoljno društvo koje svoje tlačitelje i parazite čuva, njeguje i voli. Ne, ona od samog početka nije željela Liberalni savez, nije ga prihvatila, nije mu dozvolila da je obiđe, da joj predstavi svoje viđenje oporavka, svoju Istinu i Pravdu, da razgovara sa njom, da joj ponudi hljeb.

    Crna Gora je na sve to odgovorila kamenovanjem.

    Slavko Perović je nastavio svoje djelovanje. Velemajstorski precizno, odbio je učešće u mafijaškoj referendumskoj kampanji za mafijašku Crnu Goru, i lično i sa LSCG. I večeras, dok kucam ovaj tekst, u ruci držim flajer sa poslednjih izbora na kojima je učestvovao LSCG, onih lokalnih u Nikšiću 2005. godine, na kom piše- NEZAVISNOSTI DA! MAFIJI NE!

    Zvanični blog Slavka Perovića je bio, kao i cijeli njegov politički rad, pokušaj da se Crnoj Gori pošalje Pismo, da joj se pošalje Poruka, da ne prati slijepo svoje demone, da se vrati čojskim i herojskim principima. Ne, ona je ponovo zabila glavu u dpsovske heroinsko-kokainske kategorije. Poslije poslednjeg televizijskog gostovanja, i onog njegovog krika- Ustaj narode! Diži se!- ponovo, po ko zna koji put, podigla se demonska udbaška ala i zabljuvala- on je bolesan čovjek.

    Po povratku u Crnu na Petrovdan, poslije kraćeg odsustva, dočekalo me Slavkovo poslednje obraćanje, kako sjajno piše- stanovnicama i stanovnicima. Sada je potpuno jasno da ni pod kakvim okolnostima ni on lično, ni LSCG, neće preuzeti vlast, da se neće vraćati na lažnu političku scenu, ali još briljantniji mi je bio njegov zabran da se njegovo ime i prezime koristi kako bi se nazivale ulice, trgovi, institucije ili mu se podizali spomenici! Još jednom je poderao onu sramotnu crnogorsku masku, da se ljudima koje otjera daleko od rodne kuće, poslije smrti ‘’oduži’’ spomenikom ili imenom ulica. Kutarovski precizna fotografija- poslednji meč fudbalske reprezentacije u Podgorici. Na navijačkoj tribini Slavkova istorijska poruka, a na zapadnoj, u svečanoj loži, njegovi i naši dušmani i uništitelji! To je Crna Gora danas. I juče. I sjutra.

    Maja mjeseca revolucionarne 1968. godine na pariskim ulicama je osvanuo grafit: ‘’A ipak svi žele da dišu, a niko ne može da diše i mnogi kažu «disaćemo kasnije». I većina ne umire, zato što su već mrtvi’’. Misija Liberalnog saveza i Slavka Perovića je bila nemoguća, osuđena na poraz. Ali, nije bila bezuspješna. Ako se bilo kada, i pod bilo kakvim okolnostima, obnovi i podigne umrtvljena Crna Gora, djelovanje Liberalnog saveza i Slavka Perovića će biti ugaoni kamen. A o tom djelovanju i o toj misiji drugom prilikom.

    Na kraju, kao član LSCG od 24. maja 1999. godine, neko ko je slijedio Put i borio se na tom Putu, zahvaljujem Slavku Peroviću na svemu što je uradio meni lično, na planu kulturne i političke edukacije. Takođe, ovim putem želim da mu prenesem i pozdrave mog oca Milovana i poželim dobro zdravlje i vječnu sreću njemu i njegovoj familiji.

  62. ZASTAVA

    Saši

    ‘’Spremi se, idemo na Cetinje’’, rekao je M. i razbio u paramparčad jedan popodnevni mlaki splin.

    Odletio je u sobu, obukao farmerke i omiljenu plavu majicu. Odletio, jer je znao zašto idu na Cetinje.

    Nekoliko minuta se mučio sa ”ladom”, osam godina starijom od Vladimira, hrabre crvene boje, i ”Rus” je konačno- upalio. Krenuli su.

    Negdje na samom izlazu iz grada, počeli su da se uključuju u šarene kolone automobila, rijeku u koju je trebalo ući strpljivo i pažljivo. M. je uvijek govorio da su svi, i brži, i oni sporiji- jednaki, te da će svi jednako- stići. Lica ljudi iz te auto-rijeke, koja su se smjenjivala kao na najfinijoj Kodakovoj vrpci, bila su blistava i srećna, puna želje za istinskom promjenom svog okruženja i volje za djelanjem. Pozdravljali su jedni druge zvukom sirene. Postojao je tih godina svojesvrsni kod prepoznavanja- na registarskim tablicama, krvavu petokraku je prekrivala naljepnica sa državnim grbom.

    Zamijetio je ružne policijske šlemove koji vire iz grmova pokraj puta, ali to nije uspjelo da mu skrene tok misli sa pejzažne i proljećne idile koju je osjećao. Nije bio začuđen njihovim brojnim prisustvom. O njima je već tada znao- sve. Negdje na pola puta prema Cetinju, došlo je do njegovog prvog kontakta sa po zlu čuvenim ”Milovim psima”, te godine njihov broj je bio dostigao blizu dvadeset hiljada! Bilo ih je svuda, nicali su kao pečurke poslije kiše. M. je već imao dugogodišnje iskustvo sa njihovim čuvenim barikadama i preprekama, ali to je bilo Vladimirovo prvo, tačnije njihovo, zaustavljanje na putu. I danas pamti ta odvratna lica puna mržnje i ne prihvata da su ti ljudi samo radili svoj posao. Pod punom ratnom opremom, tek izašli sa pokretne trake tromjesečnog kursa, njih četvoro su odmah zaurlali da se izađe iz vozila. M. je bio smiren, pokušavajući da im objasni da su krenuli na Cetinje, da je to prva urbana sredina koju je vidio u životu, njegov Prvi Grad, te da nisu razbojnici. Ali, nije bilo pomoći. Zarežali su- raširi noge! Imaš li oružja u gepeku! M. nije raširio noge (tu malu/veliku pobunu Vladimir nikada nije mogao zaboraviti), a gepek je otvorio i rekao da u njema nema nikakvog ”sječiva”, čime je i njega zasmijao i djelovao ljekovito na svu tu potresnu situaciju. A imali su situaciju. Poslije petnaestak minuta maltretiranja, konačno su nastavili put.

    A onda, par kilometara pred ulaz u Cetinje, Vladimir je ugledao- Zastavu. Sa desne strane puta, koračao je momak koji je na desno rame oslanjao veliki drveni držač, a Zastava se vijorila, pjesnik bi rekao kao čista namjera vjetra. M. je vidno usporio, a na licu mu se osjetio signal da zna o čemu se zapravo radi.

    ’’Pa, on mi je rekao prije dva dana da će krenuti na Cetinje pješke sa barjakom u rukama. Vlado, ovo je Saša, rekao mi je prije dva dana da će…’’, ponavljao je M. Prošli su pored njihovog komšije tiho, taj osjećaj je jedan od onih koji se ne može riječima opisati. Samo im je poručio da će se vidjeti vrlo brzo na cetinjskom trgu.

    Sašu su na ulazu u grad dočekali cetinjski liberali sa neophodnim osvježenjem, poslije nekoliko sati hoda, od Podgorice ka Cetinju, sa Zastavom u rukama, promjene nekoliko mikroklima, smjene sunca i kiše.

    Našli su se sa njim na Trgu, na kojem je bilo hiljade ljudi. Klicalo se Crnoj Gori, Lovćenu, Kralju, a politički lider Liberala je na kraju veličanstvenog mitinga zatražio od okupljenih da javno pozdrave Sašu.

    Poslije mitinga, sjeli su da popiju piće u nekoj od cetinjskih kafana.

