20. Jun 2008.
Možda će biti čudno, ali ovaj dnevnik počinjem sa fudbalom. Eto, sinoć Njemci nadigraše Portugalce. Ali, ja nijesam strastveni navijač, svaki sport posmatram kao vještinu, ljepotu nadigravanja u fer uslovima, i njoj se divim.
Nekad sam i ja bio navijač, nikad fanatik, ali navijač, da. Svega par puta sam bio prisutan na nekoliko utakmica, od kojih su neke bile one legendarnog Lovćena, Budućnosti i nikšićke Sutjeske.
Jednom sam gledao Partizan i Prištinu u sred Prištine.
Nešto malo poslije toga, rudari Starog Trga odbili su da izađu iz okna tako započinjuči svoj štrajk. Malo ko je slutio da kriza jugoslovenskog komunizma ponovo ulazi u svoju radikalnu fazu koja će kolapsirati u moru krvi…
Moj otac je bio potpuno nezainteresovan za sport, posebno za fudbal. Znao je reći da ima puno boljih stvari, nego trošiti vrijeme gledajući nekoga kako ćuška loptu ili, ne daj bože, gubi glavu kad se ona zakoprca u mreži, a pogotovo kad se svađa zbog nje.
A stvarnost je bila upravo takva. Crnogorci su listom navijali i po tom osnovu se strasno dijelili, za dva kluba, Partizan i Zvezdu. Jednom sam, kao maturant, prisustvovao utakmici Budućnosti i Partizana u Podgorici, ondašnjem Titogradu. Atmosfera je bila kao na stadionu JNA. Apsolutna većina gledalaca, listom je, po sred Podgorice, u transu, navijala za Partizan. Ubjedljiva manjina, izložena upornim provokacijama većine, navijala je, prilično mlako, za Budućnost, koja je igrala u bijelim dresovima. Znate li kako su navijali podržavaoci majstora s Morače? Tako što su skandirali b-e-l-i, b-e-l-i…
Trebaće mi vremena da shvatim da su Partizan i Zvezda bili samo još jedno bojno polje, tačka dodira vječitog rivalstva, trvenja i nadgornjavanja dvije najpoznatije, nedodirljive, komunističke obavještajne službe, one vojne kosovske u slučaju Partizana i udbe u slučaju Crvene zvezde. Naravno, to je bilo pravilo i praksa i u mnogim drugim djelatnostima, posebno onima koje služe za uveseljavanje puka i njegovog stalnog održavanja u stanju blage ekstaze.
Moj klub je bio Hajduk, zbog ljepote igre, srčanosti i neke posebne vrste temperamenta koji je postojao u njoj. Pored Hajduka, a zbog istog razloga, uživao sam u igrama OFK Beograda, zaista, pravih romantičara sa Karaburme. Ako je negdje igrala Sutjeska, moje srce je uvijek bilo sa njom.
Jedna utakmica će me, na sreću, zauvijek odvojiti od strasti navijanja i i tako mi darovati fudbal, i uopšte sport, da ga mogu pratiti miran u punoj njegovoj ljepoti.
Bio je to Beograd juna 1976, evropski šampionat, polufinalna utakmica sa Njemcima. Prvo poluvrijeme Jugoslavija završava sa dva pogodtka prednosti u furioznoj, neponovljivoj igri. Džajić i ekipa ispleli su, tu, na terenu, pravu pašku fudbalsku čipku, rijetke ljepote i među čipkama paškim. Ali tog dana, čarobnjak ovog rijetkog umijeća, heroj tog prvog poluvremena, bio je Danilo Popivoda koji će, u skoro svakom duelu, nadigrati, jednog od najboljih odbrambenih igrača Planete, Bertija Fogtsa.
