Dnevnik

19. Mart 2009.

U “jeku” predizborne kampanje, zagrijava se atmosfera oko Milana Popovića. Pokrenuta je mašinerija čije je crveno dugme Profiter. Neko je u njega upro, drndava sklamerija se pokrenula, radi.

Postavlja se pitanje: da li se ovim “spontanim” akcijama u vezi Milana, ovim “iznenadnim” oslobađanjem intelektualne “energije” koja je do juče kolaborirala sa mafijom, vrši taktička priprema Đukanovićevog uklanjanja ili je ovo operacija prišrafljivanja, kako bi se njegovim posredstvom obavio još po neki zadatak, badava “kupile” one nekolike preostale crnogorske sitnice koje su još nerasprodate? Ili je “akcija” uvod u pronalažnje “zdravih” snaga u DPS-u kako bi se nakon odlaska premijera izmućkala nasljedna varijanta dosovskog modela, ona koja je istinsku narodnu energiju i želju za promjenama srpskog naroda odvela za Goleš-planinu ogromnih monopola stvorenih pod Miloševićevim šinjelom i na fonu sveopšteg srpskog sunovrata?

NASTAVAK…

_____________________________

4. Mart 2009.

Mislio sam da pišem o Jovici Stanišiću, ali ostaviću taj tekst za kasnije. Mada, Jovica ima itekako veze i sa ovim što ću danas pisati. Jer, Jovica je bio veliki prijatelj pokojnog Maraša, a pokojni Maraš je obožavao Premijera, a premijer je kao obožavatelj demokratije, Crne Gore, njene nezavisnosti, evropskih i evroatlanskih integracija i sve tako u krug, pa ponovo, pa jopet, i još jednom, pa … jednog lijepog dana osnovao “Vijesti”  kao neophodno sredstvo propagande u novonastalim uslovima i povjerio ih osobi od najvećeg povjerenja, one vrste povjerenja koja se ne stiče preko noći (ne daje se medijska sablja nikom u ruke, osim alajbarjaktaru) i stavio ih u ruke Prvom profiteru i njegovoj probranoj ekipi koja je već položila ispit “zrelosti” radom u Monitoru, obmanjivanjem svog vjernog čitateljstva glede premijera, pa se odatle, iz Profiterove kovačnice “nezavisnog” novinarstva sigurno mogla razasuti po čitavom sazvježđu naprasno osnovanih, dakako “nezavisnih” elektronskih i drugih medija  koji su, u ime novotrendovskih živijeh istina, bili spremni da popljuju onu jednu jedinu, nepotkupljivu, ljudsku istinu, da je zgaze, izrugaju joj se, ponize, siluju…

NASTAVAK…

_____________________________

23. Februar 2009.

Pročitah intervju sad već osamdesetpetogodišnjeg Ante Markovića, potonjeg jugoslovenskog premijera. Sjajan intervju, kao što je sjajan i njegov autor.

Marković je dan-danas mlad, vispren, brz, inteligentan, pametan, hrabar, o časti da i ne govorim.  Bio je sve suprotno od onog što je predstavljalo kompletno rukovodstvo ondašnjeg, pogotovo današnjeg depeesa kao biološkog i “ideološkog” sljedbenika onog pučističkog i džemperaškog savezakomunista , onih mladih, lijepih i pametnih koje Miloševićeva policija posadi na vlast u Crnoj Gori,  anonimuse koje niko u Crnoj Gori nije znao dok ne zasjedoše u fotelje kao nova vlast.

NASTAVAK…

_____________________________

15. Februar 2009.

Prije neku noć zvoni telefon: „Pominje te Kilibarda, okreni Crnu Goru“. Okrenem na „javni servis“, kad tamo Kilibarda i Hilda Zakrajšek, bivša službenica Američkog kulturnog centra u Podgorici.

Kilibarda kao i uvijek, pun želje za pričom, one oko ognja  u kojoj teško da ima premca, krcat doskočica, namigivanja, podbadanja, podgurkivanja, oran, ali već pomalo usporen i umoran od ove nove uloge koju igra u visokom tempu zadnjih godina. I pored toga rutinirano, sa iskustvom, sapliće opoziciju, postavlja joj „kučice“, nije  baš  da je on za ovakvu vlast, nije, ali ovakva opozicija toj vlasti ne može ništa, pa neka vlast traje vječno, a i Đukanović je pravi lider, pa što bi ga mijenjali. Slaže se i gospođa Hilda, prosto njih dvoje uživaju u tome kako se nadopunjuju, sitno vezu, uživaju  kako su “pametni”. Zna, čak, Kilibarda, boljku opozicije, pa to je njena nedosljednost! A Crnogorci nikako ne vole nedosljednost, oni ne vole prevrtače i obmanjivače, Crnogorci i Kilibarda vole čisti račun, jer samo  računom podvučena ljubav najduže traje. Moglo bi se zaključiti iz Kilibardine priče da je vlast dosljedna i da je zbog toga narod crnogorski, ako  ne voli,  ma  sigurno vazda glasa, prosto, nema se u Crnoj Gori alternative!

NASTAVAK…

_____________________________

7. Februar 2009.

Mislim da može biti zanimljiv ovaj moj govor održan u Parlamentu 12. 10. 1992. na sjednici na kojoj je usvojen Ustav RCG, kako bi, na osnovu njega, promptno bio usvojen Ustav takozvane SRJ, suštinski Male Velike Srbije, računalo se,  onog sigurnog “dobitka” Miloševićeve politike, a za ostale “zemlje”   valja i dalje ratovati.

Odmah smo poručili da tu državu smatramo “takozvanom”, a takođe i njen “Ustav” sve do onog trenutka kada je, i ako je, jednog dana, prznaju UN. Tako je i bilo. Jednog od “tvoraca” te “države”, velikog ondašnjeg “jugoslovenskog” patriotu i istaknutog obožavaoca lika i djela Slobodana Miloševića, vječno vječitog Miodraga Vukovića, gledah prije neki dan na “javnom servisu” kako optužuje onu “drugu” stranu za saradnju sa Miloševićem! Sjećanja nagrnuše, ne povraćam više u sličnim situacijama, želudac mi je već odavno presvučen specijalnim, kvalitetnim legiranim čelikom, jedinstvene proizvodne marke Made in Montenegro…

NASTAVAK…

_____________________________

26. Januar 2009.

Svakom proteklom godinom, svakim mjesecom i danom, sve više je uočljivije da je osnivanje Liberalnog saveza bilo pravo čudo. Pod ovim podrazumijevam i činjenicu da je uuslovima javne promocije jednog naopakog političkog projekta čiji su jurišnici i plaćenici opijeni slatkim, crnim vinom nacinalizma i šovinizma, rušili sve pred sobom, Liberalni savez uspio, uprkos svemu, da okupi na hiljade ljudi koji su disali istim dahom i čija su srca tukla istim ritmom što je izazivalo oduševljenje koje je prelazilo u čistu ljepotu i sreću djelovanja i postojanja u uslovima koji su po svojim bitnim karakteristikama bili identični onim okvirnim tačkama koje određuju fašizam.

