Posted by: Slavko Perovic | July 11, 2008

DNEVNIK, 10. JUL 2008. godine

Podgorica – Književnik i ovogodišnji dobitnik Trinaestojulske nagrade Mirko Kovač kazao je juče da neće da komentariše poziv bivšeg lidera Liberalnog saveza Crne Gore Slavka Perovića da ne primi to državno priznanje.

– Istinski me to ne zanima. Nemam šta reći. Nijesam čitao, samo sam čuo. To je sve – kazao je Kovač “Vijestima”.

U otvorenom pismu Perović je Kovača pozvao da odbije da primi najveće državno priznanje da bi “napojio dušu, ohrabrio srce i razmahnuo krila nadi svima koji su u Crnoj Gori željni slobode”.

Perović je zamolio Kovača da se “još jednom preispita” jer mu je poznato da ovaj “zna sve o prirodi crnogorskog režima”.

– Znam o svim režimima, a ne o crnogorskom – kratko je kazao Kovač.

Bivši lider LSCG naveo je da poziv Kovaču ostavlja otvorenim, odnosno slobodnim da ga može potpisati svaki građanin iz Crne Gore ili van nje, koji smatra da ga je trebalo napisati i uputiti poznatom književniku.

– Ipak, želim naglasiti da ovo pismo, u tom smislu, upućujem crnogorskoj inteligenciji, posebno onoj univerzitetskoj, na otvoren potpis – poručio je Perović.

Kovač, akademski slikar Mihailo Jovićević i profesor Zoran Rašović ovogodišnji su dobitnici Trinaestojulske nagrade.

Ovo su prenijele jučerašnje „Vijesti“.

I, što reći?

Književnost i umjetnost kao nepristajanje na puki kravlji život, reče negdje Miloš (Česlav).

Znam o svim režimima, a ne o crnogorskom, reče Mirko, pristajući.

Inteligencija, univerzitet, profiteri, novinari, pa komični bleferi od anarhista, pa puk, onaj njegov dio koji „mudro“ vaga, koji na licu ima trista osmjeha, a na glavi hiljadu očiju, dok se glava okreće u po stotinu smjerova, u jedanaest dimenzija, jer su tri premalo za tu neviđenu brzinu, sve se to jedanak smije, pa namiguje, pa trepće, pa copće jezikom, … sve je to, opet, savim nehotice, u buljuku grunulo napolje, na viđelo, pa se izreklo, kroz ovu jedinstvenu Mirkovu rečenicu znam sve o režimima, a o crnogorskom ništa.

Mirko u ovoj rečenici nije evropejac, onaj koji jeste u svojoj pisanoj riječi. U ovoj je sentenci on na Balkanu, doma, kući, u kolo, kod svojih i među svojima, tu je on dragovoljni i zadovoljni, srećom ispunjeni harlekin koji igra na zategnutoj žici režima i za režim, onog istog režima koji stalno i svakodnevno laže evropejski, kao što je nekad lagao miloševićevski, kako bi se, tobože, prikrio, jer je ta disciplina prikrivanja, prosto, pravilo igre koje se od njega traži da bi bio prihvatljiv, a zapravo ga uopšte baš briga što je go golcat, kako njega, tako još manje onoga ko ta pravila postavlja.

Naprotiv, režim golotinjom, istaknutom evropejskim šljokicama, svakodnevno i nanovo dokazuje snagu, a potvrđuje je danas, zahvaljujući se Mirku, u najmanju ruku, za minuli cekael rad Trinestojulskom nagradom, ili plaćajući Madonu, koja je, u čitavoj ovoj priči sporedna, jer je ono što jeste, zabavljač koji radi za pare i ne predstavlja se lažno…

Da su kojim slučajem, slične okolnosti u Hrvatskoj onima u Crnoj Gori, da je tamo danas neki glavaš Mirko se nikad ne bi usudio na sličan potez, tamo mu je stalo da bude evropejac, prepun principa i skrupula, ali tamo postoji i nekakva javnost, tamo bi, posigurno, igrao Majkla Mura, pred kamerama i fleševima, o kakva bi to predstava bila, pa intervjui, pa komentari, pa…

U Crnoj Gori može, ovdje se smatra sigurnim, on ovdje diše solidarnost, ovdje intelektualna i stvaralačka zajednica dijeli njegove temeljne, dakle ambijentalne vrijednosti. Osim toga, Crna je Gora, izuzev ritualiziranih evropejskih posjeta, van bilo kakve ozbiljnije optike čak i regiona, jer se ispravno smatra da joj je supstanca takva kakva jest, onakva kakva će biti prezentirana i ovog trinaestog jula, u kojem će sve pucati od siline zagrljaja crnogorovanja, evropejstva, umjetnosti i demokratije, a na fonu sveopšteg muka i tako sve do nekog novog pisma Širaku, ili kome već, kad to bude organizovano.

Ovaj crnogorski teren Mirko je smatrao sigurnim, sve do prije nekolika dana.

Preživarska egszistencija filistara, opet Miloš?

Bojim se, biti filistar, blago je božje u odnosu na našu realnost, na ono stanje kojem svjedoči Mirkova čuvena rečenica.

U nas je nešto živo, mlado, bez obzira na godine, nešto željno, halapljivo, alavo, gladno, klupko instikata kao klupko zmija, nezajažljivo, grabi i ždere, istovremeno zasipajući izmetom sve oko sebe, nešto moćno, a opet trulo, zaludnje, nakazno, perverzno, staro, sa zapahom memle

Kad je Mirko ubjegao u Hrvatsku nakon što ga je onaj šešeljevski fotoaparat pogodio u čelo, pitali su ga, kako se osjećao u tom trenutku?

Odgovorio je, kao Albanac.

Kako bi bilo lijepo, kada ga je ovaj režim gađao Trinaestojulskom nagradom, da je na slično pitanje, kako se osjeća povodom dodjeljivanja, odgovorio, odbijajući je, da se osjeća kao jedan od onih deptortovanih Bošnjaka iz Herceg-Novog…

I što reći?

Konačno je, možda, sazrelo vrijeme da se na ovo pitanje uzvrati jednim jedinim protivpitanjem, onim kojeg niko ne može falsifikovati, pa čak ni Mirkov talenat, pitanje sa kojim se niko ne može poigrati:

Ko smo, zapravo, mi, Crnogorci?

Ne smijemo se, nikako, slediti od odgovora koji je pred nama, koji slutimo u teško pojmljivoj, stravičnoj jezi koju nudi, jer mora se dalje, pa makar tek sa nekoliko potpisa na stranici ovog bloga.

Je li javje, od sna smućenije… zapisao je Njegoš, je li java, svakodnevnica koju gledaš i živiš svakog dana, košmarnija od najkošmarnijeg sna koji se čojku može usniti?

I Njegoš i mi znamo, što je ogroman kvalitet, da kad je u pitanju Montenegro, kad su Crnogorci tu, san pred javom bježi unazad, naopako poput raka, njegove mogućnosti su jadne, ograničene, u odnosu na baroknu raskošnost varijeteta jave, pred kojom, javom, pamet staje.

Opet, u onoj Mirkovoj rečenici, koja se omakla, iskliznula, ima Boga, ima i fijuka sudbine.

Pravda će sačekati kad se nagrada bude primala iz ruku onoga ko će je, velikom piscu, dodijeliti.

Biće to zrcalo u kojem će se, po ko zna koji put, mračno odbljesnuti crnogorska sudbina, ovoga puta uz Mirkov i Rankov široki osmjeh.

Moramo priznati, zasluženo…


Responses

  1. mirno spavaj slavko,sve je rasprodano..i zemlja i privreda i ljudi…..

    gradjani crne gore nisu sposobni da promijene ovaj rezim..cekajuci protektorat eu…ako ga bude

    mi smo zemlja paradoksa….prije neku godinu kao dogadjaj godine proglaseno je spasavanje tare od potapanja,a licnost godine milo djukanovic-covjek koji je pokusao da potopi taru…..

    veliki pozdrav gospodine perovicu

  2. crna gora mrtvo more

  3. II Posebne odredbe – ZAKON O DRŽAVNIM NAGRADAMA

    1. Trinaestojulska nagrada

    Član 15
    Trinaestojulska nagrada dodjeljuje se povodom Dana državnosti Crne Gore (u daljem tekstu: Dan državnosti).

    Član 16
    Trinaestojulska nagrada dodjeljuje se kao godišnja nagrada i kao nagrada za životno djelo.

    Član 17
    Trinaestojulska nagrada kao godišnja nagrada dodjeljuje se građaninu ili državljaninu Crne Gore ili pravnom licu koje ima sjedište na teritoriji Crne Gore, za djela ili ostvarenja u svim oblastima rada i stvaralaštva u prethodne dvije godine, koja su od izuzetnog značaja za Crnu Goru.
    Svake godine mogu se dodijeliti najviše tri godišnje Trinaestojulske nagrade.

    Član 18
    Trinaestojulska nagrada za životno djelo dodjeljuje se istaknutom naučnom radniku ili umjetniku, koji je građanin ili državljanin Crne Gore, koji je svojim stvaralaštvom obilježio vrijeme u kojem je djelovao, čiji je stvaralački put zaokružen i čija djela i stvaralaštvo predstavljaju trajno dobro Crne Gore.
    Izuzetno, Trinaestojulska nagrada za životno djelo može se dodijeliti istaknutom naučnom radniku ili umjetniku, koji nije građanin odnosno državljanin Crne Gore, a porijeklom je iz Crne Gore.
    Svake treće godine može se dodijeliti jedna Trinaestojulska nagrada za životno djelo.

    Član 19
    Trinaestojulsku nagradu dodjeljuje žiri koji imenuje Skupština Republike Crne Gore (u daljem tekstu: Skupština) iz reda istaknutih naučnih, kulturnih i javnih radnika iz Crne Gore.
    Aktom o imenovanju žirija određuje se visina naknade za rad članova žirija.

    Član20
    Novčani dio godišnje Trinaestojulske nagrade iznosi 200 najnižih cijena rada.
    Novčani dio Trinaestojulske nagrade za životno djelo iznosi 300 najnižih cijena rada.

    Član 21
    Trinaestojulska nagrada uručuje se uoči Dana državnosti.
    Trinaestojulska nagrada uručuje se u Podgorici.
    Trinaestojulsku nagradu uručuje predsjednik Skupštine.

  4. Viđe li ko novi tekst u PCNEN?

    http://www.pcnen.com/detail.php?module=2&news_id=31085

    Malo više novinarske slobode ili nešto drugo??

  5. mislim da bi mogli jednim odusevljenim aplauzom i ovacijama da propratimo ovo mirkovo primanje nagrade…

    svaka cast mirku kovacu sto se uspio oduprijeti ogromnoj i do sad nevidjenoj medijskoj propagandi koja se digla da je ne primi!
    sa svih televizija, iz svakih univerzitetskih usta, cak i na ulicu, u svaku kafanu – svi su dahcali kao jedan:
    “mirko jadan, jesil cojek il picka?”,
    a on, ne obaziruci se na tu bujicu napada, odlucio je da poslusa svoje srce, i da primi nagradu…

    svaka cast mirku kovacu sto je odolio golemim pritiscima domace inteligencije koja se digla listom na noge kako bi ga omela u toj plemenitoj namjeri!

    svaka cast mirku kovacu sto je, uprkos sumnjama koje je imao da li da je primi ili ne, kad se pogledao u ogledalo – prelomio u sebi i odlucio da primi nagradu, i time dokazao i sebi i svima nama da je cojek (cus cojek…LJUDINA!) a ne dnevnopoliticka prostitutka!

    svaka cast mirku i za fenomenalno poznavanje sustine svih svjetskih rezima,
    “ada kako onda nece znavat za ovaj kakav je!”.
    svaka cast mirku za sve… i hvala mu, jer sad tacno znamo dje smo…

    a nek je sramota i svu onu sramotnu inteligenciju, kako je onako sramno nasjela pozivu onoga nekoga perovica!

    nek je sramota svu tu sramotnu inteligenciju koja je onako sramno i mucki pokusala da oslabi masovnim potpisima ovako krhku i na jedvite jade izborenu demokratiju, na poziv toga nekoga perovica! sto je iz sveg grla dreknula: “NEKA MIRKO!”.

    zbog neuspjelog pokusaja da MUCHKI podmetnu nogu jednom velikom, veeeelikom cojeku – mirku kovacu, nek je sramota i nek se stide sve te LJIGE, koje sebe nazivaju intelektualcima.
    eto npr:

    -milan popovic

    -balsa brkovic

    -brano mandic

    -daliborka uljarevic

    -vanja calovic,

    -nebojsa medojevic, i

    -branko radulovic .

    pardon, ne tacka, nego tri tacke – idemo dalje…

  6. Mirko pazi metak !

    Hvala Slavko.

  7. Pravda će sačekati kad se nagrada bude primala iz ruku onoga ko će je, velikom piscu, dodijeliti.

    Biće to zrcalo u kojem će se, po ko zna koji put, mračno odbljesnuti crnogorska sudbina, ovoga puta uz Mirkov i Rankov široki osmjeh.

    Već zamišljiam taj prizor… To je danas (subota), zar ne?

    Što mislite, oće li slika biti jača od ove:

    U svakom slučaju, odlično će ići zajedno.

  8. Ne pojavi mi se slika… Evo je ovdje.

  9. na jednom rambovom albumu je bila pjesma koja se zvala -mirko pazi mozak-

    prava poruka za naseg mirka

  10. Kovac primi mucak! Srecno bilo!

  11. Aleksandar Solzenjicin, Arhipelag Gulag:

    ‘Fizika poznaje velicine I pojave s pragom. One ne nastaju prije nego sto se preskoci izvjesni prag, za koji zna priroda I koji ona odredjuje. Zaludu na litijum projektujes zutu svjetlost, iz njega se elektroni nece osloboditi; predji samo ovlas plavom – oni ce biti otrgnuti (prag fotoelektrickog efekta je preskocen!). Ohladite kiseonik na minus sto I vise, stavljajte ga pod pritisak koliko zelite – gas ostaje, ne da se. Ali, cim predje granicu od sto osamdeset stepeni ispod nule, on potece: sada je on tecnost.

    I zlocinstvo je, izgleda, velicina s pragom. Da, cijelog svog zivota covjek oklijeva, koprca se izmedju dobra I zla, klizi, pada, puzeci se penje, kaje se, nanovo srlja u sljepilo, ali – sve dok nije preskocio prag zlocinstva, uvijek ima mogucnost da se povrati, uvijek ostaje u granicama nade. A desi li se da najednom predje taj prag, ucestaloscu svojih zlih dijela, stepenom njihovog zla, karakterom apsolutne vlasti kojom raspolaze – on se iskljucuje iz covjecanstva. Bez povratka, mozda.

    * * *

    Od nezapamcenih vremena, predstava ljudi o pravdi ima dvije strane: vrlina pobjedjuje, porok se kaznjava.
    Mi smo imali tu srecu da pozivimo dovoljno dugo da upoznamo I vrijeme kada vrlini, uprkos svemu, ne jure po tragu nahuskani psi, pa iako ona I ne pobjedjuje. Premlacena, bolesljiva, u dronjcima, vrlina danas moze uci I skloniti se u nekom cosku – pod uslovom da ni jedne ne zucne.
    Ali zato, o poroku niko ne smije rijec prosloviti. Da, s vrlinom smo se sprdali – ali poroka bilo nije! I ako neko, na svoje zlo, samo zausti: “Dobro, a oni koji… “, sa svih strana zagrakcu na njega s prijekorima, prijateljski u pocetku: “Cekajte, druze, sta vam je? Cemu stare rane pozlijedjivati!” (Cak I poslije pojave ‘Ivana Denisovica’ plavi penzioneri bas su zbog ovoga prigovarali: zasto povrijedjivati rane onima koji su bili u logorima? Kao vele, njih treba cuvati!) A zatim dolazi batina: “Pst! Nedoklani! Za zlo smo vas toliko iznarehabilitovali!”
    * * *
    Ono sto se zbiva izmedju Odre I Rajne – nas to muci. A to sto se zbiva u predgradju Moskve I u okolini Socija, iza zelenih drvoreda, a to sto ubice nasih djedova I nasih oceva gledamo kako se vozikaju nasim ulicama, gdje im se moramo uklanjati s puta – to nije nista, to se nas ne tice, to bi bilo “prevrtanje po proslosti”.
    * * *
    Medjutim, ako bismo, vodeci racuna o proporcijama, pretvorili u Ruse onih 86 hiljada Njemaca iz Zapadne Njemacke (osudjenih nacistickih zlocinaca), za nasu zemlju bi to bilo cetvrt miliona!
    A mi, ni nakon cetvrt vijeka, nismo ni jednog nasli, ni jednog pozvali pred sud, mi se plasimo da ne povrijedimo njihove rane. I Molotov, zivi simbol svih tih ljudi, zivi u ulici Granovskog, broj 3: samouvjeren, ogranicen, sav ogrezao u nasoj krvi, odbijajuci sve do sada da ista shvati. On kao neki plemic prelazi trotoar da bi se zavalio u kakvoj prostranoj limuzini.
    * * *
    Tokom procesa (nakon rata) u Njemackoj, tu I tamo bi se desila cudna pojava: okrivljeni se objema rukama uhvati za glavu, prestane da se brani I od suda vise nista ne trazi. Izjavljuje da kad ga podsjete I vrate na trag niza njegovih zlocina, prema sebi osjeca samo gadjenje I nema vise zelje za zivotom.

    To I jeste ono najvise sto sud moze da postigne: da se porok toliko osudi da sam zlocinac od njega ustukne. Zemlja koja je sa sudskog podijuma osamdeset sest hiljada puta osudila porok (I neopozivo mu presudila u knjizevnosti I kod omladine) cisti se od njega: malo-pomalo, godinu za godinom, stepenicu za stepenicom.
    A mi, sta mi da radimo?…Jednoga dana ce nasi potomci ovu generaciju vidjeti kao neku krpicu: mi smo najprije dozvolili da nas na milione kolju, da bismo na kraju njezno I usrdno tetosili ubice u njihovoj komfornoj starosti.
    Sta, dakle, ciniti, ako je njima stara ruska tradicija pokajanja neshvatljiva I cini im se smijesnom! Sta ciniti ako je njihov zivotinjski strah da otrpe makar I stoti dio onoga sto su drugima cinili jaci od svakoga nagona za pravdom. Ako su se oni gramzivo uhvatili za gomilu zlata skupljenog na krvi pobijenih?
    Istina, oni koji su, recimo trideset sedme, obrtali rucicu mlina za meso vise nisu mladi, njima je izmedju pedeset I osamdeset, oni su svoje najbolje godine proveli u izobilju, bogatstvu I komforu, pa svaka pravicna kazna dolazi odvise kasno, ne moze se vise izvrsiti. U redu! Budimo velikodusni, nemojmo ih zalivati slanom vodom, ne posipajmo ih stjenicama, ne zauzdavajmo ih u “lastavicu”, ne nagonimo ih da nedjelju dana stoje bez sna, ne prebijajmo ih udarcima cizama i gumenih palica, ne utezimo im lobanju u gvozdeni obruc, ne nabijajmo ih u celijama jednog preko drugog kao kofere, ne cinimo im nista od onoga sto su oni cinili nama. Ali, radi nase zemlje, radi djece nase, duznost nam je da ih s v e g o n i m o i da s v i m a s u d i m o! Manje njima, vise njihovim zlocinima. Dai h do toga dovedemo da svaki glasno kaze:
    – Istina je, bio sam dzelat, bio sam ubica.
    Neka ova recenica bude kazana s a m o od strane cetvrt miliona (prema srazmjeri, da ne ostanemo duzni Zapadnoj Njemackoj), mozda ce I to biti dovoljno?
    Ne moze se ipak, u XX vijeku, decenijama uporno ne praviti razlika izmedju svireposti koje treba da se nadju pred sudom I “starog” koje “ne valja prevrtati”.

    Mi smo duzni da javno osudimo svaku pomisao da jedni ljudi mogu drugima ciniti nasilje. Precutkujuci porok, guseci ga u nasem tijelu da ne izadje napolje, mi ga
    s i j e m o, i on ce u buducnosti od toga samo hiljadu puta cesce izrasti. Time sto porok ne kaznjavamo, pa cak ni zlocince ne podvrgavamo moralnoj osudi, mi ne samo da stitimo njihovu nistavnu starost – mi pod nogoama novih pokoljenja podrivamo I same temelje pravde. Eto zbog cega rastu ona “ravnodusna” – a ne zbog
    “nedovoljnog vaspitnog rada”. Mladi se prozimaju idejom da se ovdje nitkovluk nikada ne kaznjava, vec da je uvijek izvor blagostanja.
    Kako ce biti tijesno, kako strasno zivjeti u takvoj zemlji!’

  12. POZDRAV ZA GOSPODINA PEROVICA.NAJPAMETNIJI,NAJHRABRIJI I NAJCASNIJI ZIVI CRNOGORAC SLAVKO PEROVIC.


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

Categories

%d bloggers like this: