DNEVNIK, 10. JUL 2008. godine

Podgorica – Književnik i ovogodišnji dobitnik Trinaestojulske nagrade Mirko Kovač kazao je juče da neće da komentariše poziv bivšeg lidera Liberalnog saveza Crne Gore Slavka Perovića da ne primi to državno priznanje.

– Istinski me to ne zanima. Nemam šta reći. Nijesam čitao, samo sam čuo. To je sve – kazao je Kovač “Vijestima”.

U otvorenom pismu Perović je Kovača pozvao da odbije da primi najveće državno priznanje da bi “napojio dušu, ohrabrio srce i razmahnuo krila nadi svima koji su u Crnoj Gori željni slobode”.

Perović je zamolio Kovača da se “još jednom preispita” jer mu je poznato da ovaj “zna sve o prirodi crnogorskog režima”.

– Znam o svim režimima, a ne o crnogorskom – kratko je kazao Kovač.

Bivši lider LSCG naveo je da poziv Kovaču ostavlja otvorenim, odnosno slobodnim da ga može potpisati svaki građanin iz Crne Gore ili van nje, koji smatra da ga je trebalo napisati i uputiti poznatom književniku.

– Ipak, želim naglasiti da ovo pismo, u tom smislu, upućujem crnogorskoj inteligenciji, posebno onoj univerzitetskoj, na otvoren potpis – poručio je Perović.

Kovač, akademski slikar Mihailo Jovićević i profesor Zoran Rašović ovogodišnji su dobitnici Trinaestojulske nagrade.

Ovo su prenijele jučerašnje „Vijesti“.

I, što reći?

Književnost i umjetnost kao nepristajanje na puki kravlji život, reče negdje Miloš (Česlav).

Znam o svim režimima, a ne o crnogorskom, reče Mirko, pristajući.

Inteligencija, univerzitet, profiteri, novinari, pa komični bleferi od anarhista, pa puk, onaj njegov dio koji „mudro“ vaga, koji na licu ima trista osmjeha, a na glavi hiljadu očiju, dok se glava okreće u po stotinu smjerova, u jedanaest dimenzija, jer su tri premalo za tu neviđenu brzinu, sve se to jedanak smije, pa namiguje, pa trepće, pa copće jezikom, … sve je to, opet, savim nehotice, u buljuku grunulo napolje, na viđelo, pa se izreklo, kroz ovu jedinstvenu Mirkovu rečenicu znam sve o režimima, a o crnogorskom ništa.

Mirko u ovoj rečenici nije evropejac, onaj koji jeste u svojoj pisanoj riječi. U ovoj je sentenci on na Balkanu, doma, kući, u kolo, kod svojih i među svojima, tu je on dragovoljni i zadovoljni, srećom ispunjeni harlekin koji igra na zategnutoj žici režima i za režim, onog istog režima koji stalno i svakodnevno laže evropejski, kao što je nekad lagao miloševićevski, kako bi se, tobože, prikrio, jer je ta disciplina prikrivanja, prosto, pravilo igre koje se od njega traži da bi bio prihvatljiv, a zapravo ga uopšte baš briga što je go golcat, kako njega, tako još manje onoga ko ta pravila postavlja.

Naprotiv, režim golotinjom, istaknutom evropejskim šljokicama, svakodnevno i nanovo dokazuje snagu, a potvrđuje je danas, zahvaljujući se Mirku, u najmanju ruku, za minuli cekael rad Trinestojulskom nagradom, ili plaćajući Madonu, koja je, u čitavoj ovoj priči sporedna, jer je ono što jeste, zabavljač koji radi za pare i ne predstavlja se lažno…

Da su kojim slučajem, slične okolnosti u Hrvatskoj onima u Crnoj Gori, da je tamo danas neki glavaš Mirko se nikad ne bi usudio na sličan potez, tamo mu je stalo da bude evropejac, prepun principa i skrupula, ali tamo postoji i nekakva javnost, tamo bi, posigurno, igrao Majkla Mura, pred kamerama i fleševima, o kakva bi to predstava bila, pa intervjui, pa komentari, pa…

U Crnoj Gori može, ovdje se smatra sigurnim, on ovdje diše solidarnost, ovdje intelektualna i stvaralačka zajednica dijeli njegove temeljne, dakle ambijentalne vrijednosti. Osim toga, Crna je Gora, izuzev ritualiziranih evropejskih posjeta, van bilo kakve ozbiljnije optike čak i regiona, jer se ispravno smatra da joj je supstanca takva kakva jest, onakva kakva će biti prezentirana i ovog trinaestog jula, u kojem će sve pucati od siline zagrljaja crnogorovanja, evropejstva, umjetnosti i demokratije, a na fonu sveopšteg muka i tako sve do nekog novog pisma Širaku, ili kome već, kad to bude organizovano.

Ovaj crnogorski teren Mirko je smatrao sigurnim, sve do prije nekolika dana.

Preživarska egszistencija filistara, opet Miloš?

Bojim se, biti filistar, blago je božje u odnosu na našu realnost, na ono stanje kojem svjedoči Mirkova čuvena rečenica.

U nas je nešto živo, mlado, bez obzira na godine, nešto željno, halapljivo, alavo, gladno, klupko instikata kao klupko zmija, nezajažljivo, grabi i ždere, istovremeno zasipajući izmetom sve oko sebe, nešto moćno, a opet trulo, zaludnje, nakazno, perverzno, staro, sa zapahom memle…

Kad je Mirko ubjegao u Hrvatsku nakon što ga je onaj šešeljevski fotoaparat pogodio u čelo, pitali su ga, kako se osjećao u tom trenutku?

Odgovorio je, kao Albanac.

Kako bi bilo lijepo, kada ga je ovaj režim gađao Trinaestojulskom nagradom, da je na slično pitanje, kako se osjeća povodom dodjeljivanja, odgovorio, odbijajući je, da se osjeća kao jedan od onih deptortovanih Bošnjaka iz Herceg-Novog…

I što reći?

Konačno je, možda, sazrelo vrijeme da se na ovo pitanje uzvrati jednim jedinim protivpitanjem, onim kojeg niko ne može falsifikovati, pa čak ni Mirkov talenat, pitanje sa kojim se niko ne može poigrati:

Ko smo, zapravo, mi, Crnogorci?

Ne smijemo se, nikako, slediti od odgovora koji je pred nama, koji slutimo u teško pojmljivoj, stravičnoj jezi koju nudi, jer mora se dalje, pa makar tek sa nekoliko potpisa na stranici ovog bloga.

Je li javje, od sna smućenije… zapisao je Njegoš, je li java, svakodnevnica koju gledaš i živiš svakog dana, košmarnija od najkošmarnijeg sna koji se čojku može usniti?

I Njegoš i mi znamo, što je ogroman kvalitet, da kad je u pitanju Montenegro, kad su Crnogorci tu, san pred javom bježi unazad, naopako poput raka, njegove mogućnosti su jadne, ograničene, u odnosu na baroknu raskošnost varijeteta jave, pred kojom, javom, pamet staje.

Opet, u onoj Mirkovoj rečenici, koja se omakla, iskliznula, ima Boga, ima i fijuka sudbine.

Pravda će sačekati kad se nagrada bude primala iz ruku onoga ko će je, velikom piscu, dodijeliti.

Biće to zrcalo u kojem će se, po ko zna koji put, mračno odbljesnuti crnogorska sudbina, ovoga puta uz Mirkov i Rankov široki osmjeh.

Moramo priznati, zasluženo…