NASTAVAK…

_____________________________

24. Januar 2009.

SARAJEVSKI SVIJET, Januar 1991. godine

Nijesam taj Perović!

Besane noći Slavka Perovića, predsjenika Liberalnog saveza Crne Gore, nakon filma SSNO; Ko je Perović s filma, a ko Slavko Perović iz glasina koje se javno prepričavaju po crnogorskim mjestima?

Cetinje, 25. januar, pazarni dan, jutro nakon emitovanja dokumentarne emisije Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu i Zastava-filma o naoružavanju pripadnika HDZ-a. Na ulicama uobičajna gužva, a u kafanama, kafićima i ostalim “lokandama” (lokalni naziv za točionice pića) mjesta ni za lijek.

NASTAVAK…

_____________________________

19. Januar 2009.

Kao direktor Državnog arhiva Crne Gore zatekao sam se devetog jula 1989. godine u Aranđelovcu. U ovom prelijepom gradiću u srcu Šumadije održavao se redovni kongres arhivskih radnika Jugoslavije na kojem ću, po čuvenom sistemu „rotacije“ biti promovisan u predsjednika Predsjedništvo ove jugoslovenske arhivističke asocijacije. Dio crnogorske delegacije dovezao sam na kongres u maloj, crvenoj „zastava – kombi“ čiju sam kupovinu jedvaiskamčio kako bi se njome obavljalo preseljenje skoro četiri dužna kilometra arhivske građe, odnosno nekoliko miliona dokumenata,  kojisvjedoče o prošlosti junačkijeh Crnogoraca, neuslovno smještenih u potkorvljuCentralne narodne bibiloteke „Đurđe Crnojević“ na Cetinju, gdje su lagano trunuli, sve tamo od aprilskog zemljotresa 1979.

Bili smo prava atrakcija dok smo parkirali ispred hotela, pored voznog parka drugih republičkih i pokrajinskih arhiva.

NASTAVAK…

_____________________________

13. Januar 2009.

Prije neki dan Vijesti su objavile intervju sa gospodinom Šerbom Rastoderom, članom Savjeta RTCG, dakle, po važećem zakonu, jednim od vrlih zastupnika javnog interesa u tom prevažnom tijelu najuticajnije medijske kuće u Crnoj Gori koja bi, po važećem zakonu, morala da bude oslobođena uticaja bilo kojeg političkog interesa, a vezana za samo jedan interes: profesionalno, to znači pošteno informisanje crnogorskog građanina.

Moje je mišljenje da Rastoder i drugovi nikada, tokom svog djelovanja u Savjetu RTCG, nijesu zastupali javni interes nego su, u poznatim okolnostima, štitili interes crnogorske ohlokratije, jer pod drugim uslovima, zna to svaki vrabac na grani, ne bi tamo bili ni pripušteni, ako ćemo pošteno. Prihvatam mogućnost da je neko od članova savjeta tamo i “zalutao” jer i to je dio umjetnosti aranžiranja, ali sumnjam.

NASTAVAK…

_____________________________

7. Januar 2009.

Osjećam nepodnošljivu potrebu da reagujem na tekst Nepodnošljiva tišina, nedavno objavljenog u Vijestima sa podnaslovom Zašto ćute crnogorski intelektuaci u vrijeme kad se ima o čemu glasno zboriti? Naravno, ovo moje reagovanje nije polemika sa potpisnicom teksta, nego puko potsjećanje na određene stvari. Pa, da krenemo redom. Balša Brković primjećuje, po autoru teksta, da bi neki temeljni analitičar istoriju intelektualnog kritičkog djelovanja U Crnoj Gori mogao napisati na svega desetak strana, dok bi istoriju udvorištva U Crnoj Gori moglo činiti barem nekoliko tomova. Samo djelimično se slažem. Istorija petnaestogodišnjeg kritičkog djelovanja Liberalnog saveza Crne Gore protiv aktuelnog režima, istorija koju Brković mlađi zaobilazi, a što je manir ovih mladoturaka, mogli bi ispuniti čitavi tomovi.

NASTAVAK…

_____________________________

31. Decembar 2008.

Da li ste nekada čuli za Nikolu Petanovića i za pomenuti časopis? Ja nikada, ali nakon čitanja ove nevelike knjižice, ostao sam dirnut i neizmjerno ponosan na priču koja je sačuvana između korica ove knjige, a koja bi, da nije bilo Gordana Stojovića, vjerovatno zauvijek ostalazaboravljena na nekoj od polica ogromne i neopisivo značajne biblioteke Stanford univerziteta iz San Franciska. Stojović, opet, zahvaljuje za knjigu jednom Kubancu,Horhe Maćadu, zaposleniku Huver instituta, koji se, vjerovatno, kroz Stojovićeve priče,u Crnu Goru zaljubio, i godinama tragajući, sistematski faksirao Stojoviću sve što je nalazio o Crnoj Gori. Ova priča o jednom Maćadu i jednom Stojoviću, posebna je u  tome kako istina nadahnjuje i povezuje ljude različitih kultura i rasa , sa različitih strana svijeta, dirljiva sama po sebi na isti onaj način kao što je dirljiva truba jednog Antonija Sandovala.

NASTAVAK…

_____________________________

26. Decembar 2008.

Čudo se desilo, prosto, ne mogu da vjerujem. Neko van Liberalnog saveza, usudio se, konačno, da kaže bjelodanu istinu da je Liberalni savez planski uništen. Dakle, nije Liberalni savez prestao da politički djeluje zbog mojeg diktatorstva, nedostatka unutrašnje demokratije, saradnjesa Srbima, nije prestao da postoji zbog toga što „Slavko mrzi Mila i sve crnogorsko“, što se sa Slavkom ne može, što je Slavkova „kadrovska“ politika katastrofalna, što je Liberalni savez do 1997 bio odličan, ali; što su liberale napustili vajni „intelektualci“, što je trebalo režim mijenjati „iznutra“ kao što to mudro radi SDP, (formalno skoro će decenija ovog istorijskog esdepe zahvata „promjene“režima, a neformalno je započet još koju godinu prije), nijesu liberali „nestali“ zbog toga što je svaka izborna kampanja LSCG bila „negativna“, pa pravedni, mekobrazni iskrupulozni Crnogorci načisto polude kad se neko neopravdano napada kao što su liberali „negativno“, još od 1992.g., uporno tvrdili i dokazivali da je režim u Crnoj Goripolicijsko-mafijaški i nikako drugačiji, što su prvi viknuli, odmah, početkomdevedesetih, da je Crna Gora privatna država, privatan posjed, feud, a da su Crnogorci na njemu najobičnije Đukanovićeve čivčije, što su liberali Crnu Goru, nakon onih 6,3 posto imenovali zemljom moralnih patuljaka, čvrsto vjerujući da Crnogorci ne samo hitno moraju, nego i mogu postati bolji…

NASTAVAK…

_____________________________

20. Decembar 2008.

Katolički Božić je tu, pred nama. U Pragu se njegov dolazak osjeti i po tome što se na praškim ulicama pojavljuju veliki plastični kontejneri puni krapova. Pogledate komad, izaberete, na licu mjesta vam prodavci, natrpani toplom odjećom, pocrvenjelih noseva i obraza od hladnoće, sa pletenim kapama natučenim na čela, u teškim, gumenim čizmama i keceljama, mrežom izvade izabrani komad, zatuku ga drvenim maljićem, očiste iprodaju. Tako možete gledati krapove kako umiru, kako se posljednji put zakoprcaju dok im nož para utrobu, a iskolačeno oko hvata odraz sivog, hladnog, praškog neba. O toj nimalo lijepoj slici masovnog uličnog pokolja krapova, bilo je rasprave i u Evrospkoj uniji i na mnogim drugim mjestima, ali je običaj, za sada, opstao. Krap je neizostavan, sveti dio božićne češke trpeze, milioni krapova širom Češke završe, ukusno pripremljeni, u loncima i tanjirima. Ja ih ne uzimam, jer skadarskome krapu, nema ravna, ne valja kvariti sjećanja…

A sjećanje me vodi tamo, ravno u Crnu Goru, u one dane kada sam bio optuživan, ne samo da sam ustaša, i ne samo da sam vodio devet hiljada Crnogoraca da kolju Srbe u Kninu, i ne samo da je tu notornu, ogavnu i opasnu laž podržao onda mlađani i poletni, a isto tako i danas beskrupulozni i bezobzirni Đukanović, kada je, polemišući sa Žarkom Rakčevićem, kao predstavnikom Saveza reformskih snaga za Crnu Goru, u posljednem TV sučeljavanju za decembarske izbore devedeste, u zadnjim sekundamate emisije, ne ostavljajući prostor za odgovor ili demanti, kao ondašnji sekretar CK SKCG, sasuo Rakčeviću u lice kako narod neće podržati one koji se spremaju da kolju Srbe u Kninu…

NASTAVAK…

_____________________________

13. Decembar 2008.

Planeta podrhtava kao nikad do sada, ovaj mali, plavi kliker, koji slučajno kruži oko Sunca, pulsira kao teškobolesno srce koje prijeti da svakog časa eksplodirazahvaćeno virusom pohlepe i konzumerizma što ga njenimtkivom raznosi to sebično, uobraženo, iskompleksirano,dvonožno biće, taj abortirani pokušaj osjemenjavanja ovog planeta razumom i srcem, taj gleda majmun sebe u zrcalo,taj koji je sam sebe nazvao homo sapiensomtaj koji u sebi nosi mogućnost uzvišenih harmonija i čudesnih melodijskih dosega, ali i pravu razvalinu najnižih poriva, taj što nosi praroditeljski grijeh strasti da sve što dotakne, pretvori u zlato, ne bi li to zlato prodao, pa sve tako u krug, dok na kraju ne ostane sam sa svojim zlatom, kao njegov zarobljenik. „Crne akten-tašne, vuku svoju paščad“ stih je velikog srpskog pjesnika Novice Tadića, misao koja poput munje, makar na kratko, osvjetljava pozadinu one druge poruke, tako aktuelne u vrijeme Božića: „Koka-kola je to!“

Kažu, pohlepa pokreće svijet…

NASTAVAK…

_____________________________

1. Decembar 2008.

Razmišljajući kako da poslije toliko vremena učinim što jasnijim događaje iz onih prelomnih godina devedeset sedme i osme, godina koje su nenadano, dva puta stavile loptu na bijelu tačku u šesnaesteracu DPS, stavile je na penal koji je mogla  da neodbranjivo izvede udružena opozicija, kazneni udarac koji je, na žalost, htio da puca samo Liberalni savez, dok su se ostali pravili da kaznenog udarca nema, slučajno naiđoh na ovaj iscrpan intervju datSrpskoj reči. Inače, intervju će se sigurno naći u mojoj knjizi izabranih razgovora koja će se pojaviti u prvoj polovini iduće godine. Dugačak je ovo razgovor, necenzurisan, ali kraći nije mogao biti. Sva suština je tu, ni danas se  nema što dodati ni oduzeti. Napomene u zagradama su moje. Intervju sam podijelio, zbog lakšeg čitanja i snalaženja, u četiri dijela. Evo prvog:

NASTAVAK…

_____________________________

22. Novembar 2008.

Čudo jedno! Funkcionalno nepostojeći Liberalni savez kao da je sve prisutniji na „političkoj sceni“ Crne Gore. Evo,samo prije nekolika dana razvila se prava mala, slatka polemika, između dva „zakleta“ bivša liberala (bivši liberal, o kako je to gordo zvučalo! ) jednog visokog finkcioneraopozicione stranke izrasle iz „nevladine“ organizacije koju su osnovali upravo vladini ministri i službenici, nekadašnji i aktuelni (Radulović), i jednog visoko pozicioniranognovinara uglednog dnevnika, onda ad hoc osnovanog kao najambiciozniji Đukanovićev projekat u štampanim medijima.

NASTAVAK…

_____________________________

16. Novembar 2008.

Prije nekoliko dana podgoričke „Vijestu“ su objavile moje reagovanje na izjavu Mila Đukanovića koji je, valjda, užaru“ polemike sa vođstvom SDP-a, rekao kako Crnu Goru u Evropu ne mogu da vode lažovi. Neću prepričavati ovaj tekst, zainteresovani ga mogu vidjeti (Vijesti, 11.11. rubrika Forum) ali valja napomenuti da se i ovom prilikom, po ko zna koji put, Đukanović upustio u „vrednovanje“ Liberalnog saveza, uzimajući, naravno, sebe kao metar kojim se mogu mjeriti druge stvari i pojave u Crnoj Gori. Na žalost, moramo se složiti da on taj metar jest, da se je prema tome metru Crna Gora podantno svela na „veličine“ i „mjere“ na koje Đukanović može baciti pogled „s visoka“. I on to redovno radi, uživajući, šamara lijevo i desno, gore i dolje, lažika, prijeti, što je sve odavno, poput pornografije, postalo dosadno.

NASTAVAK…

_____________________________

10. Novembar 2008.

Obama!

Dok svjetska finansijska kriza poprima zastrašujuče razmjere, Amerika dobija novog predsjednika. Posmatrao sam ga dok je držao svoj pobjednički, istorijski govor, gledao sam lica ljudi okupljenih na njegovompobjedničkom mitingu, nekorumpirana, lica koja su sijala od sreće poput ferala u noći, lica ogrijana nadom. Takva lica rijetko se vide na političkim skupovima, pogotovo u Americi gdje je, u tim prilikama, kao na velikim TV šouima, skoro sve izrežirano, predviđeno, izvagano, unaprijed odrađeno, svaki pokret, svaki osmjeh, svaki gest kako bi sve izgedalo kao “pravo” iako je sve, ili skoro sve namješteno, često groteskno i licemjerno, a negdje tamo, u najdubljem sloju, i priglupo. Na Obaminim mitinzima i skupovima su i duša, i srce, i kičma, i nada djelovale kao prave, nijesu izgledale poput, na reklami, orošenihboca Koka-Kole. Tamo, među njegovom publikom, nije bilo ničega od “plastike”.

NASTAVAK…

_____________________________

3. Novembar 2008.

Počeh o Katinu, danas ću završiti, ali, priči o Zlu, kraja nema. Sve što više vremena prolazi, sve što više saznajem i spoznajem, slažem se sa mišlju nedavno preminulog francuskog filozofa Žana Bodrijara koji je sam sebi postavio pitanje – gdje je danas nestalo Zlo? – i na njega sam sebi odgovorio – Zlo je svuda, prosto, plivamo u njemu, svakodenvno.

Tako je oduvjek, od kad je Svijeta i Vijeka. Zlo je, vojničkim žargonom rečeno, redovno stanje. Dogodila se, međutim, i jedna revolucionarna novina. Nikad u istoriji veći broj mislećih ljudi nije bio svjestan ove činjenice i nikad se prema njoj nije odnosio sa više promišljene zapitanosti i dužne pažnje, tragajući za odgovorima, kao danas.

NASTAVAK…

_____________________________

27. Oktobar 2008.

Na nekolika dana skoknuh do Crne. Još uvijek se doljelukave da duboko spavaju, ali ispod preže nešto, napeti su. Čekaju Godoa… Drumovi će poželjet Godoa, ma Godoa niđe biti neće, kako reče Narodni Pjesnik. Prevedeno naengleski kako siješ, tako ćeš požnjeti, ili kako pravo zborio, tako ti Bog pomogao, što bi rekao Lao Ce. U svim vremenima, od kad je Svijeta i Vijeka, stvari su bile kristalno jasne, jednostavne, kao što su i računi jasni i neumoljivi kad stignu na naplatu. Uzalud je praviti se da spavaš. Račun još niko nije prevario, pa ne mogu ni vješti Crnogorci, mili našiGodođani…

NASTAVAK…

_____________________________

11. Oktobar 2008.

Svoj antologijski film Sjećaš li se Dolly Bell sa izvanrednom Ljiljanom Blagojević, sjajnim Slavkom Štimcem te genijalnima Aligrudićem i Vujisićem, Emir Kusturica snimio je 1981. po scenariju bošnjačkog književnika i pjesnikaAbdulaha Sidrana. Film će dobiti Zlatnu palmu u Kanu, nezaboravni Mirza Bašić izreći će, prilikom dodjele, svoje čuveno “mersi boku” i navesti čitavu planetu da pomisli kako je on Kusturica. Tek kasnije će se saznati da producent nije poslao režisera u Kan nego sebe, a da je Kusturica ostao u Sarajevu. Bruka, tako svojstvena svakodnevnim improvizacijama socijalističkog samoupravljanja koje nam danas, nakon iskustvakrvavog klanja iz kojeg su izronile balkanske napljačkane ratnoprofiterske ološi kao novi gospodari sudbina, može izgledati uređeno kao dom lordova

Književna opština Cetinje stupiće u vezu sa Sidranom, prirediti mu veliko, nezaboravno književno veče u svečanoj Sali Ivan Crnojević. Sala je bila dupke puna, stajalo se. Sa Sidranom je doputovao, kako bi govorio o njegovom djelu, Marko Vešović, profesor sarajevskog univerziteta, pjesnik, književni kritičar. Tada sam Vešovića prvi put vidio.

NASTAVAK…

_____________________________

4. Oktobar 2008.

Nije mi toliko ova mala polemika sa Mirkom vratila neka sjećanja, koliko intervju sa Markom Vešovićem povodom odbijanja Ratkovića. Na primjer, Mirko kaže kako smo bili u srdačnim odnosima, što sugeriše da smo bili često „na vezi”. Ja iz grotla užasa, zajedno sa liberalima glavom na panju svakog uboga časa, a kamoli dana, godinama i godinama u stalnoj tuči sa crnogorskim režimom (može li se ova mora od vlasti crnogorske uopšte opisati bilo kojom poznatom riječju) u bitci višestruko neravnopravnoj, u kojoj nam puca sa svake strane, i kao na vezi sa Mirkom skrašenim u mirnom, prekrasnom, inspirativnom Rovinju. Nijesmo, naravno, bili ni u kakvoj relaciji, a u svojim brojnim intervjuima i tekstovima, skoro da nas nije ni pominjao, za njega nijesmo bili dovoljno kurentni.

NASTAVAK…

_____________________________

28. Septembar 2008.

Jutros viđeh da me je u svom intervjuu datom sarajevskim “Danima” tretirao Mirko Kovač. Zanimljivo je da je to učinio neiritiran novinarskim pitanjem, evo tog dijela, da uživanje podijelimo zajedno…

NASTAVAK…

_____________________________

26. Septembar 2008.

Da se razumijemo, nije Vuk zaobišao samo crnogorski jezik, nego se i beskompromisno obračunao sa već formiranim slovenosrpskim jezikom kojim je govorila i pisala čitava klasa obrazovanih, mahom austro-ugarskih Srba, čiji je centar bio Novi Sad ondašnja „srpska Atina“. Mnogi će s pravom tvrditi kako je radikalna Vukova reforma koja je afirmisala onaj živi govor seljačkih, neobrazovanih masa, dakle raje, kao osnov za standard književnoga jezika, teško oštetila srpski jezik oduzimajući mu, dugim iskustvom sticano, najfinije brušeno bogatstvo intelektualnog rječnika. Takođe, Vuk će zaobići i jezik kojim se koristila Crkva, okamenjenicrkvenoslovenski, na kojem se, do duše, vršila služba Božja, ali ga već odavno nijesu razumjeli ni oni koji su se molili, a uglavnom ni oni koji su službu božju na njemu vršili.

NASTAVAK

_____________________________

18. Septembar 2008.

Zna se da je crnogorsko društvo kontrolisano, neslobodno, artikulisano i usmjeravano prema materijalnom interesu nekolicine. U crnogorskom se društvuništa ne dešava slučajno, počev od toga da li se ulicom trenutno „valja“ kokain ili heroin, ili se gradi hram Sv. Save, ili se probira novi ministar kulture, ili se Crkva „registruje“ u policijskoj stanici, ili se Lipci burdaju u more, ili se ruši Avala, ili niče Zavala, ili na ekranima posmatramo kako Mihailo crnogorski, dok se mantija vitla oko njega, preskače crnogorska gumna poput preponaša, ili nam politiku „analiziraju“, Jovićević ili Janjić, ili… pa sve tako preko izbora pa evo i do jezika.

NASTAVAK

_____________________________

12. Septembar 2008.

Ovih dana sam sporadično pratio nova sporenja oko crnogorskog jezika. Vlast je otvorila i podgrijala još jednu podjelu, zasvirala na još jednu rupu na crnogorskim diplama. To dosadno, ružno, hrapavo šištanje ovog  „instrumenta“ podjela, pisak mu je već odavno inficiran, razguban od oblizivanja mnogih jezika, trenutna je DPS „melodija“ po kojoj se već igra. Naravno, priča o crnogorskom jeziku u izvedbi ove vlasti koja je ovaploćenje one babe vještice iz Gorskog vijenca što zavađa ondašnje slijepe Crnogorce, za razliku od ovih današnjih koji se prave da ne vide, ista je kao i priča o crkvi, o državnosti, o 13. julu one 1878. ili 1941, o nesretnom Cetinju kao prijestonici, o… bilo čemu, to je uvjek jedna te ista, dosadna, ogavna priča o upravljanju proizvedenim podjelama.

NASTAVAK

_____________________________

3. Septembar 2008.

U današnjem praškom dnevniku DNES (Danas) objavljene su fotografije tragičnog samospaljivanja Poljaka Rikarda Sivieca (Ryszard Siwiec).

U arhivu poljske Državne bezbjednosti (poljske udbe) istoričari-istraživači pronašli su crno-bijelu filmsku traku ovog stravičnog događaja. Zapis (spaljivanja), snimljen od strane tajnog agenta službe, traje manje od minuta.

Osim jezivog čina samospaljivanja, što je još fascinantno u ovom događaju?

Siviec, skromni računovođa iz provincije, strastveni uzgajivač peradi i zaljubljenik u skijanje, oprezno je pripremao svoj naum. Bio je oženjen, otac petero djece. Nikom nije moglo pasti na pamet što smjera. Još više, spalio se prije Jana Palaha, tako da mu ovaj nije mogao biti neka vrsta inspiracije, ali je Siviecov čin, sve do skora, ostao tajna, za razliku od Palahovog. Poljaci, a ni ostatak svijeta, o njemu nijesu ništa znali, sve do skora. A Siviec se nije spalio sam, u podrumu, ili duboko, u šumi. Do duše, zapalio se po sred šume, ali ljudske, pred čitavih sto hiljada svjedoka…

NASTAVAK

_____________________________

21. Avgust 2008.

Godišnjice, ah kako vrijeme leti… Sjećam se dana okupanog jutarnjim suncem, modrine mora, glaleba sa krikom u kljunu, prijateljskog ćaskanja na plaži. Iz te modrine pojavljuje se moj najstariji brat, nestvarno lijep, noseći Sunce na širokim, muškim ramenima. Brzo je tu, pored nas, njegova duga sjenka na trenutak pada preko veselog društvanceta okupljenog kao u mitska vremena, u krug, zanesenog veselom pričom, prekidane radosnim kikotom. Okrećemo se prema Ratku, zaklanjajuči lice dlanovima. On se brzo smješta među nas i, zarivajući ruke u sitni pijesak, glasno i uzbuđeno ponavlja: Rusi su ušli u Prag!

NASTAVAK

_____________________________

16. Avgust 2008.

Ako postoji rečenica u kojoj se može smjestiti cio Aleksandar Solženjicin, onda je to ona kojom je opisao svoju nepokolebljivu odlučnost i vjeru u ispravnost Puta kojim je krenuo, i već tada, kao slavom ovjenčani pisacJednoga dana u životu Ivana Denisovića stavio do znanjada nema cijene za povratak.

Solženjicinova odluka promijeniće do tada poznati svijet, a on, Aleksandar Solženjicin, postaće međašem čitave jedne epohe…

A kako je krenulo?

NASTAVAK

_____________________________

7. Avgust 2008.

Dok gledam fotografiju koja je ovjekovječila trenutak u kojem bivši najmlađi šef KGB i sadašnji stvarni ruski car Vladimir Putin polaže cvijeće na odar Aleksandar Solženjicina, vraćaju mi se misli na rusku komunističku praksu, na skoro trideset miliona pobijenih u ruskim logorima, na suvu istinu da su u njima mahom završavali najbolji ruski sinovi i šćeri, oni koji su odgajani na najboljim ruskim tradicijama, oni koji su bili spremni da, makar sebi u bradu, prosikću neku riječ otpora komunističkom zlu koje se obrušilo na njihovu nesretnu zemlju, zla koje se gojilohraneći se bukvalnim kusanjem, proždiranjem ljudskih bića, omamnjivalo se puštajućikrv istom onom narodu zbog čijeg se navodnog dobra pojavilo, usmjeravajući te rijeke krvi na neumorno okretanje mlinskog točka zločina koji je mrvio ljudske kosti i satirao duše ubijajući, tek naoko potpuno besmislenim terorom, ma i najmanju nadu u mogućnost bilo kakvog drugog oblika fizičkog preživljavanja osim u poželjnoj i traženoj formi bezlične, mnogomilionske mase, osamarene do posrtanja prenatovarenim, preteškim sepetima gvozdenih službenih direktiva i parola, opet taljenih na golim lažima u koje odavno više nijesu vjerovali ni oni koji su ih smišljali, ni oni koji su ih kao prihvatali na onim dosadnim, ritualnim kongresima, koji su se završavali sve dužim i dužim aplauzima i skandiranjima i tako, kao kolektivno podsvjesno, poručivali, da se na tim skupovima mora deklamovati naučeno, ali nikako ne smije govoriti. tomsmilsu čitava ruska nacija decenijama i decenijama uopšte nije govorila.

NASTAVAK…

_____________________________

4. Avgust 2008.

Nema dana kad nijesam, naravno, između ostalog, i sa Crnom Gorom, i kad u sebi ne naričem za njenom kobnom sudbinom. Taj lelek se s polja ne vidi i ne čuje, on je moj, unutašnji, dubok i za druge nevidljiv i nečujan. Prosto, uspio sam da zaštitim druge od tog leleka u sebi, da ga svežem u čvor, a tačno od vremena onih šest-zarez-tri-posto ne dam mu više ni da me razara iznutra. Lijek je, naoko, jednostavan: prosto znam da sam učinio sve što je bilo u mojoj moći u pokušaju da crnogorska sudbina bude drugačija. Ta moć, mjerena hiljadama pristalica i nastala na jedini pravi i najljepši način, tek samo na osnovu vjere u našu Riječ, nije bile mala, ali se je pokazala kao nedovoljna.

NASTAVAK…

_____________________________

30. Jul 2008.

Naravno, ona velika zemlja od Triglava do Đevđelije, osim što je bila dirljivo lijepa, do osmjeha punog radosti , a prožetog suzama ushićenja, pa sve do kurioziteta, jedinstvene Božje milosti, da se većina njenih malih i još manjih naroda međusobno sporazumijevla govoreći slovenske, a opet narodne, svoje jezike, bila je i zemlja potencijalno ogoromnih mogućnosti, netaknuta i neprodana.

NASTAVAK…

_____________________________

25. Jul 2008.

Percipiram Zlo, a vjerujem u Dobro. Moje Dobro uklesano je za vijek mojih vjekova, u onih jednostavnih, prostih, elemntarno elementarnih, deset Gospodinovih zapovijesti. Shvatam ih kao ram postavljen da bi se u njemu mogla slaviti slika Čovjekova, raskošnost njegovog duha i bogatstva djela, a taj duh je visok i ta djela velika , nekad uznesena do slutnje naziranja iskre Božanske u onoj, tek šaci mesa i kostiju, presvučenih ljudskom kožom.

NASTAVAK…

_____________________________

18. Jul 2008.

Vidim da je Monitor objavio tekst o Trinaestojulskom ustanku na tragu mojega teksta kojeg sam napisao 14. jula, na onaj dan kada je 1789. godine pala Bastilja.

Crna Gora je ušla u treći milenijum,a da još nije okusila slobodnih izbora.

Nego, ovo je prvi tekst objavljen u Crnoj Gori, van lista Liberal, tribina Liberalnog saveza, javnih nastupa njegovih čelnika, brojnih tribina i emisija radija Free Montenegro, koji problematizuje odluku o dizanju ustanka i dovodi u sumnju elementarnu kvalifikovanost onih koji su takvu odluku donijeli, ali iznosi i sumnju u elementarnu obaviještenost onih koji su u ustanak krenuli, a bilo ih je, vele, trideset tri hiljade.

NASTAVAK…

_____________________________

14. Jul 2008.

Čitam u današnjim Vijestima svečarski tekst Šerba Rastodera o 13 julu, danu ustanka crnogorskog naroda i danu državnosti. Da ne znam, nekim slučajem, da je danas 13. jul i to 2008-me, po Šerbovom tekstu bi mogao da zaključim da je, na primjer, 13. jul 1954-te, one godine kada sam na Cetinju rođen 2. avgusta na Ilindan, a da moj pokojni otac čita ovaj tekst objavljen u ondašnjoj Pobjedi i potpisan sa Blažo Jovanović, nakon posjete meni i mojoj majci porodilištu bolnice „Danilo I“ na Cetinju.

NASTAVAK…

_____________________________

13. Jul 2008.

Trinaesti jul 1995.g. Nikšić, veliki miting pred nekoliko hiljada prisutnih, nevjerovatan uspjeh… Policija, provokacije, privođenja, ali Nikšić blista… Naravno, muk u medijima. I Monitor, umjesto naslovnice Liberali u Nikšiću, na primjer, skriva ovaj događaj tekstom tek na tridestdrugoj strani, jer to, što se dogodilo u Nikšiću, te nedjelje, i nije neka vijest za u uhapšenoj Crnoj Gori. Tako smo se gurali pod tepih, godinama…

Evo govora.

Liberalni Nikšiću, liberalna Crna Goro!

NASTAVAK…

_____________________________

12. Jul 2008.

…nego će se i danas svako zapitati kako to da je tih tridesetak kilometara između Dubrovnika i hercegovačkog zaleđa stvorilo toliki razmak u civilizacijskom i kulturnom smislu, toliki mentalni jaz da su to postali udaljeni svjetovi. Kada su brđani išli u pljačke Dubrovnika, oni su to doživljavali kao invaziju na drugu planetu.

Nasumice uzet citat iz današnjeg Mirkovog intervjua, Vijesti, Art dodatak. Ubuduće,uvijek ćete moći da suprotstavite Mirka prije nagrade, onom Mirku poslije nagrade, njih dvojica su od sjutra, u stalnoj polemici, bez kraja, koju će, u konačnom, dobiti onaj Mirko prije nagrade…

NASTAVAK…

_____________________________

10. Jul 2008.

I, što reći?

Književnost i umjetnost kao nepristajanje na puki kravlji život, reče negdje Miloš (Česlav).

Znam o svim režimima, a ne o crnogorskom, reče Mirko, pristajući.

NASTAVAK…

_____________________________

UMJESTO DNEVNIKA, 8. Jul 2008.

VRLO KRATKO, OTVORENO PISMO MIRKU KOVAČU

Poštovani Mirko,

Vidim da se spremaš da primiš trinaestojulsku nagradu. Ovim kratkim pismom želim da te zamolim da se još jednom preispitaš, a svaki dan u punih, evo će skoro dvadeset godina vlasti nepromjenjivog crnogorskog režima, može poslužiti kao obrazloženje da se nagrada odbije.

NASTAVAK…

_____________________________

30. Jun 2008.

Kad su jednom zapitali Jozefa Pisudskog, poljskog maršala, jednog od glavnih junaka u povijesti obnove poljske nezavisnosti, koji je za svoje ideale počeo da se bori još u Carskoj Rusiji koja je držala pod okupacijom dobar dio njegove domovine, zašto se odlučio na put revolucionara, odgovorio je, nijesam mogao da živim u nužniku!

NASTAVAK…

_____________________________

29. Jun 2008.

U mojoj porodici, rođendani se nijesu posebno slavili. Ni ja nijesam vodio računa o njima, a ni moja braća. Da nam je toga dana rođendan, spomenuli bi smo se po tome što bi majka prišla postelji, nježno nas milovala po kosi dok se ne bi u rano jutro pospano promeškoljili, otvorili oči i iznad sebe vidjeli njen ozareni lik. Spustila bi svoje tople poljupce na naše obraze i rekla srećan ti rođendan, sine. Zatim bi nas nježno cimnula, hvatajući nas za resicu uha, onoliko puta koliko smo napunili godina, sve puckajući usnama. Tokom dana i otac bi obavio sličan ritual. Poklone nijesmo dobijali, prema takvom činu i tim povodom, ugrađen nam je odnos potpune ravnodušnosti. Majka bi napravila neki kolač, i to je bilo to.

Naravno, biće potrebno vrijeme da shvatim kako se običaj kupovanja rođendanskih poklona u onim sirotinjskim, a opet sretnim vremenima, smatrao pukim luksuzom, nepotrebnim, blesavim, bacanjem novca.

NASTAVAK…

_____________________________

28. Jun 2008.


DRUŠTVO – NAGRADE
Laureati Kovač, Jovićević i Rašović
Podgorica, (MINA) – Kniževnik Mirko Kovač, akademski slikar Mihailo Jovićević i profesor Zoran Rašović ovogodišnji su dobitnici Trinaestojulske nagrade.
Kovač je priznanje dobio za roman Grad u zrcalu. Jovićević je nagrađen za samostalne izložbe u Podgorici i Beogradu i učešće na kolektivnim izložbama u Insbruku, Ljubljani, Baru, Podgorici, Cetinju i Budvi. Priznanje je dodijeljeno Rašoviću za udžbenike Građansko pravo i Stvarno pravo i komentare Zakona o svojinsko-pravnim odnosima i hipoteci. U žiriju o dodjeli Trinaestojulske nagrade bili su Marko Špadijer, Sonja Šundić-Tomović, Dragan Koprivica, Ognjen Spahić i Rifat Alihodžić. Odluka je donesena većinom glasova, saopšeno je iz Vlade.

Ovo je vijest, a u ovoj vijesti me zanimaju Marko Špadijer i Mirko Kovač, dok me ime Sonje Tomović asocira na Slobodana Tomovića, filozofa, njegošologa, bivšeg ministra vjera u onoj ratnoj vladi Mila Đukanovića.

Počeću od Tomovića.

NASTAVAK…

_____________________________

24. Jun 2008.

Priznajem, svaki put me zateknu, ostanem bez daha, zagušen smradom, onom posebnom vrstom kojom vonja zločin, pa onom posebno posebnom vrstom zločina pred kojom zastaje dah, pa onom koja uporno, romori, njuva sebi u bradu, metaniše, anđamanđakoke, dok plete pređu laži, ne bi li se ukrio, on para, plete, pa raspara, pa sve u klupka, pa ponovo plete, i sve tako bezprestance, crno predivo, pletaćom iglom, iglom o iglu, cakcak u teške, ubažđele, gunjeve, džempere, prsluke, ćilime, stolnjake i prekrivače izrutale, sve čvor na čvor prevare, kojima se magacionira svaki dom, svaka kuća, svaka duša, da u njima sav taj bazd zanavijek ostane, kako bi se reklo, ada – nema – doma – kuće – duše – đe – toga – nema – jadan, plete se to ritualno, u transu, klateći se ritmično, jer ta crna pređa ne smije stati ni trenutka da se ispreda, pa uplijeće, pljuckajući i golu laž u nju, jer samo tako anđamanđa opstaje, iako se vidi, iako je svi vide, pravi se ona da se ne vidi, i oni što vide, prave se da ne vide, jer je to pametno, jer je to mudro ajdejadan, pa se tako svi nađu upleteni u crno kolo najcrnjeg saučesništva, onog koje se nada kako će, u posljednjoj igri skrivanja, skukavičenog jadila u sebi, odraditi i samog Gospoda, slava mu i milost… dok crna zemlja kipi, kosti ljudske vriju, hoće nazad, da se sa živima pogledaju oči u oči…

NASTAVAK…

_____________________________

22. Jun 2008.

Nedjelja je, na Kampama i Streleckem ostrvu se odvija neki ljetnji praški muzički festival, jedan od mnogih, odlučujem se da prošetam, jedna scena predviđena je za džez.

Dan je prijatan, nebo jasno, ne plavo, nego plavetno kako su nekad razlikovali i opisivali boje Crnogorci, dok su još imali sposobnost gledanja.

Zlatni praški tornjevi, poput čioda, zabodeni u jastučić plavog, obrubljen livenom mjedi kao neobičan detalj stare šivaće singer mašine, slika moje majke, mlada je, kako nadvijena nad strojem, šije, prateći me osmjehom dok izlazim napolje, u igru, pazi se mali!

Mili dani…

NASTAVAK…

_____________________________

21. Jun 2008.

Juče je ugašen Free Montenegro radio koji se posljednjih godina zvao Miško Đukić.

Razmišljam o ulozi ljudi, osoba, pojedinaca, u spravljanju kaše koja se zove život i još ponečem. A evo kako.

Kao što se zna, mi, liberali, osnovali smo i ovaj Miškov radio, pa Monetenu fax, pa Antenu M, pa Montena televiziju, da pomenem samo medije. Sticajem okolnosti, ova tri zadnja projekta pala su u šake braći Vučinić, Stevu i Đuru, bivšim liberalima.

NASTAVAK…

_____________________________

20. Jun 2008.

Možda će biti čudno, ali ovaj dnevnik počinjem sa fudbalom. Eto, sinoć Njemci nadigraše Portugalce. Ali, ja nijesam strastveni navijač, svaki sport posmatram kao vještinu, ljepotu nadigravanja u fer uslovima, i njoj se divim.

Nekad sam i ja bio navijač, nikad fanatik, ali navijač, da. Svega par puta sam bio prisutan na nekoliko utakmica, od kojih su neke bile one legendarnog Lovćena, Budućnosti i nikšićke Sutjeske.

Jednom sam gledao Partizan i Prištinu u sred Prištine.

NASTAVAK…

_____________________________

Čitaoče,

Ako si bacio pogled na „uvodni“ tekst u ovoj rubrici Dnevnik i našao se u čudu, ne čudi se više. To je bila samo mala proba, tehničkog karaktera.

Ubuduće, pod ovim nazivom Dnevnik moći ćeš da nađeš moje dnevne zabilješke, biće tu više intime koju želim da podijelim sa tobom.

U trenutku kad sam političke rukavice okačio o klin, ne nikako zbog dopingovane premoćnosti protivnika, ni zbog potplaćenog sudije, nego zbog stava publike, sjetio sam se da sam u tom ringu proveo punih sedamnaest godina, da iz njega izlazim premlaćen, ali ne i poražen.

A nijesam izašao poražen isključivo zbog toga što je politika bila i ostala samo jedan od mojih nekoliko svjetova, onaj koji je došao k meni da me uzme, uvuče silinom događaja i spletom okolnosti, u svoju snažnu orbitu.

Ljubav prema Crnoj Gori, odnos prema sopstvenom ja i nepostojanje nikakve žeđi za vlašću po strašnu cijenu gubitka ljudskog lika, činilo me u toj konkretnoj, praktičnoj diciplini, koju zovemo politikom, slobodnim.

Politika se, kao neprekidan proces, odvija samo u demokratskim društvima. Crna Gora nije demokratsko, slobodno društvo, pa bi ovu djelatnost u Crnoj Gori, sličnu politici, u slučaju zvanom Liberalni savez, trebalo nazvati pravim imenom, otpor.

Naravno, u tom otporu, paradoksalno, ali samo na prvi pogled, borio sam se za vlast svim raspoloživim demokratskim sredstvima, budući uvjeren da samo vlast osvojena na takav način može biti autonomna i sposobna da pokrene proces sveobuhvatne reanimacije Crne Gore u kojoj je imperativ obnove njene državnosti, tek jedan segment, ravnopravan sa nizom drugih elemenata, koji jednu sveobuhvatnu obnovu uopšte čine mogućom.

Bio sam svjestan da sve te elemente mora povezivati, kao osnov, kao sveprožimajuće zračenje, moral i da svaka ljudska djelatnost koja se ne zasniva na moralu, a posebno politička, nužno, u krajnjoj konsekvenci, završava u hororu zločina kao totalnoj negaciji ljudskosti, one iskre Gospodnje u ljudima, makar taj ulazak u zločin trajao generacijama, i makar se nekima od njih, tim generacijama ili njihovim političkim i kulturnim elitama, čak i činilo da se zločin može racionalizovati, ili, da je isplativ, kako se to danas, u ovom luciferski vulgarnom materijalističkom svijetu koji ubrzava, sve češće pričinjava.

Naravno, politika je praktična disciplina koja se zasniva na kompromisima, ali, postoji ona tanka, crvena linija, onaj Rubikon preko kojeg se ne smije preći, a da čovjek, poslije toga, ne postane nakazom.

Ni diktatura relativizma koju živimo, ni novac, nijesu melem za ovu vrstu nakaznosti. Naprotiv, one je sjenče da bi postala još vidljivija.

Ne vjerujem da Čovjek nema izbor, ima.

Taj izbor je duboko intiman, svoj, tvoj, njegov ili njen i ničiji drugo. Ako izbor učiniš zbog sebe, gledajući na mir sa samim sobom kao na vrt mirisni u sebi, koji zalivaš, njeguješ i paziš, ako taj izbor nije zbog drugih da bi se istakao među njima, ako ne očekuješ zbog izbora nagradu, takav izbor je pravi. Ako sve to dođe, samo od sebe, neka je dobrodošlo.

Ja govorim o onoj vrsti izbora, zapravo jedinom mogućem, sročenom u onih Deset zapovijesti.

Ništa kraće, a sveobuhvatno, kao vaseljena, luča mikrokozma…

Sve drugo je magla, i kao magla će proći. Svjetlost ne dolazi sama od sebe, mislim na onu svjetlost koja trne u ljudskoj duši, tvojoj, mojoj, njenoj, njegovoj.

Za tu svjetlost se valja boriti, a početak te borbe, intimne, unutrašnje, izbor je o kojem govorim.

Ako hoćeš da budeš slobodan, a ne barbar kako razlikovahu Grci.

Ljudsko iskustvo kao takvo, ove istine je odavno potvrdilo. U suprotnom, ne bi bile pohranjene u sveukupnom ljudskom pamćenju, ne bi uopšte bilo priča o crvenim linijama, ni o Rubikonu.

Prosto, to je zakon nekog višeg reda, neuhvatljiv kao Čovjek i njegova Sudbina.

O svemu tome, prelomljenom kroz prizmu stvarnosti, jer drugačije ne može, a da ne postane komendija i još o mnogo čemu drugome, moći ćeš da čitaš na ovima stranicama.

O Dnevniku kao formi saopštavanja, počeo sam ozbiljno da razmišljam još davno, kad su mi do ruku došli dnevnički zapisi Vitolda Gombroviča. A nedavno, još jedan veliki Poljak, ili Litvanac koji se osjećao Poljakom, ili Poljak koji je rodnu Litvu i Viljnus nosio u svom srcu, ma gdje bio, Česlav Miloš, svojim Godine lovca koje nedavno, u slast, progutah, ponovo me je učinio radoznalim u tom smislu, pogotovo pristupom da je „dnevnik“ pisao svakog dana, pa tako trista šezdeset pet dana za redom, te da se nakon tog posljednjeg, tristašezdesetpetog dana, zaustavo.

Suma obaju dnevničkih zapisa nalazi se u tome da se ne zapisuju dnevni događaji već da plašt dnevnog događaja ili doživljaja posluži kao poticaj za vraćanje sjećanja, stvaranje impresije, iznošenje stava ili mišljenja…

Ja ne znam da li ću Dnevnik pisati svakog dana, kad i gdje ću se zaustaviti, niti se time opterećujem.

Važno je da počnem prvim, a ostali će se koraci nizati, jedan za drugim, kao u maratonu.

Ako se slažeš sa ovim pristupom, Čitaoče, a nemaš pametnija posla, možeš mi se pridružiti u ovoj avanturi u koju zajedno krećemo, ne znajući gdje će nas dovesti.

Pa, neka nam je sretno!

Praha, 18. juna 2008.g.

_____________________________

30. Maj 2008. godine

U najnovijem (internet) broju Monitora, Andrej Nikolaidis saopštava jednu staru laž plasiranu od strane Prvog crnogorskog antiratnog profitera još daleke 1997-e, sve sa ciljem da se, tada, što više glasača Liberalnog savezaprevjeri na Đukanovićevu stranu.

To je bio tek početak uporne borbe Prvog profitera protiv LSCG, pripreman dugogodišnjim podlim prećutkivanjem ili izvrtanjem suštine burnih aktivnosti LSCG, u onom ključnom periodu.

Tada je, Profiter, uz pomoć jagnjofukaca preteklih 1989-e, Crnu Goru predao u ruke mafiji, istih onih koji su je, samo neku godinu ranije, predali na tacnu Miloševiću, što je za Riplija.

NASTAVAK…

%d bloggers like this: