DNEVNIK, 26. JANUAR 2009. godine

Svakom proteklom godinom, svakim mjesecom i danom, sve više je uočljivije da je osnivanje Liberalnog saveza bilo pravo čudo. Pod ovim podrazumijevam i činjenicu da je u uslovima javne promocije jednog naopakog političkog projekta čiji su jurišnici i plaćenici opijeni slatkim, crnim vinom nacinalizma i šovinizma, rušili sve pred sobom, Liberalni savez uspio, uprkos svemu,  okupiti na hiljade ljudi koji su disali istim dahom i čija su srca tukla istim ritmom što je izazivalo oduševljenje koje je prelazilo u čistu ljepotu i sreću  bivstvovanja i djelovanja u uslovima koji su po svim bitnim karakteristikama bili identični onim okvirnim tačkama koje definišu  fašizam.

Sve je bilo tu, osim logora, ali je u suštinskom smislu čitava Crna Gora bila logor, zatvor, izložena na milost i nemilost njegovim šefovima, junošama i jurišnicima jedne mračne politike.

Biološki, bijahu to mladi ljudi, mahom odnjivljeni na najmlađem jugoslovenskom univerzitetu, ali duhovno, bijahu to beskrupulozne,  prljave i podle,  primitvno uobražene spodobe,  spremne na sva moguća nepočinstva,  spremne da huškaju i podrže jedan nepodnošljivo sramotni,  krvavo besmisleni rat,  „prodajući“ ga kao misiju mira, kao rat za mir!

Sve ovo će većinska Crna Gora halapljivo  gutati kao alvu trudeći se da proguta što više,  htijući da bude prva u tom besprimjernom  kusanju,  iako se alva nije kusala, nego nešto drugo.   I znalo se što se kusa,  nema tu pravdanja,  od akademika do čistačice,  na isti način kao što se zna i danas, pa se sve dalje i sve više kusa…

U tom logoru većina se svojski trudila iz petnih žila  da ugnjetava manjinu na svaki način, šireći monstruoznu mržnju,   kidajući svaku vezu đe se gođ moglo kako bi Crna Gora ostala sudbinski da visi samo o koncu lične vlasti i hira  jednog opskurnog komunističkog aparatčika koji se prosto,  kako je to  vrijeme pokazalo,  igrao „velikog vođe“ na račun milona drugih,  njihovih sudbina, na račun sudbine uzavrelog balkanskog prostora raspaljujući mu sve duboke,  primitivne strasti,   poništavajući sve njegove ljepote,  a ima ih Balkan u izobilju.

Spinovana je laž da se Balkan vjekovima samo klao,  laž neviđena koja je opravdavala sramotnu činjenicu da se novi balkanski sukob odvija tu, na samom evropskom pragu i da krv prska po evropskim vratima, a da se godinama jalovo pregovara sa zločincima.

Imao je Balkan ljudi koji su bili protiv klanja, ostavljeni su na suvom, na cjedilu, bez pomoći, bila je to velika igranka, planirana i započeta kad je za nju došao čas, prosto, tako se to radi u nesretnim ćoškovima ove Planete, na žalost i užas…

Prelistavam prvi broj Liberala i nailazim na spisak članova Inicijativnog odbora za osnivanje LSCG, uokvirena u  u anterfileu imena :

Velimir Vujović-Koko, jedan od najboljih ljudi koje sam sreo u životu;

Vukmanović Miodrag, novinar,  čovjek sa kojim me je upoznao pokojni Peđa Vulikić. Vukmanovića sam iskreno volio i poštovao.  U najkritičnijem trenutku po stranku, bez rječi obrazloženja, ali sa vidljivim jezikom tijela, zariće nož u leđa, do balčaka. Dugo, veoma dugo sam gajio nadu da će se Miško izviniti, ponuditi priču…

Predrag Vulikić koji je odrastao sa mnom, kojemu je moja familija bila njegova, a svi moji – njegovi… Mislio sam da će se prije sručiti Mjesec na Zemlju  nego što će Peđa krenuti putem kojim je krenuo.  Nezamislivo, a desilo se… Vulikić Predrag jednog dana postaće šef kabineta   Dragana Đurovića, potpredsjednika Vlade…

Marović Milan – Coko, direktor Galerije nesvrstanih, veliki prijatelj, fajter, nepomičan, stamen, nepokolebljiv. Doći će vrijeme kad se godinama nećemo viđati, a ni čuti. Vrijeme me je gutalo, dan mi se činio prekratak, godine su se slivale u brzu, pokretnu traku: trči, trči, trči, možda stigneš Crnu Goru, da se ne sutura. Za mnoge nijesam imao vremena, još manje snage za priče.

Mrvaljević dr Jakov, direktor Narodnog muzeja koji će se poput lake izmaglice vrlo brzo izgubiti iz vida. Čim je režim počeo da reži na nas pokazujući čelične, oštre očnjake, čim smo postali „ustaše“, čim se shvatilo da Liberalni savez nije ladolež za “intelektualna” nadmudrivanja, nego položaj po kojem se puca, čim se razumjelo da je to prava pravcata tuča, boj, dr Jakov će me već u maju ili junu devedesete zaustaviti na cetinjskom korzou i reći da on, ipak, nije za ovu vrstu politike, a i zauzet je, bavi se naučnim radom… No ovo mu neće smetati da se punih osam godina kasnije prvi put javno prisjeti svojeg liberalnog boračkog staža i po tom osnovu „zatraži“ spomenicu od DPS,  ne samo kao „obični“ bivši liberal, nego kao osnivač. Postaće jedan od komičnijih Đukanovićevih megafona, napisati će tekstove i dati intervjue  koji spadaju u red najsramotnijih,   ikad napisanih o meni lično i LSCG, tekstove krcate  jarosnom mržnjom.

U pravu ste, bilo je to ono vrijeme kada je režim naručivao lažne „osnivače“ na svakom ćošku, a televizija ih redovno slikala.  Za razliku od ovih lažnih, Mrvaljević bijaše tamo one januarske noći i držaše slovo na osnivačkoj skupštini.

Čitavi taj osnivački spektakl valjalo je pripremiti, a pripremalo se krvavo radeći, nekih godinu dana.

Operativni tim se sastojao od Vulikića, braće Vučinić iz Rogama, Steva i Đura,  koje sam svemu nužnom  naučio,  i mene. Naporno se radilo, udarnički, sa zanosom.

Ne, motiv nije bio borba za vlast, motiv je bio da se Crnoj Gori saopšti sve što se o njoj zna, bio je to posljednji trenutak, prije nego što je cunami zaplavio, da joj se kaže sve ono što ona o sebi nije znala,  sve što joj se podlo i planski, decenijama  brisalo iz sjećanja, potreba da se ukaže na njene moguće šanse i izlaze iz klanca mržnje u koji je ugnana, mogućnost spasa  i izlaza ako bude elementarno poštena, u prvom redu prema sebi. Ni sanjao nijesam da kod ovih ljudi postoji i druga strana, duboka i bezdana kao što mogu biti bezdani ljudski kompleksi i ambicije, niske strasti sa kojima se neko vješto poigrava, s mjerom ih pali i s mjerom gasi.

Stevo će, na žalost, odigrati veliku, mračnu ulogu u odvlačenju Vulikića i Vukmanovića,  Đuro će mu postati desna ruka u tome poslu, ali ne bijaše tu naivnih. Operaciju će na daljinski voditi Vlado Nikaljević, bivši poslanik, meljač kafe na veliko i još veći prizvođač keksa, čuvenog „Čiča – gliše“. Po obavljenom poslu, pročitan, odmah se vratio na adresu sa koje je bio poslan, kao povjerljivi čovjek vlasti, namičući, ne puštajući glasa od sebe.

Na početku ovog teksta rekoh kako je Crna Gora onda bila logor. Prešla je dug put, dvadesetogodišnji, da bi postala ovo što je danas,  privatna svojina, posjed sa mrtvim dušama.

Ali Crna Gora nema svoga Gogolja, niti osjeća bilo kakvu potrebu za njim.

Koliko god to paradoksalno zvučalo, ona Crna Gora Vidoja Konatara, bijaše slobodnija no ova današnja, profiterska. U onoj smo se mogli izboriti za riječ, u ovoj današnjoj nam glasa ne daju „evropejci“ i njihova glasila, nastavljajući da nas guraju pod prljave tepihe nečiste savjesti.

Ovaj tekst posvećujem dvadesetogodišnjici osnivanja Liberalnog saveza Crne Gore.

Pozdrav liberali, ma đe da ste!