DNEVNIK, 24. JANUAR 2009. godine

SARAJEVSKI SVIJET, Januar 1991. godine

Nijesam taj Perović!

Besane noći Slavka Perovića, predsjenika Liberalnog saveza Crne Gore, nakon filma SSNO; Ko je Perović s filma, a ko Slavko Perović iz glasina koje se javno prepričavaju po crnogorskim mjestima?

Cetinje, 25. januar, pazarni dan, jutro nakon emitovanja dokumentarne emisije Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu i Zastava-filma o naoružavanju pripadnika HDZ-a. Na ulicama uobičajna gužva, a u kafanama, kafićima i ostalim “lokandama” (lokalni naziv za točionice pića) mjesta ni za lijek.

– Viđeste li, ljudi, onu bruku sinoć, ‘oće ustaše da nas poklope – upita prisutne jedan stariji čovjek u poznatoj “Borovoj lokandi” u centru grada. Neće nas, koliko sam ja vidio, nema Cetinja na onoj njihovoj ustaškoj karti. Pametni su, jer znaju da nama ništa nisu mogli ni Turska, ni Austrougarska, Njemci da i ne pominjem, a kamoli oni, ada šaka jada – dodaje drugi. Ne bih se ja s tim složio, jer čuste li da i među nama Crnogorcima imaju devet hiljada svojih ljudi koji će stati na njihovu stranu. Vodi ih nekakvi Perović, ma da nije, zaboga, to ovi naš liberal Slavko Perović. I tako je sve počelo…

Jedni su sa sigurnošću tvrdili da je u pitanju neki Nikšićanin, vojno lice po imenu Radovan, za druge nije bilo dileme da je to cetinjski liberal – reformista Slavko Perović. Podstaknuti tim pričama, kao i radijskim i televizijskim saopštenjima u kojima Slavko Perović od najviših saveznih i republičkih funkcionera traži zaštitu, posjetili smo predsjednika Liberalnog saveza Crne Gore i doskorašnjeg veoma ozbiljnog kandidata za člana Predsjedništva SR Crne Gore…

– Emisiju sam gledao kod jednog prijatelja u Titogradu(1) – počeo je svoju priču Slavko Perović, inače aktueni potrpedsednik SRSJ(2) za Crnu Goru. Pri pominjanju prezimena Perović obratio sam posebnu pažnju na to da čujem o čemu se radi, jer me, kao i svakog žitelja naše republike, zainteresovala uloga tog Crnogorca u svemu. Po završetku emisije prijatelj mi je sugerisao da zbog eventualne zablude ipak javnosti predočim da to sa mnom nema nikakve veze. To sam odlučno odbio, tvrdeći da je više nego očigledno da se radi o čovjeku iz Virovitice, koji tamo sa osam ili devet ljudi treba da obavi neke važne poslove. Vratio sam se zatim na Cetinje, a ni dlaka mi na glavi, što se kaže, nije mogla pomisliti da će neko tog Perovića s filma povezati sa mnom.

Da se u tim razmišljanjima Slavko Perović u potpunosti prevario potvrdio je i naredni dan, kada su počela višednevna, na sreću, samo verbalna maltretiranja njega i članova njegove familije. Kada je beogradski spiker(3) sutradan ujutro najavio da zbog, kako reče, velikog interesovanja gledalaca iz Srbije, Bosne i Hercegovine i posebno Crne Gore, čiji su žitelji htjeli da saznaju ko je taj Perović koji će da vodi devet hiljada Crnogoraca na Knin, repriziraju pomenutu dokumentarnu emisiju, i kada je u kontakt – emisiji Drugog programa Radio – Crne Gore, posvećenoj događajima u Hrvatskoj, nekoliko slušalaca, tvrdilo da je Slavko, taj famozni Crnogorac, Perović, naš sagovornik, uvidio je da je vrag odnio šalu i da treba što prije reagovati. Telefon u stanu Perovića, u kojem pored Slavka stanuju njegovi roditelji, supruga i sedmomjesečna kćerkica, za sve to vrijeme nije prestajao da zvoni. Javljali su se “anonimusi” iz svih krajeva Crne Gore, a po naglasku Slavko tvrdi da ih je najviše bilo iz Nikšića i Herceg-Novog. Psovali su, vrijeđali i prijetili da će ubiti, pa čak i linčovati njega i porodicu, da će im ubaciti bombu u kuću, dijete spaliti, odnoso, “obećali” su sve ono što je do sada bilo svojstveno samo fašističkim ubicama.

– Te najmonstruoznie i najužasnije prijetnje dobile su za mene svoju pravu težinu u trenutku kada je na moja vraća pokucao inspektor SDB iz Cetinja, koji me je upozorio da su i oni tokom noći dobili više od pedeset poziva kojima se najavljuje linč i traži moja adresa, i da bi dobro bilo da se malo pričuvam. U međuvremenu, pozvalo me nekoliko članova SRSJ za Crnu Goru iz primorskih i opština na sjeveru Crne Gore moleći me da hitno nešto preduzmem, jer su se i oni, kao tobožnji bojovnici, našli na udaru anonimnih optužbi i prijetnji. Čak su mi rekli i to da imaju osjećaj da će svakog trena početi da ih love po ulicama. Uvidio sam tada da je zbog sramne medijske kampanje dio naroda zahvatila histerija koja se može tragično završiti. Sjeo sam za mašinu i otkucao pisma koja su kasnije upućena saveznom premijeru Anti Markoviću, saveznom sekretaru za narodnu odbranu Veljku Kadijeviću, predsjedniku Predsjedništva SR Crne Gore Momiru Bulatoviću, kao i još nekim saveznim i republičkim funkcionerima, u kojima sam tražio da se javno objelodani pravi identitet u emisiji pomenutog Crnogorca Perovića, i da se meni i mojoj porodici obezbijedi potpuna zaštita. Svu odgovornost za moj život kao i živote ukućana prebacio sam tada na organe Republičkog SUP-a. Javio sam se ujedno i Radio-Crnoj Gori i direktno učestvujuću u programu objasnio slušaocima da ja nijesam, a niti mogu biti taj Perović koji se pominje u dokumentarnoj emisiji, već da je posrijedi vješto smišljena igra čiji je glavni cilj moja fizička likvidacija. Molio sam isto tako “anonimne telefoniste” da me više ne zovu, jer stvarno za to nemaju nikakvog razloga.

I možda bi se, kako kaže Perović, na tome sve i završilo da narednog dana i pored činjenice da su Radio i TV Crne Gore Slavkov demant emitovali više puta, što znači da ga je čula cijela Crna Gora, titogradska “Pobjeda” nije na vidnom mjestu objavila, po tvrdnjama Perovića, monstruozni tekst, napravljen u najboljem gebelsovskom maniru, a u kojem se nedvosmisleno tvrdi da je Slavko taj Crnogorac Perović, a da su članovi SRSJ za Crnu Goru, tih devet hiljada Crnogoraca koji treba da idu na Knin. Te, kako reče, ordinarne laži, kao i obnovljeni pozivi i prijetnje osnovni su razlozi zbog kojih je Perović sazvao konferenciju za štampu i pred dvadesetak novinara iz većine jugoslovenskih redakcija, optužujući “Pobjedu” za širenje histerije i mržnje, ponovio da nema ama baš nikakve veze sa ličnostima i događajima iz dokumentarne emisije SSNO.

– I prije dva mjeseca ta ista novina me preko svog nepostojećeg čitaoca iz Dubrovnika napala da sam “ljubio ustašku zastavu”, što apsolutno nije tačno. Ali, ovo što se sada događa prelazi svaku civilizacijsku mjeru. Teško je u nekoliko rečenica objasniti kako ovih dana živi moja porodica. Reći ću samo to da sam u nekoliko navrata jedva ubijedio svog oca Vukašina, koji ima osamdeset četiri godine i kojemu su dva brata poginula u NOR-u, a jedan čak od ustaške kame, da ne uzme svoj trofejni pištolj i na svoj, partizanski način, obračuna se sa glavnim uzročnikom svih zala naše familije, Vidojem Kontarem, urednikom “Pobjede”. Da ima zakona i da država funkcioniše kako treba, vjerovatno čovjek ne bi ni razmišljao da se brani na ovaj način.

1. Ovakvim iskazom i u atmosferi gotovog linča, štitio sam identitet čovjeka kod kojega sam te noći bio. Danas mogu reći da sam se zatekao kod ondašnjeg aktiviste LSCG Bora Vukotića, mog brata od tetke, u njegovoj kancelariji predstavništva JUGOAGENTA u Podgorici. Ta je kancelarija u jednom kraćem, ali značajnom periodu bila jedina „slobodna teritorija“ za okupljanje liberala u Podgorici.

2. Savez reformskih snaga Jugoslavije za Crnu Goru.

3. Današnji popularni voditelj popularne TV emislije RTS Žikina Šarenica, Živorad Nikolić.

„ …Na ovdašnju nesreću pored vojnih i policijskih ministara i opštinskih tajnika HDZ, jedan od učesnika razbijanja Jugoslavije bio je i (ne)znani Perović. Obećao, kažu Crnogorac Perović svoje ljude, naravno Crnogorce u sto postotonim procentima da uđu u sastav jedinice za tihu likvidaciju i da pozvone na vrata oficira JNA. Sintagma „Crnogorac Perović“ koju je izgovorio tajnik HDZ iz Virovitice budi kod ovdašnjeg stanovništva neodoljive asocijacije na nedavno vrijeme. I dok kafanskomnjenje jednom poznatom crnogorskom prezimenu dodaje, takođe, poznato crnogorsko ime, primijećeno je da se pojedini lokalni sagovornici jedne crnogorske stranke neuspješno drže za glavuočekujući da svakog trenutka budu pozvani od Crnogorca Perovića…Crnogorski narod naravno zna šta će sa svojim „Crnogorcem Perovićem“ ali šta je preostalo htvatskom narodu“ Kao što se može zaključiti, novinar „Pobjede“ sugeriše da je „Crnogorac Perović“, u stvari, Slavko Perović, predsjednik opozicionog Liberalnog saveza – „Pobjeda“ od 27 januara 1991, „Noć dugih noževa“, Dražen Drašković “ Preuzeto iz: Živko M. Andrijašević „Nacrt za ideologiju jedne vlasti“ Bar 1999 str.38.

Skrećem pažnju na ovaj nezaobilazni Andrijaševićev rad za sve one koji se zanimaju za našu najnoviju istoriju. Takođe preporučujem vrlo informativan vodič kroz dzunglu crnogorskog januara 1989, knjigu dvojice bivših liberala, Veseljka Koprivice i Branka Vojičića: Prevrat koja je u povodu petogodišnjice januarskih događanja objavljena 1994 zahvaljujući poticaju, iniciajtivi i akciji LSCG koji je i izdavač ovog vrijednog štiva.

Kao što znamo, arhive radija i TVCG iz ovog perioda su već „preorane“, vjerovatno uništene, pa zaborav polako prekriva „životna djela“ ondašnjih odgovornih urednika: televizije Božidara Čolovića i radija Zorana Jocovića, kao i mnogih novinara: Radmile Burić, Emila Labudovića, Dragoljuba Pavićevića… U tom smislu, nekako je nepravedno sjećati se samo Pobjede Vidoja Konatara i čitave novinarske plejade: Petra Ćetkovića, Miodraga Tripkovića, Šćepana Vukovića, Milenka Vica, Jovana Plamenca, Gordane Vujović, Vaska Radusinovića…

U jednoj prilici, nekoliko godina kasnije, Vasko Radusinović će mi se iskreno izviniti…

A što su radili „dopisnici“ beogradskih medija iz Podgorice, teško je opisati…

Ovim tekstom obilježavam 24 januar 1991-ve, dan kad je emitovan „film“ o naoružanju u Hrvatskoj u kojem je pomenut „Crnogorac Perović“. Kuriozitet je da je „Narodna armija“ list JNA u specijalnom izdanju objavila kompletan fonogram svih razgovora koje je „film“ tretirao. U tom „scenariju“ nigdje se ne pominje prezime Perović. Očigledno je „nasnimljeno“ u filmu. Ali, čak ni u „filmu“ koji je dokazani falsifikat što se dijaloga tiče, ne pominju se ni devet hiljada Crnogoraca, ni Knin…Sve je bila konstrukcija specijalaca u medijima. Te noći, s očiglednom namjerom našeg fizičkog progona i uništenja u puču koji je bio planiran na nivou Jugoslavije, pa se od njega odustalo u zadnjem trenutku, liberali su od strane one-ove vlasti, zločinačkom podlošću gurnuti u pakao koji će trajati godinama.

U sred žive vatre, u sred potpaljene lomače, vjerujući u istinu, opstali su…