Oduševljenje na stadionu i ispred ekrana, euforija, slatko, opojno pijanstvo zajedništva…
Vladan Stojaković, taj dragi, blago usporeni komentator sonornog glasa, koji, posebno uzbuđen, što ga tog dana čini još sporijim, komentariše već prošlu akciju dok se na terenu odigrava naredna, nova, Stojaković koji se neuspješno trudi da nekako sustigne sam sebe, sinhronizuje zvuk i sliku što bi se reklo, u jednom trenutku, nakon još jednog Popivodinog ostavljanja Fogtsa iza leđa, uzvikuje oduševljen: da vidimo ko je tu sada najbolji na svetu…
Uvijek sam se osjećao zastidno neprijatno, u slučajevima sličnih balaknskih nadmenih faletanja, ispunjenih primitivizmom koji se gordi, a koja su bila tako redovna i još redovnije ostajala bez pokrića.
Ugled naše zemlje u svijetu neprestano raste drug tito je danas hvala vladi republike crne gore lider u regionu predsjednik đukanović je danas nema sira ka njeguškoga a ni vina kano crmničkoga i tako, da znate na što mislim…
Sjećam se da mi se zaledilo srce, znao sam da je ta Stojakovićeva rečenica maler, ali su reagovali i drugi, predosjećajući isto, uraljući u ekran televizora, hvatajući se tetatralno za glavu, gestikulirajući netrpeljivo rukama: Oli puštit da se ovo završi, pa se onda fali, e ne možemo mi, čoče, što se nećemo falit!
U drugom poluvremenu, istrčao je isti jugoslovenski sastav, ali bijahu to potpuno drugi ljudi. Oni iz prvog poluvremena otišli su ravno u legendu, ovi isti, iz drugog, izgubili su dobijenu utakmicu.
U produžecima, u sred Beograda, četiri dva za Njemce, ime koje se ne zaboravlja je Diter Miler…
Da priznam, od tada sam odahnuo i sa očevim čuđenjem danas posmatram ekstremnu navijačku groznicu govoreći da, zaista, ima puno prioritetnijih stvari od fudbala, stvari koje zahtijevaju sličnu vrstu strasti, ljubavi i sasosjećanja, na svakom koraku…
Nakon ubistva one velike, krasne zemlje koju sam ljubio, danas uživam gledajući srpske tenisere i teniserke, hrvatsku fudbalsku i rukometnu vrstu, a za Bosnu i Hercegovinu uvijek navijam, u svakom sportu, ma gdje bila i protiv ma koga igrala…
Sjećam se, onih devedestih, kako smo sanjali, priželjkivali, pa i pokušavali da dođemo do nekog od onda poznatih crnogorskih internacinalaca koji bi, nakon zabijenog gola, ponosno podigao u zrak ona dva liberalna prsta, onaj znak crnogorske žudnje za slobodom, za nezavisnošću, ono veliko antiratno znamenje, kakvo bi to onda ohrabrenje bilo.
Nije nam, na žalost, pošlo za rukom, kao ni u mnogo čemu drugom…
Zvanični blog Slavka Perovića 
Ovo je otkrovenje i tvoje pisanje i Aleksicevo. Konacno mjesta na kojima pronalazim isti onaj zar borbe kaja je sacuvala zdrav razum onda kada to niko nije smio. Beskrajno hvala sto ste ovo uradili. Sad imamo gdje doci, a znati da nas ovakvih postoji jos uvijek mnogo. A ako ikad ponovo podignemo sidra i zapucamo iz “topovnjaca” zdravog razuma, posle ovoga cemo se lakse naci.
By: Marko on June 21, 2008
at 07:11
Sasvim slučajno, “Splitski bili” su bili i moj klub u onoj bivšoj SFRJ. Mostarski Velež mi je bio odmah iza njih. Mogao je dobiti Zvezdu i Partizan usred Beograda a to ja tada izgledalo potpuno nemoguće. Kako je raspored snaga bio takav-kakv je bio, nemiguće mu je bilo osvojiti titulu. Jer tu nije bila važna igra već druge stvari.
Sad fudbal, domaći, skoro i da ne pratim. Jer to nije igra već…
Neki moji poznanici, koji su u fudbalu, prošle godine pričaju, ja ih slušam:
“Rekao je Rajo (Božović) da ako Brano (Mićunović) uzme Sutjesku, Budućnost i Zeta će se boriti za drugo mjesto. Brano uzme telefon, kaže rezultat će biti taj i taj, spušti slušalicu i kraj. Takav rezultat mora biti”.
Što ima tu da pratim? Kakva je to “igra”?
U SC “Morača”, negdje 95,96 godine održava se ful-kontakt revija. Publika mahom navija za Srpske borce protiv crnogorskih. Nezaobilazni Borislav Pelević (Arkanov zamjenik) je alfa i omega svega u tom sportu. I sad je omiljen gost naših sportskih i političkih zvaničnika. Valjda se znaju po saradnji za vrijeme rata u BIH i Hrvatskoj. Kako na meču učestvuju i ful-kontaktaši iz drugih država sviraju se himne. Pri intonaciji “naše”, “Hej Sloveni”, ja i moj prijatelj ne ustajemo. Publika nas okolo gleda takvim pogledom da je falio samo jedan da krene i da budemo linčovani. A mislili su se, čini mi se. Falio je samo taj jedan “junak” koji bi prvi krenuo. Srećom po nas, ne nadje se takav.
By: Zipp on June 21, 2008
at 12:05
Samom sebi ponekad ne mogu objasniti koliko pominjanje Hajduka i “bile boje” u meni izaziva tako jake emocije, čak i danas kada mi fudbal(osim kladionice) nije toliko važan.Možda i zato jer sva ta torcidina ljubav, strast,radost,pjesma i razočarenja prema Hajduku su istovjetna mojim prema Crnoj Gori. Zato sam prošle godine toliko uživao slušajući ih na onoj paklenoj vrućini u Podgorici.Ali kako Hajduk danas nije ono što bi treba biti, tako je i Crna Gora daleko od one za koju sam htio poginuti.
Preporučio bih da potražite na You-Tube klip pod nazivom Torcida-Dalmatinac. Uživaće i oni koji nijesu hajdukovci!!!
By: RANKO on June 21, 2008
at 14:49
O fudbalu ne znam nista, pegla mi je… To je valjda jedna od iskljucivo muskih stvari (kojoj se, doduse, u posljednje vrijeme prikljucuju I zene – valjda da bi bile u drustvu muskaraca!), koje ne mogu da provalim. Iako, moram reci, fenomen ‘partizanovci/ zvezdasi’ mi je odavno poznat, I zanimljiv utoliko sto I dan-danas traje! Npr. klinci ce vas I danas cesto upitati jeste li zvezdas ili partizanovac(?!) – (o’kle li im to! – I sto li su im roditelji, ili ko vec, objasnili da to znaci?).
Anyway, inspirisana ovom temom (dakle, ne usko – politickom, ali I te kako politickom!) napisacu par rijeci o muzici, kao djelatnosti koja, bas kao I fudbal, udara direktno na emocije, I time posredno, I na racio, ili odsustvo istog kroz poistovjecivanje s gomilom! Kad kazem ‘muzika’, mislim uslovno, jer cu se dotaci onih koji su, gotovo deceniju prije, utabali I ucvrstili emotivni naboj koji je kod ‘narodnog mainstream-a’ opravdao I popularizovao predstojeci rat!
Prve dvije asocijacije iz ovog doba za mene su Lepa Brena (totalni estetsko-moralni pad)– kao vulgarizovana verzija vec vulgarnog postojeceg folka (na koji se, do tada bar placao tzv. Porez na sund) I Bijelo Dugme, odnosno njegov idejni vodja Bregovic, koji je od moralno-umjetnickog posrnuca uspio namlatit pare u svijetu dandarajuci sa srpskim Romima u novopronadjenom (laznom, I tudjem! patosu). Naglasavam da protiv pomenutih Roma nemam nista – oni su samo Bregovicev instrument koji je naglasio dubinu njegovog pada od zvijezde koja je mogla predstavljati sponu s normalnim svijetom (svi se sjecate Bebeka na cijem je outfit-u mogao pozavidjeti I Robert Plant iz Led Zeppelin-a, kao I njihove muzike koja je, medju prvima, mlade masovno okrenula roku, kao necemu sto je tradicionalno – u suprotnotnosti s establismentom).
Ali, avaj, vidio Bregovic dje su pare, I kao svaki prosjecni jado – ne mareci za opste posljedice, odluci da sav svoj talenat (potpuno svjesno) prikloni najmracnijoj ideologiji u Evropi nakon II svj.rata, I da poruke u svojim pjesmama uperi ne samo protiv svog naroda, nego I sopsvene zemlje I grada! Pjevao je tako Tifa (‘87.-e, ili koje li?) ‘Djurdjev dan’…’Ko ne slusa pjesmu, slusace oluju…’,’kunem ti se krvi mojom, plavom – seljackom…’ I sve ostale bljuvotine koje su se, izmedju ostalih, plasirale I mojoj malenkosti po diskotekama, iako je vecina mojih vrsnjaka bila zacudjena temama I primitivizmom koji je iz njih isijavao, jer su takvi tekstovi (sada znamo – nimalo slucajno) bili nama potpuno strani I uglavnom odbojni! Zanimljivo bi bilo znati ko je narucilac ovih ‘himni’ jednog doba – tek nekoliko godina prije prve prolivene krvi! Na kraju cu reci da su posljedice ovog estetskog I ‘umjetnickog’ pada (ne zaboravimo I Kusturicu – koji se bez ikakve potrebe, vec slavan, svrstava pod Miloseviceve obozavatelje I mijenja vjeru!) nesagledive!
U vrijeme mog odrastanja bio je ‘blam’ kada ti tetka od babine rodice slusa folk (to je prosto bilo van svijeta), a danas djeca ne znaju (naravno, zbog roditelja I okruzenja) sto ima lose u tome kada slusaju Cecine stihove: ‘Hiljadu bacila, s dve hiljade krila…(ziva istina! nijesam ih izmislila – Ceca sasvim sigurno misli da bacilli imaju krila!), I da to sto joj je muz bio Arkan – nema nikave veze s njenim ‘muzickim izricajem’! Koliko mraka I bolesti! Nista od ovoga nije izvorno crnogorsko – ali, nevazno – kao da jest – primilo se da ne moze bolje na komunisticku svijest mnostva kojemu je izmedju redova objasnjeno da je ‘to put u slobodu izbora – nacionalnog, estetskog, umjetnickog’! Kakav pad, a sve prolazi kao da je najnormalnije!
By: hel on June 22, 2008
at 20:20
Nema Slavko vise ni Sutjeske kao ni Crne Gore, Sutjesku sad vodi off shor kompanija iz Singapura ista ona sto je kupila Sv. Stefan…slucajnost! E da oce prestat Aco i Brano da nas ”vole” rodili bi smo se ponovo! Da nas se oce okanut i pustit nas da zivimo kao ljudi…. Hvala im na svemu do sad grad nam je kao Firenca ne mozemo im se oduziti samo neka sjasu kumovi!
Ave Slavko, morituri te salutant!
By: NIKSICANIN on June 27, 2008
at 13:31
Ja mislim da je Bijelo dugme projekat UDBE koji je uvaljen mladima u Jugoslaviji kao odgovor na prave bendove koji su mogli da porode pobunu. Od Atomskog sklonista, Azre, Videosex-a, Sarlo akrobata itd…
By: lovcen on June 27, 2008
at 13:41