Posted by: Slavko Perovic | February 5, 2012

05.02.2012.g.

POŠTOVANI, POEZIJU SLAVKA PEROVIĆA MOŽETE NAĆI NA SLJEDEĆEM LINKU! ČITAJTE I UŽIVAJTE!

http://slavkoperovicpoezija.wordpress.com/


Responses

  1. Drago mi je da je Slavko nastavio pisati svoju briljantnu poeziju , i sto ce nam biti dostupna na pomenutom linku

    Veliko hvala I veliki pozdrav za Slavka i moderatora , uz jos jednu najiskreniju molbu da se nikako ovaj blog do kraja ne zatvori i ispari , jer su na njemu ostavljene godine genijalnog bespostednog rada koje su rezultirale stotinama briljantnih tekstova , koji moraju jednog dana ostati kao jedna jedina svijetla istina – luca slobode !
    Boga molim da ce Slavkove redove citati nekada ljudi slobodni , za razliku od nas !

  2. Ja se nadam da će blog nastaviti jer su Crna Gora , ljubav i istina do poslednjeg daha – Slavkove vodilje kroz život . Hvala ti na poeziji Slavko .

  3. Nedostaje blog svima nama Kela , ali Slavkova odluka cini se konacnom .. Tesko je slusati , gledati sve ovo nas a ne povratiti … Sinoc u intervju na televiziji Vijesti smece od Krivokapica je u jednom trenu preko svojih prljavih pusackih usana preturio ‘Ne smijemo eksperimentisati , vidjelo se kako je eksperiment sa liberalnim savezom zamalo prosao’ …
    Onda vratim film i sjetim se Slavkovih rijeci na veceri poezije kada je komentarisao ‘SDP’ .., ‘Zamislite tu stranku na cijem celu sjedi jedan Ranko Krivokapic , i rukovodstvo te stranke , koji bi ga da su cisti marsnuli rijecima -Bjezi
    vucibatino da ti ne ….,’ uz Slavkov srdacan smijeh !! I shvatam koliki je on pobjednik , on i sveti lscg .. samo taj iskren pogled i smijeh iz cistog srca uporedite npr sa olinjalim prestrasenim pogledom ‘vrane’ kakav je npr Krivokapic sinoc imao ..
    Zivio Slavko Perovic , i istina kao nepobjedivi i vjeciti svetionik !

  4. Taj Krivokapić je bio dobrovoljac 1991 na Baniju , a u firmi je špijao ko se ne odaziva pozivu za ratište . Govno tada , govno i danas . Njegova ” s(t)ranka od druga (us)Ranka ” je 1992 formirana na principu ” govno do govna ” , a danas se kadriraju stemom ” govno od govana “, od propalih komunista koji su se 1990 prešli u računicu pa otišli u Reformske snage i od raznih direktorskih lupeža koji su pokrali društvene firme , tipa Ramo Bralić , Kalamperović i slični . Ta ” stranka ” se predstavlja danas ekstremističkom crnogorskom , a dvije trećine glasača joj čine sandžaklije .

    Živjela Slobodna Crna Gora , pa makar samo u snovima bila moguća !

    Živio Slavko , prvi i potonji vjernik takve Crne Gore !!!

  5. ada ljudi, ko ista zna o toj propaloj socijaldemokratiji, zna da je to najgori otpadnicki olos od komunista, koji ( komunizam ) su izdali, prodali se burzoaziji, to je jos Lenjin konstatovao. svud je socijaldemokratija u evropi na strani burzoazije, na strani imperijalizma, totalna bezlicna politicka “”ideologija”, pa pogledajte u hrvatskoj, vec su za par mjeseci pokazali da su najobicnije kukavice, gori i od hdz-a. zastupaju nekakvu gadjansku formulu, negirajuci nacije, nacionalni suverenitet, narod kao nosioca suvereniteta, to je naveca imperijalisticka podvala narodima svijeta, zato ce i Crnogorci nestat kao nista, i drugi narodi ex yu ako ih socijaldemokrati budu vodili duze vrijeme, mada se nadam da ce bit pocisceni. sto mislite, sto ranko drzi americku zastavu u kabinet? pa kad kaze treba nam nevladin sektor, glas kritike, bla bla bla, zato sto zna da i njih kontrolise amerika, i da se na vrijeme distancira od mila kojeg pustaju niz vodu, nece im bit los ni dusko radijator, samo da mila puste niz vodu, da bude “promjene”.

    da ti se zgadi.

  6. svuda je pobuna, generalni strajkovi, ulice se pune, crvene zastave se vijore, grcka, italija, spanija, a u crnu goru mrceni sindikati potpisuju sporazum sa vladom da se ne smije strajkovat. u grckoj covjek, antifasista, partizan od 90 godina na celu pobunjene kolone naroda, na celu nezadovoljnih, poziva na pobunu, a u crnoj gori borci kupljni ( mada su pravi davno umrli ) kupljeni aplaudiraju luksicu i balavurdiji…

  7. ajmo svi za crnu goru zemlju lupeza i spijuna,fukara,pizdi,glibova,podrepnjaka,vucibatina i DPSovaca!Pi sve vi jebem picke jedne neka vas jasu kad ste takvi!

  8. NEMOGUĆA MISIJA

    ’’Vjerovali smo da se neđe kriju, komunističkom prevarom u lance svezani, oni brkati junaci i njihove moćne ruke koje držahu pred osvajačkom stravom i užasom najmoćnijih evropskih vojnika i ubica, handžar krvavi i krst časni i da će, širokim putem koji im je, ne minom i miniranjem, nego čelom, kroz krš crni crnogorski otvorio Liberalni savez, da će projuriti, ama da ih stić nećemo moći!’’

    Slavko Perović, govor na poslednjoj Konferenciji LSCG, 24. mart 2005. godine

    24. marta 2005. godine Liberalni savez Crne Gore je donio odluku o prekidu svog političkog djelovanja. Bila je to teška, za mnoge, uključujući i mene, teško prihvatljiva, ali istorijska odluka. Po ko zna koji put crnogorski liberali su pokazali svoju jasnu političku dosljednost i nepokolebljivost, hrabrost neviđenu na ovim prostorima, a time i otvorili put za jedino moguće djelovanje u jadnim crnogorskim prilikama, ono individualno i pojedinačno.

    Crna Gora je bila srećna. Otišli su sa političke pozornice oni koji su je voljeli, grlili i ljubili, oni koji su otvorili sve njene tabu teme, oni koji su željeli njen istinski i puni preobražaj u zdravo, demokratsko, mediteransko i civilizovano društvo. Otišli su najnezgodniji svjedoci, moram to sada reći, najvećeg moralnog posrnuća u njenoj istoriji, sunovrata koji traje od januara 1989. godine do večeras, a možda i još mnogo duže. Kažem: Crna Gora je bila srećna, jer ona ne voli njene patriote. Ne, Crna Gora je ponosna na svoje kriminalce i mafijaše, na svoje kleptomane i ubice, na svoje zlikovce i krvnike. Crna Gora je u biti jedno teško zatvoreno i samozadovoljno društvo koje svoje tlačitelje i parazite čuva, njeguje i voli. Ne, ona od samog početka nije željela Liberalni savez, nije ga prihvatila, nije mu dozvolila da je obiđe, da joj predstavi svoje viđenje oporavka, svoju Istinu i Pravdu, da razgovara sa njom, da joj ponudi hljeb.

    Crna Gora je na sve to odgovorila kamenovanjem.

    Slavko Perović je nastavio svoje djelovanje. Velemajstorski precizno, odbio je učešće u mafijaškoj referendumskoj kampanji za mafijašku Crnu Goru, i lično i sa LSCG. I večeras, dok kucam ovaj tekst, u ruci držim flajer sa poslednjih izbora na kojima je učestvovao LSCG, onih lokalnih u Nikšiću 2005. godine, na kom piše- NEZAVISNOSTI DA! MAFIJI NE!

    Zvanični blog Slavka Perovića je bio, kao i cijeli njegov politički rad, pokušaj da se Crnoj Gori pošalje Pismo, da joj se pošalje Poruka, da ne prati slijepo svoje demone, da se vrati čojskim i herojskim principima. Ne, ona je ponovo zabila glavu u dpsovske heroinsko-kokainske kategorije. Poslije poslednjeg televizijskog gostovanja, i onog njegovog krika- Ustaj narode! Diži se!- ponovo, po ko zna koji put, podigla se demonska udbaška ala i zabljuvala- on je bolesan čovjek.

    Po povratku u Crnu na Petrovdan, poslije kraćeg odsustva, dočekalo me Slavkovo poslednje obraćanje, kako sjajno piše- stanovnicama i stanovnicima. Sada je potpuno jasno da ni pod kakvim okolnostima ni on lično, ni LSCG, neće preuzeti vlast, da se neće vraćati na lažnu političku scenu, ali još briljantniji mi je bio njegov zabran da se njegovo ime i prezime koristi kako bi se nazivale ulice, trgovi, institucije ili mu se podizali spomenici! Još jednom je poderao onu sramotnu crnogorsku masku, da se ljudima koje otjera daleko od rodne kuće, poslije smrti ‘’oduži’’ spomenikom ili imenom ulica. Kutarovski precizna fotografija- poslednji meč fudbalske reprezentacije u Podgorici. Na navijačkoj tribini Slavkova istorijska poruka, a na zapadnoj, u svečanoj loži, njegovi i naši dušmani i uništitelji! To je Crna Gora danas. I juče. I sjutra.

    Maja mjeseca revolucionarne 1968. godine na pariskim ulicama je osvanuo grafit: ‘’A ipak svi žele da dišu, a niko ne može da diše i mnogi kažu «disaćemo kasnije». I većina ne umire, zato što su već mrtvi’’. Misija Liberalnog saveza i Slavka Perovića je bila nemoguća, osuđena na poraz. Ali, nije bila bezuspješna. Ako se bilo kada, i pod bilo kakvim okolnostima, obnovi i podigne umrtvljena Crna Gora, djelovanje Liberalnog saveza i Slavka Perovića će biti ugaoni kamen. A o tom djelovanju i o toj misiji drugom prilikom.

    Na kraju, kao član LSCG od 24. maja 1999. godine, neko ko je slijedio Put i borio se na tom Putu, zahvaljujem Slavku Peroviću na svemu što je uradio meni lično, na planu kulturne i političke edukacije. Takođe, ovim putem želim da mu prenesem i pozdrave mog oca Milovana i poželim dobro zdravlje i vječnu sreću njemu i njegovoj familiji.

  9. ZASTAVA

    Saši

    ‘’Spremi se, idemo na Cetinje’’, rekao je M. i razbio u paramparčad jedan popodnevni mlaki splin.

    Odletio je u sobu, obukao farmerke i omiljenu plavu majicu. Odletio, jer je znao zašto idu na Cetinje.

    Nekoliko minuta se mučio sa ”ladom”, osam godina starijom od Vladimira, hrabre crvene boje, i ”Rus” je konačno- upalio. Krenuli su.

    Negdje na samom izlazu iz grada, počeli su da se uključuju u šarene kolone automobila, rijeku u koju je trebalo ući strpljivo i pažljivo. M. je uvijek govorio da su svi, i brži, i oni sporiji- jednaki, te da će svi jednako- stići. Lica ljudi iz te auto-rijeke, koja su se smjenjivala kao na najfinijoj Kodakovoj vrpci, bila su blistava i srećna, puna želje za istinskom promjenom svog okruženja i volje za djelanjem. Pozdravljali su jedni druge zvukom sirene. Postojao je tih godina svojesvrsni kod prepoznavanja- na registarskim tablicama, krvavu petokraku je prekrivala naljepnica sa državnim grbom.

    Zamijetio je ružne policijske šlemove koji vire iz grmova pokraj puta, ali to nije uspjelo da mu skrene tok misli sa pejzažne i proljećne idile koju je osjećao. Nije bio začuđen njihovim brojnim prisustvom. O njima je već tada znao- sve. Negdje na pola puta prema Cetinju, došlo je do njegovog prvog kontakta sa po zlu čuvenim ”Milovim psima”, te godine njihov broj je bio dostigao blizu dvadeset hiljada! Bilo ih je svuda, nicali su kao pečurke poslije kiše. M. je već imao dugogodišnje iskustvo sa njihovim čuvenim barikadama i preprekama, ali to je bilo Vladimirovo prvo, tačnije njihovo, zaustavljanje na putu. I danas pamti ta odvratna lica puna mržnje i ne prihvata da su ti ljudi samo radili svoj posao. Pod punom ratnom opremom, tek izašli sa pokretne trake tromjesečnog kursa, njih četvoro su odmah zaurlali da se izađe iz vozila. M. je bio smiren, pokušavajući da im objasni da su krenuli na Cetinje, da je to prva urbana sredina koju je vidio u životu, njegov Prvi Grad, te da nisu razbojnici. Ali, nije bilo pomoći. Zarežali su- raširi noge! Imaš li oružja u gepeku! M. nije raširio noge (tu malu/veliku pobunu Vladimir nikada nije mogao zaboraviti), a gepek je otvorio i rekao da u njema nema nikakvog ”sječiva”, čime je i njega zasmijao i djelovao ljekovito na svu tu potresnu situaciju. A imali su situaciju. Poslije petnaestak minuta maltretiranja, konačno su nastavili put.

    A onda, par kilometara pred ulaz u Cetinje, Vladimir je ugledao- Zastavu. Sa desne strane puta, koračao je momak koji je na desno rame oslanjao veliki drveni držač, a Zastava se vijorila, pjesnik bi rekao kao čista namjera vjetra. M. je vidno usporio, a na licu mu se osjetio signal da zna o čemu se zapravo radi.

    ’’Pa, on mi je rekao prije dva dana da će krenuti na Cetinje pješke sa barjakom u rukama. Vlado, ovo je Saša, rekao mi je prije dva dana da će…’’, ponavljao je M. Prošli su pored njihovog komšije tiho, taj osjećaj je jedan od onih koji se ne može riječima opisati. Samo im je poručio da će se vidjeti vrlo brzo na cetinjskom trgu.

    Sašu su na ulazu u grad dočekali cetinjski liberali sa neophodnim osvježenjem, poslije nekoliko sati hoda, od Podgorice ka Cetinju, sa Zastavom u rukama, promjene nekoliko mikroklima, smjene sunca i kiše.

    Našli su se sa njim na Trgu, na kojem je bilo hiljade ljudi. Klicalo se Crnoj Gori, Lovćenu, Kralju, a politički lider Liberala je na kraju veličanstvenog mitinga zatražio od okupljenih da javno pozdrave Sašu.

    Poslije mitinga, sjeli su da popiju piće u nekoj od cetinjskih kafana.

    Za stolom im se pridružio i Điko, legendarni cetinjski liberal, bilo je to prvi i nažalost, poslednji put da ga je Vladimir vidio. Odmah je rekao da Cetinje ovako masovan skup ne pamti. Naravno, nešto kasnije je odlazeći na liječenje u Igalo, izlijepio svoje štake sa naljepnicama na kojima je bio izborni rezultat- 6,3%. Toliko je Crna Gora dala liberalima te godine. Nekog svog mlađeg rođaka kao mačem je presjekao- u SDP-u si!? A đe kod onih najgorih! Điko, neka je blagosloven na Nebu.

    Kada mu je M. odgovorio da je Saša ”taj momak koji je pješke donio crnogorsku zastavu na Cetinje”, insistirao je da ga upozna sa Slavkom Perovićem. Saša to nije želio, rekao je- ”Ne, ne. Nisam ja to uradio zbog Slavka, nego zbog naših slavnih predaka. Ako su mogli oni bosi, mogao sam i ja to danas u patikama ’’lotto’’ Dejana Savićevića!” Bio je Saša liberal, ni od početka, ni od kraja, ni stari, ni mladi, ni crnogorski… Samo- liberal.

    Već daleko iza ponoći, njih troje i Zastava, stigli su u Podgoricu. M. je uparkirao ”ladu” u garažu, i pet puta provjerio, da li je dobro zaključao vrata, jer ”Zastava nikako ne smije da se izgubi, ona mora da se vrati, to je svetinja”, rekao je.

    Bila je to majska zora 1998. godine.

  10. MIROSLAV

    Kada je prvi put, u društvu M.-a, posjetio prostorije Liberalnog saveza, one ispod Ljubovića u Podgorici, dočekao ih je Miroslav Vicković. Odmah je primijetio njegove tople plave oči. Razgovor koji je vodio sa M.-om tekao je kao med. Govorili su o svemu- od tadašnje situacije u zemlji do opisa Zla koje je trajalo do tog aprilskog jutra, pa sve do dana današnjeg. Raskrinkavali su vladavinu ološi, ali i mase koje su ih slijedile. Evocirali su uspomene na neke velike ljude, zajedničke poznanike, istorijske događaje. U toj prostoriji se u pojedinim momentima osjetilo blago hipnotičko dejstvo Priče, možda po prvi put u Vladimirovom životu. Pamtio je njegovo oduševljenje M.-ovom definicijom saradnika okupatora iz 2. svjetskog rata kao ‘’ljudi koji su samo bili na određenom i privremenom radu na onoj drugoj strani.’’ U jednom momentu je telefonom pozvao Slavka Perovića, koji je bio u Londonu, i prenio mu M.-ove riječi. U izbornoj kampanji 1998. godine je često citirao M.-a da ‘’ne može stalno da stoji uspravno, već da ponekad mora i da prilegne’’, čime su ismijavali onu pokvarenu Đukanovićevu ideju o ‘’uspravnoj Crnoj Gori u demokratskoj Jugoslaviji’’, iz one njegove jadne periode aktivnog čekanja.

    Nedugo poslije tog susreta, došlo je i do formiranja jedinstvene Narodne sloge, koalicije između tada najjačih opozicionih stranaka, a koja će biti brutalno pokradena na novembarskim izborima 1996. godine. Mitinzi Sloge su bili veličanstveni, ljudi su dolazili bez ikakvog straha, jer su konačno shvatili da nemaju više ništa da izgube. Srpsko-crnogorske podjele su bačene pod noge, Vladimir se nadao – zauvijek. Parole su bile jasne, za mnoge danas nezamislive i neponovljive: Tačku na pljačku! Vratite pare! Lopovi!

    Svaki, pa i onaj najmanji skup, bio je praćen ljudima iz Tajne policije, koji su kamerama otvoreno snimali prisutne ljude i govornike. A onaj koji se najviše isticao svojom iskrenošću, žarom i neopisivim talentom govorništva, bio je Miroslav Vicković. Njegove antologijske riječi na podgoričkom Trgu, na završnom mitingu, kada je okupljenom narodu govorio da na pragu 21. vijeka nema više ni četnika ni partizana, da njih je zemlja pomirila! Odjekivalo je: De-mo-kra-ti-ja! De-mo-kra-ti-ja!, a na kraju mitinga, poslije velike provale oblaka i one čuvene molbe Slavka Perovića da se sklope kišobrani da bi ih prebrojale policijske kamere, Miroslav je svojim baritonom i zapjevao- rastanak nam jeste mio, fukarski je život bio!, i pokazao svoj raskošan pjesnički dar.

    Žestoko uzdrmana DPS, jedinstvena i komunistička, u suštini klasična mafijaška organizacija, bila je bukvalno na koljenima. Dijeli se već na proljeće 1997. godine na dva dijela- na Milov i Momirov- a sa njenom podjelom dolazi i do vještačke nove/stare podjele u čitavoj Crnoj Gori. Crnogorci i Srbi, poput novobogataša, dakle preko noći, postaju Milovci i Momirovci, po ko zna koji put, retardirano se grupišući oko dva ljudska i politička podlaca. Miroslav Vicković, sin Mihaila, komite i kasnije gradonačelnika Cetinja, u Skupštini izgovara: ‘’Danas se vi grdno dijelite, i ne samo što se vi dijelite, nego i dijelite ovaj narod. A ja vam kažem da vi nemate pravo da više dijelite ovaj narod! Crnoj Gori je dosta tih podjela! Evo, mi u Narodnoj slozi smo uspjeli čini mi se, da maknemo tu olovnu ploču tih tragičnih podjela sa Crne Gore. A vi sada ponovo- ko je za Mila, a ko je za Moma! Ajmo jednom gospodo, ajmo da učinimo jedan ljudski napor, da ovaj narod shvati da ne može i ne smije biti nikakvih drugih podjela osim na ljude i neljude, na demokrate i antidemokrate, na one koji žele progres i na konzervativce.’’ Spasonosna udbaška formula i ovog puta daje, možda kao nikada do tad, izvanredne rezultate. Kompletna dotadašnja opozicija prelazi u Đukanovićev mafijaški blok. Narodna sloga se razbija, otvaraju se nove/stare rane, Mafija seiri i zadovoljno trlja krvave ruke.

    Juna 2000. godine se u Podgorici održavaju vanredni lokalni izbori. Mafija kao kandidata ističe Miomira Mugošu, već do te godine dokazanog ljekara kojem je hitno potrebna stručna medicinska pomoć, onog i ovog, istog, današnjeg. Čovjeka koji je spreman na sve- na rušenje tuđih i podizanje svojih Kuća, na prebijanje novinara i jazz muzičara, na svakodnevni lopovluk kao, po njemu, jedini smisao ljudskog postojanja. Liberali su odradili fenomenalnu kampanju, zapjevali ispod svakog balkona, upozorili u svakoj gradskoj ulici šta građane Podgorice čeka ukoliko daju podršku takvom kandidatu. Završni miting je održan na trgu kleptokratske ‘’Vektre’’, tadašnjem istinskom mafijaškom spomeniku, nešto poput današnje (Za)Avale. Skup je otvorila kćerka Miroslava Vickovića, pijanistkinja Milica, koja je odsvirala tonove himne Liberalnog saveza ‘’Oj svijetla majska zoro’’. Stanovnici Podgorice, na identičan način kao i stanovnici Rakovice 1991. godine, kada je Vojislav Šešelj izbornim rezultatom oduvao jednog Borislava Pekića, odlučili su se ne za čojstvo, ljubav i ljepotu. Ne, većinski su podržali kukavičluk, mržnju i ružnoću.

    Kao što je Smrt gledao pravo u oči, i crnogorskoj Mafiji, u svom poslednjem govoru, na Trgu slobode u Podgorici, na mitingu ujedinjene Opozicije, samo nekoliko dana prije konačnog odlaska na Nebo, poručio je samo jednu riječ- IŠ! Tog trenutka je Vladimir bio u potpunosti svjestan zašto ga je Saša često zvao- Vatroslav! Bila je to ona duša heraklitovski shvaćena kao vatra i čovjek kao- moralno biće.

    Leni i M. su strahujući, da bi ga možda mogli vidjeti i po poslednji put, stigli na podgorički aerodrom da ga pozdrave i isprate na liječenje. I plakali su. Da, plakali.

    Miroslav Miro Vicković je preminuo u Podgorici 9. juna 2004 godine. Crnogorski krstaš barjak, onaj isti koji je visoko podignut na zgradi Prijestonice Cetinje, na dan kada je Miroslav izabran za gradonačelnika, bio je spušten na pola koplja. Od njega se, u ime svih crnogorskih liberala, a na Mirovu molbu, poslednja oprostila Vesna Perović.

    ‘’ Posle njega, mi, njegovi prijatelji, mi liberali, više nikada nećemo biti ono što smo bili. I biće još piva, i pesme i vica, biće i smeha, i lipe će opet da zamirišu, a Miro neće biti s nama.

    On sa anđelima. Mi u suzama. Ne znam kako ćemo, od sad pa zauvek, dalje bez njega, bez njegove vedrine, brzine, ljubavi, bez njegovog plavog oka. Ne znam kako ćemo, a znam, moraćemo.’’

  11. BOMBA, PEPEO

    Vladimir je telefon redovno, po običaju, puštao da zazvoni dva puta. Podigao je tešku slušalicu. Sa druge strane se nazirao poznati glas. Iako se nisu čuli nekoliko dana, odmah, bez i onog jednostavnog ’’halo’’, pitao ga je da li je M. došao sa posla.

    ’’Jeste.’’

    ’’Daj mi ga hitno, nemam puno vremena.’’

    Atmosfera u kući poslednjih mjesec dana je bila naročito usijana, čudnog agregatnog stanja, onog neposredno ratnog, kao i u cijeloj zemlji. Rem je bio par stotina kilometara daleko od kuće. Kratki telefonski razgovori su bili sve rjeđi, a ovaj je bio- najkraći.

    ’’Da li je ograda previše visoka?’’, pitao je M. i poslije dobijenog odgovora, promptno dodao:

    ’’E pa, onda preskači’’.

    Rem je trčao skoro sat vremena, nadajući se da će na poznatoj adresi, naći svog prijatelja iz studentskih dana. Lupao je na vrata, udarao. Stan je bio izdat mladom bračnom paru, koji je vireći kroz otvor, vidio izbezumljenog mladića u vojnoj uniformi. Nije im trebalo puno da zaključe o čemu se radi. Poslije mučnih pregovora, sličnih onima koji su samo dva dana ranije bezuspješno vođeni u Rambujeu kod Pariza, ušao je u stan. Na njegovu sreću, rezultat je bio pozitivan. Odmah je utrčao u kupatilo i sprao sa sebe odvratni miris tenka i kasarne u Uroševcu, uniforme koja se lijepila na tijelo poput čokoladnog preliva, kao i somnabulne naredbe pretpostavljenih na vojnim vježbama. Javio se sjutradan i rekao M.-u kad će se ukrcati na voz. Ilegalno, bez bilo kakvih dokumenata, u tuđoj odjeći i obući.

    Te najavljene večeri je voz, uz kašnjenje od 180 minuta, konačno ušao u stanicu. Ljudi su užurbano poput mrava, sišavši sa voza, pretrčavali preko šina i kretali se u svim pravcima. M. i Vladimir su pokušavali da uhvate pogledom poznato lice, ali- ništa. Na stanici su pored njih dvoje, ostali samo radnik na pruzi i gladna mačka.

    Na povratku kući, bez Rema u autu, puste ulice i trotoari samo su još više pojačavali nemoć i strah. Vladimir, četrnaestogodišnjak, potpuno je bio svjestan činjenice da ga je neka rutinska vozna kontrola mogla odvojiti od Rema, možda i- zauvijek. M. nije izgovorio ni jednu jedinu riječ.

    Kada je Vladimir tužno zakoračio u stan, ugledao je tuđe patike u hodniku, a kroz vazduh se probijao i meki Remov glas.

    ’’Stigao si! Živ si!’’, uzviknuo je Vladimir.

    Dok su bili u zagrljaju koji će vječno pamtiti, na TV-u je prenošena izjava generalnog sekretara NATO-a koji je objavio da su počeli vazdušni napadi na SRJ. Bila je to noć, 24. marta 1999. godine.

    Poslije nekoliko dana skrivanja u stanu, M. je na insistiranje drugih, ipak odlučio da Rema skloni na sigurnije mjesto, negdje gdje ga vojne milicije neće pronaći. Ili tražiti. Operaciju odvođenja u tačku B je odradio po noći, krijući ga na zadnjem sjedištu, ispod ćebeta. Rem će na tom mjestu ostati sve do kraja bombardovanja i Miloševićeve konačne predaje.

    Grad je tih dana bio poput jedne velike mentalne ustanove sa kapacitetom od sto hiljada ležajeva. Ludilo je dostiglo vrhunac. Na ulici je bilo onih koji su govorili- zašto i nas ne bombarduju kao Srbiju?! Nismo gubavi!

    A bili smo bombardovani, i bilo je poginulih. Napetosti između oružano slabijih Đukanovićevih policijskih snaga i još uvijek moćne Miloševićeve armije su prepričavane svaki dan. U Prijestonici i na sjeveru Crne je posebno podizana temperatura. Ljudi su se okretali jedni protiv drugih, dijelili na patriote i izdajnike. Svakodnevno, na centralnom gradskom trgu, hiljade ljudi, pretežno mladih, protestvovali su protiv NATO agresije.

    12. aprila, dan nakon Uskrsa i strijeljanja slobodnog novinara Slavka Ćuruvije u jednom beogradskom haustoru, savezna skupština donosi odluku o pristupanju SRJ Savezu Rusije i Bjelorusije!

    22. aprila savezni premijer Bulatović na gradskom trgu otvoreno prijeti da će se Đukanovićeva policija morati potčiniti Miloševićevoj vojsci ili je neće biti. I u svom maniru odleti za Beograd, ostavljajući svoje pristalice. Iste noći ginu ljudi u zgradi beogradske televizije. Ostavljeni i žrtvovani. Smrt i Mržnja haraju državom mrtvih.

    Školska zvona tih nedjelja mijenja tupi zvuk sirena koje najavljuju nevidljive napade iz vazduha. Direktorica škole, novopostavljeni partijski poslušnik, juri učenike po dvorištu, moleći ih da uđu u prazne učinioce. Nastavnik matematike, izbjeglica iz nesrećne Bosne, drži čas predvojničke obuke, govoreći da ćemo se i ovog puta odbraniti i- pobijediti. Vladimir ga posmatra kao nesretnika koji nema šta da izgubi, jer je izgubio- sve. Nastavnik istorije ga vodi na republičko takmičenje. Na putu za Bar, u vozu je glavna zvijezda jedan propali doktor nauka koji truje mladež svojim pogubnim idejama i vizijama sreće. Vladimir sluša svog nastavnika koji mu govori o Sv. Savi i srpstvu, a na upaljaču koji je prislonjen na nastavnikov ’’marlboro’’ primjećuje znak mafijaške koalicije ’’Da živimo bolje’’- Milo Đukanović. Odmah ga naziva lažovom i prevarantom i prekida svaku komunikaciju. U Baru, tokom pismenog rada, nastavnica koja je održavala red u holu škole, majčinski toplo sugeriše:

    ’’Djeco, slobodno pored naziva Njemačke ili SAD dodajte- kukasti krst!’’

    Vladimir je uvijek bio u sukobu sa lažnim školskim autoritetima. U šestom razredu je na času fizike, na nečije pominjanje Arkana, lako konstatovao da je u pitanju običan lopov, kriminalac i ubica. Fizičarka je urlala:’’Aaa, za tebe je vjerovatno Tuđman heroj?! Tuđman, je li?!’’

    U Baru je odlučno odložio olovku u stranu i sa nestrpljenjem čekao povratak i ponovno viđenje sa Remom, u tajnom skrovištu, noseći mu kafu i cigarete.

    Za subotu, 29. maja Liberalni savez na trgu Slobode zakazuje miting. Moto je bio znakovit i proročki- ’’Au revoir Montenegro’’. Vladimir na skup ide sa svojim drugom iz školske klupe. Za njih je to bila zamjena za otkazano malo matursko veče. Gledaju u binu, primjećuju Nebojšu iz Monteniggersa. Voditelj obavještava okupljene ljude da su stotine automobila, čuvene liberalne kolone Slobode iz pravca Juga i Cetinja, po ko zna koji put- blokirane. Slavko Perović poziva ljude na ljubav i toleranciju. Opominje. Prstom pokazuje na četiri velika portreta iza sebe uokvirena crvenom bojom- Miloševića i njegove političke i ideološke kerbere- Bulatovića, Đukanovića i Marovića. Označava ih kao glavne krivce za sve što se odigrava pred očima svih, a crvenu boju kojom su uramljeni objašnjava kao- krv i komunizam. Vladimir primjećuje da je većini ljudi koja ga okružuje neugodno Perovićevo isticanje komunizma kao zlikovačke ideologije koja je nanijela Zlo ovim prostorima i narodima, nesagledivo i nemjerljivo Zlo. Shvata da je ovo, ipak, Crvena Gora. Kući je vidio svoj lik na snimku državne mafijaške televizije. I nije bio previše srećan zbog toga. Uveče, BBC je zabilježio:

    ’’ Several thousand people have taken part in an anti-war demonstration in the Montenegrin capital, Podgorica.

    The rally was organised by the opposition Liberal Party, which wants Montenegro to end its federal links with Serbia and restore its historic independence.

    Demonstrators denounced both President Slobodan Milosevic and the Montenegrin leader, Milo Djukanovic’’.

    Samo britanska preciznost i hladnoća može u tri rečenice sabiti kompletnu decenijsku političku i ljudsku borbu. Ali, i u te tri rečenice rečeno je sve ili gotovo- sve.

    Samo par dana kasnije, poslije dodjele ”Luče”, kako su u najavi rekli- prve sa crnogorskim državnim grbom- a u stvari sa onom lažnom Žižićevom kokoškom, i to manjom od istorijskog grba- privjeska na Vladimirovom lančiću, on je sa Željkom i njegovom prijateljicom bio svjedok Perovićevog demostenovskog nastupa u Nikšiću, kada je ‘’Milovim psima’’, koji su svojim tijelima opisali krug oko gotovo kompletne mase i stvorili jedan živi mafijaški prsten, poručio: ‘‘Onaj vas je poslao! Jeste li došli da branite Crnu Goru od nas?! Sram vas bilo! Skidajte te policijske uniforme!’’ Iza tih riječi je svako mogao da osjeti- snagu. Okupljeni ljudi su u pojedinim momentima plakali. Da, plakali.

    Na Vladimira je poseban utisak ostavio Kotor. Autobus, Trg od oružja, šetnja starim gradom, baklje, i to one najbolje ‘’bengalke’’, atmosfera koja je bila najbliža onoj sa argentinskih fudbalskih arena.

    Na svom rodnom Cetinju, Perović je pozvao cetinjsku omladinu da nipošto ne oblači bilo kakve uniforme, da ne biva ponovno uvučena u kobne i mračne crveno-crne podjele, da ne dozvoli još jednu prevaru. Bilo je tih nedjelja smišljeno i planski odrađenih incidenata, a sve za račun podgoričke i beogradske Mafije. Na sreću, nije bilo žrtava, a Vladimir je bio siguran da su tome, makar malo doprinijele i poruke Liberalnog saveza.

    U srijedu, 10. juna, nakon potpisivanja kapitulacije, Miloševićeva vojska i policija se povukla sa Kosova. Poslednjih pet NATO projektila je palo na Kosovu, na kasarnu u Uroševcu.

  12. MRTVA PRIRODA

    Svoj šesnaesti rođendan proslavio je u svojoj kući sa prijateljima. Negdje oko ručka, dok su mu dragi ljudi upućivali čestitke i najljepše želje, sa radija ’’Free Montenegro’’ koji je uvijek bio upaljen, kroz prostoriju se prolomila vijest: ’’Oko deset sati ujutro, na Košutnjaku, gde je redovno odlazio na rekreaciju, nestao je bivši predsjednik Srbije Ivan Stambolić.’’ Vladimir je osjetio blagi nemir. Blagi, jer je svih tih pojedenih godina bio naviknut na te vrste informacija. Nemir, jer je ipak vjerovao da će njegove rođendanske uši, makar na taj dan biti sačuvane od užasnih i uznemirujućih vijesti. Samo nekoliko mjeseci ranije, Stambolić je govorio da će ‘’Miloševićev pad biti težak i dramatičan, jer je on veliki i moćan samo zahvaljujući raspoloživim silama represije, ali i da zajednički nastup srpske opozicije za Miloševića znači ne samo poraz, nego i debakl na izborima’’.

    Poslije junskog atentata u Budvi na lidera Srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića, neuspješnog, za razliku od onog iz oktobra 1999. godine na Ibarskoj magistrali kada su ubijena četiri njegova saradnika, Ivan Stambolić se aktivno uključio u Đinđićev Savez za promene, a najavljivan je i kao jedan od kandidata za najviše funkcije na izborima koji su bili zakazani za 24. septembar. Na isti datum, prije trinaest godina, Milošević se brutalno obračunao sa Stambolićem, čovjekom koji ga je i doveo na važne političke funkcije u tadašnjoj Srbiji, do pred sama svoja leđa. Miloševićeva, samo po zlu čuvena Jedinica, kidnapovala ga je, odvela na Frušku goru, dželat je ispalio metak u glavu, bacilli su ga u već spremljenu raku i pokrili živim krečom. Bio je to logičan slijed događaja, ako se ima u vidu natpis u beogradskoj štampi krajem 1987. godine da se Stamboliću ‘’i seme u korenu treba satrti!’’ Njegovi bliski prijatelji govorili su da je poslednjih godina života, nakon niza politički motivisanih ubistava, vodio ličnu istragu o uzrocima pogibije svoje kćerke Bojane, koja je u 24. godini pod sumnjivim okolnostima stradala u saobraćajnoj nesreći ljeta 1988. godine nedaleko od Budve. Da, opet Budva. Milošević je došao na njenu sahranu, a Stambolićeva supruga Katarina odbija da mu pruži ruku! To je bio njihov poslednji susret.

    U poslednjem obraćanju Miloševiću, u pismu koje mu je javno uputio, poručio je :”Pa, šta me je onda navelo da ti se baš sada obratim?! Krv! Opet smrt! Krv je pala na beogradskim ulicama, Slobodane Miloševiću, da se više nikada i ničim ne opere. Pala je 9. marta u času kada ovo pismo započinjem…Dosta nam je tvoje antisrpske politike! Ti ne znaš, Slobodane Miloševiću, ni ko su Srbi, ni šta je Srbija! Zato, Slobodane Miloševiću, otiđi. Povuci se sam, samovoljno, kao što si i sve drugo činio!” Miloševićeva štampa je tek 30. avgusta objavila vijest o nestanku bivšeg predsjednika Srbije, a njegovi portparoli su bestidno ponavljali da njegov nestanak nije pitanje za državne organe, već za njegovu suprugu.

    Prvog septembra je počela školska sezona. Događaji su stizali jedni druge, a vlažnost vazduha je bila poput one u La Pazu. Disalo se teško. Vladimir je od prvog dana vrijeme provodio ispred zgrade Gimnazije, najljepše građevine u Podgorici, gdje je zajedno sa L. učestvovao u beskrajnim raspravama o Miloševiću i svim njegovim izdajama, pljačkama i prevarama, padu Krajine, DPS-u i domaćim zlikovcima, DOS-u i mogućnosti konačnog sloma beogradskog kriptokomunizma. Bili su to svojevrsni časovi iz istorije, sociologije, filosofije, psihologije, pa i onog što se na tim prostorima lažno nazivalo- politikom. Otvorena škola, ali ne u učionicama i unutra, nego na travnjaku- izvan. Vladimir je te momente razumio kao jedinu mogućnost da se stekne znanje, bojkotovao je profesore- prevarante i neznalice. Truli školski sistem koji je već dugo proizvodio glupost i poslušnost.

    Sa nestrpljenjem je čekao L. i njegov izvještaj iz Beograda, direktno iz Vatre, u kojoj je L. proveo nekoliko dana. Po povratku, na brojna pitanja o stanju, situaciji u Gradu, L. je bez razmišljanja, u svom prepoznatljivom maniru, bio jasan- gotov je! Ne može ga niko spasiti! Prenosio je utiske i sa utakmice beogradskog Partizana i čuvenog Porta. Stadion je bio jedinstven u pjesmi- Spasi Srbiju i ubij se, Slobodane! Sve se to odigravalo desetak dana pred čin glasanja, dan ‘’D’’ kako su ga nazivali tadašnji vojni generali- Miloševićevi psi.

    Petnaestog septembra je počela i ljetnja olimpijada u Sydneyu. Još jedan od razloga za Vladimirov bojkot školske nastave. Junak je bio plivač Ian Thorpe iz Australije, sedamnaestogodišnjak, koji je osvojio tri zlatne i dvije srebrne medalje. Odbojkaši SRJ su osvojili zlatnu medalju i napravili nevjerovatan uspjeh. Sa prozora svoga stana, Vladimir je svakog jutra posmatrao svog komšiju, osnovca Aleksandra, koji se krio iza trafostanice, dok se njegovi roditelji ’’zastavom’’ ne odvezu na posao i zatim vraćao- kući. Vladimir je već tada znao da će Aleksandar biti odličan glumac.

    Milošević je, naravno, pokrao izbore na kojima je doživio ubjedljiv poraz. Trust pravnih mozgova u Vrhovnom sudu je ovjerio- pljačku. Narod je morao da izađe na ulice i brani svoje glasove. Opštenarodni bojkot je paralisao Srbiju. Stotine hiljada ljudi se Petog oktobra okupilo u Beogradu. Šetajući ulicom Slobode, vraćajući se iz Gimnazije, Vladimira i L. je kolega iz odjeljenja, u koje su se vrlo rijetko pojavljivali, zabrinutim glasom, gotovo plačući obavijestio:’’Zapaljena je Savezna skupština! Joj, katastrofa!’’ Njih dvojica su bili srećni, jer znali su da je gotov, da skupština u tom trenutku, na neki čudan način, lijepo gori.

    U Crnoj, poslije izlaska iz Vlade Narodne stranke, a zbog navodnog otvorenog zalaganja Đukanovića za nezavisnost, krajem godine dolazi do raspisivanja izbora. I to za- april! Državnoj mafiji je uvijek trebalo vremena da izvrši sve svoje pritiske, ucjene, podvale i kupovine.

    Vladimir i L., zbog rekordnog broja opravdano neopravdanih časova, bivaju isključeni iz škole. Srećni su, jer znaju da su sve radili na njihov način i ostavili svoj lični potpis.

    Osmog januara 2001. godine, naočigled mnogobrojnih građana, ispred prodavnice ’’Mex’’ na podgoričkom trgu, ubijen je visoki funkcioner UDB-e. Samo državna, u tom slučaju crnogorska, dakle, samo državna mafija ubija u vrijeme Božićnih praznika. Sigurno. Ubijen je i poznati biznismen 13. aprila s leđa. Pucano mu je u potiljak iz automatskog pištolja, samo nekoliko metara od mjesta na kojem je izvršeno prethodno ubistvo. Nekoliko dana kasnije, u Beogradu je izrešetan još jedan službenik UDB-e, a u gepeku njegovog automobila je pronađeno nekoliko miliona njemačkih maraka. Istrage nikada nisu bile u toku. Osmog maja je ubijen i šef specijalnih Đukanovićevih policijskih snaga. U takvoj medeljinskoj atmosferi, u Crnoj su održani još jedni nefer i nedemokratski izbori. Neograničena vlast Đukanovića se dobro uzdrmala, u Skupštini je imala glas manje od Liberalnog saveza i koalicije ‘’Za Jugoslaviju’’.

    M. je čekao Vladimira kod pozorišta i odveo ga na Cetinje, samo dan poslije održanih izbora. Na prepunom trgu, slavila se prva liberalna pobjeda na Cetinju, a Slavko Perović je poručio Đukanoviću da ne priznaje njegove namještene i pokradene rezultate! Vladimir ponovo primjećuje zbunjenost na licima prisutnih, blago nezadovoljstvo koje čita kao dio mentaliteta, zaljubljenosti i opijenosti ljudi vlašću, želje da se po svaku cijenu bude vlast ili dio vlasti, pa makar i bezvrijedna bižuterija. Liberalni savez traži dodatnih pet mandata, kao obezbjeđenje u slučaju da Đukanović vrati u polje svoje stare igrače sa klupe- rezerve iz Narodne stranke. Sa njima i pregovora- tajno. A onda, Vladimir konačno gleda, sada u direktnom prenosu, razmjer i stepen udbaške hajke. Do tada je kroz M.-ove i priče drugih liberala, slušao o balvanima i preprekama, bacanjima dinamita i prebijanjima, ugrožavanju ne samo političkih nego i elementarnih ljudskih prava, svemu onome što se dešavalo Liberalima tokom 1990-tih godina. Iako mlad, činilo mu se da je ta proljećna hajka na Liberalni savez, te 2001. godine, bila i najpodmuklija i najpodlija po svojoj dubini i širini. Kada je predsjednik Liberalnog saveza Miro Vicković, obznanio da su liberali pregovarali sa predstavnicima koalicije ‘’Za Jugoslaviju’’, onima iza kojih je stajalo pola Crne Gore, te da su ti pregovori propali zbog blokade Narodne stranke, podigla se na noge, na Đukanovićev mig, kompletna udbaška mašinerija, ali je ujedno i svako od njih otkrio svoje ružno lice. Svi mediji, elektronski i štampani, državna TV i ‘’Pobjeda’’, ‘’Vijesti’’ i ‘’Monitor’’, sva lažna nezavisna udruženja i NVO, funkcioneri bivše vlasti (one prije 1989. godine), uspavani agenti UDB-e, dakle, svi, ama baš svi, groknuli su u jedan glas- liberali su izdajnici Crne Gore! Pregovaraju sa četnicima! Samo se u ‘’Monitoru’’, u jednom broju pojavilo devet staljinističkih tekstova koji su na najgori način govorili o Liberalnom savezu. Prof. Miodrag Perović je javno, u tv-duelu, Slavka Perovića optužio da je izdao Crnu Goru i da trguje Crnom Gorom! Crnogorski književni list, dva Brkovića, oca i sina, je iz broja u broja, svirepo i podmuklo ubijao jednog po jednog funkcionera LSCG-a, a o portparolu stranke Vesni Perović je pisano kao ‘’čistoj Srpkinji bez ijedne crnogorske genetske supstance.’’ Slavko Perović je optuživan da je ‘’mirotvorac i da ni po koju cijenu ne bi ušao u rat za Crnu Goru.’’ Na LSCG je izvršen udar i preko zaslužnog predsjednika Radoša Rotkovića, počasnog predsjednika Marka Vešovića i predsjednika mladih Krsta Pavićevića.

    Liberalni savez, ostajući po ko zna koji put usamljen, daje podršku manjinskoj vladi DPSDP-a, a dobija mjesto predsjednika Skupštine za koje kandiduje Vesnu Perović. Prvi put u crnogorskoj istoriji, na državnu funkciju dolazi jedan liberal i jedna žena. U svom inauguralnom govoru, ona kaže: ‘’ Svi znamo da je Crna Gora podeljena. Podeljena je zbog pogrešno vođene politike. I svi osećamo svakog dana u svemu oko nas, i u nama, da je ta podeljenost pogubna. Ona nas ponižava kao ljude i unesrečuje čak i našu decu. Svi takođe znamo da je nas u Crnoj Gori toliko malo, da smo gotovo svi između sebe rođaci, prijatelji ili makar poznanici i da je greh da budemo zavađeni’’.

    Vesna Perović je plijenila svojim šarmom i ljepotom, bila pravo osvježenje za jadne crnogorske političke prilike. Nekoliko mjeseci je fasada Gradske biblioteke, koja se nalazila preko puta zgrade Glavnog grada bila prekrivena najpogrdnijim porukama koje su bile usmjerene na nju kao ženu i kao liberalku.

    Podrška manjinskoj vladi je bila oročena na godinu dana, a 14. Marta 2002. Đukanović, u svom brozovskom stilu, ne pitajući nikoga u Crnoj, dolazi iz Beograda sa sporazumom o Državnoj zajednici Srbije i Crne, novom prevarom kojom želi da produži svoju ničim kontrolisanu vlast. Vladimir u štampi pronalazi i tekst u kojem novinar Željko Ivanović mu poručuje da bi mu bilo najbolje da se ne vraća u Crnu!

    Vesna Perović precizno secira: ‘’Crna Gora nema intelektualnu elitu sposobnu i spremnu da se bori za promene u svom društvu, odlučnu da osvaja sopstvenu slobodu i da bude uzor zapuštenom i zaplašenom narodu koji još živi u komunističkim okovima! Oni su krivi što je LSCG ostao potpuno usamljen i što je izbornim krađama sveden na samo 7,9%! Zato sam ja uvek slušala od svih diplomata sa kojima sam razgovarala strašnu rečenicu: Da, vi ste potpuno u pravu, ali vas ima samo 7,9%!’’

    Sva tzv. intelektualna elita u Crnoj- ćuti. Ovoga puta niko ne optužuje Đukanovića za prevaru. Pakt o nenapadanju, o kojem je prof. Miodrag Perović govorio ranijih godina je na snazi, čvršći nego ikad.

    Liberalni savez otkazuje podršku Vladi, a izbori se zakazuju za oktobar, dakle, punih sedam mjeseci kasnije! U toj kampanji prvi put se otvoreno govori o kupovinama ličnih karata, prave se spiskovi ponude i potražnje, ljudi i bukvalno postaju pijačna stoka. Vladimir je siguran da je njegova domovina dotakla samo- dno. Mjesec dana pred izbore, nedugo poslije osamnaestog rođendana, podiže ličnu kartu iz ozloglašenog MUP-a, a samo zbog jednog cilja- da i on, po prvi, ispostaviće se i poslednji put- glasa za listu Liberalnog saveza. Oktobarski izbori su završeni, Mafija je apsolutni pobjednik.

  13. LOMAČA

    Pravni fakultet, mrtvilo koje je vladalo na njemu, atmosfera koje nije bilo, nije ga nijednog trenutka iznenadila. Ne, jer nije ni imao bilo kakva očekivanja. Profesore je već godinama unazad smatrao za ‘’učene sluge’’, predano prodane, ljude koji se godinama utrkuju ne bi li postali šraf zločinačkog mehanizma, one koji jedni drugima na tom putu postavljaju zamke samo da bi prvi prošli kroz cilj iznad kojeg velikim slovima piše- Mafija. Njihova izborna šutnja je trajala punih petnaest godina. Izborna, jer su je izabrali sami i svojom voljom, a šutnja jer njihov glas Vladimir nikada nije čuo. To su bili gluvonijemi ‘’intelektualci’’, čiji je alibi uvijek bio da neće da se miješaju u prljave političke vode, jer se bave naučnim radom. Univerzitet odavno nije bio vrelo slobodne misli, zdravih ideja i vizija, već fabrika mafijaških okova.

    Proljeća 2004. godine, u drugom semestru, predavanja profesora Popovića unosila su svježi vazduh i malo intelektualne promaje u sterilni amfiteatar broj jedan. Govorio je svakog četvrtka o političkim sistemima SAD, Francuske, Njemačke i Velike Britanije. Bio je jedan od rijetkih, možda i jedini, koji nije poput agenata FBI upozoravao- sve što kažete ovdje, može biti iskorišćeno protiv vas!- što je inače bio omiljeni sofizam svih njegovih kolega koji su hapsili slobodnu misao.

    ‘’Bez priče o dnevnoj politici i tekućim događajima!’’- ponavljali su ljudi koji su predavali studentima o Pravu i Pravdi, Istini i Legitimitetu, Ustavu i Zakonu, dakle, o svemu onome što u Crnoj nije postojalo, što je bilo vidljivo taman onoliko koliko i virus crnog prišta. Vladimir je imao mogućnost izbora: da ispit polaže kod Popovića ili kod jednog drugog profesora, kojeg je zvao- Majmun. Sa zadovoljstvom je izabrao prvog, a Majmun će nekoliko godina kasnije postati ambasador Crne u SAD. To mu je bila nagrada za krvavi sluganski rad koji je godinama odrađivao za vladajuću Mafiju.

    Početkom maja je počelo suđenje političkom lideru LSCG-a po tužbi šefa mafije Mila Đukanovića. Crnogorska opozicija, po prvi put ujedinjena, napušta Parlament, a u pokušaju da izazove vanredne parlamentarne izbore organizuje i proteste. Protestne šetnje počinju ispred zgrade Pravnog fakulteta, a završavaju se obraćanjem opozicionih čelnika građanima na Trgu Slobode.

    Lider SNP-a Bulatović je ispred zgrade suda okupljenim novinarima rekao da je u pitanju ‘’klasično političko suđenje koje prerasta u suđenje ne samo lideru LSCG-a, nego svima koji drugačije misle od režima, a to je ogroman broj građana Crne Gore.” Opozicioni lideri su bili na čelu kolone, a na transparentu koji su zajednički nosili pisalo je- MI NE LJUBIMO LANCE! Sa svakim narednim skupom broj građana je uočljivo rastao, a Mafija bila zabrinuta. Ujedinjena opozicija je ozbiljno razmatrala spasonosni predlog Liberala da se ne prihvati izlazak na izbore u organizaciji vladajuće oligarhije i Tajne policije. BOJKOT kao jedini mogući- Izlaz. Velikom broju ljudi iz vrhova stranaka, kao i građanima ta ideja, taj koncept sveopšteg bojkota, djelovala je najprihvatljivija. U izbore više niko nije vjerovao, parlamentarne debate niko nije slušao, kompletan ‘’politički sistem’’ nije postojao u elementarnom smislu.

    U četvrtak, dvadeset sedmog maja, Vladimir i Dražen su se vraćali kući sa opozicionog protesta. Negdje kod Trgovinske škole, malo prije ponoći čuli su jaku rafaljnu paljbu. Vladimir se uvijek zgražavao tog, odveć crnogorskog običaja, pucanja u vazduh, sa ili bez povoda, uvijek ga čitajući kao ustajali čin totalne ne-kulture i primitivizma. Ušavši u stan, Vladimir se spremao za francuski noir film i san, a onda je na nekoj od lokalnih TV- stanica vidio informaciju:’’Kako naša televizija saznaje, večeras je malo iza ponoći, ispred zgrade redakcije lista DAN pucano na novinara i glavnog i odgovornog urednika lista Duška Jovanovića.’’ Vladimir se odmah sjetio onog rafala. Shvatio je da nije bio besmisleno, bez povoda, upućen u vazduh, nego ciljano u metu, pravo u čovjeka. Duško Jovanović je izdahnuo i istog jutra ušao u istoriju kao prvi novinar i urednik jednog crnogorskog lista koji je ubijen. Zbog pisane riječi, naravno, jer nikada se, po Vladimiru, od nastanka štampe, novinari i nisu ubijali iz nekih drugih razloga.

    Ujedinjena opozicija je već sjutradan palila svijeće na mjestu ubistva i organizovala miting na Trgu koji je bio pun desetinama hiljada ljudi. L. je rekao da su ljudi u koloni bili i bukvalno uvezani rukama i laktovima, a prolazeći pored zgrade Vlade, ona monstruozna komunistička Dva Sanduka, jasno i hrabro označili su koga smatraju odgovornim uzvikujući- Milo ubico! Ubice, ubice! Đukanovićevi psi u velikom broju su se krili po žbunovima, ali i pravili živi štit. Incidenti su bili u vazduhu. Mafija se te večeri grozničavo tresla. Jovanovićeva smrt je na određeni način, u jednom duboko esencijalnom smislu, za mnoge teško prihvatljivom, bila Opomena, zvuk sirene u odavno mrkloj crnogorskoj noći da je sve, pa i sami ljudski život na udaru. Da je kao na svakoj mafijaškoj berzi beznačajan, da niko nije zaštićen, da se svaki glas Pobune ima jasno ugušiti i iščupati- iz korijena. Za Vladimira je to istovremeno bila i jasna poruka i test ujedinjenoj opoziciji: koliko je ona spremna da rizikuje, dokle da ide, za nju je to bilo pravo iskušenje.

    Nekoliko dana kasnije, Vladimir je imao zakazan ispit kod profesora Popovića. Predmetnu materiju je savladao perfektno. Pod utiskom opozicionih protesta i ubistva Duška Jovanovića, nikako zbog želje za visokom ocjenom, već zbog mogućnosti i šanse da, sa profesorom kojeg je smatrao toga vrijednim, u slobodnom razgovoru razmijeni stavove o aktuelnim događajima, danima je minuciozno iščitavao literaturu autora koji su raskrinkavali Zlo. Savršeno Zlo. Profesor, uz sve za njege već prepoznatljive najžešće kritike upućene režimu, nije odobravao opozicione proteste, bojkot lažnih institucija, ponavljajući kako ‘’ulica nikad nije donijela ništa dobro’’. Vladimir je profesora i njegovu bolest, a na svoju žalost, lako dijagnosticirao. Za njega, Popović je već duboko ušao u stadijum onog kobnog- prvo država, pa demokratija i sve ostalo- patenta podlo smišljenog od jednog njegovog kolege-matematičara prof. Miodraga Perovića, vlasnika nekoliko ‘’nezavisnih’’ medija i tvorca pogubnog Pakta o nenapadanju Đukanovićeve mafije od strane intelektualne elite. Preko tri sata su ostali u razgovoru, daleko je to bilo od klasičnog ispitivanja. Vladimiru je upisana desetka u indeks, ali je nezadovoljan otišao kući. Vratio je profesoru Đinđićevu doktorsku disertaciju Jesen dijalektike: K. Marks i utemeljenje kritičke teorije društva koju je bio uzeo na čitanje. Njegovo nezadovoljstvo je bilo jednako onom koje je izrazila njegova koleginica, koja je sve vrijeme provela u profesorovoj kancelariji, radi regularnosti ispita, kao svjedokinja. Nije trpjela ni jednog sekunda njihove dugačke polemike, bila je iz onog Vladimiru dobro poznatog robotizovanog miljea. Nije se puno iznenadio kada je je par godina potom saznao da je postala desna ruka jednog sramotnog dekana, koji će fakultet, sa krhkom tradicijom-koja-to-nije, baciti na samo dno.

    Opozicioni protest je ušao u terminalnu fazu. Mladi lavovi iz Srpske narodne stranke, poput dokazanih Đukanovićevih pritajenih tigrova, otvorili su temu državnog statusa i jasne linije razdvajanja sa Liberalnim savezom, kao prozirno bijedne razloge neuspjeha bojkota navodili ljetnje vrućine i prenose evropskog fudbalskog prvenstva(!), drugi su kao vrhunski Đukanovićev ustupak isticali ponovno prenošenje skupštinskih zasijedanja(!), Liberali i stranka dr Bojovića ostali su sami i izolovani. Bojkot kao jedini mogući otpor i kao jedini plodonosni vid borbe razbija se u sitne komade. Mafijina poruka poslata ubistvom Duška Jovanovića je primljena k znanju.

    Krajem ljeta se dešava još jedan, novi udar na Liberalni savez, nezabilježen u političkoj istoriji, preko njegovog političkog lidera, što je za Vladimira bio jedan od onih momenata da po ko zna koji put konstatuje da su neke stvari moguće samo u Crnoj! Vladimir preko svog prijatelja, novinara bliskog stranci, dolazi do sedmočasovnog audio snimka Konferencije LSCG-a, na kojem čuje svog lidera, koji na optužbe da je sa svojim demonskim masonskim prijateljima organizovao podli napad na sopstvenu stranku, kune u život svoje kćerke da nikad ne bi ni kafu popio sa tim ljudima! Naravno, dva mjeseca kasnije, po protjerivanju iz Liberalnog saveza, osniva svoju udbašku partiju u kojoj okuplja i pozdravlja te iste ljude, i onaj čuveni ne-soj poznat kao bivši liberali, uvijek debelo nagrađivan od strane Đukanovićeve mafije.

    Na oktobarskoj vanrednoj konferenciji na Cetinju za novog lidera stranke izabrana je Vesna Perović. M. je ponosno podigao karton na kojem je žutim slovima bilo ispisano- Za. Uvijek je cijenio Vesnu- kao ženu i kao liberalku. Na lokalnim izborima u njenom Kotoru, održanim početkom 2005. godine, Liberalni savez biva samljeven izbornim rezultatom- ostaje bez ijednog mandata.

    Devetnaestog februara Slavko Perović piše reagovanje na tekst Andreja Nikolaidisa objavljen u bosanskoj štampi, a pod naslovom ‘’Zašto Bosanci i Hercegovci trebaju zaobilaziti Herceg-Novi’’, u kojem Nikolaidisov tekst jasno definiše kao naručen, ‘’kerozinski zapaljiv i nacističkog vokabulara’’, a teze o genocidnosti “Gorskog vijenca” i Njegoša ‘’drskim i naopakim tačno u mjeri cinične drskosti postojeće kulturne, istorijske i političke crnogorske stvarnosti.’’

    Već sjutradan, na kotorskoj rivi, poslednjeg dana zimske fešte, spaljena je na lomači lutka u liku Vesne Perović, liderke Liberalnog saveza i prve dame na čelu crnogorskog Parlamenta. Vladimir, gledajući taj monstruozni ritual na državnoj mafijaškoj televiziji, ostaje bez daha. Ujutru u ‘’Vijestima’’ na naslovnoj strani čita tekst, bez ijednog komentara, kao da se desilo nešto prirodno i očekivano. Vesna, koja se po dolasku u Kotor krajem 1980-tih aktivno uključila u izradi novog Zakona o zaštiti spomenika kulture i Zakona o zaštiti spomeničkog područja Kotora, ona koja se kao žena hrabro uključila u političku borbu za konačno uspostavljanje Demokratije na ovim prostorima, koja je kao predsjednica Parlamenta vodila neravnopravnu bitku sa Mafijom i njenom prljavom prodajom kotorskog Jugopetrola u bescijenje, tog februarskog dana, u njenom Kotoru, biva spaljena pod motom tamo njina, čime se otvoreno ukazalo na njeno srpsko porijeklo. Jasan nacistički vokabular o kojem je samo dan ranije pisao Slavko Perović. Nit koja se mogla pratiti godinama unazad, sve do onih sramnih natpisa u Crnogorskom književnom listu, dva Brkovića, oca i sina, u kojima su prebrojavana njena crnogorska krvna zrnca i pisano kao o ‘’čistoj Srpkinji’’. Tamo njinoj.

    Dvadeset četvrtog marta, Liberalni savez Crne Gore je na svojoj Konferenciji, donio odluku o prekidu svog političkog djelovanja. Bila je to teško prihvatljiva, ali istorijska odluka. Po ko zna koji put crnogorski liberali su pokazali svoju jasnu političku dosljednost i nepokolebljivost, hrabrost neviđenu na ovim prostorima, a time i otvorili put za jedino moguće djelovanje u jadnim crnogorskim prilikama, ono individualno i pojedinačno. Na svom zvaničnom blogu, nekoliko godina kasnije, utemeljivač Slavko Perović je ostavio pisani trag:

    ‘’Svi koji su iskreno prešli njegov prag nosiće uvijek u srcu spoznaju da je on bio nešto mnogo, mnogo veće od stranke, da je bio nešto veliko, drago i drugo, utemeljeno, pored ostalog, i u onom tankom, a danas tek jedva vidljivom sloju, onog najboljeg sedimenta u stratigrafiji crnogorskog nasljeđa. Taj osjećaj nosiće u sebi, doživotno, kako oni liberali koji su postali u crnogorskom društvu apsolutna, zanemarljiva manjina, a još više, kao žar na savjesti, oni koji su ga napustili, posebno oni koji su LSCG upotrijebili kao monetu u trgovačkoj razmjeni sa režimom…

    Ideje koje smo ponudili onog januarskog dana devedesete, osnivanjem LSCG u agresivno neprijateljskom okruženju, bile su toliko snažne i istinite, da su ih, kao jedinu mogućnost političkog preživljavanja pruzeli, nikako prihvatili, i naši politički neprijatelji. To neprijateljstvo oni će bukvalno dokazivati svakog u Boga dana, često radeći nam o glavi i služeći se svakakvim sredstvima. Ta sredstva čiji su artefakti razbacani posvuda, ostaju kao nepodmitljivi svjedoci o stanju njihovih nesretnih, neizgrađenih, rugobnih, besavjesnih duša, odavno tapaciranih stotinama i stotinama miliona, kao, ipak, nemogućom supstitucijom za ljudsko.’’

  14. BEZ NAZIVA

    Izbori za studentske predstavnike su zakazani za decembar 2004. godine. L, u svom maniru šahovskog velemajstora, označio je suštinu problema: izbori će se održati po fer i poštenim pravilima ili ih neće ni biti. Nekoliko nedjelja se vodila prava tuča sa starim snagama, sa sterilnim kontinuitetom i lošim ponavljanjem. Na jednom od brojnih sastanaka sa dekanom, konačno su dogovoreni uslovi: glasaće studenti koji su na zvaničnom spisku izvučenom sa računara službe fakulteta, živi studenti, sve četiri godine, dakle one koje biraju svoje predstavnike, imaće svoje posebne izborne komisije koje će činiti članovi svih kandidata koji su na izbornim listama, na čelu centralne izborne komisije biće neko iz reda asistentskog kadra, svi glasovi će se brojati javno pred očima svih, par dana prije čina glasanja održaće se javno predstavljanje kandidata i njihovih ciljeva i programa rada. Postojao je i niz drugih malih/velikih uslova koji su morali biti ispunjeni da bi izborna trka bila ravnopravna, da bi se u nju uopšte moglo i- ući. Iz priča starijih studenata lako se moglo zaključiti kako je sve to izgledalo do te jeseni i jasno se povući paralela sa izborima na nivou Republike- nefer, nepoštenim i nedemokratskim. Iako tek na samom početku druge godine studija, što je za ustaljene i jadne žabokrečinačke uslove bilo opterećenje i limit, L. je organizovao ljude, izvlačio iz njih maksimum, u dogovoru sa Chavezom pronašao najboljeg kandidata, gotovo svakog potencijalnog glasača, onog nezainteresovanog i neopredijeljenog, zainteresovao za probleme i potrebe i naveo na- opredjeljenje. Tih nedjelja se osjetio život na fakultetu. Danju-noću sanjala se-Pobjeda. Preokret, nešto novo, do tada nezabilježeno. Nekoliko dana pred dan izbora, Vladimira je, nakon što je u holu fakulteta razgovarao sa studentima i studentkinjama i ubjeđivao ih zašto bi trebali da daju glas Chavezu, pozvala lokalna aktivistkinja mafijaške DPS, dobro pozicionirana, i postavila čuveno ključ-pitanje:

    ‘’Vlado, da li je ovaj vaš kandidat naš član?’’

    ‘’Čiji član?’’, pitao je Vladimir, lako dekodirajući jeftino pitanje i bogati odgovor.

    ‘’Pa, naš. DPS-a?’’

    ‘’Ne.’’

    ‘’Pa, mislila sam da jeste, da organizujem ove moje, da plate par autobusa i dovedu studente sa strane, iz drugih gradova, da glasaju. Pobjeda će vam Vlado biti zagarantovana.’’

    Vladimir se vaspitano zahvalio na nepristojnoj ponudi koja se može i mora- odbiti. Izbori su održani. Chavez je bio ubjedljivi pobjednik. Slavilo se do duboko u noć. L. i Vladimir su često te noći, u polu šali isticali da su ti izbori, održani na Pravnom, bili do tad prvi i jedini, pošteni i fer izbori održani na teritoriji Crne.

    Poslije formiranja studentskog Vijeća i pisanja statuta, L. i Vladimir su se okrenuli onom što se njima činilo važnim: osnivanju nezavisnog lista studenata. L. se interesovao da li je u prošlosti postojalo nešto vrijedno njihove pažnje, nešto na čemu bi se njih dvojica kao urednici mogli osloniti. I pronašao- ništa.

    ’’Vlado, razmišljao sam o imenu lista. Čini mi se da je Argument najbolje rješenje, slažeš li se?’’

    ’’Da. Pravo. Pravno.’’

    Već na toj prvoj stepenici, testu studentske aktivnosti, aktivnog učešća, a ne čekanja, zainteresovanosti za svijet oko sebe i u sebi, ogromna većina njihovih kolega/inica je- pala. Na konkurs koji je danima visio na oglasnim tablama fakulteta, javilo se samo par ljudi. Muk. Tihi bojkot. Gotovo sve tehničke i organizacione stvari, pa i pisanje tekstova morali su da rade njih dvojica.

    Početkom marta 2005. godine izašao je i prvi broj lista. Zeleni, kako su ga zvali zbog boje na koricama. Istog mjeseca su krenule i otvorene tribine na kojima su učestvovali visoki predstavnici parlamentarnih stranaka. Žive debate, mala posjećenost. Vladimir se tih martovskih dana sreo i sa Slavkom Perovićem, tražeći od njega da se i on pojavi u amfiteatru kao bivši potpredsjednik Liberalne internacionale i održi studentima čas Demokratije. Slavko Perović je prihvatio poziv, ponavljajući Vladimiru pitanje da li je siguran da će amfiteatar biti slobodan. Dogovorili su se da termin odrede po završetku predstojećih lokalnih izbora u Nikšiću. Nekoliko nedjelja kasnije, Liberalni savez je održao poslednju Konvenciju i prekinuo svoje političko djelovanje. M. je kasnije, saznavši za cijelu priču, u svom stilu govorio Vladimiru:

    ’’Eh, moj dobri Perović. Spasio te, jado, najurili bi te s fakulteta!’’

    L. je u drugom broju, crvenom, na briljantan način matirao jednog profesora-akademika, koji je na pitanje šta misli o osnivanju privatnih fakulteta, odgovorio da sve više ’’postaju naša stvarnost.’’ Koju godinu kasnije, Akademik će zajedno u društvu šefa Mafije i jednog preduzimača biti osnivač Univerziteta Donja Gorica. Otvoreno postati njihov i- stvaran. Otvaranje ’’univerziteta’’ će svojim uhom uveličati i šef crnogorske UDBe.

    Na jesen iste godine, izašao je i novi broj Argumenta. Crni. Slučaj je htio da se u njemu, kao prvi pojavi tekst o raspodjeli sredstava dobijenih od enormno visokih školarina, i kao svaka raspodjela u kleptomanskim crnogorskim prilikama, napravi pravi mali haos na fakultetu. Dekan je bio ljut.

    ’’Vladimire, pa kakav je to način?! Još na naslovnoj strani poručuješ kako svima imaš nešto važno da kažeš!’’

    Vladimiru su bile važnije neke druge informacije: ’’odbrana’’ magistarske teze brata šefa Mafije, analiza lažnog političkog sistema, nedemokratski izbori, ućutkani Univerzitet, uspavana mladost, kafkijanski procesi…Dekan je u razgovoru vrlo brzo otkrio karte i upotrebio bijedni sofizam koji su odavno, u različitim formama, koristile njegove kolege:

    ’’Ne želim više i neću dozvoliti politiku na fakultetu. Ovo je akademska sredina.’’

    Na sjednici nastavnog vijeća, jedan od rijetkih koji je digao svoj glas protiv ”odbrane” magistarske teze brata šefa Mafije, bio je profesor krivičnog prava Tomković, nazivajući je- Padom. Dnom dna ustanove u kojoj predaje studentima decenijama.

    Acov mentor i u rikverc, profesor Ustavnog prava, ljubio je samo- pare. I bio omiljen među studentima. Naplaćivao im je, a njih je bilo na stotine, udžbenik, svojevrsnu kompilaciju autora- ustavnopravnih autoriteta bivše Jugoslavije- i uslovljavao ih izlaskom na ispit kupovinom tog, njegovog ’’udžbenika’’. Neopisivo neposredan, ogoljen do kože, tipičan kleptovitez Crne. Na njegovim ’’predavanjima’’ moglo se čuti kako je Lenjin ’’jevrejska podvala ruskom narodu’’, kako je kralj Nikola ’’bježao preko njegovog sela’’, kako je važeći Ustav Crne ’’diktirao Ratko Marković na Žabljaku’’, bio je to koktel nesuvislosti bez reda i poretka. Vladimir je primijetio da je jedino prema mafijaškoj DPS bučno ćutljiv. Ali, na jednom od svojih ’’predavanja’’, polusvjesno je otkrio svoj ideal, svoju viziju svetog profesorskog poziva navodeći primjer- Kolumbije.

    ’’Eh, moje mlade kolege, znate li Vi da u Kolumbiji profesori imaju velike stanove i vile, da su pod cjelodnevnom zaštitom policije, da žive kao bogovi!’’

    U dnevnoj štampi Vladimir je naišao na informaciju da je od opštinske komisije koja dodjeljuje novac (ne)vladinim organizacijama ”profesor” dobio velika sredstva za projekat- Crnogorska omladina na referendumu! Vladimir je shvatio to kao nagradu za mentorstvo. Omiljenu Vladimirovu profesorku je na nevaspitan i primitivan način, pred stotinama studenata bukvalno istjerao iz amfiteatra. Istog dana Vladimir je osjetio potrebu da je na svoj način zaštiti, da na svoj način podere masku tog lažnog profesora šticung formata, te ga je u sred predavanja nazvao kukavicom, prodanim profesorom, običnom mafijaškom krpom.

  15. DUM DUM

    Srđi

    Poslije betoniranja svoje mafijaške vlasti na oktobarskim izborima 2002. godine, te povratka na funkciju ’’premijera’’, Đukanović je nastavio svoju ustaljenu prevarantsku igru. On u Crnoj govori o Nezavisnoj, čauš Marović u Beogradu sa pozicije šefa SCG obilazi evropske metropole i svojim mutavim glasom poje o ’’evropskoj perspektivi zajedničke države’’.

    Referendum za mafijašku Crnu zakazan je za 21. maj 2006. godine.

    Dio opozicije koji je zastupao ideju zajedničke države je pristao na uslove Mafije, po ko zna koji put izlazeći na mafijaški teren i njena pravila. Liberalni savez Crne Gore i Slavko Perović odbili su učešće u Đukanovićevoj kampanji, u finalu njegovog paklenog nauma, konačnog uništenja Crne, miniranja poslednjih duhovnih ostataka nalik onom u Afghanistanu 2001. godine kada su talibani spalili sve budističke knjige i topovima srušili Buddhine spomenike. Odsustvo Slavka Perovića i njegovih liberala je još jedna Pobuna, jasna Opomena da je završni čin prevare odavno pročitan.

    Kao i sve svoje prethodne kampanje, zlikovačka DPSDP ruka je na isti način vodila i ovu igru. Vladimir svakodnevno posmatra njene čuvene aktiviste, poseban ljudski supstrat, pre-paid ili šticung Crnogorce, sa lažnim barjakom i novcem u rukama, lažnim grbom na čelu i lažnom himnom na usnama. Gmižu prema svakoj kući, stanu, kancelariji. Za glas dat projektu hiljadugodišnjeg Mafijaškog Raj(h)a nude novac, otpis duga, zaposlenje, povlačenje prijava. Na podgorički aerodrom, kao nekada 1990-tih, ponovo slijeću desetine aviona koji nekoliko dana pred čin glasanja, u paketima ovoga puta ne švercuju duvan ili oružje, već ljude iz dijaspore. Sve je spremno za slavlje. Na Đukanovićevom završnom skupu je kompletan šljam na jednoj bini- ljudski, politički, naučni, kulturni, medijski, svi koji su još 1997. godine crnogorskoj državnoj mafiji rekli- DA.

    Američki projekat ’’nezavisne’’ Crne, egzotičnog Mafijaškog Raj(h)a, uspio je. Misija je završena, a narkodemokratija uspostavljena. Na ljeto iste godine u Kotoru, istaknuti senator John McCain, budući republikanski predsjednički kandidat, slavi svoj 70. rođendan.

    Blok za zajedničku državu ne priznaje rezultate i izdaje zbornik- Bijela knjiga: Referendum u Crnoj Gori- u kojem se na preko 1000 strana, dokumentuju nepravilnosti. Na izbore, prve u ‘’Nezavisnoj’’ koju istovremeno ne priznaju, ovoga puta ekspresno zakazane za 10. septembar, najavljuju izlazak. Ne žele- bojkot. U tri kolone rastržu jedni druge ne bili se dočepali koske sa mafijaške trpeze- za njih jedino svetog- poslaničkog mandata.

    Vladimir se sa par prijatelja aktivno uključuje u izborni proces, organizujući kampanju- NI GLASA DPS-u. Na podgoričkim ulicama dijele propagandni materijal, jasno označavajući neprijatelja, u suštinskom šmitovskom smislu. Vrata jedinog slobodnog medija, radija Free Montenegro, široko su im otvorena. Emisije su svakodnevne, akcije skromne, ali jake, hrabre i odlučne. Poslednje večeri pred izbornu ćutnju, tri ‘’opozicione’’ liste locirane u krugu od 200 metara održavaju svoje završne skupove, a na nekadašnjem Trgu slobode, nakazni Mugoša i njegova mafijaška DPSDP otvaraju novi trg, sličan nosaču aviona. Brojne su policijske snage. Poslije bacanja par hiljada letaka sa solitera u centru grada i brzog napuštanja mjesta zločina, Vladimir se taksijem vraća u skrovište, misleći da je na sigurnom. U prizemlju kuće, u kojoj je gornji sprat iznajmljen, izlazeći iz vozila, primjećuje Jevrema Brkovića. Onaj ogavni lik koji je 1999. godine po povratku u Crnu iz Tuđmanove Hrvatske, već na Debelom brijegu izjavio da se vraća u ‘’najcrnogorskiju Crnu Goru’’, osnivača fašističke Dukljanske akademije i fašističkog Crnogorskog književnog lista. Vladimir se pozdravlja sa Pulenom, starijim čovjekom koji je tog ljeta, kupio prizemlje kuće, i te večeri doveo u svoj novi dom, dugogodišnjeg prijatelja- crnogorskog mučenika, pruža ruku i Brkovićevom pratiocu brzo se penjući uz stepenice.

    U ponedjeljak 11. septembra Crna još jednom slavi svoj- poraz. Mafija je apsolutni pobjednik, pritajeni tigrovi Srpske liste i Medojevićevog pokreta su srećni do neba brojem osvojenih mandata. Mafijaška idila.

    5. oktobra 2006. godine, Đukanović u paketu sa vjernim slugom Marovićem ‘’napušta’’ državne funkcije. Umorni, kažu. Žele da oslobode prostor mladim, lijepim i pametnim, svjesni da je njihov ‘’autoritet’’ teg o vratu mlade crnogorske narkodemokratije i njenih ‘’institucija’’. Tako Crna poslije 11. septembra, iste godine dobija i svoj 5. oktobar, oba u svojoj spoljašnosti/nutrini već viđena, tako zaslužena i tako voljena od većine stanovnika. Iz Sarajeva, koje su pune četiri godine kao otvoreni Miloševićevi psi zlikovački držali u opsadi kakvu svijet nije vidio, dobijaju nagradu za humanizam, pokušavajući da isperu krv sa svojih sramotnih biografija i urade nemoguće.

    24. oktobra ubijen je Srđa Vojičić ispred zgrade u kojoj živi Jevrem Brković. Kao njegov vozač i pratilac pokušao je da ga zaštiti od naoružanih napadača i izgubio život. Brković je iz bolničke postelje za napad na njega optužio one koji su se prepoznali u njegovom romanu “Ljubavnik Duklje”, u kojem je opisao mafijaške rituale i pod pseudonimima pokušao da sakrije čitav krem mafijaške ološi, onaj čija su imena i prezimena poznata svim crnogorskim pticama i stanovnicama. U svojoj kući nekoliko nedjelja posle zločina, pred brojnim svjedocima, a na prigovor Srđinog strica ‘’da ga zamajava dajući mu lažne opise Srđinog ubice’’, Brković žustro reaguje i zaklinje se u svoja dva sina da je napad na njega naručio biznismen Veselin Barović, zato što se prepoznao u Brkovićevoj knjizi. Istraga nikada nije bila u toku, knjiga je odavno bila pročitana.

    Poslije ljetnjeg bliskog susreta, Vladimir svjestan da je Pulen Brkovićev prijatelj, pozdravljajući se s njim na ulici ispred kuće, upija uhom da je ‘’Vojičić bio glup, te da je glupo poginuo’’. Ta podla udbaška formula je brzinom munje postala aksiom. Nesrećni Vojičić, ubijen na pragu Brkovićevog stana dok mu je spašavao glavu, poginuo je glupo. Vladimir, pokušavajući da ostane miran, shvata da je Crna Gora odavno- mrtva. Truli već decenijama. Nešto kao Jevrem i CKL, ili ‘’Vijesti’’ i Miodrag Perović. U pogledu objekta krivičnog djela, prema njoj i njima, svaki pokušaj je- nepodoban. Ne može se pucati u leš i biti odgovoran. Samo u žive ljude, one koji glupo poginu.

  16. Kad malo razmislim , Đuaknović je za ovu bitangu Perovića gospodin . Cio taj buljuk ološi oko njega , Milka , Ivanović , Šćekić , to je takva smrdež da kad se pojave na ulicu zabazdi od Podgorice do primorja .

  17. Podsjeti me V.M.Vukićević na ono sramotno spaljivanje Vesne Perović . Zaista , đe tada bijahu vajni nezavisni novinari i slobodni intelektualci sa univerziteta, đe bijahu dok je o njoj koja se tada za život borila – sramotna pogan Jevrem Brković lično ili pod pseudonima objavio na stotine najsramotnijih tekstova ? Miško Peroviću – završićeš u govnima Mila Đukanovića . Uživam dok te gledam kako se batrgaš .


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

Categories

%d bloggers like this: