Posted by: Slavko Perovic | January 18, 2009

DNEVNIK, 19. JANUAR 2009. godine

Kao direktror Državnog arhiva Crne Gore zatekao sam se devetog jula 1989. godine u Aranđelovcu. U ovom prelijepom gradiću u srcu Šumadije održavao se redovni kongres arhivskih radnika Jugoslavije na kojem ću, po čuvenom sistemu „rotacije“ biti promovisan u predsjednika Predsjedništva ove jugoslovenske arhivističke asocijacije. Dio crnogorske delegacije dovezao sam na kongres u maloj, crvenoj „zastava – kombi“ čiju sam kupovinu jedva iskamčio kako bi se njome obavljalo preseljenje skoro četiri dužna kilometra arhivske građe, odnosno nekoliko miliona dokumenata,  koji svjedoče o prošlosti junačkijeh Crnogoraca, neuslovno smještenih u potkorvlju Centralne narodne bibiloteke „Đurđe Crnojević“ na Cetinju, gdje su lagano trunuli, sve tamo od aprilskog zemljotresa 1979.

Bili smo prava atrakcija dok smo parkirali ispred hotela, pored voznog parka drugih republičkih i pokrajinskih arhiva.

Nakon mog isključenja iz Saveza komunista Crne Gore 1988. g. kada sam zbog praktičnih potreba one „stare“ vlasti lažno gađan kvalifikativom crnogorskog nacionaliste, a taj sam „nacionalizam“ navodno iskazivao djelujući kao dugogodišnji predsjednik Književne opštine Cetinje, osnivač i član redakcije časopisa za umjetnost, nauku i kulturu ARS čija je pojava predstavljala prvorazredno pozitivno iznenađenje i na jugoslovenskoj sceni, ali avaj, u kojem su se pojavili „nacionalistički“ tekstovi sa pozicija crnogorskog „separatizma“, te posebno u vezi objavljivanja Etnogenezofobije Sava Brkovića, politički sam i radno „adaktiran“ u Arhiv Crne Gore, na mjesto njegovog direktora.

Naime, komunisti su slične institucije doživljavali kao svojevrsne rezervate gdje su na rukovodeća mjesta smještani isluženi komunistički „kadrovi“ sa kojima se, prosto, nije imalo kud, pa daj ga, bogati, neđe u kultuuuuru, ili po „kazni“, što je bio moj slučaj. Očekivalo se da tu, poput arhivske građe, lagano venem kao fikus zaboravljen u ćošku neke kancelarije, ali i da budem vječno zahvalan za uhljebljenje, jer znaš, moga si ostat i bez posla, no te spasio onaj, jer je poša kod onoga, pa je oni onome reka kako si pametan i da ti se čudi što su ti one greške trebale, ajde jadan ajde Tako su se komunisti propagandno predstavljali još i kao blagorodni.

U mom slučaju ta stara, dobro uhodana šema, nije funkcionisala. Vidio sam u kakvom je stanju arhivska građa, ogroman dio pisanog sjećanja crnogorskog naroda ličio je na velikog, nemoćnog kita, nasukanog na nekoj plaži, veleribu koja izdiše tu, na moje oči, zaboravljena, i to ne od juče, niti od onog katastrofalnog zemljotresa…

Ne, mnogo, mnogo ranije započeo je taj proces nasukavanja, jer što će arhiv osim kao nezgodan svjedok onoj novoj državi, mladoj, sa mladim novim kraljem, velikoj da veća ne može biti, koja je nastala, pored ostalog, i na razvalinama jedne veoma stare države, a za čiji je slom bitno odgovorna?

Arhiv ne treba ni najnovijoj državi, proleterskoj, koja gradi „novi“ svijet i u njemu „novoga“ čovjeka, a taj se preobraćenik, u ime „srećne“ budućnosti, po default-u nemilosrdno i rušilački obračunava sa svim jučerašnjim, starim i nazadnim, sa prethodnim vremenima u kojima nam nije sijala zvijezda petokraka niti smo imali Najvećeg Sina. Kakav arhiv, kakvo kulturno nasljeđe, kakvi bakrači, imamo mi prečega posla, mi gradimo komunizam!

Dok gledam taj hrbat fascikli, velik kao planina, prosto na silu uguran u to neuslovno potkrovlje, gdje temeratura preko ljeta ispod limenog krova žeže, a preko zime pada ispod nule, ja znam da možda prisustvujem posljednjoj fazi jednog dugog procesa čiji je cilj i smisao, protekom vremena, zaboravljen, ali on i dalje radi, nezaustavljiv, uporan, sam od sebe… Znam da je taj papir što ga vidim pred sobom, sve to što je preteklo, sve što je izbjeglo vatru, vodu, miševe u memljivim podrumima, sve što je sačuvano generacijama, više rezultat razumijevanja i entuzijazma slučajnih, srećom odgovornih pojedinaca, nego smisao zrele samosvijesti jednog malobrojnog društva, jednog narodića, potpuno nesvjesnog koliko mu je svijest potrebna, više je rezultat sreće ili sticaja okolnosti, nego svjesne potrebe njegove države za arhivskom institucijom, jer je ta „država“ puka komunistička forma, danas ne više od partijske modle koja otiskuje puku volju za održanjem apsolutne vlasti jednog čovjeka, vlasti stečene na sablju. Takvoj „državi“ arhivi ne trebaju, osim onih udbaških koji se nalaze na nekim drugim, skrovitim mjestima, brižljivo se njeguju i šire za potrebe očuvanja i održavanja gole, po samoj prirodi, siledžijske vlasti.

Sve to znam pritisnut ogromnom odgovornošću koju nemam sa kim da podijelim. Znam, uradiću sve što budem mogao, pokrenuti stvar, a znam i kako. I pokrenuo sam, i u neviđeno kratkom periodu, zajedno sa sjajnim, nadahnutim kolektivom, uspio da se građevinska rekonstrukcija arhivskog zdanja ubrzano završi, da se arhiv još brže opremi novom i kvalitetnom opremom, da se uvedu novi sadržaji vezani za zaštitu građe, da se kilometri papira presele i smjeste u nove depoe, da se matični arhiv poveže sa lokalnim, da se pokrene zamrla saradnja sa drugim republičkim i pokrajinskim matičnim arhivima, sa Arhivom Jugoslavije, da se obnovi izdavačka djelatnost, da se zaposle novi ljudi… Naravno, ništa od svega toga nijesam morao da uradim. Mogao sam da sjedim, pišem dopise, prazne izvještaje, sastančim, mogao sam da radim sve drugo osim da mislim na ono potkrovlje, na onoga kita, da budem pametan i vodim svoga posla…

Kada je posao završen, čestitao sam sam sebi, svjestan što je urađeno. Kolektiv je razumio. Neko drugi?

U Aranđelovcu su imale prilike da me „vide“ kolege iz drugih republičkih i pokrajinskih arhivskih centara, već se znalo za mene, a znalo se i za pismo ondašnjeg cetinjskog gradonačelnika, uvaženog slikara, koje je službeno uputio Društvu arhivskih radnika Crne Gore, „brižno i očinski“ upozoravajući asocijaciju da mi funkcija predsjednika Predsjedništva arhivskih radnika Jugoslavije ne smije „dopanuti šaka“, jer sam opasni separatista. O tome se pismu raspravljalo na organima crnogorskog Udruženja, o Bože, a nakon „duge i iscrpne rasprave“ udruženje me je podržalo, što je bio fenomen sam po sebi. Elem, u Aranđelovcu sam brzo postao omiljeni i traženi sagovornik, a vrhunac je bio kad sam na završnoj, drugarskoj večeri, zaigrao moravac, čačak, šabačku čiviju onako kako smo to radili mi, momci iz folklornog ansambla Njegoš sa Cetinja, čiji sam bio dugogodišnji solista.

„Opasni su ovi današnji crnogorski separatisti“ dovikuje od svog stola pola u šali, pola u zbilji kolega iz Srbije. Iz kola klimam glavom, dovikujem šeretski slažem se! Smijeh!

U sred tog našeg veselja, iz obližnje, dupke pune TV sale prolama se aplauz, ljudi oduševljeni, kliču, atmosfera se u talasima prenosi na sve prisutne. Pala vlada po sred Novoga Sada! Slobodane naše rosno cveće! Ulazim u salu, gledam: oduševljenje na ekranu, oduševljenje na licima prisutnih, grljenje, kao da je utakmica, neki meč, a meni hladno oko srca. Pita me koleginica iz mog arhiva, obožavateljka tek rođene Miloševićeve zvijezde: „Što misliš Slavko?“ Odgovaram: „Sad je na redu Crna Gora, gotova je!“ U očima joj vidim kao da kaže Bog te čuo, ali joj uz prijetvoran osmjeh izlazi: „Ajde čoče, a i ti sve znaš!“

Tako je počelo „jogurt-revolucijom“ koja će se u Podgorici pretvoriti u januarski crni crnogorski kačamak kojeg i danas kusamo. Tada ću okupiti zbor radnika kolektiva Arhiva i reći da se ljulja Jugoslavija i da kao institucija od prvorazrednog nacionalnog značaja moramo podržati postojeće rukovodstvo, ono „staro“ dakle isto koje me je isključilo iz partije kao „separatistu“.

Jedan sličan telegram podrške poslao je Velimir Koko Vujović, generalni direktor, sa zbora radnika EI „Obod“ Ne, nije bilo nikakve koordinacije. Velimira Vujovića znao sam do tada samo na dobar dan, kako ste?

Onaj će slikar, nešto kasnije, organizovano dočekati Šolevićeve momke na Cetinju.

Ogromna većina cetinjskog komiteta koja je „branila“ Jugoslaviju i njeno „jedinstvo“ od mene, separatiste, listom će stati uz novo „mlado“ Miloševićevo rukovodstvo „imena crnogorskoga, a prezimena srpskoga“ koje će tu Jugoslaviju, onim četvrtim, Kostićevim glasom, formalno i faktički sahraniti.

Doći će i dan kad će se većina ovih cetinjskih partijskih „kadrova“ naći na strani Đukanovića, nastavljajući sa još većim entuzijazmom njegov rat protiv liberala.

Danas, u svečanim prilikama, dižu dva prsta, skandiraju „E viva Montenegro“ i hvale se kako je na Cetinju sve počelo.

Ovim tekstom obilježavam dvadesetogodišnjicu „januarskih događanja“…


Responses

  1. Poštovani gledaoci, dobro veče, vi pratite Dnevnik TVCG. Danas je kralj Crne Gore Milo Đukanović primio agreman od ambasadora Džibutija i obećao mu da će nastaviti razvoj tradicionalno dobrih veza dva naroda i dvije zemlje, u cilju jačanja evroazijskih i arktičkih integracija.

    Svetozar Marović, Princ od Budve i Cijele Boke, nastavio razgovore sa predstavnicima Crne Gore i Brda, u cilju poboljšanja ekonomskih veza dva entiteta.

    Kuči i Vasojevići zalažu se za rat protiv Engleske i drugih neprijatelja evroazijskih integracija. Pivljani uzdržani, Cuce, Bajice i Bratonožići za iznalaženje mirnog rješenja.

    Prvi Crnogorac na Marsu! Pero Jokov Milunović danas se pridružio kineskoj ekspediciji koju je poslalo NJ.V. Kralj Crne Gore, kako bi se crnogorsko čojstvo i junaštvo zauvijek učvrstilo na ovoj fantastičnoj planeti!

    Poštovani gledaoci, danas je 18. januar 2019. godine, vi ste gledali Dnevnik TVCG. Laku noć!

  2. Mogu samo da kazem – ucestvujem u zalosti!

  3. Tvoja prica je izvor sa koga ce se Crna Gora morati napiti. Svi drugi izvori omamljuju, truju, presusuju i gase se.

    Zapamti: Danas mozda to ne izgleda tako, ali sve je veci broj ljudi koji ne prihvata da 1+1 nisu 2. Ovo je jedno od rijetkih mjesta na kom postoji odgovor na svako ‘zasto’ Crne Gore.

    Ogromno ti hvala sto svoje vrijedne ruke ponovo spustas u katran crnogorske proslosti, vadis iz nje utvare i davis ih. Svaka tvoja rijec je metak toliko potreban. Na jedan od tih metaka jednog dana i u najmracnijim umovima ima da klikne – SAD. I tada ce poceti nova trka. Danas, sjutra, nebitno.

    Jos jednom beskrajno HVALA!!!

  4. Gdine Slavko, neka si posao iz ove drzave u kojoj se zivotari,a ne zivi; u kojoj se uspjeh ne prasta, javno se sikaniraju oni koji zbore istinu,u kojoj najveci dvolicnjaci i poltroni imaju moc. Ovdje se ne vrijedi boriti za istinu i pravdu,jer pobjedjuje laz. Narod voli da ga lazes. Skriva oci pred istinom.Jer, ovo je kukavicki narod. Junastvo i cojstvo postoje samo u pricama.Pogledajmo svakodnevnicu.
    Imamo drzavu, ali jos je njeno dvoriste prljavo. Treba ga ocistiti, samo sto nema ko…a koga briga kad nam je i ovako “banja”.Makar za vecinski dio.
    Veliki pozdrav za Slavka Perovica!!!

  5. Postovani Slavko sa ove vremenske distance mi je potpuno jasno a vec pet sest godina sam to ukapira a nadam se i ti, da sustinski u Crnoj Gori nisu u pitanju politicki problemi .U Crnoj Gori postoje psihicki problemi kod ogromnoga dijela stanovnistva Jaki gubitnicki scenariji kod vecine stanovnistva.I sto da se radi sad.Ljudima u Cg trebaju nove glave.Stare su potrosene.

  6. Trebalo je u onoj referendumskoj noći na Cetinju ,viđeti sve te likove kako ushićeno dižu dva liberalna prsta.Gledati na desetine ljudi raznih profila i zaduženja,koji su ti život uzimali 15 godina,đe slave nezavisnost.Neću da vjerujem da su i te noći bili na zadatku!!

  7. DVADESET GODINA,LJUDI!
    Nije to tek dvadeset godina pljačke i prevare; to je dvadeset godina najgoreg primitivizma, prostakluka, divljaluka i ulicarstva kojim su preplavljeni nasi zivoti!
    Sjecam se i ja tog januara, koji me je svojom silinom i seljaclukom prenuo iz sna o studiranju u Engleskoj, iz Novog vala, iz mladosti koja jos nije mogla da vidi da se to vec sve kuvalo, odnosno da su svi sastojci za predstojeci gulas bili neposredno pripremljeni u starim komunistickim kazanima, uzeti i promuckani za ovu posebnu priliku!
    Bilo mi je 18 godina, maturant, na prozoru kabineta istorije, sama u ucionici, vrata skole zatvorena, a nas vajni direktor Nikolica Dzuovic (najstariji i vjeciti poslanik DPSa; kao Milov poslanik i posljednji put u Saveznoj skupštini birao Miloševića za predsjednika!) sabija sve djake u hol i pakuje ih u autobuse da daju podrsku ‘dzemperasima’ na nekakvom mitingu. Ja ne idem, jos zapalim i cigar na prozoru – ulazi Nikolica i pokusava da me utjera u tor s ostalima; ja mu otprilike kazem da mi na pamet ne pada da podrzavam njihove kvazi radnicke, prostacke proteste i revolucije, i nastavljam da pusim. On ludi, vristi da upravo zbog takvih elemenata kao sto sam ja ‘nase promjene’ mogu biti ugrozene, i da smjesta ima da udjem u autobus, da ce mi zvati oca, i jos drsko pusim, i to u sred skole, itd… Ja kazem da zove oca slobodno, da me niko s prozora maknut nece! On ne popusta – zove mog oca, ovaj mu, fala mu, rece da sam punoljetna te da je to moja legitimna odluka. Ovaj opet prijeti da ce me izbacit iz skole, ja na to da imam sve petice te da ne moze… i tako to traje.. Konacno Nikolica odlazi da ne zakasni na autobus, nemocan, i zestoko uzdrman jednim takvim nebitnim detaljem – samo jedan djak nije posao, a Nikolica se toga sjeca i danas (sad to prepricava s osmjehom-a ja mu kazem da bi trebo plakat i najdublje mi se izvinut!)
    Eto jedna mala sekvenca po kojoj se i ja sjecam tog januara! A danas se pitam – ako mnogi i nijesu razumjeli sto se iza brda valja, kako to nijesu OSJETILI? A osjecalo se tako da ti ni 10 stipavica na nos ne bi bilio pomoglo! Vonjalo je na trulez i jad jos i mnogo prije, dok sam jos u osnovnoj s 13 godina slusala Davida Bowiea, a istovremeno u skoli prisilno i s podsmjehom citala soc-realisticku ili ratnu literaturu prepunu krvi i nasilja, ucila nedotupavne floskule socijalistickog samoupravljanja koje su mi kao normalnom celjadetu bile totalno strane, i uvijek mi se cinilo da mora da se svi foliraju da zaista vjeruju u to sto pricaju ili pisu! Ako smo cak i mi, kao djeca, osamdesetih osjetili cari ‘zapada’ i slobode kroz muziku i putovanja, kako je moguce da se izabralo ovo drugo!? Ponovo mrak, rat, primitivizam, siromastvo? kada ovo govorim, ne mislim, naravno na strukture koje su to orkestrirale, vec na zanos s kojim je ova projekcija zivota prihvacena u narodu. Zar nijesu citali Alan Forda, zar nijesu negdje otputovali, zar nijesu slusali Pink Floyd, zar nijesu bar omirisali slobodu koja se ipak probijala kroz komunisticku vlast putem standarda koji je bio porastao i koji je mogao(kroz opismenjavanja i samoorganizovanje) tom istom komunizmu da priredi iznenadjenja koja nije ocekivao? Zasto je vecini pomisao na stvarnu slobodu tako smrdjela da su morali zatomiti, u konacnom, prije par godina i sam LS, kao posljednju institucionalizovanu nadu za slobodu? Mislim da je sustina u tome sto za ‘biti slobodan’ treba imati hrabrosti. Nije, dakle, stvar u tome sto borba za slobodu iziskuje hrabrost, vec u tome sto je samo stanje slobode zahtijeva. Treba biti hrabar da bi zaista bio slobodan, jer onda sve moras sam! Nema nikoga da ti kaze kako, sta smijes, sta ne smijes, a ovaj narod to ne voli- treba im tata koji im nikada nece reci kao moj – ona je punoljetna i sama odlucuje! zato je za naseg prosjecnog gradjanina sloboda slicna smrti – ne zna sta bi s njom niti sto u njoj slijedi, te bjezi od nje kao od djavola! Kako onda-tako i danas!

  8. nasi stari su puno toga rekli,a nidje nisam cuo izreku:’ pakao pocinje januarom”.

    20 godina,pa da su sve zlatom optocili,dosadili bi.

    pozdrav g. perovicu uskoro ce 19 godina od pocetka nase borbe.

    viva vero montenegro

  9. RE: hel

    Zar nijesu citali Alan Forda, zar nijesu negdje otputovali, zar nijesu slusali Pink Floyd, zar nijesu bar omirisali slobodu koja se ipak probijala kroz komunisticku vlast putem standarda koji je bio porastao i koji je mogao(kroz opismenjavanja i samoorganizovanje) tom istom komunizmu da priredi iznenadjenja koja nije ocekivao?

    Mislim da je odgovor na sva pitanja “ne”. Makar za 80% naših građana.

    Ako su i otputovali neđe, bili su po buticima i pazarili farmerke.

  10. Paulo Koeljo je svoj roman”Zahir”poceo sledecom recenicom:”Ja sam slobodan covjek”.
    U nastavku romana citam i sledece recenice:”Rodili smo se u vrijeme pobune.Posvecujemo joj se svim srcem,stavljamo na kocku nase zivote i nasu mladost a odjednom se plasimo:pocetna radost ustupila je mjesto istinskim izazovima:umoru,monotoniji,sumnjama u vlastite sposobnosti.Primjecujemo da su neki prijatelji vec posustali.Primoravani smo da se suocavamo sa samocom,iznenadjenjima koja nas vrebaju iza nepoznatih krivina na putu a poslije nekoliko padova,kad nije bilo nikoga da nam pomogne da se pridignemo,pitamo se nije li sav taj trud uzaludan.
    Ali vrijedi nastaviti.I nastavicemo,mada znamo da nam je dusa,iako besmrtna,uhvacena u ovom trenutku u mrezu vremena,sa svim njegovim pogodnostima i ogranicenjima.
    Trudicemo se,svim silama,da se oslobodimo te mreze.
    Kada to vise ne bude bilo moguce i kada se vratimo prici koju su nam servirali i dalje cemo se sjecati nasih bitaka i bicemo spremni da se ponovo upustimo u borbu,ako se ukaze povoljna prilika”.

  11. Gleda sam na HTV-u u emisiji Latinica, priču o muzici 80-ih ex yu.Jedan od gostiju reče otprilike ovako:Dok smo mi uživali u muzici,studiranju,putovanju, druženju, itd 80-ih oni su već pripremali krvavi scenario,tako da kada je to počelo nijesmo bili pripremljeni za tako nešto.A ja se pitam kako tako nespremni izabrasmo pravu stranu,kako bi i danas na bilo koju njihovu ponudu reka :ljudi zaludna vam rabota,vama jednostavno ne mogu pripadati”

  12. Interesantan odlomak iz istorije SFRJ.

    Takodje i cinjenica da su 20 godina isti ljudi na vlasti, a da se to naziva demokratija.

  13. provedrice vise gore crne,mora!mora se boriti za slobodu,bez nje smo samo obicne ljusture,ljudske.citao sam nedje,da smo mi crnogorci hrabar,junacki,ostrouman narod.moze li mi ko sada to potvrditi,posto ja to uopste ne primjecujem.ako jedan narod dozvoljava sebi ka mi,netreba da se zove narod.covjece pa nas 20god.jedna familija,drzi za vrat,a mi?junacine crnogorske,kada je jedan brkovic jevrem slika crnogorca,stid me je!slavko,kumim te bogom,ajde da se vrne lscg,da se opet borimo da provedri vise gore crne! daj da se imamo mi mladi dje okupit,da se rece milasu-parasu dosta je bilo coce.puno pozdrava za vjecnog lidera slobodne,cojske crne-gore!slavko nastavi pisati!

  14. i tako …proslo je 20 godina od dolaska mladih ,lijepih i pametnih na vlast ,onako sve u trku bijelih konja koji nam porucise da ‘godine pocinju januarom’ i zamislite..ne slagase nas! Tada sam imao samo 3 godine i pravo da vam kazem ne sjecam se narocito tih ‘istorijiskih’ trenutaka. Ako odem u koju godinu kasnije, moje sjecanje se moze vezati za one trenutke koje sam proveo na ocevim ramenima,zbunjeno sjedeci i plaseci se pucnjave koja se znala chuti na mitinzima LSCG-a, duboko naravno istraumiran nekim drugim metkovima koji bas i nisu isli u vazduh tih godina. Sada kada premotavam film, debelo se ponosim i sobom a posebno sa svojim ocem koji mi je omogucio da ga danas SMIJEM pominjati i na njega se pozivati bez truncice stida i srama,ali sa velikom kolicinom gordosti i nadmenosti ,one nadmenosti svojstvene samo ljudima koji ZNAJU ,bez obzira na sve da su u pravu! Sjecam se isto tako i njegovog prisilnog odvodjenja u rezervu tih godina… sjecam se i Perice Djakovica reportera sa dubrovackog ratista i one tmurne njegove pozadine na ekranu ,kao i trake u dnu TV-a koja je pustala imena poginulih i ranjenih za taj dan …sjecam se i da sam u tim imenima trazio i ime svoga oca…Hvala Bogu da ga nikad nisam nasao!! Tih dana poplava umobolnih muzickih spotova koje je lansirala tadasnja televizija (sto ne znaci da je njen danasnji ukus iole bolji) zaobisla je i moj stan…jace nego ikad se culo ‘samo par godina za nas ‘ od EKV-a. Repertoar kica i sunda koji je karakterisao tadaasnje a i danasnje vlastodrsce mene nije pogadjao jer pored majke bivse rockerke i sestre koja je tada bila u tom fazonu to je ipak i bilo nemoguce…toliko o tome da se nije moglo odupreti i da se nije moglo izdrzati. Nije se htjelo danas mogu slobodno zakljuciti. I kada pogledam sadasnjost necu reci da je ova vlast unistila nesto ,nekog…na zalost reci cu da je stvorila…a stvorila je citave generacije punoljetnih ljudi koji su odrasli na njjihovim ratnim poklicima i na njihhovom nevaspitanju i vulgarnostima koje svakog dana mozemo sretati u nasem komsiluku, nasoj kladionici,omiljenom kaficu ili ti navijackoj tribini! Neka drugi daju svoj sud na cemu se bazira stanje duha tih generacija..neka drugi kazu koliki je nivo bunta u njima…da li postoji bilo ko, ko o tome razmislja? Vlast je stvorila svoju vojsku i u tome se moramo sloziti. Za razliku od ostalih zemalja u kojima se pokret otpora protiv hegemona i njegove bulumente bazirao na mladim ljudima i njihovom poletu ,energiji i onom ukorijenjenom mladalackom buntu ,u Gori Crnoj to necemo gledati, jer je upravo mladost u ovoj zemlji stvorena na ‘njihovim’ osnovama, i ne zna za bolje. A oni koji su vrhunac svog politickog ili bilo kog drugog obrazovanja vidjeli u podjeli na cetnike i partizane, Srbe i Crnogorce,Muslimane i Bosnjake, Glupe i JosGluplje, siguran sam da nece biti reanimatori crnogorske mladosti u bilo kom pogledu.
    I kada sa ovolikom dozom pesimizma koji nosim u sebi razmislim ..i dalje se nadam ..i dalje vjerujem da je nivo onih koji su pretekli u opstoj ‘poplavi’ s pocetka ’90-tih dovoljno jak da moze jednog dana provedriti nad ovim brdima. Tada ce tek misija LSCG-a ,kao stozera zdrave misli ,doci do pravog izrazaja. Postojao kao politicki faktor ili ne ,zasigurno ce ideje,ljubav,vedrina, inteligencija, vaspitanje, ona kolicina medjusobnog uvazavanja poznata samo Nama, zabljesnuti u nasim zivotima…ne zato sto je to Nase vec zato sto je u svim ovim sentencama ukljucena velika vjera svih Nas. A gdje je vjere tu mora doci i uspjeh.
    Pozdrav veliki svim posjetiocima bloga i autoru,
    s velikim postovanjem!

  15. Nadam se da cete, gdine Peroviću, naći vremena i strpljenja da date makar jedan sveobuhvatni komentar onih tekstova koje mi,posjetioci Vašeg bloga,ostavljamo. Nešto simbolično napišite,da se makar stvori utisak da međusobno komuniciramo.Meni ćeto mnogo da znači. Vjerujem i da posjetioci bloga dijele moje misljenje.
    “Trazi i dobices”-kaze Biblija.Ako mi izađete u susret,obradovaće mene i mnoge druge.
    Puno pozdrava!!

  16. Policijski projekat je ovakva zavisna nezavisnost koja treba samo poltronima, lopovima i glupanima koji jos dijele ljude kao ovaj sluga DPS-a Ferhat Dinosa koji rece prije neki dan da se ne moze biti pravoslavni zet i albanski patriota!..fuj!

    Ave Slavko, morituri te salutant!

  17. I rece mi otac,covjek se primakao sedmoj decenji zivota.da li cu ja sine makar jednom dozivjet promjenu vlasti u svome zivotu.Nisam zna sto da mu odgovorim samo me je neka cudna tuga prosla.Dabogda nase tamnicare majcino mlijeko razgubalo.

  18. crnu goru samo treba ponovo pronaci.ponovo joj se vratiti ali bez laznog vracanja. bez koristoljublja sebichluka straha .svega onoga cime se nije karakterno nikad odlikovala. u ljudima. pronaci ljude u crnoj gori ,pronaci ljude nanovo. pronaci ih u sebi .

  19. Svaka rijec NAPISANA, ako je ovi nesrecnici ikad budu citali znace, da ni sve pare pokradene ne vrijede jednog naseg dana od 1991 gogine, kada smo ulicama isli uzignute glave i bili srecni sto smo Liberali, i to oni pravi, cetinski , crnogorski, da gordo prkose , i dostojanstveno kazu
    >Pod srecnom sam zvijezdom rodjen> Liberal od glave do pete.

  20. RE: Branko PG

    Poštovani,

    Na ovom linku pronaći ćete odgovor na Vaše pitanje.

  21. Meni je danas malo muka ljudi kad cujem onaj poklic Viva Vero Montenegro. Muka jer znam da ti ljudi nikad tome nisu pripadali. Uvjek kad sam na nekoj utakmici koja “zivot” znaci, i kad se prolomi ono nase “E Viva” ja nekako ucutim i ne mogu da progovorim, zacutim a misli mi odlutaju daleko van ovog ludila.
    Ipak se nadam da ce se nesto nekad promjeniti, optimista sam. Uvjek sam izlazio do sada na izbore, glasao protiv njih al uvjek dobiju, i onda uvjek kazem samom sebi da na sledece necu izlaziti.

    I tako godine prolaze “E Viva” vise ne zvuci kao sto mi je zvucalo prije. Sada mi je mrsko zbog ljudi koji su ga preoteli.

  22. Gospodine Aleksiću,hvala što ste me uputili na tekst S. Perovića,čiji sam sadržaj pročitao još ranije,ali zbog riječi “uglavnom”, gajio sam nadu za nekom vrstom direktne komunikacije sa gospodinom Perovićem. Naravno,biću redovan posjetilac ovoga bloga i dalje.
    Vama još jednom velika hvala na pomoći. Sve najbolje Vam želim.

  23. Da svima bude lakse izvukao sam deo teksta iz linka koji je poslao Aleksandar. Sve je objasnjeno. Ne slazem se u potpunosti sa autorom, ali postujem njegovu odluku.

    “Na kraju, dužnost mi je da obavijestim zainteresovane, ukoliko ih bude, a prema čemu sam ravnodušan: sebi ću dati za pravo da reagujem samo na one događaje, stvari i pojave koje mi se učine interesantnim, ne moraju biti političkog karaktera, mada je sve politika i od nje, u glavnom sve zavisi. Uglavnom neću prihvatati razgovore na blogu, niti davati odgovore na pitanja koja mogu biti postavljena. Nemam vremena, a kažem – uglavnom. Uvredljive komentare ću odmah banovati.”

  24. e viva vero montenegro je iz srca i duse,kako zvuci kad to mugosa kaze?a nikako coce!slavko,nikad nijesam volio kult licnosti,sto cu kad sam atipicni crnogorac-liberal.a tebe hvala,sto sam ima koga da slusam i da znam sto je sloboda!nadam se u sv.vasilija,da cu te slusati opet,sa bine pred punim podgorickim trgom.da mogu dic dva prsta i kriknut slobodni smo crna-goro!pozdrav za tebe i sve liberale crnogorske!ima nas milo,vazda ce nas i biti!

  25. Ovu tvoju adresu sam stavio u Favorite,dodje nam kao bistra voda u ovim mutnim vremenima.Za nas zivotno vazna,koji smo ziveli sa idealima koje si ti prestavljao i u najmanju ruku si nam citao misli svih ovih skoro 2o god.Meni je savest cista,vise nisam mogao dati za te ideale nego sto sam dao,slicne sudbine kao i ti,ali ne kajem se.Svako dobro i pozdrav svim ljudima koji posjecuju ovaj blog.


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

Categories

%d bloggers like this: