DNEVNIK, 19. JANUAR 2009. godine

Kao direktror Državnog arhiva Crne Gore zatekao sam se devetog jula 1989. godine u Aranđelovcu. U ovom prelijepom gradiću u srcu Šumadije održavao se redovni kongres arhivskih radnika Jugoslavije na kojem ću, po čuvenom sistemu „rotacije“ biti promovisan u predsjednika Predsjedništva ove jugoslovenske arhivističke asocijacije. Dio crnogorske delegacije dovezao sam na kongres u maloj, crvenoj „zastava – kombi“ čiju sam kupovinu jedva iskamčio kako bi se njome obavljalo preseljenje skoro četiri dužna kilometra arhivske građe, odnosno nekoliko miliona dokumenata,  koji svjedoče o prošlosti junačkijeh Crnogoraca, neuslovno smještenih u potkorvlju Centralne narodne bibiloteke „Đurđe Crnojević“ na Cetinju, gdje su lagano trunuli, sve tamo od aprilskog zemljotresa 1979.

Bili smo prava atrakcija dok smo parkirali ispred hotela, pored voznog parka drugih republičkih i pokrajinskih arhiva.

Nakon mog isključenja iz Saveza komunista Crne Gore 1988. g. kada sam zbog praktičnih potreba one „stare“ vlasti lažno gađan kvalifikativom crnogorskog nacionaliste, a taj sam „nacionalizam“ navodno iskazivao djelujući kao dugogodišnji predsjednik Književne opštine Cetinje, osnivač i član redakcije časopisa za umjetnost, nauku i kulturu ARS čija je pojava predstavljala prvorazredno pozitivno iznenađenje i na jugoslovenskoj sceni, ali avaj, u kojem su se pojavili „nacionalistički“ tekstovi sa pozicija crnogorskog „separatizma“, te posebno u vezi objavljivanja Etnogenezofobije Sava Brkovića, politički sam i radno „adaktiran“ u Arhiv Crne Gore, na mjesto njegovog direktora.

Naime, komunisti su slične institucije doživljavali kao svojevrsne rezervate gdje su na rukovodeća mjesta smještani isluženi komunistički „kadrovi“ sa kojima se, prosto, nije imalo kud, pa daj ga, bogati, neđe u kultuuuuru, ili po „kazni“, što je bio moj slučaj. Očekivalo se da tu, poput arhivske građe, lagano venem kao fikus zaboravljen u ćošku neke kancelarije, ali i da budem vječno zahvalan za uhljebljenje, jer znaš, moga si ostat i bez posla, no te spasio onaj, jer je poša kod onoga, pa je oni onome reka kako si pametan i da ti se čudi što su ti one greške trebale, ajde jadan ajde… Tako su se komunisti propagandno predstavljali još i kao blagorodni.

U mom slučaju ta stara, dobro uhodana šema, nije funkcionisala. Vidio sam u kakvom je stanju arhivska građa, ogroman dio pisanog sjećanja crnogorskog naroda ličio je na velikog, nemoćnog kita, nasukanog na nekoj plaži, veleribu koja izdiše tu, na moje oči, zaboravljena, i to ne od juče, niti od onog katastrofalnog zemljotresa…

Ne, mnogo, mnogo ranije započeo je taj proces nasukavanja, jer što će arhiv osim kao nezgodan svjedok onoj novoj državi, mladoj, sa mladim novim kraljem, velikoj da veća ne može biti, koja je nastala, pored ostalog, i na razvalinama jedne veoma stare države, a za čiji je slom bitno odgovorna?

Arhiv ne treba ni najnovijoj državi, proleterskoj, koja gradi „novi“ svijet i u njemu „novoga“ čovjeka, a taj se preobraćenik, u ime „srećne“ budućnosti, po default-u nemilosrdno i rušilački obračunava sa svim jučerašnjim, starim i nazadnim, sa prethodnim vremenima u kojima nam nije sijala zvijezda petokraka niti smo imali Najvećeg Sina. Kakav arhiv, kakvo kulturno nasljeđe, kakvi bakrači, imamo mi prečega posla, mi gradimo komunizam!

Dok gledam taj hrbat fascikli, velik kao planina, prosto na silu uguran u to neuslovno potkrovlje, gdje temeratura preko ljeta ispod limenog krova žeže, a preko zime pada ispod nule, ja znam da možda prisustvujem posljednjoj fazi jednog dugog procesa čiji je cilj i smisao, protekom vremena, zaboravljen, ali on i dalje radi, nezaustavljiv, uporan, sam od sebe… Znam da je taj papir što ga vidim pred sobom, sve to što je preteklo, sve što je izbjeglo vatru, vodu, miševe u memljivim podrumima, sve što je sačuvano generacijama, više rezultat razumijevanja i entuzijazma slučajnih, srećom odgovornih pojedinaca, nego smisao zrele samosvijesti jednog malobrojnog društva, jednog narodića, potpuno nesvjesnog koliko mu je svijest potrebna, više je rezultat sreće ili sticaja okolnosti, nego svjesne potrebe njegove države za arhivskom institucijom, jer je ta „država“ puka komunistička forma, danas ne više od partijske modle koja otiskuje puku volju za održanjem apsolutne vlasti jednog čovjeka, vlasti stečene na sablju. Takvoj „državi“ arhivi ne trebaju, osim onih udbaških koji se nalaze na nekim drugim, skrovitim mjestima, brižljivo se njeguju i šire za potrebe očuvanja i održavanja gole, po samoj prirodi, siledžijske vlasti.

Sve to znam pritisnut ogromnom odgovornošću koju nemam sa kim da podijelim. Znam, uradiću sve što budem mogao, pokrenuti stvar, a znam i kako. I pokrenuo sam, i u neviđeno kratkom periodu, zajedno sa sjajnim, nadahnutim kolektivom, uspio da se građevinska rekonstrukcija arhivskog zdanja ubrzano završi, da se arhiv još brže opremi novom i kvalitetnom opremom, da se uvedu novi sadržaji vezani za zaštitu građe, da se kilometri papira presele i smjeste u nove depoe, da se matični arhiv poveže sa lokalnim, da se pokrene zamrla saradnja sa drugim republičkim i pokrajinskim matičnim arhivima, sa Arhivom Jugoslavije, da se obnovi izdavačka djelatnost, da se zaposle novi ljudi… Naravno, ništa od svega toga nijesam morao da uradim. Mogao sam da sjedim, pišem dopise, prazne izvještaje, sastančim, mogao sam da radim sve drugo osim da mislim na ono potkrovlje, na onoga kita, da budem pametan i vodim svoga posla…

Kada je posao završen, čestitao sam sam sebi, svjestan što je urađeno. Kolektiv je razumio. Neko drugi?

U Aranđelovcu su imale prilike da me „vide“ kolege iz drugih republičkih i pokrajinskih arhivskih centara, već se znalo za mene, a znalo se i za pismo ondašnjeg cetinjskog gradonačelnika, uvaženog slikara, koje je službeno uputio Društvu arhivskih radnika Crne Gore, „brižno i očinski“ upozoravajući asocijaciju da mi funkcija predsjednika Predsjedništva arhivskih radnika Jugoslavije ne smije „dopanuti šaka“, jer sam opasni separatista. O tome se pismu raspravljalo na organima crnogorskog Udruženja, o Bože, a nakon „duge i iscrpne rasprave“ udruženje me je podržalo, što je bio fenomen sam po sebi. Elem, u Aranđelovcu sam brzo postao omiljeni i traženi sagovornik, a vrhunac je bio kad sam na završnoj, drugarskoj večeri, zaigrao moravac, čačak, šabačku čiviju onako kako smo to radili mi, momci iz folklornog ansambla Njegoš sa Cetinja, čiji sam bio dugogodišnji solista.

„Opasni su ovi današnji crnogorski separatisti“ dovikuje od svog stola pola u šali, pola u zbilji kolega iz Srbije. Iz kola klimam glavom, dovikujem šeretski slažem se! Smijeh!

U sred tog našeg veselja, iz obližnje, dupke pune TV sale prolama se aplauz, ljudi oduševljeni, kliču, atmosfera se u talasima prenosi na sve prisutne. Pala vlada po sred Novoga Sada! Slobodane naše rosno cveće! Ulazim u salu, gledam: oduševljenje na ekranu, oduševljenje na licima prisutnih, grljenje, kao da je utakmica, neki meč, a meni hladno oko srca. Pita me koleginica iz mog arhiva, obožavateljka tek rođene Miloševićeve zvijezde: „Što misliš Slavko?“ Odgovaram: „Sad je na redu Crna Gora, gotova je!“ U očima joj vidim kao da kaže Bog te čuo, ali joj uz prijetvoran osmjeh izlazi: „Ajde čoče, a i ti sve znaš!“

Tako je počelo „jogurt-revolucijom“ koja će se u Podgorici pretvoriti u januarski crni crnogorski kačamak kojeg i danas kusamo. Tada ću okupiti zbor radnika kolektiva Arhiva i reći da se ljulja Jugoslavija i da kao institucija od prvorazrednog nacionalnog značaja moramo podržati postojeće rukovodstvo, ono „staro“ dakle isto koje me je isključilo iz partije kao „separatistu“.

Jedan sličan telegram podrške poslao je Velimir Koko Vujović, generalni direktor, sa zbora radnika EI „Obod“ Ne, nije bilo nikakve koordinacije. Velimira Vujovića znao sam do tada samo na dobar dan, kako ste?

Onaj će slikar, nešto kasnije, organizovano dočekati Šolevićeve momke na Cetinju.

Ogromna većina cetinjskog komiteta koja je „branila“ Jugoslaviju i njeno „jedinstvo“ od mene, separatiste, listom će stati uz novo „mlado“ Miloševićevo rukovodstvo „imena crnogorskoga, a prezimena srpskoga“ koje će tu Jugoslaviju, onim četvrtim, Kostićevim glasom, formalno i faktički sahraniti.

Doći će i dan kad će se većina ovih cetinjskih partijskih „kadrova“ naći na strani Đukanovića, nastavljajući sa još većim entuzijazmom njegov rat protiv liberala.

Danas, u svečanim prilikama, dižu dva prsta, skandiraju „E viva Montenegro“ i hvale se kako je na Cetinju sve počelo.

Ovim tekstom obilježavam dvadesetogodišnjicu „januarskih događanja“…