    Za stolom im se pridružio i Điko, legendarni cetinjski liberal, bilo je to prvi i nažalost, poslednji put da ga je Vladimir vidio. Odmah je rekao da Cetinje ovako masovan skup ne pamti. Naravno, nešto kasnije je odlazeći na liječenje u Igalo, izlijepio svoje štake sa naljepnicama na kojima je bio izborni rezultat- 6,3%. Toliko je Crna Gora dala liberalima te godine. Nekog svog mlađeg rođaka kao mačem je presjekao- u SDP-u si!? A đe kod onih najgorih! Điko, neka je blagosloven na Nebu.

    Kada mu je M. odgovorio da je Saša ”taj momak koji je pješke donio crnogorsku zastavu na Cetinje”, insistirao je da ga upozna sa Slavkom Perovićem. Saša to nije želio, rekao je- ”Ne, ne. Nisam ja to uradio zbog Slavka, nego zbog naših slavnih predaka. Ako su mogli oni bosi, mogao sam i ja to danas u patikama ’’lotto’’ Dejana Savićevića!” Bio je Saša liberal, ni od početka, ni od kraja, ni stari, ni mladi, ni crnogorski… Samo- liberal.

    Već daleko iza ponoći, njih troje i Zastava, stigli su u Podgoricu. M. je uparkirao ”ladu” u garažu, i pet puta provjerio, da li je dobro zaključao vrata, jer ”Zastava nikako ne smije da se izgubi, ona mora da se vrati, to je svetinja”, rekao je.

    Bila je to majska zora 1998. godine.

  63. BOMBA, PEPEO

    Vladimir je telefon redovno, po običaju, puštao da zazvoni dva puta. Podigao je tešku slušalicu. Sa druge strane se nazirao poznati glas. Iako se nisu čuli nekoliko dana, odmah, bez i onog jednostavnog ’’halo’’, pitao ga je da li je M. došao sa posla.

    ’’Jeste.’’

    ’’Daj mi ga hitno, nemam puno vremena.’’

    Atmosfera u kući poslednjih mjesec dana je bila naročito usijana, čudnog agregatnog stanja, onog neposredno ratnog, kao i u cijeloj zemlji. Rem je bio par stotina kilometara daleko od kuće. Kratki telefonski razgovori su bili sve rjeđi, a ovaj je bio- najkraći.

    ’’Da li je ograda previše visoka?’’, pitao je M. i poslije dobijenog odgovora, promptno dodao:

    ’’E pa, onda preskači’’.

    Rem je trčao skoro sat vremena, nadajući se da će na poznatoj adresi, naći svog prijatelja iz studentskih dana. Lupao je na vrata, udarao. Stan je bio izdat mladom bračnom paru, koji je vireći kroz otvor, vidio izbezumljenog mladića u vojnoj uniformi. Nije im trebalo puno da zaključe o čemu se radi. Poslije mučnih pregovora, sličnih onima koji su samo dva dana ranije bezuspješno vođeni u Rambujeu kod Pariza, ušao je u stan. Na njegovu sreću, rezultat je bio pozitivan. Odmah je utrčao u kupatilo i sprao sa sebe odvratni miris tenka i kasarne u Uroševcu, uniforme koja se lijepila na tijelo poput čokoladnog preliva, kao i somnabulne naredbe pretpostavljenih na vojnim vježbama. Javio se sjutradan i rekao M.-u kad će se ukrcati na voz. Ilegalno, bez bilo kakvih dokumenata, u tuđoj odjeći i obući.

    Te najavljene večeri je voz, uz kašnjenje od 180 minuta, konačno ušao u stanicu. Ljudi su užurbano poput mrava, sišavši sa voza, pretrčavali preko šina i kretali se u svim pravcima. M. i Vladimir su pokušavali da uhvate pogledom poznato lice, ali- ništa. Na stanici su pored njih dvoje, ostali samo radnik na pruzi i gladna mačka.

    Na povratku kući, bez Rema u autu, puste ulice i trotoari samo su još više pojačavali nemoć i strah. Vladimir, četrnaestogodišnjak, potpuno je bio svjestan činjenice da ga je neka rutinska vozna kontrola mogla odvojiti od Rema, možda i- zauvijek. M. nije izgovorio ni jednu jedinu riječ.

    Kada je Vladimir tužno zakoračio u stan, ugledao je tuđe patike u hodniku, a kroz vazduh se probijao i meki Remov glas.

    ’’Stigao si! Živ si!’’, uzviknuo je Vladimir.

    Dok su bili u zagrljaju koji će vječno pamtiti, na TV-u je prenošena izjava generalnog sekretara NATO-a koji je objavio da su počeli vazdušni napadi na SRJ. Bila je to noć, 24. marta 1999. godine.

    Poslije nekoliko dana skrivanja u stanu, M. je na insistiranje drugih, ipak odlučio da Rema skloni na sigurnije mjesto, negdje gdje ga vojne milicije neće pronaći. Ili tražiti. Operaciju odvođenja u tačku B je odradio po noći, krijući ga na zadnjem sjedištu, ispod ćebeta. Rem će na tom mjestu ostati sve do kraja bombardovanja i Miloševićeve konačne predaje.

    Grad je tih dana bio poput jedne velike mentalne ustanove sa kapacitetom od sto hiljada ležajeva. Ludilo je dostiglo vrhunac. Na ulici je bilo onih koji su govorili- zašto i nas ne bombarduju kao Srbiju?! Nismo gubavi!

    A bili smo bombardovani, i bilo je poginulih. Napetosti između oružano slabijih Đukanovićevih policijskih snaga i još uvijek moćne Miloševićeve armije su prepričavane svaki dan. U Prijestonici i na sjeveru Crne je posebno podizana temperatura. Ljudi su se okretali jedni protiv drugih, dijelili na patriote i izdajnike. Svakodnevno, na centralnom gradskom trgu, hiljade ljudi, pretežno mladih, protestvovali su protiv NATO agresije.

    12. aprila, dan nakon Uskrsa i strijeljanja slobodnog novinara Slavka Ćuruvije u jednom beogradskom haustoru, savezna skupština donosi odluku o pristupanju SRJ Savezu Rusije i Bjelorusije!

    22. aprila savezni premijer Bulatović na gradskom trgu otvoreno prijeti da će se Đukanovićeva policija morati potčiniti Miloševićevoj vojsci ili je neće biti. I u svom maniru odleti za Beograd, ostavljajući svoje pristalice. Iste noći ginu ljudi u zgradi beogradske televizije. Ostavljeni i žrtvovani. Smrt i Mržnja haraju državom mrtvih.

    Školska zvona tih nedjelja mijenja tupi zvuk sirena koje najavljuju nevidljive napade iz vazduha. Direktorica škole, novopostavljeni partijski poslušnik, juri učenike po dvorištu, moleći ih da uđu u prazne učinioce. Nastavnik matematike, izbjeglica iz nesrećne Bosne, drži čas predvojničke obuke, govoreći da ćemo se i ovog puta odbraniti i- pobijediti. Vladimir ga posmatra kao nesretnika koji nema šta da izgubi, jer je izgubio- sve. Nastavnik istorije ga vodi na republičko takmičenje. Na putu za Bar, u vozu je glavna zvijezda jedan propali doktor nauka koji truje mladež svojim pogubnim idejama i vizijama sreće. Vladimir sluša svog nastavnika koji mu govori o Sv. Savi i srpstvu, a na upaljaču koji je prislonjen na nastavnikov ’’marlboro’’ primjećuje znak mafijaške koalicije ’’Da živimo bolje’’- Milo Đukanović. Odmah ga naziva lažovom i prevarantom i prekida svaku komunikaciju. U Baru, tokom pismenog rada, nastavnica koja je održavala red u holu škole, majčinski toplo sugeriše:

    ’’Djeco, slobodno pored naziva Njemačke ili SAD dodajte- kukasti krst!’’

    Vladimir je uvijek bio u sukobu sa lažnim školskim autoritetima. U šestom razredu je na času fizike, na nečije pominjanje Arkana, lako konstatovao da je u pitanju običan lopov, kriminalac i ubica. Fizičarka je urlala:’’Aaa, za tebe je vjerovatno Tuđman heroj?! Tuđman, je li?!’’

    U Baru je odlučno odložio olovku u stranu i sa nestrpljenjem čekao povratak i ponovno viđenje sa Remom, u tajnom skrovištu, noseći mu kafu i cigarete.

    Za subotu, 29. maja Liberalni savez na trgu Slobode zakazuje miting. Moto je bio znakovit i proročki- ’’Au revoir Montenegro’’. Vladimir na skup ide sa svojim drugom iz školske klupe. Za njih je to bila zamjena za otkazano malo matursko veče. Gledaju u binu, primjećuju Nebojšu iz Monteniggersa. Voditelj obavještava okupljene ljude da su stotine automobila, čuvene liberalne kolone Slobode iz pravca Juga i Cetinja, po ko zna koji put- blokirane. Slavko Perović poziva ljude na ljubav i toleranciju. Opominje. Prstom pokazuje na četiri velika portreta iza sebe uokvirena crvenom bojom- Miloševića i njegove političke i ideološke kerbere- Bulatovića, Đukanovića i Marovića. Označava ih kao glavne krivce za sve što se odigrava pred očima svih, a crvenu boju kojom su uramljeni objašnjava kao- krv i komunizam. Vladimir primjećuje da je većini ljudi koja ga okružuje neugodno Perovićevo isticanje komunizma kao zlikovačke ideologije koja je nanijela Zlo ovim prostorima i narodima, nesagledivo i nemjerljivo Zlo. Shvata da je ovo, ipak, Crvena Gora. Kući je vidio svoj lik na snimku državne mafijaške televizije. I nije bio previše srećan zbog toga. Uveče, BBC je zabilježio:

    ’’ Several thousand people have taken part in an anti-war demonstration in the Montenegrin capital, Podgorica.

    The rally was organised by the opposition Liberal Party, which wants Montenegro to end its federal links with Serbia and restore its historic independence.

    Demonstrators denounced both President Slobodan Milosevic and the Montenegrin leader, Milo Djukanovic’’.

    Samo britanska preciznost i hladnoća može u tri rečenice sabiti kompletnu decenijsku političku i ljudsku borbu. Ali, i u te tri rečenice rečeno je sve ili gotovo- sve.

    Samo par dana kasnije, poslije dodjele ”Luče”, kako su u najavi rekli- prve sa crnogorskim državnim grbom- a u stvari sa onom lažnom Žižićevom kokoškom, i to manjom od istorijskog grba- privjeska na Vladimirovom lančiću, on je sa Željkom i njegovom prijateljicom bio svjedok Perovićevog demostenovskog nastupa u Nikšiću, kada je ‘’Milovim psima’’, koji su svojim tijelima opisali krug oko gotovo kompletne mase i stvorili jedan živi mafijaški prsten, poručio: ‘‘Onaj vas je poslao! Jeste li došli da branite Crnu Goru od nas?! Sram vas bilo! Skidajte te policijske uniforme!’’ Iza tih riječi je svako mogao da osjeti- snagu. Okupljeni ljudi su u pojedinim momentima plakali. Da, plakali.

    Na Vladimira je poseban utisak ostavio Kotor. Autobus, Trg od oružja, šetnja starim gradom, baklje, i to one najbolje ‘’bengalke’’, atmosfera koja je bila najbliža onoj sa argentinskih fudbalskih arena.

    Na svom rodnom Cetinju, Perović je pozvao cetinjsku omladinu da nipošto ne oblači bilo kakve uniforme, da ne biva ponovno uvučena u kobne i mračne crveno-crne podjele, da ne dozvoli još jednu prevaru. Bilo je tih nedjelja smišljeno i planski odrađenih incidenata, a sve za račun podgoričke i beogradske Mafije. Na sreću, nije bilo žrtava, a Vladimir je bio siguran da su tome, makar malo doprinijele i poruke Liberalnog saveza.

    U srijedu, 10. juna, nakon potpisivanja kapitulacije, Miloševićeva vojska i policija se povukla sa Kosova. Poslednjih pet NATO projektila je palo na Kosovu, na kasarnu u Uroševcu.

  64. MIROSLAV

    Kada je prvi put, u društvu M.-a, posjetio prostorije Liberalnog saveza, one ispod Ljubovića u Podgorici, dočekao ih je Miroslav Vicković. Odmah je primijetio njegove tople plave oči. Razgovor koji je vodio sa M.-om tekao je kao med. Govorili su o svemu- od tadašnje situacije u zemlji do opisa Zla koje je trajalo do tog aprilskog jutra, pa sve do dana današnjeg. Raskrinkavali su vladavinu ološi, ali i mase koje su ih slijedile. Evocirali su uspomene na neke velike ljude, zajedničke poznanike, istorijske događaje. U toj prostoriji se u pojedinim momentima osjetilo blago hipnotičko dejstvo Priče, možda po prvi put u Vladimirovom životu. Pamtio je njegovo oduševljenje M.-ovom definicijom saradnika okupatora iz 2. svjetskog rata kao ‘’ljudi koji su samo bili na određenom i privremenom radu na onoj drugoj strani.’’ U jednom momentu je telefonom pozvao Slavka Perovića, koji je bio u Londonu, i prenio mu M.-ove riječi. U izbornoj kampanji 1998. godine je često citirao M.-a da ‘’ne može stalno da stoji uspravno, već da ponekad mora i da prilegne’’, čime su ismijavali onu pokvarenu Đukanovićevu ideju o ‘’uspravnoj Crnoj Gori u demokratskoj Jugoslaviji’’, iz one njegove jadne periode aktivnog čekanja.

    Nedugo poslije tog susreta, došlo je i do formiranja jedinstvene Narodne sloge, koalicije između tada najjačih opozicionih stranaka, a koja će biti brutalno pokradena na novembarskim izborima 1996. godine. Mitinzi Sloge su bili veličanstveni, ljudi su dolazili bez ikakvog straha, jer su konačno shvatili da nemaju više ništa da izgube. Srpsko-crnogorske podjele su bačene pod noge, Vladimir se nadao – zauvijek. Parole su bile jasne, za mnoge danas nezamislive i neponovljive: Tačku na pljačku! Vratite pare! Lopovi!

    Svaki, pa i onaj najmanji skup, bio je praćen ljudima iz Tajne policije, koji su kamerama otvoreno snimali prisutne ljude i govornike. A onaj koji se najviše isticao svojom iskrenošću, žarom i neopisivim talentom govorništva, bio je Miroslav Vicković. Njegove antologijske riječi na podgoričkom Trgu, na završnom mitingu, kada je okupljenom narodu govorio da na pragu 21. vijeka nema više ni četnika ni partizana, da njih je zemlja pomirila! Odjekivalo je: De-mo-kra-ti-ja! De-mo-kra-ti-ja!, a na kraju mitinga, poslije velike provale oblaka i one čuvene molbe Slavka Perovića da se sklope kišobrani da bi ih prebrojale policijske kamere, Miroslav je svojim baritonom i zapjevao- rastanak nam jeste mio, fukarski je život bio!, i pokazao svoj raskošan pjesnički dar.

    Žestoko uzdrmana DPS, jedinstvena i komunistička, u suštini klasična mafijaška organizacija, bila je bukvalno na koljenima. Dijeli se već na proljeće 1997. godine na dva dijela- na Milov i Momirov- a sa njenom podjelom dolazi i do vještačke nove/stare podjele u čitavoj Crnoj Gori. Crnogorci i Srbi, poput novobogataša, dakle preko noći, postaju Milovci i Momirovci, po ko zna koji put, retardirano se grupišući oko dva ljudska i politička podlaca. Miroslav Vicković, sin Mihaila, komite i kasnije gradonačelnika Cetinja, u Skupštini izgovara: ‘’Danas se vi grdno dijelite, i ne samo što se vi dijelite, nego i dijelite ovaj narod. A ja vam kažem da vi nemate pravo da više dijelite ovaj narod! Crnoj Gori je dosta tih podjela! Evo, mi u Narodnoj slozi smo uspjeli čini mi se, da maknemo tu olovnu ploču tih tragičnih podjela sa Crne Gore. A vi sada ponovo- ko je za Mila, a ko je za Moma! Ajmo jednom gospodo, ajmo da učinimo jedan ljudski napor, da ovaj narod shvati da ne može i ne smije biti nikakvih drugih podjela osim na ljude i neljude, na demokrate i antidemokrate, na one koji žele progres i na konzervativce.’’ Spasonosna udbaška formula i ovog puta daje, možda kao nikada do tad, izvanredne rezultate. Kompletna dotadašnja opozicija prelazi u Đukanovićev mafijaški blok. Narodna sloga se razbija, otvaraju se nove/stare rane, Mafija seiri i zadovoljno trlja krvave ruke.

    Juna 2000. godine se u Podgorici održavaju vanredni lokalni izbori. Mafija kao kandidata ističe Miomira Mugošu, već do te godine dokazanog ljekara kojem je hitno potrebna stručna medicinska pomoć, onog i ovog, istog, današnjeg. Čovjeka koji je spreman na sve- na rušenje tuđih i podizanje svojih Kuća, na prebijanje novinara i jazz muzičara, na svakodnevni lopovluk kao, po njemu, jedini smisao ljudskog postojanja. Liberali su odradili fenomenalnu kampanju, zapjevali ispod svakog balkona, upozorili u svakoj gradskoj ulici šta građane Podgorice čeka ukoliko daju podršku takvom kandidatu. Završni miting je održan na trgu kleptokratske ‘’Vektre’’, tadašnjem istinskom mafijaškom spomeniku, nešto poput današnje (Za)Avale. Skup je otvorila kćerka Miroslava Vickovića, pijanistkinja Milica, koja je odsvirala tonove himne Liberalnog saveza ‘’Oj svijetla majska zoro’’. Stanovnici Podgorice, na identičan način kao i stanovnici Rakovice 1991. godine, kada je Vojislav Šešelj izbornim rezultatom oduvao jednog Borislava Pekića, odlučili su se ne za čojstvo, ljubav i ljepotu. Ne, većinski su podržali kukavičluk, mržnju i ružnoću.

    Kao što je Smrt gledao pravo u oči, i crnogorskoj Mafiji, u svom poslednjem govoru, na Trgu slobode u Podgorici, na mitingu ujedinjene Opozicije, samo nekoliko dana prije konačnog odlaska na Nebo, poručio je samo jednu riječ- IŠ! Tog trenutka je Vladimir bio u potpunosti svjestan zašto ga je Saša često zvao- Vatroslav! Bila je to ona duša heraklitovski shvaćena kao vatra i čovjek kao- moralno biće.

    Leni i M. su strahujući, da bi ga možda mogli vidjeti i po poslednji put, stigli na podgorički aerodrom da ga pozdrave i isprate na liječenje. I plakali su. Da, plakali.

    Miroslav Miro Vicković je preminuo u Podgorici 9. juna 2004 godine. Crnogorski krstaš barjak, onaj isti koji je visoko podignut na zgradi Prijestonice Cetinje, na dan kada je Miroslav izabran za gradonačelnika, bio je spušten na pola koplja. Od njega se, u ime svih crnogorskih liberala, a na Mirovu molbu, poslednja oprostila Vesna Perović.

    ‘’ Posle njega, mi, njegovi prijatelji, mi liberali, više nikada nećemo biti ono što smo bili. I biće još piva, i pesme i vica, biće i smeha, i lipe će opet da zamirišu, a Miro neće biti s nama. On sa anđelima. Mi u suzama. Ne znam kako ćemo, od sad pa zauvek, dalje bez njega, bez njegove vedrine, brzine, ljubavi, bez njegovog plavog oka. Ne znam kako ćemo, a znam, moraćemo.’’

  65. MRTVA PRIRODA

    Svoj šesnaesti rođendan proslavio je u svojoj kući sa prijateljima. Negdje oko ručka, dok su mu dragi ljudi upućivali čestitke i najljepše želje, sa radija ’’Free Montenegro’’ koji je uvijek bio upaljen, kroz prostoriju se prolomila vijest: ’’Oko deset sati ujutro, na Košutnjaku, gde je redovno odlazio na rekreaciju, nestao je bivši predsjednik Srbije Ivan Stambolić.’’ Vladimir je osjetio blagi nemir. Blagi, jer je svih tih pojedenih godina bio naviknut na te vrste informacija. Nemir, jer je ipak vjerovao da će njegove rođendanske uši, makar na taj dan biti sačuvane od užasnih i uznemirujućih vijesti. Samo nekoliko mjeseci ranije, Stambolić je govorio da će ‘’Miloševićev pad biti težak i dramatičan, jer je on veliki i moćan samo zahvaljujući raspoloživim silama represije, ali i da zajednički nastup srpske opozicije za Miloševića znači ne samo poraz, nego i debakl na izborima’’.

    Poslije junskog atentata u Budvi na lidera Srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića, neuspješnog, za razliku od onog iz oktobra 1999. godine na Ibarskoj magistrali kada su ubijena četiri njegova saradnika, Ivan Stambolić se aktivno uključio u Đinđićev Savez za promene, a najavljivan je i kao jedan od kandidata za najviše funkcije na izborima koji su bili zakazani za 24. septembar. Na isti datum, prije trinaest godina, Milošević se brutalno obračunao sa Stambolićem, čovjekom koji ga je i doveo na važne političke funkcije u tadašnjoj Srbiji, do pred sama svoja leđa. Miloševićeva, samo po zlu čuvena Jedinica, kidnapovala ga je, odvela na Frušku goru, dželat je ispalio metak u glavu, bacilli su ga u već spremljenu raku i pokrili živim krečom. Bio je to logičan slijed događaja, ako se ima u vidu natpis u beogradskoj štampi krajem 1987. godine da se Stamboliću ‘’i seme u korenu treba satrti!’’ Njegovi bliski prijatelji govorili su da je poslednjih godina života, nakon niza politički motivisanih ubistava, vodio ličnu istragu o uzrocima pogibije svoje kćerke Bojane, koja je u 24. godini pod sumnjivim okolnostima stradala u saobraćajnoj nesreći ljeta 1988. godine nedaleko od Budve. Da, opet Budva. Milošević je došao na njenu sahranu, a Stambolićeva supruga Katarina odbija da mu pruži ruku! To je bio njihov poslednji susret.

    U poslednjem obraćanju Miloševiću, u pismu koje mu je javno uputio, poručio je :”Pa, šta me je onda navelo da ti se baš sada obratim?! Krv! Opet smrt! Krv je pala na beogradskim ulicama, Slobodane Miloševiću, da se više nikada i ničim ne opere. Pala je 9. marta u času kada ovo pismo započinjem…Dosta nam je tvoje antisrpske politike! Ti ne znaš, Slobodane Miloševiću, ni ko su Srbi, ni šta je Srbija! Zato, Slobodane Miloševiću, otiđi. Povuci se sam, samovoljno, kao što si i sve drugo činio!” Miloševićeva štampa je tek 30. avgusta objavila vijest o nestanku bivšeg predsjednika Srbije, a njegovi portparoli su bestidno ponavljali da njegov nestanak nije pitanje za državne organe, već za njegovu suprugu.

    Prvog septembra je počela školska sezona. Događaji su stizali jedni druge, a vlažnost vazduha je bila poput one u La Pazu. Disalo se teško. Vladimir je od prvog dana vrijeme provodio ispred zgrade Gimnazije, najljepše građevine u Podgorici, gdje je zajedno sa L. učestvovao u beskrajnim raspravama o Miloševiću i svim njegovim izdajama, pljačkama i prevarama, padu Krajine, DPS-u i domaćim zlikovcima, DOS-u i mogućnosti konačnog sloma beogradskog kriptokomunizma. Bili su to svojevrsni časovi iz istorije, sociologije, filosofije, psihologije, pa i onog što se na tim prostorima lažno nazivalo- politikom. Otvorena škola, ali ne u učionicama i unutra, nego na travnjaku- izvan. Vladimir je te momente razumio kao jedinu mogućnost da se stekne znanje, bojkotovao je profesore- prevarante i neznalice. Truli školski sistem koji je već dugo proizvodio glupost i poslušnost.

    Sa nestrpljenjem je čekao L. i njegov izvještaj iz Beograda, direktno iz Vatre, u kojoj je L. proveo nekoliko dana. Po povratku, na brojna pitanja o stanju, situaciji u Gradu, L. je bez razmišljanja, u svom prepoznatljivom maniru, bio jasan- gotov je! Ne može ga niko spasiti! Prenosio je utiske i sa utakmice beogradskog Partizana i čuvenog Porta. Stadion je bio jedinstven u pjesmi- Spasi Srbiju i ubij se, Slobodane! Sve se to odigravalo desetak dana pred čin glasanja, dan ‘’D’’ kako su ga nazivali tadašnji vojni generali- Miloševićevi psi.

    Petnaestog septembra je počela i ljetnja olimpijada u Sydneyu. Još jedan od razloga za Vladimirov bojkot školske nastave. Junak je bio plivač Ian Thorpe iz Australije, sedamnaestogodišnjak, koji je osvojio tri zlatne i dvije srebrne medalje. Odbojkaši SRJ su osvojili zlatnu medalju i napravili nevjerovatan uspjeh. Sa prozora svoga stana, Vladimir je svakog jutra posmatrao svog komšiju, osnovca Aleksandra, koji se krio iza trafostanice, dok se njegovi roditelji ’’zastavom’’ ne odvezu na posao i zatim vraćao- kući. Vladimir je već tada znao da će Aleksandar biti odličan glumac.

    Milošević je, naravno, pokrao izbore na kojima je doživio ubjedljiv poraz. Trust pravnih mozgova u Vrhovnom sudu je ovjerio- pljačku. Narod je morao da izađe na ulice i brani svoje glasove. Opštenarodni bojkot je paralisao Srbiju. Stotine hiljada ljudi se Petog oktobra okupilo u Beogradu. Šetajući ulicom Slobode, vraćajući se iz Gimnazije, Vladimira i L. je kolega iz odjeljenja, u koje su se vrlo rijetko pojavljivali, zabrinutim glasom, gotovo plačući obavijestio:’’Zapaljena je Savezna skupština! Joj, katastrofa!’’ Njih dvojica su bili srećni, jer znali su da je gotov, da skupština u tom trenutku, na neki čudan način, lijepo gori.

    U Crnoj, poslije izlaska iz Vlade Narodne stranke, a zbog navodnog otvorenog zalaganja Đukanovića za nezavisnost, krajem godine dolazi do raspisivanja izbora. I to za- april! Državnoj mafiji je uvijek trebalo vremena da izvrši sve svoje pritiske, ucjene, podvale i kupovine.

    Vladimir i L., zbog rekordnog broja opravdano neopravdanih časova, bivaju isključeni iz škole. Srećni su, jer znaju da su sve radili na njihov način i ostavili svoj lični potpis.

    Osmog januara 2001. godine, naočigled mnogobrojnih građana, ispred prodavnice ’’Mex’’ na podgoričkom trgu, ubijen je visoki funkcioner UDB-e. Samo državna, u tom slučaju crnogorska, dakle, samo državna mafija ubija u vrijeme Božićnih praznika. Sigurno. Ubijen je i poznati biznismen 13. aprila s leđa. Pucano mu je u potiljak iz automatskog pištolja, samo nekoliko metara od mjesta na kojem je izvršeno prethodno ubistvo. Nekoliko dana kasnije, u Beogradu je izrešetan još jedan službenik UDB-e, a u gepeku njegovog automobila je pronađeno nekoliko miliona njemačkih maraka. Istrage nikada nisu bile u toku. Osmog maja je ubijen i šef specijalnih Đukanovićevih policijskih snaga. U takvoj medeljinskoj atmosferi, u Crnoj su održani još jedni nefer i nedemokratski izbori. Neograničena vlast Đukanovića se dobro uzdrmala, u Skupštini je imala glas manje od Liberalnog saveza i koalicije ‘’Za Jugoslaviju’’.

    M. je čekao Vladimira kod pozorišta i odveo ga na Cetinje, samo dan poslije održanih izbora. Na prepunom trgu, slavila se prva liberalna pobjeda na Cetinju, a Slavko Perović je poručio Đukanoviću da ne priznaje njegove namještene i pokradene rezultate! Vladimir ponovo primjećuje zbunjenost na licima prisutnih, blago nezadovoljstvo koje čita kao dio mentaliteta, zaljubljenosti i opijenosti ljudi vlašću, želje da se po svaku cijenu bude vlast ili dio vlasti, pa makar i bezvrijedna bižuterija. Liberalni savez traži dodatnih pet mandata, kao obezbjeđenje u slučaju da Đukanović vrati u polje svoje stare igrače sa klupe- rezerve iz Narodne stranke. Sa njima i pregovora- tajno. A onda, Vladimir konačno gleda, sada u direktnom prenosu, razmjer i stepen udbaške hajke. Do tada je kroz M.-ove i priče drugih liberala, slušao o balvanima i preprekama, bacanjima dinamita i prebijanjima, ugrožavanju ne samo političkih nego i elementarnih ljudskih prava, svemu onome što se dešavalo Liberalima tokom 1990-tih godina. Iako mlad, činilo mu se da je ta proljećna hajka na Liberalni savez, te 2001. godine, bila i najpodmuklija i najpodlija po svojoj dubini i širini. Kada je predsjednik Liberalnog saveza Miro Vicković, obznanio da su liberali pregovarali sa predstavnicima koalicije ‘’Za Jugoslaviju’’, onima iza kojih je stajalo pola Crne Gore, te da su ti pregovori propali zbog blokade Narodne stranke, podigla se na noge, na Đukanovićev mig, kompletna udbaška mašinerija, ali je ujedno i svako od njih otkrio svoje ružno lice. Svi mediji, elektronski i štampani, državna TV i ‘’Pobjeda’’, ‘’Vijesti’’ i ‘’Monitor’’, sva lažna nezavisna udruženja i NVO, funkcioneri bivše vlasti (one prije 1989. godine), uspavani agenti UDB-e, dakle, svi, ama baš svi, groknuli su u jedan glas- liberali su izdajnici Crne Gore! Pregovaraju sa četnicima! Samo se u ‘’Monitoru’’, u jednom broju pojavilo devet staljinističkih tekstova koji su na najgori način govorili o Liberalnom savezu. Prof. Miodrag Perović je javno, u tv-duelu, Slavka Perovića optužio da je izdao Crnu Goru i da trguje Crnom Gorom! Crnogorski književni list, dva Brkovića, oca i sina, je iz broja u broja, svirepo i podmuklo ubijao jednog po jednog funkcionera LSCG-a, a o portparolu stranke Vesni Perović je pisano kao ‘’čistoj Srpkinji bez ijedne crnogorske genetske supstance.’’ Slavko Perović je optuživan da je ‘’mirotvorac i da ni po koju cijenu ne bi ušao u rat za Crnu Goru.’’ Na LSCG je izvršen udar i preko zaslužnog predsjednika Radoša Rotkovića, počasnog predsjednika Marka Vešovića i predsjednika mladih Krsta Pavićevića.

    Liberalni savez, ostajući po ko zna koji put usamljen, daje podršku manjinskoj vladi DPSDP-a, a dobija mjesto predsjednika Skupštine za koje kandiduje Vesnu Perović. Prvi put u crnogorskoj istoriji, na državnu funkciju dolazi jedan liberal i jedna žena. U svom inauguralnom govoru, ona kaže: ‘’ Svi znamo da je Crna Gora podeljena. Podeljena je zbog pogrešno vođene politike. I svi osećamo svakog dana u svemu oko nas, i u nama, da je ta podeljenost pogubna. Ona nas ponižava kao ljude i unesrečuje čak i našu decu. Svi takođe znamo da je nas u Crnoj Gori toliko malo, da smo gotovo svi između sebe rođaci, prijatelji ili makar poznanici i da je greh da budemo zavađeni’’.

    Vesna Perović je plijenila svojim šarmom i ljepotom, bila pravo osvježenje za jadne crnogorske političke prilike. Nekoliko mjeseci je fasada Gradske biblioteke, koja se nalazila preko puta zgrade Glavnog grada bila prekrivena najpogrdnijim porukama koje su bile usmjerene na nju kao ženu i kao liberalku.

    Podrška manjinskoj vladi je bila oročena na godinu dana, a 14. Marta 2002. Đukanović, u svom brozovskom stilu, ne pitajući nikoga u Crnoj, dolazi iz Beograda sa sporazumom o Državnoj zajednici Srbije i Crne, novom prevarom kojom želi da produži svoju ničim kontrolisanu vlast. Vladimir u štampi pronalazi i tekst u kojem novinar Željko Ivanović mu poručuje da bi mu bilo najbolje da se ne vraća u Crnu!

    Vesna Perović precizno secira: ‘’Crna Gora nema intelektualnu elitu sposobnu i spremnu da se bori za promene u svom društvu, odlučnu da osvaja sopstvenu slobodu i da bude uzor zapuštenom i zaplašenom narodu koji još živi u komunističkim okovima! Oni su krivi što je LSCG ostao potpuno usamljen i što je izbornim krađama sveden na samo 7,9%! Zato sam ja uvek slušala od svih diplomata sa kojima sam razgovarala strašnu rečenicu: Da, vi ste potpuno u pravu, ali vas ima samo 7,9%!’’

    Sva tzv. intelektualna elita u Crnoj- ćuti. Ovoga puta niko ne optužuje Đukanovića za prevaru. Pakt o nenapadanju, o kojem je prof. Miodrag Perović govorio ranijih godina je na snazi, čvršći nego ikad.

    Liberalni savez otkazuje podršku Vladi, a izbori se zakazuju za oktobar, dakle, punih sedam mjeseci kasnije! U toj kampanji prvi put se otvoreno govori o kupovinama ličnih karata, prave se spiskovi ponude i potražnje, ljudi i bukvalno postaju pijačna stoka. Vladimir je siguran da je njegova domovina dotakla samo- dno. Mjesec dana pred izbore, nedugo poslije osamnaestog rođendana, podiže ličnu kartu iz ozloglašenog MUP-a, a samo zbog jednog cilja- da i on, po prvi, ispostaviće se i poslednji put- glasa za listu Liberalnog saveza. Oktobarski izbori su završeni, Mafija je apsolutni pobjednik.

  66. LOMAČA

    Pravni fakultet, mrtvilo koje je vladalo na njemu, atmosfera koje nije bilo, nije ga nijednog trenutka iznenadila. Ne, jer nije ni imao bilo kakva očekivanja. Profesore je već godinama unazad smatrao za ‘’učene sluge’’, predano prodane, ljude koji se godinama utrkuju ne bi li postali šraf zločinačkog mehanizma, one koji jedni drugima na tom putu postavljaju zamke samo da bi prvi prošli kroz cilj iznad kojeg velikim slovima piše- Mafija. Njihova izborna šutnja je trajala punih petnaest godina. Izborna, jer su je izabrali sami i svojom voljom, a šutnja jer njihov glas Vladimir nikada nije čuo. To su bili gluvonijemi ‘’intelektualci’’, čiji je alibi uvijek bio da neće da se miješaju u prljave političke vode, jer se bave naučnim radom. Univerzitet odavno nije bio vrelo slobodne misli, zdravih ideja i vizija, već fabrika mafijaških okova.

    Proljeća 2004. godine, u drugom semestru, predavanja profesora Popovića unosila su svježi vazduh i malo intelektualne promaje u sterilni amfiteatar broj jedan. Govorio je svakog četvrtka o političkim sistemima SAD, Francuske, Njemačke i Velike Britanije. Bio je jedan od rijetkih, možda i jedini, koji nije poput agenata FBI upozoravao- sve što kažete ovdje, može biti iskorišćeno protiv vas!- što je inače bio omiljeni sofizam svih njegovih kolega koji su hapsili slobodnu misao.

    ‘’Bez priče o dnevnoj politici i tekućim događajima!’’- ponavljali su ljudi koji su predavali studentima o Pravu i Pravdi, Istini i Legitimitetu, Ustavu i Zakonu, dakle, o svemu onome što u Crnoj nije postojalo, što je bilo vidljivo taman onoliko koliko i virus crnog prišta. Vladimir je imao mogućnost izbora: da ispit polaže kod Popovića ili kod jednog drugog profesora, kojeg je zvao- Majmun. Sa zadovoljstvom je izabrao prvog, a Majmun će nekoliko godina kasnije postati ambasador Crne u SAD. To mu je bila nagrada za krvavi sluganski rad koji je godinama odrađivao za vladajuću Mafiju.

    Početkom maja je počelo suđenje političkom lideru LSCG-a po tužbi šefa mafije Mila Đukanovića. Crnogorska opozicija, po prvi put ujedinjena, napušta Parlament, a u pokušaju da izazove vanredne parlamentarne izbore organizuje i proteste. Protestne šetnje počinju ispred zgrade Pravnog fakulteta, a završavaju se obraćanjem opozicionih čelnika građanima na Trgu Slobode.

    Lider SNP-a Bulatović je ispred zgrade suda okupljenim novinarima rekao da je u pitanju ‘’klasično političko suđenje koje prerasta u suđenje ne samo lideru LSCG-a, nego svima koji drugačije misle od režima, a to je ogroman broj građana Crne Gore.” Opozicioni lideri su bili na čelu kolone, a na transparentu koji su zajednički nosili pisalo je- MI NE LJUBIMO LANCE! Sa svakim narednim skupom broj građana je uočljivo rastao, a Mafija bila zabrinuta. Ujedinjena opozicija je ozbiljno razmatrala spasonosni predlog Liberala da se ne prihvati izlazak na izbore u organizaciji vladajuće oligarhije i Tajne policije. BOJKOT kao jedini mogući- Izlaz. Velikom broju ljudi iz vrhova stranaka, kao i građanima ta ideja, taj koncept sveopšteg bojkota, djelovala je najprihvatljivija. U izbore više niko nije vjerovao, parlamentarne debate niko nije slušao, kompletan ‘’politički sistem’’ nije postojao u elementarnom smislu.

    U četvrtak, dvadeset sedmog maja, Vladimir i Dražen su se vraćali kući sa opozicionog protesta. Negdje kod Trgovinske škole, malo prije ponoći čuli su jaku rafaljnu paljbu. Vladimir se uvijek zgražavao tog, odveć crnogorskog običaja, pucanja u vazduh, sa ili bez povoda, uvijek ga čitajući kao ustajali čin totalne ne-kulture i primitivizma. Ušavši u stan, Vladimir se spremao za francuski noir film i san, a onda je na nekoj od lokalnih TV- stanica vidio informaciju:’’Kako naša televizija saznaje, večeras je malo iza ponoći, ispred zgrade redakcije lista DAN pucano na novinara i glavnog i odgovornog urednika lista Duška Jovanovića.’’ Vladimir se odmah sjetio onog rafala. Shvatio je da nije bio besmisleno, bez povoda, upućen u vazduh, nego ciljano u metu, pravo u čovjeka. Duško Jovanović je izdahnuo i istog jutra ušao u istoriju kao prvi novinar i urednik jednog crnogorskog lista koji je ubijen. Zbog pisane riječi, naravno, jer nikada se, po Vladimiru, od nastanka štampe, novinari i nisu ubijali iz nekih drugih razloga.

    Ujedinjena opozicija je već sjutradan palila svijeće na mjestu ubistva i organizovala miting na Trgu koji je bio pun desetinama hiljada ljudi. L. je rekao da su ljudi u koloni bili i bukvalno uvezani rukama i laktovima, a prolazeći pored zgrade Vlade, ona monstruozna komunistička Dva Sanduka, jasno i hrabro označili su koga smatraju odgovornim uzvikujući- Milo ubico! Ubice, ubice! Đukanovićevi psi u velikom broju su se krili po žbunovima, ali i pravili živi štit. Incidenti su bili u vazduhu. Mafija se te večeri grozničavo tresla. Jovanovićeva smrt je na određeni način, u jednom duboko esencijalnom smislu, za mnoge teško prihvatljivom, bila Opomena, zvuk sirene u odavno mrkloj crnogorskoj noći da je sve, pa i sami ljudski život na udaru. Da je kao na svakoj mafijaškoj berzi beznačajan, da niko nije zaštićen, da se svaki glas Pobune ima jasno ugušiti i iščupati- iz korijena. Za Vladimira je to istovremeno bila i jasna poruka i test ujedinjenoj opoziciji: koliko je ona spremna da rizikuje, dokle da ide, za nju je to bilo pravo iskušenje.

    Nekoliko dana kasnije, Vladimir je imao zakazan ispit kod profesora Popovića. Predmetnu materiju je savladao perfektno. Pod utiskom opozicionih protesta i ubistva Duška Jovanovića, nikako zbog želje za visokom ocjenom, već zbog mogućnosti i šanse da, sa profesorom kojeg je smatrao toga vrijednim, u slobodnom razgovoru razmijeni stavove o aktuelnim događajima, danima je minuciozno iščitavao literaturu autora koji su raskrinkavali Zlo. Savršeno Zlo. Profesor, uz sve za njege već prepoznatljive najžešće kritike upućene režimu, nije odobravao opozicione proteste, bojkot lažnih institucija, ponavljajući kako ‘’ulica nikad nije donijela ništa dobro’’. Vladimir je profesora i njegovu bolest, a na svoju žalost, lako dijagnosticirao. Za njega, Popović je već duboko ušao u stadijum onog kobnog- prvo država, pa demokratija i sve ostalo- patenta podlo smišljenog od jednog njegovog kolege-matematičara prof. Miodraga Perovića, vlasnika nekoliko ‘’nezavisnih’’ medija i tvorca pogubnog Pakta o nenapadanju Đukanovićeve mafije od strane intelektualne elite. Preko tri sata su ostali u razgovoru, daleko je to bilo od klasičnog ispitivanja. Vladimiru je upisana desetka u indeks, ali je nezadovoljan otišao kući. Vratio je profesoru Đinđićevu doktorsku disertaciju Jesen dijalektike: K. Marks i utemeljenje kritičke teorije društva koju je bio uzeo na čitanje. Njegovo nezadovoljstvo je bilo jednako onom koje je izrazila njegova koleginica, koja je sve vrijeme provela u profesorovoj kancelariji, radi regularnosti ispita, kao svjedokinja. Nije trpjela ni jednog sekunda njihove dugačke polemike, bila je iz onog Vladimiru dobro poznatog robotizovanog miljea. Nije se puno iznenadio kada je je par godina potom saznao da je postala desna ruka jednog sramotnog dekana, koji će fakultet, sa krhkom tradicijom-koja-to-nije, baciti na samo dno.

    Opozicioni protest je ušao u terminalnu fazu. Mladi lavovi iz Srpske narodne stranke, poput dokazanih Đukanovićevih pritajenih tigrova, otvorili su temu državnog statusa i jasne linije razdvajanja sa Liberalnim savezom, kao prozirno bijedne razloge neuspjeha bojkota navodili ljetnje vrućine i prenose evropskog fudbalskog prvenstva(!), drugi su kao vrhunski Đukanovićev ustupak isticali ponovno prenošenje skupštinskih zasijedanja(!), Liberali i stranka dr Bojovića ostali su sami i izolovani. Bojkot kao jedini mogući otpor i kao jedini plodonosni vid borbe razbija se u sitne komade. Mafijina poruka poslata ubistvom Duška Jovanovića je primljena k znanju.

    Krajem ljeta se dešava još jedan, novi udar na Liberalni savez, nezabilježen u političkoj istoriji, preko njegovog političkog lidera, što je za Vladimira bio jedan od onih momenata da po ko zna koji put konstatuje da su neke stvari moguće samo u Crnoj! Vladimir preko svog prijatelja, novinara bliskog stranci, dolazi do sedmočasovnog audio snimka Konferencije LSCG-a, na kojem čuje svog lidera, koji na optužbe da je sa svojim demonskim masonskim prijateljima organizovao podli napad na sopstvenu stranku, kune u život svoje kćerke da nikad ne bi ni kafu popio sa tim ljudima! Naravno, dva mjeseca kasnije, po protjerivanju iz Liberalnog saveza, osniva svoju udbašku partiju u kojoj okuplja i pozdravlja te iste ljude, i onaj čuveni ne-soj poznat kao bivši liberali, uvijek debelo nagrađivan od strane Đukanovićeve mafije.

    Na oktobarskoj vanrednoj konferenciji na Cetinju za novog lidera stranke izabrana je Vesna Perović. M. je ponosno podigao karton na kojem je žutim slovima bilo ispisano- Za. Uvijek je cijenio Vesnu- kao ženu i kao liberalku. Na lokalnim izborima u njenom Kotoru, održanim početkom 2005. godine, Liberalni savez biva samljeven izbornim rezultatom- ostaje bez ijednog mandata.

    Devetnaestog februara Slavko Perović piše reagovanje na tekst Andreja Nikolaidisa objavljen u bosanskoj štampi, a pod naslovom ‘’Zašto Bosanci i Hercegovci trebaju zaobilaziti Herceg-Novi’’, u kojem Nikolaidisov tekst jasno definiše kao naručen, ‘’kerozinski zapaljiv i nacističkog vokabulara’’, a teze o genocidnosti “Gorskog vijenca” i Njegoša ‘’drskim i naopakim tačno u mjeri cinične drskosti postojeće kulturne, istorijske i političke crnogorske stvarnosti.’’

    Već sjutradan, na kotorskoj rivi, poslednjeg dana zimske fešte, spaljena je na lomači lutka u liku Vesne Perović, liderke Liberalnog saveza i prve dame na čelu crnogorskog Parlamenta. Vladimir, gledajući taj monstruozni ritual na državnoj mafijaškoj televiziji, ostaje bez daha. Ujutru u ‘’Vijestima’’ na naslovnoj strani čita tekst, bez ijednog komentara, kao da se desilo nešto prirodno i očekivano. Vesna, koja se po dolasku u Kotor krajem 1980-tih aktivno uključila u izradi novog Zakona o zaštiti spomenika kulture i Zakona o zaštiti spomeničkog područja Kotora, ona koja se kao žena hrabro uključila u političku borbu za konačno uspostavljanje Demokratije na ovim prostorima, koja je kao predsjednica Parlamenta vodila neravnopravnu bitku sa Mafijom i njenom prljavom prodajom kotorskog Jugopetrola u bescijenje, tog februarskog dana, u njenom Kotoru, biva spaljena pod motom tamo njina, čime se otvoreno ukazalo na njeno srpsko porijeklo. Jasan nacistički vokabular o kojem je samo dan ranije pisao Slavko Perović. Nit koja se mogla pratiti godinama unazad, sve do onih sramnih natpisa u Crnogorskom književnom listu, dva Brkovića, oca i sina, u kojima su prebrojavana njena crnogorska krvna zrnca i pisano kao o ‘’čistoj Srpkinji’’. Tamo njinoj.

    Dvadeset četvrtog marta, Liberalni savez Crne Gore je na svojoj Konferenciji, donio odluku o prekidu svog političkog djelovanja. Bila je to teško prihvatljiva, ali istorijska odluka. Po ko zna koji put crnogorski liberali su pokazali svoju jasnu političku dosljednost i nepokolebljivost, hrabrost neviđenu na ovim prostorima, a time i otvorili put za jedino moguće djelovanje u jadnim crnogorskim prilikama, ono individualno i pojedinačno. Na svom zvaničnom blogu, nekoliko godina kasnije, utemeljivač Slavko Perović je ostavio pisani trag:

    ‘’Svi koji su iskreno prešli njegov prag nosiće uvijek u srcu spoznaju da je on bio nešto mnogo, mnogo veće od stranke, da je bio nešto veliko, drago i drugo, utemeljeno, pored ostalog, i u onom tankom, a danas tek jedva vidljivom sloju, onog najboljeg sedimenta u stratigrafiji crnogorskog nasljeđa. Taj osjećaj nosiće u sebi, doživotno, kako oni liberali koji su postali u crnogorskom društvu apsolutna, zanemarljiva manjina, a još više, kao žar na savjesti, oni koji su ga napustili, posebno oni koji su LSCG upotrijebili kao monetu u trgovačkoj razmjeni sa režimom…

    Ideje koje smo ponudili onog januarskog dana devedesete, osnivanjem LSCG u agresivno neprijateljskom okruženju, bile su toliko snažne i istinite, da su ih, kao jedinu mogućnost političkog preživljavanja pruzeli, nikako prihvatili, i naši politički neprijatelji. To neprijateljstvo oni će bukvalno dokazivati svakog u Boga dana, često radeći nam o glavi i služeći se svakakvim sredstvima. Ta sredstva čiji su artefakti razbacani posvuda, ostaju kao nepodmitljivi svjedoci o stanju njihovih nesretnih, neizgrađenih, rugobnih, besavjesnih duša, odavno tapaciranih stotinama i stotinama miliona, kao, ipak, nemogućom supstitucijom za ljudsko.’’

  67. Svaka cas g-dine Vukcevicu, za sve ovo sto napisaste, jer to je ziva istina. Ovom i drugim temama vezanim za LSCG bavit ce se jednog dana najumniji ljudi Crne Gore, kada zato dodje vrijeme, jer ovo nije nase vrijeme, kao sto nije vrijeme hrabrih i umnih ljudi. Danas je nasa Crna Gora zemlja nadrealizma. Ovdje je svaka ljudska i moralna vrijednost izgubila smisao.Mi Liberali smo bili i ostali vizionari i savjest Crne Gore, i to nema cijenu. Ponosim se sto sam bio i ostao u drustvu hrabrih i odvaznih patriota i antiratnika. Budite ponosni svi VI koji ste do danas ostali Liberali, jer se imate cime ponositi.

  68. Po kozna koji put TVCG i njen informativni odnosno dezinformativni program pokazao je svoje pokvareno lice u prilogu – ko je autor stihova ,, oprosti nam Dubrovnice ,,…Neznam…nemam rijeci koliko je to nisko…jednostavno ne mili mi se da pisem o tome , da trazim rijeci itd …

  69. Bravo Vladimire Vukićeviću !!!
    Što se TVCG tiče ništa novo . Sad će Raka Rutović da napravi specijalnu četvoročasovnu a možda i desetočasovnu emisiju o tome . Poslje toga će da se javi Tanja Knežević koja će tvrditi da je ona autor stihova “Postojaće Crna Gora…” , i onda ide 24-časovna emisija o tome . Nemaju pametnija posla na toj televijiziji , stoka sramotna .

  70. Gospodine Vukićeviću moram Vam skrenuti pažnju na dvije očigledne činjenice. Prvo, Vaši tekstovi su, po kvalitetu i načinu pisanja, nadprosječni. Drugo, Vaši tekstovi su kao komentari isuviše dugi, morate ih skraćivati i to bitno. Treće, i pored toga što su odlični vaši tekstovi su skrenuli sa teme Perovićevog teksta.

    O navedenom u buduće morate voditi računa inače se može desiti da vam tekstovi budu brisani, a to bi bila šteta! Ali, pravila se moraju poštovati.

  71. Gaetas-u,

    zar te bilo sto od RTCG i Radojke Rutovic moze iznenaditi.To je ista ona olos
    koja je kao i njeni predhodnici stvorena u laboratoriji zla koju kontrolise lider
    DPS-a i vodja organizovanog kriminala Milo Djukanovic.

    Zar danas posle toliko Djukanovicevic djela za pamcenje za cije ciscenje su
    angazovani bas oni kojima je te nacije i narode sramnim zaduzio da neko u
    Crnoj Gori moze da uopste registruje njihove nove nesojluke.

    Mozda sve to i nebi imalo ikakvu vrijednost i tezinu da u sve to nijesu jako
    puno ukjluceni bivsi liberali.

  72. SAMO SU SE DVE OSOBE USUDILE DA KOMENTARIŠU TEREZIN DOLAZAK U SRBIJU I CRNU GORU.JEDAN IZ HRVATSKE/ MANOJLOVIĆ/ I GOSPODIN PEROVIĆ.ŠTA DA KAŽEM ,NEGO SAMO DA JE TA ŽENA PROKLETSTVO,DA TOLIKO LAŽE,MANIPULIŠE SA OSEĆANJIMA LJUDI,SVE ŠTO JE REKLA,A REKLA JE PREVIŠE I TO POSLEDNJI PUT NA JESEN 2009.G. ISTINA JE KOJU TAKO SPRETNO POVLAČI I DODVORAVA SE,ČAK STRAŠNO PLJUJE PO DUBROVČANIMA NA KONCERTU ONI KOJI SU JE BOJKOTOVALI….15 GODINA JE SLUŠAMO ŠTA PRIČA I MOGU SLOBODNO REĆI LAJE I OLAJAVA I TAČNO JE SADA KADA JE NIKO NEĆE,KADA NEMA ZARADE,KADA JE CELO LETO SEDELA NA SVOJOJ TERASI TADA JE I CRNA GORA I SRBIJA I SRBI I “RUŠITELJI CRNOGORCI” SVI JOJ DOBRO DODJU….A MI NIKAD SEBE NISMO CENILI I POŠTOVALI PA ŠTO BI I ZBOG JEDNE BOLESNE I FRUSTRIRANE ŽENE,KOJA JE VEĆ GODINAMA U NEKOM “ŽIVOM BLATU” ! SLAVKO SVAKA TI ČAST ,JER OVDE NIJE BITNA TEREZA ,BITI SU TVOJI KOMENTARI,BITNI SU LJUDI I NJIHOVA PONAŠANJA,NJIHOV KARAKTER I U SVAKOM POGLEDU “LOPOVLUK”, A TEREZA ZAISTA JE JADNA ,NAŽALOST I UVEK BILA , SAMO ŠTO NOSI NAJEFIKASNIJU MASKU GDE SE RETKO GDE MOŽE NAĆI.

  73. … ka i vazda svaka ti je sveta.Gospodja je predugo cekala cijenu i na kraj se prodala za sitninu,tako to obicno i biva.

    Pozdrav tebi i zdravo nam bio.

  74. Opisali ste osjecaje mnogih u Hrvatskoj, svaka cast!….pozdrav iz Zagreba


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

Categories

%d bloggers like this: